Vijesti
HSP SDŽ: Sramotno ponašanje SDP-ovog gradonačelnika Trogira!
Ponukani kontinuiranim sramotnim ponašanjem SDP-ova Gradonačelnika Trogira Ante Bilića te velikog broja roditelja čija djeca nisu upisana u vrtić dužni smo reagirati – stoji u priopćenju HSP splitsko-dalmatinske županije.
Iako je prije više od pola godine u blizini Mosta hrvatskih branitelja u Trogiru otvoren pastoralni centar u kojem je između ostalog planirano i otvorenje dječjeg vrtića, zahvaljujući gradonačelniku Biliću, nažalost do danas još uvijek vrtić nije otvoren.
Iako je gotov i opremljen, da bi mogao krenuti s radom vrtić treba dobiti uporabnu dozvolu, a preduvjet za dobivanje iste jest izgradnja pristupne infrastrukture odnosno cesta koje se Grad Trogir obvezao izgraditi. Asfaltiranjem parkinga ispred vrtića i crkve Sv. Ivana Pavla II. stvorili bi se preduvjeti za dobivanje uporabne dozvole.
Međutim, Gradonačelnik Trogira Ante Bilić sprječava otvaranje vrtića isključivo iz razloga što se nalazi u prostoru pastoralnog centra te i na ovom primjeru gdje se radi o najmlađima vidimo na koji način se provodi ideološka politika.
Iako su mu u kampanji bila puna usta spominjanja rješavanja sve neupisane djece u vrtić primjeri njegovog ponašanja u praksi sasvim su drugačiji. Već gotovi projekt stopirati samo zbog toga što se nalazi unutar pastoralnog centra može samo onaj tko ne želi dobro svom gradu.
Otvaranjem ovog dječjeg vrtića riješio bi se problem velikog broja roditelja čija djeca još uvijek nisu upisana u vrtić. Nažalost, zbog svjetonazorskih stavova i provođenja ideološke politike od strane Gradonačelnika Trogira Ante Bilića moraju ispaštati najmlađi.
Gradonačelniče Bilić, pokažite barem malu dozu pristojnosti i korektnosti te prelomite partijske naputke i vlastite svjetonazore jer ovdje je riječ isključivo o djeci i njihovom interesu koja nam svima moraju biti prioritet.
HSP SDŽ
Vijesti
NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”
Dr. sc. Saša Mrduljaš: Povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada
Prvi Svesrpski sabor, pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“, koji je održan 8. lipnja 2024. u Beogradu i na kojem su sudjelovali najviši dužnosnici Republike Srbije, Republike Srpske i Srpske pravoslavne Crkve, izazvao je mnoge reakcije, a najviše u samoj Srbiji u kojoj su analitičari postavili pitanje: kakav je to Svesrpski sabor na kojem nije sudjelovala srbijanska oporba, već samo Vučićevi i Dodikovi poslušnici? Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskoga naroda, prihvaćena na prvom Svesrpskom saboru, u komentarima uspoređena je s Memorandumom SANU iz 1987. koji je Miloševiću poslužio za pokretanje ratova u svrhu stvaranja tzv. velike Srbije.
Glasnogovornik EU Peter Stano u odgovoru Radiju Slobodna Europa napisao je da Bruxelles „očekuje od čelnika Zapadnog Balkana da podržavaju načela i vrijednosti za koje se zalaže EU“. „Očekujemo da politički čelnici iz zemalja koje teže pridruživanju Europskoj uniji njeguju dobrosusjedske odnose i regionalnu suradnju, načela i vrijednosti za koje se EU zalaže“, napisao je.
O značenju toga skupa kao i glavnom dokumentu – Deklaraciji, razgovarali smo sa znanstvenim savjetnikom dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem Splitskoga područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Svesrpski sabor održan je samo dan uoči europskih parlamentarnih izbora. Može li se taj skup tumačiti kao općesrpska poruka i zastupnicima novoga Europskoga parlamenta i tijelima koja će biti konstituirana temeljem europskih izbornih rezultata?
Ne znam sad koliko je taj „Svesrpski sabor“ posebno registriran na europskoj razini. Čini mi se da nije imao nekoga posebnoga odjeka ni ovdje kod nas pa čak ni u samoj Srbiji. Mislim da je više riječ o manifestaciji potrebnoj Vučiću da kod svojih pobornika dodatno učvrsti dojam o sebi kao o brižnom i nezamjenjivom „ocu nacije“. Same poruke tog sabora također nisu ništa novo i u skladu su s onim što znamo o aktualnoj srpskoj politici i ciljevima. Jasno, sukladno zahtjevima vremena, sve je to upakirano u prikladni i blagotvorni zen-budistički celofan. Kad se on odstrani, kada se zanemare mantre tipa „mir, mir do neba“, poruka je: čuvajmo i jačajmo pozicije potrebne za rekonfiguraciju ovdašnjih geopolitičkih odnosa i za nastanak male-velike Srbije.
Je li se dokumentom u 49 točaka, „Deklaracijom o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, Svesrpski sabor uopće odmaknuo od velikosrpskih memorandumskih ciljeva i politika?
To čak nisu ni memorandumski ciljevi već ciljevi koji su nastali u 19. stoljeću kad su Srbi shvatili gdje ih sve ima te na temelju toga zaključili da je sve te prostore najprimjerenije natkriliti Velikom Srbijom. Jednako kao i one gdje ih nema ili ih ima malo, ali koji su nekoć bili srpski ili bi bilo lijepo da budu srpski. U međuvremenu se dogodio znatan ali ipak nepotpun krah te ideje. Ostalo je dovoljno prostora da se ustraje na njoj, no u reduciranoj formi. Dakle, i dalje će se ustrajavati na nekakvom povratku Kosova pod Srbiju, Republici Srpskoj pokušavat će se osigurati što viši stupanj samobitnosti do priželjkivanih globalnih preokreta koji bi navodno trebali osigurati njezino pripajanje Srbiji, u Crnoj Gori će se utvrđivati i nadalje jačati srpske pozicije do trenutka u kojem će, kako se vjeruje, biti moguće zadati joj završni udarac i svesti ju na dio Srbije.
Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu
Može li se to razumjeti kao jasna prijetnja miru na zapadnom Balkanu?
Mislim da je i Vučiću jasno kako se s vremenom, ako se ništa konkretno ne događa gubi taj nacionalni entuzijazam i dolazi do idejnoga razvodnjavanja „nacionalnih redova“. Tako da se posredstvom „Svesrpskog sabora“ sve to želi i malo oživiti, uliti novu energiju u nacionalni korpus kroz naglašavanje značenja obrazovanja, Crkve, programiranih druženja, ekskurzije đaka itd. Pa da nacionalni elan bude na visini u vremenu u kojem baš i nije potreban. Začudo, sve u duhu one Titove: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“
Kosovo i Metohiju smatra se neotuđivim dijelom Srbije, njezinom južnom pokrajinom. Kako promatrati takvo gledište s obzirom na činjenicu da je neovisnost Republike Kosovo priznalo stotinjak država i na pragu je primanja u UN?
Još je Dobrica Ćosić ispravno shvatio da je Kosovo izgubljena stvar i zalagao se za njegovu podjelu tako da Srbija u konačnici dobije barem onaj njegov dio na kojem su Srbi većina. Tu je ideju prihvatio i Vučić zajedno s garniturom s kojom vlada. Međutim, Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na religijsku razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu koji se ne će lako riješiti. U tim uvjetima sastavni segment srpskoga političkoga pravovjerja postalo je zaklinjanje u Kosovo i fantaziranje o tome kako ga valja vratiti pod okrilje Srbije. Upravo se u tom pitanju političko srpstvo ponajviše udaljilo iz sfere racionalnoga. Ujedno, ovo je i za druge dobar primjer kako nije posebno smisleno dopustiti Crkvi da njezina bude zadnja.
Svesrpski sabor s jedne strane izražava pijetet prema svim žrtvama stradalim u ratu u Bosni i Hercegovini, a s druge ne podržava Rezoluciju o Srebrenici. Kako to razumjeti?
Kao prvo, jasno je da se u Srebrenici dogodio genocid. Gotovo ukupan muški dio populacije je uništen čime je nestalo mogućnosti za reprodukciju bošnjačkoga življa iz tog dijela Podrinja. I to je neosporivo. No jednako tako je neosporivo da se mnogočim pa i stvarnim ili pretpostavljenim genocidom može manipulirati u korist sasvim konkretnih političkih ciljeva. Srbi su zaključili da nečega takvoga ima i u kontekstu spomenute Rezolucije, da je njezin cilj, pored ostaloga, u slabljenju njihovih političkih pozicija te joj se zbog toga i protive. Istovremeno, teško je i u ovom slučaju ne primijetiti da su „čudni putevi Gospodnji“. Od vremena raspada Jugoslavije prevladavajuća srpska politika kontinuirano i bez mnogo ustručavanja lijepi Hrvatima etiketu „genocidnoga naroda“ sa svrhom slabljenja hrvatskih i snaženja vlastitih pozicija. I na kraju dobijemo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Izgleda da se time potvrđuje jedna od prvih poslovica koju smo naučili u djetinjstvu, tj. ona „tko drugom jamu kopa, sam u nju upada“.
U odnosu na BiH glavni je cilj, ne samo Deklaracije, sačuvati što veći stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana pristupilo njezinu pripajanju Srbiji
Kad se analiziraju sve točke u Deklaraciji koje se odnose na relacije Republike Srbije i Republike Srpske, može li se zaključiti kako je glavni cilj Deklaracije razgradnja suverene BiH?
U odnosu na BiH glavni cilj, ne samo Deklaracije nego prevladavajuće srpske politike, jest da se u postojećim, Srbima nesklonim uvjetima, sačuva što viši stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana, u povoljnijim uvjetima pristupilo njezinu pripajanju Srbiji.
Samo nekoliko dana nakon što je Svesrpski sabor apostrofirao „poštovanje srpskog naroda u Crnoj Gori u skladu s njegovim znatnim udjelom u ukupnom broju stanovnika“, mediji pišu da je u Podgorici počela reforma Zakona o državljanstvu kojim će se ta država podčiniti Srbiji. Ide li se prema, kako se tvrdi, aneksiji Crne Gore?
Još se nije otpočelo s tim procesima koji bi trebali rezultirati dijeljenjem crnogorskoga državljanstva onomu dijelu Srba koji se doselio u Crnu Goru, a još ga uvijek nema te brojnim Crnogorcima u Srbiji koji se u promijenjenim uvjetima deklariraju kao Srbi. Taj je proces tek najavljen i kad bi se ostvario, rezultirao bi slomom Crne Gore. Naime, stjecanjem državljanstva u osnovi bi se otvorio prostor i za stjecanje biračkoga prava. Uz takvu masu srpskih birača bilo bi praktički nemoguće demokratskim putem zaštititi crnogorske pozicije u odnosu na procese koji bi vodili nestanku Crne Gore i izlasku Srbije na Jadran. No držim da u Crnoj Gori ipak postoji dovoljno snažna kritična masa koja će spriječiti mogućnost takvoga vida manipulacije s crnogorskim državljanstvom, a samim tim i urušavanje vlastite domovine.
Svesrpski sabor predlaže dodatnu internacionalizaciju teme stradanja Srba u NDH. Kako komentirate ovaj zahtjev, nakon sveukupne srpske mitomanije o tom stradanju, koje se povremeno nekritički napuhavalo, više od osam desetljeća?
Zanimljivo, na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici srpska prevladavajuća politika pokušava prebaciti lopticu na drugi teren, tj. u sferu hrvatsko-srpskih odnosa dodatnim potenciranjem i internacionaliziranjem priče o Jasenovcu. Ovo me podsjeća na onu uzrečicu kojom se duhovito pokušavalo objasniti uzroke tragičnoga hrvatsko-bošnjačkoga sukoba u BiH. Naime, na uzrečicu: „Pobiše nas četnici, mater im ustašku“. Naime, bilo bi očekivano da se sa srpske strane na rečenu Rezoluciju odgovorilo isticanjem zločina koje su pojedinci ili grupe iz redova bošnjačkoga naroda počinili nad Srbima. No, eto, kako se već kaže, „kud će suza neg na oko“ i koga će se prevladavajuća srpska politika dohvatiti ako ne će Hrvata. Ima biti da ovakvom srpstvu treba slika o „zločestim, strašnim, podmuklim itd.“ Hrvatima kako bi se zadržalo formu do nekih, kako očekuju, budućih utakmica. No i ako ih bude, igrat će se na drugom terenu, najvjerojatnije u BiH, ponajprije između Srba i Bošnjaka. Za hrvatsko je društvo bitno da sa znanstvenoga aspekta točno utvrdi i javnosti na adekvatan način približi spoznaje o dimenzijama i lokacijama stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću kao i u Domovinskom ratu. I to stradanja svih ljudi, neovisno o nacionalnosti. Pa da se u tom sklopu konačno stekne i jasnija sliku o razmjerima četničkih likvidacija hrvatskoga i bošnjačkoga življa.
U posljednjoj točki Deklaracije navodi se da državna tijela srpskoga naroda trebaju ponuditi susjednim narodima sporazum o povijesnom pomirenju, trajnom miru i razvoju. Tko bi od neovisnih država takav sporazum, čitajući tekst navedene Deklaracije, mogao potpisati?
Današnje, prevladavajuće političko srpstvo kipti od mržnje prema Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. U odnosu na Bošnjake zbog određene „grižnje savjesti“, ali i želje da ih se „pridobije“ za nekakav budući savez, tj. da ih se „prevesla“, pri čemu se inspiracija nalazi na relaciji Putin – Čečeni, donekle se kontroliraju emocije koje u osnovi nisu bitno drukčije od onih koje se ima prema spomenuta tri naroda. Sve u svemu, deklarirati se može svašta, ali svi mi živimo život i vidimo što se u stvarnosti događa. A u stvarnosti, po mom sudu, i to povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada.
Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!
Razgovarao: Marko Curać/HKV
Vijesti
Ususret inicijativi da se u Saboru donese odluka o obilježavanju Dana sjećanja na djecu koja su stradala u Domovinskom ratu
Za smrt osmero djece iz Viteza koja su, dana 10. lipnja 1993. poginula u eksploziji granate, ni nakon 27 godina nitko nije odgovarao. Taj strašan zločin počinili su pripadnici Armije BiH, a najmlađa žrtva je bila devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar.
Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.
Zašto ni nakon 31 godinu nakon te strašne tragedije nema procesuiranih upitali su se sudionici okruglog stola pod nazivom ‘Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu’ prof. dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Mihovil Biočić, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr. sc. Petar Perić. Okrugli stol se održao u nedjelju 16. lipnja 2024. u Kulturnom centru Kaštel Lukšić, a u punoj dvorani uz sudionike okruglog stola sudjelovali su gosti udruge ‘Osmica’ iz Viteza. Prije okruglog stola KUD Karol Wojtyila je u suorganizaciji s Hrvatskom udrugom Benedikt i Gradskom knjižnicom Kaštela izveo antiratnu predstavu ‘Brod’ (tekst i režija Doris Grgurin). Okupljeni su imali prilike čuti potresno svjedočanstvo preživjelog Ivana Garića iz Viteza, a ovdje prenosimo, dopuštenjem autora, izlaganje dr.sc. Tihomira Rajčića na temu ”Spomendan na djecu stradalnike Domovinskog rata”.
»Dragi prijatelji najprije želim pozdraviti našu hrvatsku braću iz Bosne i Hercegovine koja još uvijek nisu u punoj mjeri ostvarila svoje legitimno pravo na jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda. To je problem koji, u znatnoj mjeri, moramo rješavati, ne samo u BIH nego i u Hrvatskoj.
Večerašnje ću izlaganje ću započeti vrlo ružnim i vrlo opasnom događajem koji se nekidan zbio u Beogradu. Naime, na Svesrpskom saboru (nazvan “Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska”) iza kojega stoji Vlada Republike Srbije, poručeno je, kako Srbija i dalje namjerava manipulirati brojem srpske djece koja su stradala u Drugom svjetskom ratu ističući logore smrti Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška.
Iz ovoga je posve jasno da službeni Beograd ne namjerava prihvatiti svoj dio odgovornosti za strahote 20. stoljeća nego namjerava nastaviti propagandnu agresiju na Hrvatsku.
Zato je večerašnji skup vrlo važan jer nastoji iz zaborava istrgnuti hrvatsku djecu koja su bila žrtve vojnih i paravojnih formacija što su ih beogradska gospoda, koja su prije tridesetak godina bili drugovi, slala na Hrvatsku.
Taj zaborav je posebno težak jer su pripadnici jugoslavenske (beogradske) vojske i njihove pročetničke paravojne postrojbe u Hrvatskoj ubili oko 400 djece. Na nekoliko tisuća djece su na različite načine bile žrtve jugoslavensko-srpske agresije.
Ja se već vrlo dugo i temeljito bavim vanjskom politikom i dobro znadem manipulacije u vladinim vrhovima velikih sila. To je nešto na čemu trebamo učiti.
Zato sam odlučio posegnuti zapadnim primjerima njegovanja sjećanja na stradalu djecu. Ti primjeri bi nas trebali potaknuti na odlučnije zalaganje za očuvanje ovoga važnog povijesnog sjećanja.
Za nas kao europski narod vrlo je poučno držanje Velike Britanije koja vrlo pažljivo artikulira, čuva i u svijetu promiče svoje povijesno sjećanje. Dio toga sjećanja je Spomenik djeci koja su na početku Drugoga svjetskoga rata poginula u nacističkome bombardiranju Londona.
Velika Britanija je bila prva prava antifašistička velesila koja se uspješno oduprla Hitleru. Na toj činjenici Britanci i danas grade svoj nacionalni prestiž ne zaboravljajući djecu koja su stradala u teškim danima nacističke agresije.
Zato i mi moramo čuvati naše nacionalno sjećanje i graditi svoj nacionalni prestiž ali i čuvati sjećanje na djecu koju su u Domovinskome ratu stradala od ruke beogradskih agresora i mučitelja.
Drugi važan i poučan primjer je muzej Yad Vashem u Jeruzalemu koji je 2005. i 2006. organizirao putujuću izložbu „Bez dječje igre“ koja je, kako piše u službenome priopćenju UN-a, trebala potaknuti čuvanje sjećanja na oko 1,5 milijuna djece koju su u Drugom svjetskom ratu ubili nacisti.
Naši večerašnji domaćini, a posebno naši mali glumci postupili su upravo na takav način. Predočili su nam sliku dječje igre koju su prekinuli pucnji oružja.
Na nama odraslima, posebno na odraslima kojima je narod povjerio sudbinu Hrvatske, je da postupamo isto. Njegovati sjećanje na stradanje hrvatske djece od okupatora.
Poučan je primjer i češkoga mjesta Lidice gdje danas stoje pojedinačni spomenici u sjećanje na 82 djece koja su u II. svjetskom ratu ubili nacisti. Nešto slično bi korisno bilo i Hrvatskoj.
Možda bi u Vukovaru koji je danas ključna točka nacionalnoga sjećanja na stradanje iz Domovinskoga rata trebalo podignuti spomenik dječaka i djevojčice koji bi simbolizirali svu djecu koja su poginula i stradala od ruku beogradskih okupatora.
Koliko je to važno pokazuje i slučaj Ukrajine gdje Rusija ne samo da ubija nego i krade djecu. U strahoti ovoga najnovijega europskoga rata je prema najnovijim podacima poginulo 550 ukrajinske djece čije je stradanje 6. lipnja obilježeno izložbom „Nenapisana knjiga života“ na kojoj su posjetitelji mogli ostaviti igračku na prigodni „Žrtvenik djeci“. Obilježavanje je održano u Muzeju ukrajinske povijesti i zbog moralnih, diplomatskih i političkih razloga dobilo je publicitet u Americi i Europi. To je ono čemu i mi trebamo težiti.
Govoreći na ovome skupu ukrajinska prva dama je rekla kako se ukrajinsku djecu može zaštititi samo zatvaranjem ukrajinskoga neba što bi ih zaštitilo od ruskih projektila.
Poruka je jasna. Moramo biti snažni, odlučni i diplomatski mudri. Moramo Europi i svijetu, uporno koristeći provjerene podatke, objašnjavati sjećanje na potisnute hrvatske žrtve 20. stoljeća. A među njima i djecu stradalu u Domovinskome ratu.
Na koncu valja spomenuti da je Vlada kantona Sarajevo u Bosni i Hercegovini 2019. odredila da se 5. svibnja obilježava kao Dan sjećanja na preko 1600 djece poginule u srpskoj opsadi tog grada od 1992. do 1996. godine. Još jedna strahota koju službeni Beograd ne želi priznati.
Završit ću gdje sam i počeo, nedavnim vrlo opasnim prijetnjama iz Beograda. Naime iz Beograda su nam Vlada Republike Srbije i Republike Srpske u BiH u točci 34. svoje Deklaracije poručile sljedeće:
„Potrebno je svetu predstaviti enormno stradanje i genocid koji je izvršen nad Srbima u sistemu logora NDH, i u svetu jedinstvenim logorima smrti za decu Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška. Logori i masovna stratišta i gubilišta Jasenovac, Donja Gradina, Sajmište, Banjica, Sremska Mitrovica, Kragujevac, Gospić, Jadovno, Pag, Jablanac, Mlaka, Slana, Zenica, Sarajevo, Vlasenica, Višegrad, Paklenica, Prebilovci, nebrojene jame u hercegovačkom i dinarskom kršu, kozaračka i druga srpska sela širom današnje Republike Srpske, Republike Srbije, Federacije BiH i Hrvatske bila su samo neka od mesta u kojima su vršeni svirepi zločini i masovna ubistva srpskog naroda.“
Dakle, ista stara beogradska priča. Ova zastrašujuća propagandna prijetnja iz Beograda uči nas da zaista moramo biti hrabriji i odlučniji u čuvanju i promicanju vlastitoga povijesnoga sjećanja.
Naime, u razmišljanju službenoga Beograda ne postoji priznanje za zločine koje su srbijanska vojska i srpski pobunjenici počinili u Hrvatskoj i susjednoj BiH.
U njihovu razmišljanju ne postoje djeca koja su u Domovinskome ratu poginula i stradala od ruku beogradskih agresora.
U njihovom razmišljanju samo su oni žrtve, a svi ostali se trebaju klanjati stvarnim ili izmišljenim srpskim žrtvama. Zato ne čudi što u Beogradu postoji spomenik djeci poginuloj u američkome bombardiranju 1999. godine kojim je ustvari zaustavljeno etničko čišćenje Albanaca na Kosovu.
Poruka je jasna. Srbija, navodno, nije činila zločine i ona je, opet navodno, isključivo žrtva.
Ovakva nakaradna logika nas uči da moramo biti oprezni i izbjegavati otrovno mitološko povijesno sjećanje na kojemu se gradi ova užasna propaganda iz Beograda.
Zato sa današnjega skupa podupiremo dugogodišnji rad Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske. Podupiremo njihov zahtjev poslan Odboru za hrvatske branitelje Hrvatskoga sabora da se ustanovi spomendan za najmlađe mučenike Domovinskoga rata. Najprikladniji nadnevci za taj spomendan su 1. listopad (na blagdan Svete Male Terezije) i 3. svibnja 1991. godine, kada su od strane beogradskih vojnika poginula djeca u Slavonskome Brodu.
Nadamo se da će novi saziv Hrvatskoga sabora uskoro ustanoviti ovaj spomendan i tako na prikladan način obilježiti sjećanje na djecu-mučenike Domovinskoga rata kako se to više ne bi ponovilo u europskoj povijesti.
To je na prvom mjestu njihova dužnost prema stradaloj djeci.
No, gledano u širem smislu, taj čin je potreban u smislu obrane od beogradske propagandne agresije koja nas želi uvjeriti da njihove zločine moramo zaboraviti a njihovim žrtvama, stvarnim ili izmišljenim se klanjati.
Ustanovljenje spomendana ili dana sjećanja na djecu stradalu u Domovinskome ratu značilo bi da Beogradu poručujemo „dosta“ i da smo se spremni sa istinom i knjigom u ruci suprotstaviti njihovim lažima.
Hvala vam na pozornosti«.
Vijesti
DANI HRVATA BUNJEVACA U SPLITU I SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI
Hrvatska matica iseljenika – podružnica Split i ogranak Matice hrvatske u Splitu, s Hrvatskom udrugom Benedikt i Hrvatskim nadzemljem, pozivaju vas na manifestaciju
“DANI HRVATA BUNJEVACA U SPLITU i SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI”
Na susretu će se predstaviti Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko izdavačka ustanova “Hrvatska riječ”, uz tamburašku pratnju orkestra “Festival bunjevačkih pisama” iz Subotice.
Skup će se održati u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Ul. Zrinsko-frankopanska 19, u subotu 22. lipnja u 19:30 sati.
Cijela smotra se ostvaruje u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom, Gradom Splitom i Gradom Kaštela.
Pogledajte plakat…
Sutradan 23. lipnja Hrvatska matica iseljenika, Župa sv. Josipa na Mertojaku i Likovna udruga “Emanuel Vidović”, u sklopu gornje manifestacije predstavljaju likovno svralaštvo u tehnici slame Galerije prve kolonije naive iz Tavankuta (Vojvodina) te Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo iz Tavakuta.
Predstavljanje će se održati u nedjelju, 23 lipnja 2024. a započinje Svetom misom u 9:30 sati.
Cijela realizacija skupa je u suradnji s Splitsko-dalmatinskom županijom, Gradom Splitom i Gradom Kaštela.
-
Vijesti2 tjedna ago
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti2 dana ago
IZVANREDNA VIJEST IZ MEĐUGORJA: ‘GOSPA JE ISPRUŽILA RUKE NAD SVE PRISUTNE’ – Posebna devetnica
-
Vijesti3 tjedna ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti19 sati ago
NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”
-
Vijesti3 tjedna ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti3 tjedna ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti3 tjedna ago
Kako je John Ford u svoje filmove unosio srce Isusovo