Connect with us

Vijesti

I Krasna zemljo Istro mila postala nacionalistička, pa zar i himna smeta ?

Published

on

Istarska himna je nacionalistička hrvatska pjesma! Ops!

“Istarska himna je nacionalistička pjesma koja u dijelu stiha “dome roda hrvatskog” sugerira da je Istra zemlja isključivo Hrvata u kojoj ostali nisu dobrodošli” izjavio je  Nenad Ćakić, glavni urednik portala Istarski. hr.u povodu obilježavanja 160 godina rođenja Matka Brajša Rašana, autora istarske himne ‘Krasna zemljo’.

https://istarski.hr/komentar-dana/37

Što naravno nije sasvim točno, naime Matko Brajša Rašan samo je uglazbio stihove Krasna Zemljo …pjesme koju je napisao  Dr. Ivan  Cukon, odvjetnik, pisac, novinar i preporoditelj, (Medulin, 23. listopada 1868. – Zagreb, 7. listopada 1928.),  1912.godine  i objavio u vlastitoj nakladi u obliku dopisnice, a skladao Matko Brajša Rašan (1859.-1934.). Skupština Istarske županije proglasila je 23. rujna 2002.godine pjesmu “Krasna zemljo, Istro mila, dome rode hrvatskog” himnom Istarske županije. Ta je svečana pjesma pak nastala kao himna Školske družbe svetog Ćirila i Metoda za Istru., što bi svakako trebalo biti poznato Nenadu Ćakiću. A kako očito nije mogao je slobodno pogledati što na stranicama Istarske županije piše o  istarskoj himni! Citiram;

“Autor stihova  Ivan Cukon (1868. – 1928.) pravne je znanosti završio  u Beču. Za vrijeme  1. svjetskog rata odveden je i interniran u južnu Italiju. Osnivač je prosvjetnog i potpornog društva “Istra” koje je djelovalo u Zagrebu.

Matko Brajša Rašan (1859. – 1934.)  rođen je u Pićnu, gdje je završio pučku školu dok je gimnaziju  pohađao u Pazinu, a pravo  studirao u Beču. Poznati je etnomuzikolog i skladatelj. Skupljao je i zapisivao istarske narodne napjeve, skladao crkvene skladbe, budnice, himne i koračnice. Osnivač je pjevačkih zborova u Istri.

Pjesmu “Krasna zemljo, Istro mila” od njezinog je nastanka istarski čovjek vezivao, ponajprije uz vlastitu unutarnju pripadnost svom rodnom istarskom kraju,  njegovoj predanosti Istri, životu i suživotu ljudi ovoga podneblja, te snažnim osjećajem ponosa i oduševljenja vječnom i neponovljivom Učkom, gradovima, rijekama, istarskim morem i otocima, povijesno vezanim uz Istru. Jedva da je potrebno i spominjati kako se ta pjesma, u bilo kojoj prigodi, od svečane do svakodnevne, uvijek pjevala ili slušala  s jednakim oduševljenjem i zanosom. Gotovo da i nema čovjeka koji ovu pjesmu ne doživljava i svojom himnom, odom radosti i pričom o dobrim ljudima Istre i vjeri  u bolju i pravedniju budućnost istarskog naroda. Stoga, se i vrijeme u kojem  ona utvrđuje službenom himnom Istarske županije, poklapa  s vremenom  kada ova regija kroči  svojim putem prema Europi, kojoj je zapravo  oduvijek i pripadala.

Polazeći od toga,  Skupština Istarske županije, na svojoj je sjednici, održanoj 23. rujna  2002. godine donijela odluku  kojom se utvrđuje  pjesma “Krasna zemljo, Istro mila” kao HIMNA ISTARSKE ŽUPANIJE.

Krasna zemljo

“Krasna zemljo, Istro mila
dome roda hrvatskog
Kud se ori pjesan vila,
s Učke tja do mora tvog.

Glas se čuje oko Raše,
čuje Mirna, Draga, Lim
Sve se diže što je naše
za rod gori srcem svim.

Slava tebi Pazin – grade
koj’ nam čuvaš rodni kraj
Divne li ste, oj Livade
nek’ vas mine tuđi sjaj!

Sva se Istra širom budi
Pula, Buzet, Lošinj, Cres
Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.”

Na tu izjavu Nenada Čakića nadovezao se Milan Rakovac, koji je izjavio;

“„Predlažem da Istarski.hr raspiše natječaj za istarsko-europsku himničnu pjesmu, koja će postati nova istarska svečana pjesma. Nagrada neka bude večera u oštariji! Ja ću prvi napisati svoj prijedlog, već za mjesec dana“  po,alo ironično rekao je Rakovac i  dalje nastavio:

“Vozio sam se u autu kroz Austriju s Loredanom Bogliun Debeljuh početkom 90-ih, u vrijeme dok je bila vijećnica u Skupštini Istarske županije i rekao sam joj da su pogriješili što su za pjesmu koja predstavlja Talijane u Istri uzeli talijansku državnu himnu, a ona kaže: ‘A što misliš, kako je nama, kada moramo slušati „dome roda hrvatskog“?  Pa, raspišimo onda natječaj za multilingvalnu istarsku himnu! To se nikada nije dogodilo, ali, evo, Istarski. hr ima priliku učiniti to“, ispričao  Rakovac

Smatra da je „Krasna zemljo“ pjesma koja pripada 19. stoljeću te da je bila primjerena 1945. godine, ali da je 1990. godine prestala to biti. Nova istarska svečana pjesma trebala bi se odnositi na sve koji žive i dolaze u Istru živjeti.”

https://istarski.hr/node/62012-milan-rakovac-krasna-zemljo-je-pjesma-koja-pripada-19-stoljecu

Opet nažalost moram ispravljati i  netočan navod Milana Rakovca, jer pjesma Krasna zemljo ne pripada 19. stoljeću,  stihove ja dr.Ivan Cukon napisao 1912.godine.što znači da pripada 20.stoljeću.

I još jednom ga moram ispraviti,  kao što je pripadala 1945.godini, zbog borbe istarskih rodoljuba i istarskog svećenstva za priključenje Istre Hrvatskoj, tako još više pripada 1990. godini, jer je konačno Istra i  pripala samostalnoj Republici Hrvatskoj!

Himnom se proglašava pjesma koja označava pripadnost jednoj državi ili pokrajini ili županiji . Istra je sastavni dio Republike Hrvatske, pa  himna i je vezana uz naciju, jer je većinsko stanovništvo Istre hrvatsko.

Dana 19. svibnja 1991. održan je Referendum o Hrvatskoj samostalnosti, na koji  je izašlo rekordnih 83,56% birača. Njih 94,16% izjasnilo se potvrdno na prvo pitanje, a njih 92,18% glasalo je protiv ostanka Hrvatske u federativnoj Jugoslaviji.  U referendumu sudjelovali su i stanovnici  Istre , što svjedoči da su bili itekako svjesni da Jugoslavija,  odlazi u povijest.

Joakim Rakovac narodni heroj Istre

Otac Milana Rakovca je narodni heroj Joakim Rakovac i mislim da se “okreće u grobu” na riječi svoga sina, koji sa tolikom omalovažavanjem govori o Krasnoj zemlji Istri miloj, za koju je on dao svoj život!

Kako danas malo ljudi u Istri poznaje bogatu povijest Istre i borbu istarskih Hrvata, rodoljuba, za slobodu podsjetila bih Milana Rakovca na jedan njen dio u kojem je aktivno sudjelovao njegov otac, što on vjerojatno i zna, pa su mi još  čudnije i nerazumljive ove njegove riječi o istarskoj himni!

Joakim Rakovac rođen u selu Rakovci kraj Baderne, 14.listopada 1914. – poginuo blizu Korenići iznad Limske drage, 18.siječnja 1945.godine ). Osnovnu talijansku školu završio je u Baderni.  Odgojen je u hrvatskom duhu, čitao je početnice i zabranjene hrvatske knjige .Natpis ‘Kraljice Hrvata, moli za nas’ uklesao  je  Ivan Rakovac na obiteljsku kapelicu 1920. godine, nakon potpisivanja ugovora u Rapallu, kojim je Istra pripala Italiji.. Ivana su talijanski fašisti često tukli, a talijanske vlasti zatvarale; naposljetku je umro u njemačkom koncentracijskom logoru Dachau.  Uoči napada Italije na Jugoslaviju  Joakim Rakovac je mobiliziran u talijanske specijalne bataljune. Pušten je 1942. te se aktivno uključio u borbu za slobodu Istre,

Istarski rodoljubi bili su spremni  na kapitulaciju Italije 8.rujna 1943.godine, i digli  se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10 000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.

Joakima Rakovca  kapitulacija fašističke Italije zatekla ga je u Gologorici; vodio je veću grupu novih boraca i  s njom razoružao garnizone u Cerovlju i Borutu, a zatim je sudjelovao  u oslobođenju Pazina, a slijedećeg dana i Poreča.

Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom ( nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka koja će pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti.

Skup  o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13.rujna 1943.godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.

proglas

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943. prenosim u cjelosti:

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.

U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao.

Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.

U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!  U njemu  spominje ZAVNOH, kao predstavnik NOP-a  Hrvatske. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive,  kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje.

Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvjestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri

Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac.

“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru.
Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju.
Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje  napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini.
Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943, Dušan Diminić je već
i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa,”

Napisao je u svojoj knjizi Ljubo Drndić http://www.znaci.net/00003/569.pdf

Ljubo Drndić: ORUŽJE I SLOBODA ISTRE

U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se »svi Istrani« da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u.

A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968.godine, Vladimir Bakarić je rekao;”  Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u
svoje čete, bataljone i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja.”

Tako je borba  istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.

Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!

  • 24. kolovoza 1947. godine, zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
  • 11.rujna 1946 godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
  • Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
  • Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti  Komunističkoj  partiji  Jugoslavije!

A danas baš to hrvatstvo Istre, nekim sinovima i unucima tih komunista smeta u istarskoj himni ??? Na što su spali u mržnji prema hrvatskoj državi!!!

I sam Joakim Rakovac stradao je pod čudnim okolnostima. Neumorno je radio na terenu. Tako je, 18. siječnja 1945. godine  bio na sastanku u selu Korenići, na Kanfanarštini. Nacisti su iznenada opkolili selo. Pri povlačenju, Joakim Rakovac je teško ranjen. Sutradan, u jednoj šumici, omladina sela Červari i Korenići našla ga je mrtvog. Narodnim herojem proglašen je 9. prosinca 1952. godine.

http://www.znaci.net/00001/10_221.htm

Uloga istarskog svećenstva u borbi protiv fašizma  kao zaštitnice naroda bila je presudna!

Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili  u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je  uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.

brumnić

Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma. A svećenik Miroslav Bulešić prijateljevao je sa Joakimom Rakovcem. Nekim zadrtim komunistima ta suradnja istarskog svećenstva i istarskih rodoljuba komunista izrazito je smetala, pa postoji osnovana sumnja u službenu inerpretaciju pogibije Joakima Rakovca!

Kriterij za priključenje Istre Hrvatskoj, nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička struktura  stanovništva.

Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunisti  antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama.
Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Na sastanku  istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (37-člane Savezničke komisije, engleska je delegacija brojila 7, američka 8, ruska 13 i francuska 9 članova ) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine, koji se održao u Pazinu 19.ožujka 1946.godine. točno u 22 i 45, te su ostali do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru predali su Komisiji Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji.

Izvješće mons.Bože Milanovića o sastanku predstavnika Zbora svećenika sv.Pavla za Istru s predstavnicima Savezničke komisije za razgraničenje Julijske krajine  u Pazinu 19.ožujka 1946.godine ( str.494-499 u knjizi Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945-1980);

Od ukupno 176 župa, bile su  132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.

Po popisu stanovništva koji je radila Italija 1921, godine bilo je 90 000 Talijana i 250 000 Hrvata u Istri po Spomenici Zbora svećenika sv. Pavla.

popis stanivništva 1945

Cadastre national de l Istrie – ključan dokument koji je dokazao hrvatstvo Istre

Za potrebe pregovora o razgraničenju na  Pariškoj  mirovnoj  konferenciji (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945-46) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.

Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946).

Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22%) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28%) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50%) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés)Cadastre suiznova 1980-ih obradili Josip Bratulić  i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenjatiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985-1986).

Prava nacionalnih manjina u Istri

Nacionalne manjine o kojima govore Čakić ( sugerira da je Istra zemlja isključivo Hrvata u kojoj ostali nisu dobrodošli)  i Rakovac (  multilingvalna istarska  himna ) imaju zagarantirana sva ljudska i nacionalna prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih  manjina. ( NN 155/2002 )

Članak 7.

Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, a kada je to određeno ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, naročito:

  1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
  2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
  3. uporabu svojih znamenja i simbola;
  4. kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;
  5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
  6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
  7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;
  8. zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
  9. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;
  10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Dakle stavak 3 jasno kaže da imaju slobodu uporabe svojih znamenja i simbola. Talijanska nacionalna manjina uzela je kao svoju zastavu , zastavu Republike Italije i kao svoju himnu, službenu talijansku himnu, i to nije nacionalistički ?

A Krasna zemljo Istri mila, dome roda hrvatskog je nacionalistička?

Zaključak -neprimjerena i zlonamjerna retorika Nenada Čakića

dvojezičnost

Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina.

Gradovi: Buje-Buie, Buzet, Labin, Novigrad-Cittanova, Pazin, Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago i Vodnjan-Dignano.

Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika

Općine: Bale-Valle, Barban, Brtonigla-Verteneglio, Cerovlje, Fažana-Fasana, Funtana, Gračišće, Grožnjan-Grisignana, Kanfanar, Karojba, Kaštelir-Labinci – Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tar-Vabriga, Tinjan, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera i Žminj.

Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.

Ukupan broj stanovnika IŽ;  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

  • Hrvati  142 173 ( 68,33%)
  • Talijani  12 543 ( 6,03%)

Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139 553, a hrvatskim jezikom 66 733 stanovnika

Iz navedenih podataka prema popisu stanovništva 2011 godine IDS je svojom politikom talijanizirao Istarsku Županiju, jer je 67 %  stanovnika obuhvaćeno dvojezičnošću. Hrvatskim jezikom ostalo je obuhvaćeno samo  33% stanovnika Istre.

Zbog 12 543  pripadnika talijanske manjine  ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre! 

E pa sada neka Nenad Čakić kaže da nisu dobrodošli???

A da druge manjine nisam ni spomenula na primjer; Dane srpske kulture, koji se održavaju već 11 godina za redom po gradovima širom Istre, a Srba u Istri ima 7 206 ili 3,46%.

Doista zlonamjerno, sa nepostojećom i neprimjerenom nacionalističkom retorikom i sa ciljem nepotrebnog podgrijavanja  međunacionalne netrpeljivosti!

Sve braniteljske udruge, sve političke stranke i svi građani Istre trebali bi se suprostaviti takvoj nepotrebnoj retorici , jer narušava dosegnute standarde suživota u Istri!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Vijesti

Fakti koje mediji svjesno prešućuju o Lordu Jacobu Rothschildu

Published

on

U ponedjeljak je obitelj Rothschild objavila smrt lorda Jacoba Rothschilda. Imao je 87 godina – donosi portal Epoha (autor: Antonio Klasić)

Rothschildi potječu od Mayera Amschela, koji je rođen u Frankfurtu 1744. godine i trgovao je novcem u kući s crvenim natpisom. Njegovih pet sinova osnovali su banke u Frankfurtu, Beču, Napulju, Londonu i Parizu.

No, nije s tim počelo. Rothschildi su bili Hazari koji su prešli na judaizam. To je škakljiva tema – prije nego što shvatite, bit ćete označeni kao teoretičar zavjere ili antisemit – ali Biblija nas upozorava na ljude koji tvrde da su Židovi, ali to nisu.

“Znam tvoja djela, i tvoje nevolje, i tvoje siromaštvo, i tvoje bogatstvo; i znam bogohuljenje onih koji sebe nazivaju Židovima, a to ipak nisu; jer oni su Sotonina sinagoga. – Otkrivenje 2:9

“Poslat ću vam ljude koji pripadaju sotoni. Kažu da su Židovi, djeca Božja, ali su lažljivci. Natjerat ću ih da kleknu pred tvoje noge i neće imati izbora nego priznati da te volim.” – Otkrivenje 3:9.

Nadalje, ne zovu se Rothschild, nego Bauer. Ne samo da su bili uključeni u trgovinu opijumom i robljem, već su također financirali američke kolonije i američki građanski rat. Podržavali su i financirali obje strane. Rat je veliki biznis, a banke odlično zarađuju na kamatama.

Abraham Lincoln je jednom trebao više novca. Kamatne stope njujorških bankara za njega su bile previsoke. Tako je sam počeo tiskati državni novac. Nije naplaćivao nikakve kamate i uspio je izbjeći Rothschilde.

Manje od dva mjeseca prije završetka američkog građanskog rata, predsjednik Lincoln je ubijen. Vidite li ovdje uzorak? Njihova strategija je: izazvati ratove, dati objema stranama zajmove po pretjeranim kamatama, a ako vlade ne mogu vratiti zajmove, Rothschildi instaliraju središnju banku koju su sami stvorili.

Godinu dana nakon osnivanja Federalnih rezervi, američke središnje banke, izbio je Prvi svjetski rat. Rothschildi su financirali obje zaraćene strane. A tko je financirao Osovinu i saveznike u Drugom svjetskom ratu? Pogađate: bankari Rothschild.

Nisu posuđivali samo tijekom Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi “The Mind of Adolf Hitler: The Secret Wartime Report”, psihoanalitičar Walter C. Langer piše da Hitlera nisu samo podržavali Rothschildi, nego je i sam bio Rothschild. Nakon Drugog svjetskog rata osnovana je država Izrael.

Koliko je ljudi umrlo u ratovima koje su financirali bankari? Bez rata, novac presuši. A to je veliki problem za one koji ovise o ratu.

Dana 4. lipnja 1963. predsjednik John F. Kennedy potpisao je dekret kojim je vladi vraćena moć izdavanja novca, što znači da se više nije morala obraćati Rothschildovim federalnim rezervama.

Nekoliko mjeseci kasnije, JFK je ubijen.

U desetljećima koja su uslijedila središnje su banke rasle kao pečurke. Godine 1998. Europska središnja banka osnovana je u Frankfurtu, gdje je i započela.

Činjenica je mnogo no ovo je samo nekoliko najbitnijih koje su izravno utjecale na sudbinu svjeta i živote ljudi. (Antonio Klasić /Epoha.com.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved