Connect with us

Vijesti

IPAK IMA NADE: Obrazovani potomci iseljenika se vraćaju u Hrvatsku, zasnivaju obitelji i šire poslove

Published

on

Bilo je lijepo i neuobičajeno čuti kako u Zagrebu postoji zajednica znanstvenika, povratnika iz dijaspore i državnih djelatnika, koju ne razdiru međusobni sukobi i naglašene taštine, koju, čak štoviše, spaja međusobno pomaganje i briga jednih za druge. Okupljaju se u ‘hrvatskom kafiću uzdravlje’ na Kaptolu te smišljaju kako pomoći novim povratnicima da se snađu u svojoj pradomovini Hrvatskoj

Potvrdu da se u Hrvatskoj, osim mnogo puta opisanog otužnog vala iseljavanja mladih u zemlje EU, pomalo javlja i ‘zraka sunca’, odnosno valić optimizma – utemeljen na sve prisutnijem povratku potomaka hrvatskih iseljenika u svoju pradomovinu, pronašli smo u petak navečer u zagrebačkoj vinoteci Bornstein na Kaptolu 19.- donosi Promise.hr.

Tople podrumske prostorije vinoteke i vinskog bara, kojega vode povratnici iz Australije, supružnici Ivan i Doris Srpek, stalno su, naime, okupljalište povratnika iz dijaspore, odnosno potomaka hrvatskih iseljenika koji su odlučili vratiti se u Hrvatsku te onih koji im u prilagodbi na novu sredinu, pri upisu na tečajeve hrvatskog jezika, u pronalaženju posla, pri ishođenju hrvatskih dokumenata…, svesrdno pomažu.

A da je puno lakše snaći se u novoj sredini kada se više ljudi udruži i kada pomažu jedni drugima, potvrdit će i  ‘hrvatska Shakira‘, odnosno Maria Florencia Celani, povratnica iz Argentine raskošnih glasovnih mogućnosti, kojoj su povratnici iz dijaspore – koji već duže žive u Hrvatskoj – pomogli da pronađe prvu ‘gažu’ u Zagrebu te koja svaki petak navečer pjeva sada u vinoteci Bornstein, te tako zarađuje honorare.

Maria je put obrnut od onoga kojega je između dva velika rata prošao njezin djed Ladislav Vukušić, prešla prije godinu dana. U početku jedva da je znala izgovoriti riječ hrvatskoga, no nakon pohađanja dva semestra tečaja hrvatskog na Filozofskom, vrlo dobro govori, ali i pjeva na jeziku svojih pradjedova.

Pomoć u pronalaženju povremenog posla u Zagrebu, pjevačici i glumici iz Argentine, prva je pružila dr. sc. Natasha Kathleen Levak, viša stručna savjetnica Znanstvenog zavoda Hrvatskih studija, inače povratnica iz Australije. Čim ju je čula kako pjeva, nazvala je svoje Australce – vlasnike vinoteke na Kaptolu i suradnja je krenula.

Natasha je i prošli petak bila svojevrsna domaćica povratnicima i njihovim gostima u Bornsteinu, gdje se poveće društvo okupilo za velikim stolom pri dnu vinskog bara, odmah do pozornice na kojoj je pjevala atraktivna ‘hrvatska Shakira’. Talentiranoj i karizmatičnoj pjevačici  svi zajedno bi sada, naime, htjeli pomoći da snimi svoj CD te da nastavi glazbenu karijeru započetu u Buenos Airesu…

”U Australiji sam magistrirala na kompjuterski posredovanoj komunikaciji te menagmentu virtualnih skupina, a doktorirala na primijenjenoj lingvistici. Radila sam na znanstveno-istraživačkim projektima na tamošnjem ekonomskom fakultetu. Sada, pak, u Znanstvenom zavodu Hrvatskih studiji u Zagrebu, istražujem sociološku i pedagošku tematiku i to teme vezane za iseljeništvo i povratnike u Hrvatsku”, ispričala nam je okretna Australka, Natasha Kathleen Levak, koja je odlučila ostati živjeti u pradomovini, a koja u slobodno vrijeme nesebično pomaže povratnicima iz Australije, ali i s drugih kontinenata, da se lakše snađu u Hrvatskoj.

Jedan od onih kojima je ‘pružila ruku’ kada je iz daleka sletio na hrvatsko tlo je i mladi poduzetnik Andrija Jurić (28), koji je u siječnju 2019. iz Australije preselio u Hrvatsku, a koji od tada često navraća u hrvatski ‘kafić uzdravlje‘, smješten u podrumske prostorije na Kaptolu, znajući da će tu naći prijateljski raspoložene i sebi slične ljude. Navratio je i u petak. Rado je opisao svoja prva hrvatska iskustva za naš portal.

”Moj poslovni partner Eugen Brčić, također povratnik iz Australije, u Zagrebu je prije godinu dana pokrenuo tvrtku Venatus Jones d.o.o. za poslovno savjetovanje i upravljanje (business consulting). S vremenom je posla bilo sve više, zbog čega sam i ja odlučio vratiti se u Zagreb i pridružiti mu se. U Australiji sam završio matematiku i građevinski inženjering. Zanimaju me nove tehnologije, dok je Eugen stručnjak za marketing i PR. Treći naš partner stručnjak je za europske fondove. Klijenti su nam uglavnom tvrtke iz Hrvatske koje traže pomoć u razvijanju poslovanja. Primjerice, ako maslinar želi izvoziti proizvode u Njemačku ili Japan, ili druge zemlje, pomažemo mu da se probije na ta tržišta”, ističe simpatični Australac koji odlično govori hrvatski i koji je odlučio napustiti bogati Sidney te korijenje pustiti u Hrvatskoj.

”Planiram, za koju godinu, preseliti u okolicu Zadra i tamo živjeti. Moja obitelj ima zemlju blizu Zadra. Zadnji puta brali smo maraske, breskve, trešnje sa stabala u seoskoj idili i pomislio sam: Tako bih volio živjeti svaki dan. U Sidney-u je praktički nemoguće kupiti kuću, jer cijene su previsoke, a u Hrvatskoj je to ipak lakše. Ovdje planiram zasnovati obitelj. Zaručen sam. Moja Zrinka, iz Svete Nedjelje, uskoro će ponijeti prezime Jurić”, ponosno će Andrija, kojemu su djed i baka nakon Drugog svjetskog rata iz Škabrnje otputovali u daleku Australiju, no čija se obiteljska loza ipak obnavlja u domovini Hrvatskoj.

Sličnu priču o povratku čuli smo i od dr. sc. Marie Florencie Luchetti, više stručne savjetnice u Znanstvenom zavodu Hrvatskih studija u Zagrebu, koja je prije pet godina doputovala iz Argentine i koja je, unatoč povoljnim poslovnim prilikama koje su se u međuvremenu pojavile u Južnoj Americi, odlučila ostati u Hrvatskoj.

”U vrijeme kada se pojavila prigoda u Argentini, u Zagrebu sam predavala španjolski jezik. Da sam htjela postupiti racionalno, vratila bih se u Južnu Ameriku na bolje plaćeni posao. No, prevladalo je srce, odnosno intuicija, koja mi je govorila da trebam ostati ovdje. Vidjela sam da i mnogi drugi potomci hrvatskih iseljenika, pa čak i treće te četvrte generacije, osjećaju isto što i ja: veliku povezanost s pradomovinom, neopisivu ljubav prema zavičaju pradjedova i prabaka. Moja baka bila je beba kada je iz Župe dubrovačke s roditeljima otputovala u Argentinu, no kada bi došla u Hrvatsku, osjećala je da je doma. Nije se htjela micati iz Dubrovnika. Samo tamo je htjela biti. Župu dubrovačku i Dubrovnikosjećala je kao svoj zavičaj, a Zagreb ili drugi krajevi Hrvatske nisu je zanimali”, sa smiješkom je ispričala mlada znanstvenica koja također namjerava ostati živjeti u Hrvatskoj.

Maria Florencia Lucheti je, inače, sociologinja koja istražuje izgradnju i očuvanje identiteta Hrvata u Južnoj Americi, kao i očuvanje identiteta kod onih koji su se vratili u Hrvatsku. Bavi se i istraživanjem hrvatskog tiska u iseljeništvu, a u slobodno vrijeme i ona, baš kao i cijelo društvo koje se u petak okupilo u vinoteci na Kaptolu, nastoji pomoći ‘svježim’ povratnicima da se snađu.

Glasnim pljeskom tako je nakon svake pjesme bodrila svoju prijateljicu te dvostruku imenjakinju za mikrofonom (i jedna i druga zovu se Maria Florencia, obje su iz Argentine – što je kod prisutnih za stolom nerijetko izazivalo zabune).

Bio je tu i doktorand Ante Kožul, koji bi trebao uskoro doktorirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temi hrvatske političke emigracije u Australiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća te kojega su zanimala iskustva australskih Hrvata iz prve ruke.

No, ne bi ova ‘povratnička znanstvena obitelj’ bila kompletna da se u vinoteci na Kaptolu u petak navečer nije pojavila i predstojnica Znanstvenog zavoda Hrvatskih studija, dr. sc. Katica Jurčević, povratnica iz Njemačke, koja se također znanstveno bavi tematikom hrvatskog iseljeništva, a koja je, stekli smo dojam, predvodnica u brizi i skrbi za povratnike iz dijaspore.

Profesorica Jurčević stigla je u vinoteku s namjerom da s djelatnicima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, koji su također najavili dolazak, u opuštenoj atmosferi dogovori znanstvene projekte usko vezane uz hrvatsko iseljeništvo, s ciljem još čvršćeg povezivanja Republike Hrvatske s hrvatskim iseljeništvom.

Bilo je lijepo, čak i neuobičajeno, čuti kako u Zagrebu postoji zajednica znanstvenika, državnih djelatnika i povratnika iz dijaspore, koju ne razdiru međusobni sukobi i naglašene taštine, koju, čak štoviše, spaja međusobno pomaganje i briga jednih za druge.

Čuli smo tako da Marija Matek, voditeljica Ureda dobrodošlice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH – koja je također navratila u vinoteku Bornstein, no koja nerado govori sama o sebi, nerijetko pomaže ‘izgubljenim’ povratnicima ishoditi potrebni dokument, pokušava im pronaći posao, pomaže pri upisu na fakultet ili na tečaj hrvatskoga…

Ekipi iz vinoteke na Kaptolu, s kojom smo proveli večer, stalo je do očuvanja hrvatskog identiteta zbog čega toliko i skrbe te pomažu o onima koji ne žele svoja obiteljska stabla prepustiti asimilaciji, o onima koji se žele iz tuđine, i nakon nekoliko generacija, vratiti u pradomovinu Hrvatsku.

Sve to ulijeva vjeru da sve prisutniji kaos i destrukcija neće prevladati te da za Hrvatsku ipak ima budućnosti.

 Promise.hr
Advertisement

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved