Connect with us

Kultura

Ivan Lučić Lucius: Otac hrvatske historiografije

Published

on

Svaki zagrebački student sigurno je barem jednom prošao Ulicom Ivana Lučića kako bi učio u knjižnici Filozofskog fakulteta, pojeo ručak u FSB-ovoj menzi ili popio pivo u Fakin Craft baru. No, u stresu od učenja i praznog želuca, sigurno se rijetko tko zapitao tko je Ivan Lučić i čime je zaslužio da jedna od zagrebačkih ulica nosi njegovo ime

Svaki zagrebački student sigurno je barem jednom prošao Ulicom Ivana Lučića kako bi učio u knjižnici Filozofskog fakulteta, pojeo ručak u FSB-ovoj menzi ili popio pivo u Fakin Craft baru. No, u stresu od učenja i praznog želuca, sigurno se rijetko tko zapitao tko je Ivan Lučić i čime je zaslužio da jedna od zagrebačkih ulica nosi njegovo ime – donosi Biram DOBRO.

Stoga, sljedeći put kada ovom ulicom budete žurili na predavanje, sjetite se njenog imena i velikog čovjeka po kojemu je dobila ime.

Od Trogira do Rima

Ivan Lučić Lucius hrvatski je povjesničar, pravnik i kartograf, a nosi titulu oca hrvatske povijesne znanosti. Rođen je 1604. u Trogiru te je bio član ugledne patricijske obitelji.

U desetoj godini života izgubio je roditelje. Početnu humanističku naobrazbu stekao je u Trogiru, a nakon toga se uputio u Rim gdje je studirao filozofiju, matematiku, grčki jezik, političke znanosti i književnost. U Padovi je 1630. doktorirao civilno i crkveno pravo. Nakon toga vraća se u rodni grad gdje je radio kao gradski sudac u gradskoj upravi. Trogir je 1654. ponovno zamijenio Rimom kako bi pisao svoja djela. Postao je članom Zavoda sv. Jeronima u Rimu te se bavio proučavanjem povijesti Dalmacije.

Trogir. Izvor: Wikipedia

Djela

Svoje prvo djelo po nazivu Život blaženog Ivana ispovjednika, biskupa trogirskog i njegova čudesa objavio je u Rimu 1657, a ono je važan izvor za dalmatinsku i hrvatsku povijest 11–13. stoljeća. Skupljao je i istraživao izvornu građu o prošlosti kako bi dokazao da Venecija ima pravo na naslov kraljevstva jer posjeduje regnum, odnosno kraljevstvo Dalmaciju.

Prikupljanjem građe nastalo je njegovo najvažnije djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex) koje se smatra prvim  prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije. Cilj ovog djela bilo je ukloniti dotadašnje historiografske netočnosti. U prvih pet knjiga prikazao je događaje do 1480, a u šestoj je iznio suvremenu situaciju, običaje i političke granice. U prilogu Rerum Dalmaticarum scriptores objavio je zbirku tekstualnih izvora i šest povijesno-zemljopisnih zemljovida te je tako načinio prvi hrvatski atlas. Na njegov kartografski rad ponajviše su utjecali njegov učitelj, zemljopisac i kartograf, Lucas Holstenius i prijatelj iz Nizozemske, Joan Blaeu.

Ivan Lučić, Povijest Dalmacije i Hrvatske. Izvor: Wikipedia

Svaka karta ima povijesno-zemljopisni sadržaj. Prva karta prikazuje Liburniju i Ilirik u vrijeme prije nego što su ih osvojili Rimljani. Sadržaj karte je pomno izabran i sastavljen prema ondašnjim izvorima. Na drugoj karti je prikazan Ilirik u vrijeme rimske vlasti, a treća karta pokazuje Ilirik prije propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Na njoj je prikazana administrativno-upravna podjela zemlje, kakva je poznata iz djela rimskih povjesničara. Četvrta karta donosi prikaz raspada rimske Dalmacije i nastanak nove slavenske zemlje. Najveći dio prostora pripao je novoj državi Hrvata. Na petoj je karti prikazana primorska Hrvatska u granicama kasnoga srednjeg vijeka. Šesta karta prikazuje Ilirik koji je odredio crkveni sud u Rimu. Tom kartom Lučić je želio prikazati Dalmaciju i Hrvatsku u odnosu sa susjednim zemljama, Bosnom i Slavonijom. U potpunosti je precrtao Buffalinijevu kartu i poslao svom prijatelju Blaeu u Amsterdam, koji je iz njega izradio zemljovid Illyricum hodiernum, koji je ušao u Lučićev atlas. Uvidjevši vrijednost Lučićevog zemljovida, Blaeu ga je uvrstio u svoj poznati atlas Geographia Blaviana.

Primjerak djela De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex nalazi se u Muzeju grada Trogira i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.Illyricum hodiernum. Izvor: Facebook

Rad na drugim djelima

Povijest rodnog grada i događaje iz povijesti Dalmacije objavio je na talijanskom jeziku u djelu Povijesna svjedočanstva o Trogiru, koji se sada zove Traù. Uz ovo je djelo uvrstio karte splitskog područja. Nekoliko godina kasnije, objavio je djelo Dalmatinski natpisi u kojemu je priredio natpise i epigrafske spomenika s područja Dalmacije. Sudjelovao je u prijeporima oko autentičnosti teksta Trimalhionova gozba, koji je pronađena u knjižnici Nikole Cipika u Trogiru. Trimalhionova gozba je ulomak iz djela Satirikon, rimskog pisca Petronija koji je živio u 1. stoljeću. Lučićevom zaslugom i u suradnji sa Stjepanom Gradićem, poznatim hrvatskim filozofom, pjesnikom, znanstvenikom i diplomatom, 1664. Trimalhionova gozba je objavljena u Padovi, a 1670. tiskan je Satirikon.

Satirikon. Izvor: Wikipedia

Lučić se bavio i radom na djelima drugih autora. S Fernandom Ughellijem, talijanskim crkvenim povjesničarom, surađivao je na djelu Sveta Italija. Iako je Ughelli bio Lučićev učitelj i znanstveni uzor,Lučić ga je upozoravao na netočne tekstove i nepouzdane izvore kojima se koristio pri pisanju. Objavio je i Bilješke uz geografsku riznicu Abrahama Ortelija. Dopisivao se s brojnim suvremenicima, istraživao je starokršćanske spomenike, rimske mozaike i natpise. Prije smrti, priredio je i Statut grada Trogira za tisak, koji je zbog mletačke zabrane tiskan tek 1708. Umro je u Rimu 1679, gdje je i pokopan je u crkvi sv. Jeronima.

Crkva sv. Jeronima u Rimu. Izvor: Photographic walks

Temelj hrvatske historiografije

Koristeći se znanstvenom metodom u pisanju, Lučićeva djela predstavljaju početak hrvatske znanstvene historiografije. Iako su mu neki suvremenici i povjesničari zamjerali objektivnost i hladnoću u pisanju, taj je korak bio nužan kako bi se sine ira et studio iznijela povijest i uredili tadašnji nekritički tekstovi.

Zbog svog kritičkog pristupa, opravdano je dobio titulu oca hrvatske povijesti. Prvi je hrvatski povjesničar koji se služio arhivskom građom i kritički koristio povijesne izvore: kronike, isprave, oporuke i natpise. Bilježio je natpise s arheoloških spomenika, a sve što je govorio o Hrvatskoj i Hrvatima nastojao je pokazati na zemljovidima.

Njegovo djelovanje nadilazi vrijeme u kojemu je živio, a njegov rad odiše domoljubljem. Svojim djelom i radom postavio je kamen temeljac modernoj hrvatskoj historiografiji. Ono što je Marko Marulić za hrvatsku književnost, Bartol Kašić za hrvatski jezik i jezikoslovlje – to je Ivan Lučić za hrvatsku povijest.

Iva Buha, belizagrebgrad.com.hr

Izvori: Hrvatska enciklopedijaWikipedia

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Kosinjska dolina

Published

on

By

Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.

Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.

Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.

U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.

U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).

„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.

Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.

Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.

HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).

Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM – 58. Vinkovačke jeseni

Published

on

By

Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.

Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat,  zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.

Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju.  Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.

U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.

Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.

Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

on

By

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved