Connect with us

Društvo

IVICA ŠOLA: Žena nije lagala, NK Rijeka je bila ekspozitura Beograda, evo i zašto!?

Published

on

Koalicija Velimira Bujanca i Stipe Mesića protiv Kolinde

Narodski rečeno, sjećam se k’o da­nas. U finalu Kupa maršala Tita 1987. godine u Beogradu su igrali su Hajduk i Rijeka. Torcida je došla navija­ti u ogromnom broju. Armada, koja se te godine osnivala, ni izbliza nije mogla parirati Torcidi.

Ali to nije bio problem jer su se Armadi pridružili navijači Crvene zvezde, Arkanove Delije, i gromoglasno navijali za Rijeku.

Hajduk je dobio na penale. Slavlje je bilo ogr­mno, a Armada i Delije otišli sa stadiona pokisli k’o miševi, piše kolumnist Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji

Zajednistvo Delija i Armade iz biv­še države nije samo bilo navijačko. I ponajbolji igrači Rijeke otvoreno su se izjašnjavali kao zvezdaši. Ta­ko je Nenad Gračan, u to vrijeme, ia­ko tek dvadesetjednogodišnjak, po­najbolji igrač Rijeke, bez problema, iako još igrač Rijeke, izjavio: “Zve­zda je moja najveća ljubav.”

Nitko mu to ni u klubu ni među navijačina Rijeke nije zamjerio.

Priča o NK Rijeci i Gračanu

Ali kada je malo kasnije prešao u Hajduk, na prvoj utakmici s Rije­kom u Hajdukovu dresu Riječni su ga iskasapili, slomili mu nogu, uz salve pogrda. Nesretni Gračan, da je prešao u Crvenu zvezdu umje sto u Hajduk i s njom igrao protiv Rijeke, jamačno bi bio pozdravljen pljeskom i od Delija i od Armade. Ali Hajduk…, e to ne može, ili lo­mim noge.

Na izjavu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović digli se svi, no žena nije lagala, NK Rijeka je bila ekspozitura Beograda.

Kao i u ovom slučaju, što se tiče nje­zinih drugih izjava vezanih za biv­ši režim, mediji je unisono napada­ju ili ismijavaju iako govori istinu, a sve nas svjedoke vremena prave budalama i sugeriraju da smo idi­oti koji imaju kokošje pamćenje, te ostećen vid, sluh i mozak.

Koliko joj govorenje istine koristi u kampanji, to je na njenom timu da procjenjuje, ali tvrditi da država, Jugoslavija, koja je sustavno kršila ljudska i građanska prava, koja je zatvore punila neistomisljenici­ma, koja ih je ubijala, koja je bila totalitarna, nije bila iza “željezne zavjese”, sintagma koja je bila na­ziv zemalja koje su se razlikovale od demokratske, slobodne zapad­ne Europe, jednostavno je vrijeda­nje zdravog razuma. I svih nas koji smo sve te silne “slobode” živjeli. Možda da upitaju Dražena Budišu i Vladu Gotovaca jesu li živjeli iza “željezne zavjese”? Je­su, još gore, iza željeznih resetaka. Kao stotine tisuća drugih u toj to­ talitarnoj državi u kojoj su uglav­nom, uz neke izuzetke, djeca cr­vene buržoazije, koja i danas dr­maju, imala privilegij studirati u inozemstvu.

Zanimljivo da je najveći pljuvac po aktualnoj predsjednici notor­ni Stipe Mesić. Premda se, kao autor, uopće nisam htio baviti ni predsjedničkom kampanjom ni kandidatima, jer sam ravnodu­šan tko ce sjediti na Pantovčaku, u meni je proradio zastitnički in­stinkt muškarca kada vidim alfa mužjake kako cipelare ni krivu ni dužnu ženu.

Mesić, koji je dao otvorenu podršku Miroslavu Škori, a koji je pro­tuzakonito Haagu dao dokumente kako bi napakirao Hrvatskoj, nije reagirao na Škorinu izjavu u Buji­ci da bi dokinuo SDSS. Valjda zato stoje Škoro odbio odgovoriti bi li vratio Titovu bistu na Pantovčak.

Naprotiv, rekao je da Škoro ima dobre ideje i da ne vidi ništa pro­blematično u Škorinim izjavama. No za Kolindino govorenje istine ima jake riječi osude pa veli: “Nje­ne su izjave nacionalističke ili na granici prihvatljivog.”

Škoro pak, koji djeluje kao neki surealni hibrid (o tome drugom prilikom), kao biće sklepano od Tudmana i Mesića, okružio se lju­dima zaduženih za medijsko cipe­larenje Kolinde, kao i “suvereni­stima” koji su opsjednuti Aleksan­drom Vučićem i Srbima, tako da su isti kao oni, jer su Srbi isto tako u svojim medijima opsjednuti Ko­lindom i Hrvatima.

Tako njihov medijski promotor Velimir Bujanec Kolindino ugo­šćavanje Vučića stalno koristi kao bazuku protiv nje. A isti taj Bujanec zaboravlja daje on u Bujici dao ogroman medijski prostor Vučiće­vu učitelju, četnickom vojvodi i rat­nom zločincu, Vojislavu Šešelju, tepajući mu Vojo.

Velikom pak antivučićevcu i anti­ plenkovićevcu, bez kojeg bi Sabor vidio samo na televiziji, Zekanovi­ću, ne smeta malo malo sjediti u Bu­jici koja ugošćuje Šešelja,Vučićeva učitelja.

Vučić, depilirani četnik, o kojem mislim sve najgore, pred­sjednik je susjedne drzave s kojim se moraš susretati, htio ne htio, no ne mora se ratnom zločincu Šešelju davati medijski prostor u RH.

Kampanja postaje cirkus

K tome, Zekanoviću i “suverenisti­ma”, koji ne daju Vučiću u Sabor na skup europskih Pučana, uzor je Orban, a isti taj Orban bio je najjači Vučićev lobist da ga se primi među europske Pučane!?

Dakle, Orban, Vučićev lobist je Bujancima i Zekanovićima prihvatljiv, a njegov pulen Vučić nije?  Protesti­ra li Zekanović onda i protiv Orba­na? Zna li Zekanovic uopće išta o odnosim Budimpeste i Beograda? Očito -ne.

Kampanja postaje cirkus, pogotovo kada na istoj strani vidite Škorine Bujance zajedno s Mesićem i slični­ma u “koaliciji” protiv Kolinde. Ali ne čudite se. Prije nego što je pobje­gao od rata, Škoro je svoj put zapo­čeo 1990. u Savkinoj Koaliciji narod­nog sporazuma pa je prirodno da ga zavrsi u Koaliciji narodnog nesporazuma.

Foto: press

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved