U listopadu smo obilježili godinu dana od početka javne molitve krunice na Trgu bana Josipa Jelačića. Tekst Ante Pavelića Teologija gradonačelnika Tomaševića ili uobičajena hajka na molitelje otvorio je tematiku naizgled zbunjujuće retorike protivnika javne molitve koja se ogleda u njihovoj vjeri u nadnaravno (“Bog čuje molitve”) unatoč njihovu proklamiranom pogledu na svijet u kojem nema mjesta za Boga i zakone koje je upisao u ljudska srca – piše Krešimir Rotim u Heretici.

Foto: Okupljanje u Splitu

Neke elemente distopijskih vremena koja su u svojim uspješnicama Huxley (Vrli novi svijet) i Orwell (1984) najavljivali možemo primijetiti i u pokušajima suzbijanja javne molitve krunice na temeljima nakana koje je vremenski ne tako davno (cinici bi rekli “još jučer”) dominantna većina prijašnjih generacija smatrala životnim redovitostima. Danas su to vrijednosti zbog kojih medijski aparat poziva sudski i policijski na sprječavanje javne molitve na Trgu. Najčešće se takav vid netolerancije “tolerantnih” opravdava stavom kako su nakane i unaprijed znani stavovi molitelja u neskladu s vrijednostima liberalne demokracije. Politički sustav koji je Fukuyama nakon njezine pobjede nad komunizmom označio kao početak “kraja povijesti”, odnosno njezinu univerzalnu rasprostranjenost, danas u većini srednjostrujaških medija uživa status najznačajnijeg proizvoda modernog društva. Spoznaja kako je liberalna demokracija najuzvišeniji proizvod Zapada dodatno “učvršćuje” oholost generacije koja danas vodi glavnu riječ u svijetu medija, politike i gospodarstva, a koja je, odbacivši stoljeća mudrosti, iskustva i znanja poglavito o ljudskoj naravi, iste zamijenila političkim sustavom koji unatoč tome što proklamira jezično istovjetne vrijednosti kao generacije prije njega (sloboda, pravda, dobro), radikalno odvaja njihovo značenje i shvaćanje od toga kako su ga shvaćali naraštaji prije nas. U nastavku ćemo vidjeti kako se njihovo poimanje vrijednosti liberalne demokracije odnosi na protivljenje javnoj molitvi krunice i u korijenu drugačijem pogledu na društvo, ljudsku narav, prošlost, sadašnjost i budućnost.

Percepcija javne molitve krunice na glavnom zagrebačkom trgu prošla je brojne metamorfoze. Od nimalo iznenađujuće manipulativnog TV-priloga Danke Derifaj o moliteljima koji je bio još jedan u nizu klasičnih medijskih sačekuša, do Pernarovih videozapisa koji manifestiraju lepezu fizičke, verbalne i druge ljepote i izražajnosti prosvjednika protiv javne molitve krunice. Pokušavam u ovom kratkom osvrtu na još jedno medijsko zastranjenje zadržati barem mrvicu vjere u intelektualno poštenje i moralnu principijelnost hrvatskih srednjostrujaških novinara, ali oni to konstantno otežavaju. Danku Derifaj pamtimo po sudjelovanju u bijesnom odgovoru žena koje su pokrenule bizarnu srednjoprstašku kampanju, među kojima je bila i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (nota bene čitatelju kad se idući put bude predstavljala kao vjernica), koje su svoj akumulirani bijes odlučile izraziti pokazivanjem srednjeg prsta. Pitate se kome? Svima onima koji se zakonski i na svake druge načine protive ubijanju nerođene djece u majčinoj utrobi. Neću se upustiti u citiranje i dublju analizu njezina prostačkog istupa toliko svojstvenog onima koji sebe vide kao lučonoše razuma, prvake tolerancije i nosioce pluralizma, pa se onda ta iluzija raspukne u srednjem prstu i prostakluku onom dijelu Hrvatske koji misli drukčije. Ne skrećem pozornost na javno iskazani bijes dotične novinarke zbog gradnje ad hominema, već radi prikaza na koji se način taj gnjev zbog pokušaja promicanja vrlina u politici i društvu pažljivo usmjerava u zlonamjernom TV-prilogu.

U njemu je Ana Raffai predstavljena kao katolička teologinja iako je riječ o osobi koja ne prianja uz crkveni nauk, što i javno priznaje jasno se pozicionirajući uz zahtjeve sinodalnog puta dijela Crkve u Njemačkoj koja se priključila svijetu u misiji promjene razumom spoznatljivih Božjih zakona ljudske naravi. Osim Ane Raffai u TV-prilogu tezu o tome kako molitelji predstavljaju struju katoličkog fundamentalizma promiče i Ivica Maštruko, sociolog religije, posljednji jugoslavenski veleposlanik pri Svetoj Stolici i rado viđen gost u srednjostrujaškim medijima kada je u pitanju komentiranje zbivanja u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Nećete se iznenaditi ako vam kažem da je svoju prisutnost u medijima osigurao promoviranjem ideje Crkve kao institucije koja se treba predati svijetu i njegovim zahtjevima perpetuirajuće seksualne revolucije. I on želi, da pojednostavnim, mijenjati spolni moral Crkve jer su mu “znanstvena otkrića” društvenih znanosti bitnija od zakona koje je Bog upisao u ljudsku prirodu. Spomenimo i Lanu Bobić koja bez pratećeg susramlja zaista koristi prezentacijsku sintagmu “feministička teologinja”, a koristi ju, naravno, i Danka Derifaj u svojemu novinarsko-istraživačkom masterpieceu.

Ako ostavimo po strani sve one ponavljajuće optužbe o rigidnosti i odmaku od dvadesetprvostoljetne crkvene “vrijednosti” toleriranja i prihvaćanja grijeha kod molitelja, odabrana komentatorska trojka Crkvu u modernom društvu vidi kao kompromisnu instituciju koja treba prihvatiti i u vlastiti nauk ugraditi novonormalne moralne dekadencije svijeta. U svojim istupima oni zapravo daju nazrijeti kako razumiju nemogućnost postojanja koegzistencije između crkve koja nadahnuće za svoje djelovanje u svijetu pronalazi u najnovijim protunaravnim spoznajama društvenih znanosti (ponajprije sociologiji i psihologiji) i Crkve koja nas kao “svjetlost svijeta” preko molitve po nakanama koje se tiču naravnih Božjih plodova (obitelji, naroda i domovine) poziva na rast u krepostima “da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!”. Ne iznenađuje me stoga već viđeni scenarij u kojem se oni koji žele mijenjati ono što je predano kao polog vjere predstavljaju kao katolici ili barem oni koji žele dobro Crkvi. Puno se toga još ovdje može reći o brojnim netočnostima i zloporabama crkvenoga nauka u TV-prilogu, ali prostora je premalo, a i ovo je bila samo usputna opaska na novinarske lukavštine koje su rezultat njihova vlastitog “aduta u igri”. To je njihovo životno opredjeljenje, uz vrijednosti seksualne revolucije i u njezinom duhu definirajuće slobode koja je u raskoraku sa shvaćanjem slobode u dominantnom dijelu povijesti Europe i cjelokupnoj povijesti Crkve. 

Načini izvještavanja kao i ometanja molitve su se mijenjali, ali dvije stvari su ostale konstantne. Molitvene nakane molitelja i javna percepcija molitelja stvorena od političke ljevice i srednjostrujaških medija o molitvenim nakanama koje su u konfliktu s osnovnim postulatima liberalne demokracije. U prijevodu, zadnjih godinu dana opet smo slušali i čitali one dosadnjikave i predvidljive optužbe za netoleranciju, mizoginiju, vjerski fundamentalizam i dajte si mašti na volju pa zamislite već niz puta ponavljane izme i fobije za koje ćete se naći na optuženičkoj klupi ako javno prionete uz vrijednosti koje su se u gotovo cjelokupnoj povijesti Zapada i njegovih civilizacijskih derivata smatrale društvenom normom. Sad, i Sizif bi u svojemu poslu pronašao svrhovitost prije nego što bi moja malenkost, a i oni koji su u tome stručniji, poput crkvenih poglavara, pokušali Arijanu Lekić-Fridrih, Predraga Matića (i druge prominentne borce za vrijednosti seksualne revolucije), upućujući na izvore Katekizma Katoličke Crkve, Svetoga Pisma i hrvatske pučke tradicije uvjeriti kako su javna molitva i nakane molitelja u skladu s naukom Crkve. Dapače, integralni dio vjerničkog života u Hrvatskoj. Zato se okrećem puno lukavijoj tezi o tome kako su molitelji prijetnja za sadašnje društvo koje se artikulira kroz njihovu optužbu o tome da “klečavci” i njihove molitvene nakane ugrožavaju vrijednosti liberalne demokracije.

Ogrješenje o liberalno-demokratski katekizam ili barem javna percepcija da je do njega došlo uglavnom označava medijski ostracizam praćen javnim posramljivanjem, lažima i manipulacijama. Skupit će se u cijelom tom procesu dovoljno materijala za sudsku tužbu čiji ćete pravorijek, promatrajući trajanje sudskih tužbi Željke Markić protiv srednjostrujaških novinara i njihovih nadređenih, čekati i do pet godina. Pola desetljeća nakon prvotno iznesenih laži i manipulacija koja su vam narušile ugled. Taman dovoljno da hrvatska javnost zaboravi o čemu se radilo i resetira memoriju za novi ciklus laži i manipulacija protiv neke druge prominentne osobe na desno-konzervativnom spektru.

Matija Štahan već je pisao o korjenitoj promjeni sustava liberalne demokracije i njezinog udaljavanja od okvira unutar kojih je djelovala u poratnoj Europi prvih desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Liberalno je uglavnom reducirano na zahtjeve seksualne revolucije, koja nakon više od pola stoljeća od šezdesetosmaške revolucije ne pokazuje znakove umora u smislu njezina sve dubljeg zarona u nepregledne dubine moralne dekadencije. Njezin suputnik, demokracija, postala je, kako to primjećuje Patrick Deneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio, “(…) prihvatljivi i legitimirajući instrument sve dok se njezino djelovanje odvija u okviru liberalnih pretpostavki i dok te pretpostavke, u najširem smislu podržava.” Ako poput Poljske i Mađarske pokušavate zaustaviti daljnje prekrajanje ljudske naravi i vrijednosti koje su vam prošle generacije ostavile u polog, u tom ste slučaju skrenuli s tračnica liberalnih pretpostavki liberalne demokracije. Čestitam! Zaslužili ste značku grubog kršenja ljudskih prava i etiketu države koja promiče sustav neliberalne demokracije.

Ako vam je primjer Poljske i Mađarske stran, uzmimo primjer referendumskih inicijativa u Hrvatskoj koje nisu bile po volji glasnogovornicima liberalnih pretpostavki unutar liberalne demokracije. Sve one inicijative koje su skupile relevantan broj potpisa proglašavane su neprijateljskima prema liberalnoj demokraciji. Referendumska inicijativa o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice muškarca i žene ogriješila se o diskriminaciju, dvije inicijative o promjeni izbornog zakona proglašavane su netrpeljivima i ksenofobičnima prema nacionalnim manjinama (srpskoj ponajprije), dok je referendum o COVID-potvrdama okarakteriziran kao antivakserski ili znanstveno skeptičan. Diskriminacija, ksenofobija i znanstveni skepticizam. Dovoljna je optužba za jedan od tri navedena prekršaja da vas se proglasi protivnikom liberalne demokracije čije se vrijednosti i postignuća ne smiju dovoditi u pitanje. Referendum kao de facto jedini preostali alat naroda u izražavanju stava o nekim za sadašnjosti i budućnost bitnim društvenim i političkim pitanjima postao je neprijatelj demokracije kako je shvaćaju tumači liberalne demokracije i njezinih liberalnih pretpostavki. Dobili smo stoga dijete našeg moralno dekadentnog vremena. Liberalnu nedemokraciju.

Što je pak sa spomenutim liberalnim pretpostavkama? Što one pretpostavljaju? One su vješto sakrivene iza naočigled univerzalnih vrijednosti slobode, pravde i općega dobra i pretpostavljaju tumačenja tih vrijednosti koja su u bitnom raskoraku s dominantnim shvaćanjem kroz povijest. Uzmimo primjer poimanja slobode lijevih aktivista i političara kako bismo razumjeli zašto njihovo shvaćanje slobode nije u proturječju s njihovim zahtjevom zabrane javne molitve krunice.

Molitelji na trgu i njihove nakane ponajviše smetaju zbog toga što su u izravnom sukobu s tumačenjem slobode lijevih aktivista i srednjostrujaških medija. Što je to, dakle, sloboda u očima Predraga Matića, Danke Derifaj, Severine i sličnih koji su u svojim javnim nastupima pokušali prikazati molitelje kao autoritarne likove čija se autoritarnost manifestira u kiptećem unutarobiteljskom nasilničkom porivu i nemogućnosti kontrole vlastitih strasti? Sloboda je za njih cjeloživotna utrka za užicima. Nesputana, divlja, agresivna, bestidna, vulgarna, i može se sa još puno pridjeva i epiteta opisati, ali poanta je jasna. Ona (sloboda) je sve, a istovremeno nije ništa. Služi kako bi opravdala bezbroj prava, a da se obveze prema obitelji, društvu i domovini ne spominju niti kao prolazna crtica. Slobodu koriste kao alat, za dolazak do cilja. Njihova svrha nije plemenito zamišljen, povijesnim iskustvom natopljen, a mukotrpnim radom i odricanjem ostvaren vrijednosni, kulturni i civilizacijski temelj koji se ogleda u nekoj materijalnoj ostavštini ili vrlini koju kao primjer ostavljamo generacijama koje dolaze poslije nas. Njihova se borba za slobodu temelji isključivo na sadašnjosti, u kojoj ne postoji prošlost koja nas iskustvom može poučiti, a niti budućnost u kojoj plodove rada i odricanja možemo kušati. Postojim samo ja, moje želje koje želim konzumirati sada i moje strasti kojima želim ugoditi sada. I spreman sam izmisliti bezbroj “ljudskih prava” kako bih prošlost zaboravio, a na budućnost ne bih mislio. Sve što se nađe na putu “slobodi” proglašava se njezinim neprijateljem kojeg na sve moguće načine treba iskorijeniti iz svijeta medija, politike i društva.

Sloboda je to koja je slijepa na dihotomiju dobra i zla iz kojega proizlazi njezino drevno i kršćansko tumačenje prema kojemu je čovjek biće s određenom i nepromjenjivom svrhom. U takvom poimanju slobode osoba može djelovati protiv svoje naravi i prirodnoga poretka. Može dakle odabrati zlo, ali takvo djelovanje šteti njegovu dobru i dobru zajednice. Povijest nas, kroz misao koju je izrazio Tocqueville, uči kako je: “sklonost razmišljanju isključivo unutar konteksta vlastitoga životnog vijeka i usredotočenost na zadovoljenje trenutačnih i nižih užitaka” temeljna sklonost ljudske naravi. Zbog dobra same osobe, ali i zajednice potrebne su granice koje su kroz prizmu naravnoga zakona, udarivši temelje zapadne civilizacije postavili Aristotel u Etici i Toma Akvinski u Sumi teologije. Živeći demokraciju u kojoj vlada kršćansko (Toma Akvinski) i klasično (Aristotel) razumijevanje slobode od nas se zahtijeva ograničenje želja s obzirom na vlastitu dobrobit i svijest o općem dobru. Sloboda u takvom poimanju društvenog sustava ponovno “živi” u svojoj klasično-kršćanskoj definiciji postupanja u skladu s onim što je pravedno i dobro. Usavršavati takvu slobodu nije nimalo lako. Potrebno je prakticirati vrline i živjeti unutar granica naravnoga zakona kako bismo postigli oblik vladanja samim sobom poradi vlastitog i općeg dobra.

Sloboda je u liberalnom shvaćanju mogućnost činjenja što nas je volja sve dok naši postupci (po našem mišljenju) ne nanose fizičku štetu drugima. Fundamentalno, riječ je o razumijevanju slobode koje nas gledajući njezine krajnje posljedice dovodi do društva čije je temeljno načelo pokojni Benedikt XVI. označio izrazom “diktatura relativizma”. U takvom društvu ne postoji vrijednosni temelj na kojem se gradi konačna svrha, a to je opće dobro, već je cilj putem neobuzdane i hirovite slobode, pojedinca kao radikalno autonomnu jedinku u društvu osloboditi od obveza prema obitelji, Crkvi, društvu i domovini. Molitvene nakane muškaraca koji mole svake prve subote u mjesecu na trgu, podrazumijevaju drugačije značenje slobode. Ona se ostvaruje u samosvladavanju. U ograničenjima koja nisu neprijatelj slobode već njezin glavni saveznik u cjeloživotnom rastu u vrlinama. Takav muškarac i takva žena blago su svojoj obitelji, Crkvi, društvu i domovini.

Neprimijećeno porobljavanje čovjeka dogodilo se redefiniranjem pojma slobode. Slobodan činiti što ga je volja, čovjek je postao laka meta onih koji ga žele kontrolirati. Takvih, povijest je pokazala ne nedostaje. U današnjem svijetu u kojem strasti čine čovjekov temeljni voljni impuls pomoću kojega donosi odluke o odabiru dobra ili zla odjekuje Augustinova mudrost: “Čovjek ima onoliko gospodara koliko ima poroka.”

izvor: Krešimir Rotim/Heretica