U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.com.hr

Nitko ne zna dan ni sat, ali izraelska policija izgleda da vjeruje da Mesija dolazi uskoro.

Izraelski policijski komisionar, Roni Alsheikh, je na nedavnoj židovskoj proslavi rekao da se njegovo odjel priprema za dolazak Mesije.

“Kada Mesija dođe, svi će željeti da mu se približe, tako da će biti gužve”, citirali su Alsheikha u Breaking Israel News. “Doći će vrijeme kada ćemo morati iskazati poštovanje prema našim bližnjima.”

Komisionar je rekao da policija želi obznaniti “preventivne mjere kako ojačati zajedničko suosjećanje za naše bližnje.” U drugim objavljenim komentarima, Alsheikh je bio konkretniji.

“Nema sumnje da će nas sreća i služba Bogu približiti”, rekao je. “Uskoro, ako Bog da, počet ćemo s pripremama osiguravanja sigurnosti Mesije, kada dođe.”

Neki od vodećih izraelskih rabina su također tvrdili prošlih godina da bi se Židovi trebali spremati za skori dolazak Mesije. Drugi rabini su tvrdili da će Mesijinom dolasku prethoditi pomirenje kršćana i Židova.

Za kršćane, dolazak Mesije je drugi dolazak Isusa Krista. Jan Markell, osnivač Olive Tree službe, voditeljica radio programa “Razumijevanje vremena u kojem živimo”, i ko-autor knjige “Zarobljeni u Hitlerovom paklu”, govori kako je šokantno da oni koji ne vjeruju su više usredotočeni na posljednja vremena od kršćana.

“Religiozni Židovi se više raduju zbog Mesijina dolaska nego kršćani”, rekla je Markell za WND. “Muslimani više iščekuju dolazak svog Mahdija nego kršćani Isusa. Ovo pokazuje sadašnje jadno stanje crkve koja obraća previše pozornosti na nebitne stvari. Održavaju seminare o financijama i brakovima, ali odbacuju mogućnost skorog Gospodnjeg dolaska.”

Markell je ukazala na nekoliko znakova kako se židovske vođe pripremaju za dolazak Mesije i izgradnju Trećeg Hrama, uključujući:

– Poziv izraelskog veća rabina na ponovno uspostavljanje Sanhedrina za konkretne planove izgradnje.

– “Crvene krave” koje su potrebne za ritualne svrhe se uzgajaju u Svetoj Zemlji.

– Izgradnja oltara koji bi se koristio za žrtvenu službu.

“Mislim da za vrijeme svog života neću vidjeti više od nekolicine kršćana koji iščekuju Gospodinov dolazak”, požalila se Markell.

Kao vjernica u “Veliku Nevolju”, Markell vjeruje da se uznesenje može dogoditi svakog trenutka. Ona poziva na veću predanost od strane kršćana na posljednja vremena i na židovsku državu Izrael.

“Za vrijeme mog života, najveća promjena u crkvi je promjena odanosti od Izraela ka Palestini”, rekla je Markell. Ovo se zove “kršćanski palestinizam”. “Prije nego je država Izrael rođena 1948., većina evanđeoskih crkava je prihvaćala stav ”kršćanski cionizam”. Bili su odani državi Izrael prije nego što je nastala.”

“Današnji religiozni konzervativci su svoju potporu dali “zamišljenom narodu” Palestincima, umjesto Izraelu. Yasser Arafat je bio odličan prodavatelj, i prodao je svijetu ideju da je Palestincima oteta zemlja. Arafat je bio Egipćanin, a palestinski narod nema. A ipak većina današnjeg svijeta vjeruje da Židovi žive u “okupiranom teritoriju” umjesto u Bogom-danoj zemlji. Ovo je najveća promjena u mom životu. Ne mogu vjerovati onome što vidim.”

“Da crkva funkcionira ispravno, ova zabuna se nikada ne bi ni desila, ali crkva je izrezala karte Izraela prije 25 godina, kada je odlučila da će radije biti politički korektna, umjesto biblijski.”

Bill Cloud iz Shoresh službe, autor knjige “Uzdizdanje Ezava: Stari neprijatelji i Rat za američku dušu”, također vjeruje da mnogi Židovi u Izraelu prepoznaju da će se nešto veliko ubrzo dogoditi.

“Prije nekoliko godina neki rabini su se okupili i objavili da je Izrael ušao u vrijeme Jakovljeve nevolje – termin koji je iskorišten u Jeremiji 30,7”, rekao je Cloud.

“Ovo je poanta: Vrijeme koje prethodi dolasku Mesije je vrijeme nevolje i uspoređuje se s porođajnim bolima. Sa skorašnjim događajima u UN – to što je SAD bio suzdržan od glasovanja – i očiglednim nožem u leđa koji je Izrael dobio od administracije Obame, mislim da mnogi Židovi shvaćaju da ih nitko ne može spasiti. Ne mogu ovisiti o Ujedinjenim narodima, a ni o SAD-u.”

Cloud je usporedio predsjednika Obamu s Ezavom u svojoj knjizi, jer vjeruje da je Obama prikrivao svoje neprijateljske namjere prema Izraelu s ponudama mira.

“Mislim da ono što su mnogi sumnjali o Obami i njegovoj administraciji je sada svima otkriveno”, rekao je Cloud.

Međutim, Cloud je rekao, da koje god prirpeme Izraelci spremaju, na kraju će se sve promijeniti kada vide – i prepoznaju – svog Mesiju.

Što se tiče Izraela i dolaska Mesije, zanimljivo je da ga neće vidjeti dok ne kažu: “Blagoslovljen je onaj koji dolazi u ime Gospodnje”, rekao je Cloud.

Carl Gallups, koji istražuje posljednja vremena i proročanstva u svojoj novoj knjizi “Kada lav rikne”, kaže da mu je žao što Židovi i dalje čekaju Mesiju kada je Mesija već došao. Međutim, on također ima pozitivan stav ka ovim pripremama.

“Mislim da su pripreme dobre, posebno u ovim proročkim vremenima, jer pokazuje stav iščekivanja koji preuzima planet”, rekao je. “Ljudi diljem svijeta znaju da će se nešto dogoditi. Hoće li to biti dolazak ili povratak Mesije, ili će biti dolazak Antikrista? Drugi razmatraju mogućnost Trećeg svjetskog rata, koaliciju protiv Izraela ili dolazak Velikih nevolja. Ova pitanja, i slična njima, su teme o kojima se raspravlja diljem svijeta, a današnja tehnologija doprinosi umnožavanju ovih diskusije i špekulacija.”

Gallups također govori da bi se kršćani trebali radovati, u onome što on smatra da je jedan od najbitnijih povijesnih događaja u svijetu – sve veći broj Židova prihvaća Isusa kao Mesiju, uključujući i Židove u Izraelu.

“Znamo da nezapamćeni broj Židova, i u Izraelu i diljem svijeta, prihvaća Ješuu / Mesiju kao svog Spasitelja u Gospodina”, rekao je Gallups. “Statistika je jasna povodom ove činjenice. Mnogi ovo smatraju kao ispunjenje proroštva u posljednjim danima, kao okupljanje “ostatka” prije dolaska Jošue / Mesije. Zato vjerujem da će ovo uzbuđenje povodom Mesije u Izraelu u stvari dovesti da još više njih povjeruje u pravog Mesiju, Isusa.”

Mark Blitz, čovjek koji je otkrio fenomen “Krvavi Mjesec” i strastveni zastupnik da se kršćani vrate svojim židovskim korijenima, zastupa da se vrijeme promatra iz židovske, biblijske perspektive u knjizi “Božje mjerenje vremena”. On je rekao za WND da se ne bi trebalo podcijeniti široko rasprostranjeno neslaganje među različitim denominacijama u Judaizmu o posljednjim vremenima. Međutim, rekao je da neke religiozne sekte Židova “definitivno” vjeruju da je vrijeme Mesije vrlo blizu i on sam tvrdi da poznajte nekoliko ortodoksnih rabija koji vjeruju u isto.

Ortodoksni Židovi prate 13 načela vjere, a 12. je: “U potpunosti sam uvjeren u dolazak Mesije, i iako može zakasniti, ipak očekujem svakog dana da će doći”, rekao je Blitz za WND. “Za religiozne Židove postoji nepokolebljivo svakodnevno očekivanje dolaska Mesije. Mnogi misle da ono što je Obama učinio u Ujedinjenim narodima, i ono što može uraditi na konferenciiji u Parizu 15. siječnja, ako dozvoli da se Palestinska država samovoljno proglasi državom, će biti siguran znak dolaska Mesije.”

Ali Blitz je upozorio kršćane da zapamte da Bog ima plan o tome kako će se stvari odigrati, uključujući i da će Židovi upoznati Mesiju.

“Kršćanski stav u ovom trenutku prema dolasku Mesije treba biti trezven i s jakim fokusom na spremnost i pripremanje puta”, savjetovao je.

“Kršćanski stav prema Izraelu je vrlo važan u ovo vrijeme. Mnogi Židovi misle da je kršćanska služba u Izraelu zasnovana na ispunjavanje proročanstva u kojem će kršćani biti uzneseni, a Židovi će ostati i proći kroz užasno uništenje. Kršćani trebaju pokazati ljubav prema Izraelu i židovskom narodu bez ikakvog očekivanja, i nepoštenih namjera kao što je nada da će se neki od Židova obratiti na kršćanstvo. U međuvremenu, uloga koju će Izrael odigrati u ovo vrijeme je ispunjenje onoga što je Bog od njih očekivao otpočetka.”

Izvor: WND.com; Prijevod: Ivana R. Novi Život

Foto: Pixbay

HRVATSKI PRAJEZIK    Zârje Harwâtye (čakavsko zvieždje, ranohrvatski grb i starohrvatski Zadar): U ranomu srednjem vieku na prvomu pračakavskom govoru doseljenih Hrvata bio je važan ovaj izraz (donedavna očuvan u pradialektu Gan-Veyãn na jugoistoku Krka), koji je istodobno označavao 3 razna pojma iz pučkog zvjezdoslovlja, pa iz državne heraldike Trpimirovića, ter iz obalnog mjestopisa kao ime grada.

– Srednjovjeko staročakavsko zvieždje “Zârje Harwâtye” se do 19. stoljeća rabilo za noćnu orientaciu u jadranskom pomorstvu, a obuhvaća medjunarodno nazivlje zvieždja Pegaz + Andromeda.

– U starohrvatskoj heraldici “Zarje Harwâtye” (= Hrvatsko kockovlje) takodjer na ranočakavskom označava hrvatski kraljevski grb Trpimirovića, osobito očuvani Zvonimirov grb klesan na zidu Sv. Lucije kod Baške.

– U ranohrvatskom mjestopisu “Zarje (harwatye)” takodjer znači i ‘(hrvatski) Zadar’, koji se grad u ranohrvatsko doba kao priestolnica Dalmacie na pračakavskom još nazivao i “Uri-Zarje” (veliki grad Zadar).

Etimologia nazivlja

U srednjovjekom ranohrvatskom nazivlju uz Jadran se kroz više kombinacia u pračakavskim složenicama nalaze arhaizmi zarje (kockovlje-šahovica), harwatye (ranohrvatski) i uri (velegrad-sjedište ili priestolnica):

Zarje (kockovlje)

Prvotna obća imenica zara u značenju kocka, kvadrat ili četverokut je u južnoj Europi poznata bar oko 3 tisućljeća, a prvi put je pismeno potvrdjena iz ranoantičkog etrurskog jezika. Kasnije se zamalo u istomu približnom značenju nalazi i u ranohrvatskoj srednjovjekoj čakavici jugozapadne Hrvatske (na Krku sve do 20. st.), kamo je najvjerojatnije stigla preko slaviziranih potomaka jadranskih Liburna, zbog njihovih ranijih pomorsko-trgovačkih razmjena s Etruskima. U klasičnoj čakavici je to zatim bila plodotvorna osnovica i za razvitak inih srodnih rieči, npr. zbirni plural zârje, genit. zarjah (kockovlje – šahovnica), zaràt (kockati – izkockati, karirati), zarni, -na,-no (kockast – četvrtast, kariran), zarnýk (kockar – kockovnik), …itd.

Harwatya (rana Hrvatska)

Zemlja Harwâtya i prilog/pridjev harwâtye su najstariji domaći ranočakavski izrazi za Hrvatsku i hrvatsko, koji su tek kasnije u klasičnoj čakavici preobličeni u Harvâška i harvâški-harvâško, ter najnovije vukovsko-štokavski Hrvatska i hrvatski-hrvatsko (kajkav. Horvátska i horvátski-horvátske, u Bosni: `Rvacka i `rvacki-`rvacko). Gornji ranočakavski oblici su izrazito slični na satrapiju Harauvatya iz antičke Perzije, odakle se smatra da bi pdrietlom bio bar dio plemenske elite u srednjovjekoj kraljevini Hrvatskoj (glagoljsko-ranočakavski: Harwâtye Krolêstvo).

Ti klasični staroperzijski oblici etimologijski bi potjecali iz prapoviestnoga rigvedskog Sarasvati, posredstvom preko Aveste u obliku Harahvaiti (o tomu još pobliže Indoiranski Prahrvati. Naprotiv kajkavsko Horvâtska je nešto mladjega antičkog izkona, iz grčkih etnonima Horouathos i Horoathoi, triput uklesanih na zidnim pločama u pomorskoj luci Tanais na Azovskom moru: vidi o tomu pobliže Tanajske ploče.

Uri (velegrad-sjedište)

Uri (genitiv urih = velegrad, sjedište, priestolnica = engl. city – capital) je osobiti ranočakavski arhaizam na otoku Krku, a drugdje u Europi je poznat tek dijelom sličan naziv irri (grad) u izoliranomu baskijskom jeziku. Inače su vrlo slični prapoviesni nazivi dobro poznati na Starom iztoku, gdje blisko značenje kao tu kod nas imaju akadosumerski “ur” i mitanski “uri” u značenju velegrad, glavni grad, npr. prastari mezopotamski gradovi Ur, Uruk, Urkiš, urska dinastia, itd. Zato se npr. grad Zadar u srednjem vieku kao tad najvećči i glavni grad Dalmacie ranočakavski još zvao i Uri-Zarje, a Zagreb kao hrvatska priestolnica se još nazivao i Uri-Harwâtye (kasnije novočakavski: Žagrêb).

Slična takova značenja iz starohrvatskog pomorskog nazivlja imaju još npr. i egzotični ranočakavski toponimi: Vlaskeûri (Beograd), Urtohôrna (Copenhagen), Garskeûri (Atena), Urhatÿah (Ankara), Urmišÿreh (Cairo), Uryndrãn (Delhi), Urzihòdna (Peking), Ursemêra (Mexico City) itd. – usp. još pobliže Starohrvatski mjestopis. Svi ovi i ini slični izvorni starohrvatski nazivi iz našega ranijeg pomorstva su u 20. stoljeću pod Jugoslavijom odreda odbačeni iz vukopisa uglavnom zato, jer ih nemaju nepomorski Srbi.

Zarje: rano ime Zadra

Prvo dosad poznato i zapisano ilirsko ime grada Zadra od ranih starogrčkih moreplovaca na Jadranu iz rane antike pred 3 tisućljeća je bilo Ίδασσα (Idassa), a nakon toga iz kasne antike pod Rimskim Carstvom je taj grad većinom zapisivan kao Iadera. Nakon propasti Rimljana i selidbe naroda, pojavljuju se kroz srednji viek 2 uglavnom istodobna i paralelna naziva sadanjeg Zadra: romansko-mletački Zara koji je dosad očuvan u talianskom jeziku, ter staročakavski srednjovjeki Zarje koji je u novoštokavskom vukopisu od 20. st. pod Jugoslavijom odbačen. Umjesto toga je naknadno uveden kao službeni vukovski naziv Zadar, što je mladji novovjeki toponim koji je nastao tek nakon turskih provala, odkad se u taj grad i okolicu iz dubljeg zaledja priseljuju novoštokavski prebjezi.

Drugo svečanije staročakavsko ime grada Zadra je još bilo i Uri-Zârje u značenju “velegrad Zadar, sjedište Zadar”, kao bivše administrativno središte Dalmacije. U srednjovjeko doba dinastia Trpimirovića i Arpadovića, kada je Zadar bar povremeno bio u Kraljevini Hrvatsko (ili Hrvatsko-Ugarskoj), ova se pripadnost ponekad označavala staročakavskim izrazom Zarje harwâtye (= ‘hrvatski Zadar’). Ovaj naš stariji toponim Zarje za Zadar je primljen i zbog gradskog izgleda, jer na iztočnom Jadranu je grad Zadar zbog razmjerno ravnog položaja najpravilnije izgradjen stari dalmatinski grad, uglavnom sa četvrtastim kućnim blokovima i pravilno-kariranim ulicama kao kockovlje – šahovnica (= čakav. zarje). Inače su uz naše staro srednjovjeko Zarje (= novo Zadar) još nastale i ine čakavske izvedenice kao npr. pridjev zarâjni, -na,-no (zadarski), Zarjãn, plur. Zarjâne (Zadranin) i Zarjanýca (Zadranka), dok je isto usporedno romansko-mletački Zaratìn i Zaratína (novije talianski: Zaratino).

Zarje kao zvieždje

Srednjovjeko čakavsko zvieždje “Zârje Harwâtje” se do 19. stoljeća rabilo za noćnu orientaciu u jadranskom pomorstvu, a obuhvaća medjunarodna zvieždja Pegaz + Andromeda. Zarje-Harwâtye ( novije: Oltâri)= Andromeda + Pegaz: Ovo zvjezdovno ime je poznato iz Vejskih legenda (Veyske Povede) na otoku Krku i tu znači ‘Hrvatsko kockovlje’ tj. kao naš grb iz zvonika Sv. Lucije zbog četvrtastog poretka glavnih zvijezda. Ovo dvojno zvieždje ima prividni oblik većeg četverokuta na noćnom nebu, po čemu ima to naše rano ime zato jer naše pomorce donekle podsjeća na kockasti starohrvatski grb. Spominje se uzastopce u 2 razne legende:

• Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu (Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah Harwâtyeh)
• Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima (Povêda ud_kruôla Belògva tar_pašoglàveh Uôbrih)

Stara imena zviezda

U tom su zviježdju poznatom starohrvatskim pomorcima do 20. st. bile čakavski imenovane glavne pripadne zviezde, većinom po starohrvatskim srednjovjekim vladarima: Zminivèr (Alferaz), Belòva (Algenib), Kunjelàbor (Markab), Zarnÿk (Šeat) i Mićamàtja (Andromedina maglica).

• Zminivêr (novije: Žvanimîr) = Alferaz (alfa Andromede): ovim imenom iz Vejskih legenda (Povêda ud_kruôla Zminivêra tar_Zârjah Harwâtyeh) uznesen je u kvarnerskom žvezdoslôvju na nebo u liku te zvijezde i predzadnji hrvatski kralj Zvonimir.
• Belòva = Algenib (gama Andromede): ovaj čakavski naziv iz Vejskih legenda (Povêda ud_kruôla Belòva tar_pašoglàveh Uôbrah) označuje hrvatsko-ugarskog kralja Belu IV.
• Kunjelàbor = Markab (alfa Pegaza): taj prastari kvarnerski naziv znači “Sveti oltar” i možda je podrietlom od antičkih Liburna. Iz toga je potom u novijemu pučkom zvizdoslovju proširen naziv “Oltari” na cijelo to dvojno zvieždje.
• Zarnÿk = Sheat (beta Pegaza: etrur. zara): staročakavski naziv te zviezde znači ‘kockar-kockovnik’ i povezan je s imenom pripadnog zvieždja Zarje-Harwâtye.
• Mićamàtja = Andromedina maglica (M 31): to je najbliža, kod nas jedina okom jasno vidljiva i posebno imenovana spiralna galaksija, a čakavski znači “sitna pjega”.

Pegaz: tipovi zviezda

Sjajnije zviezde Pegaza su medjunarodno nazvane arabskim imenima, a najsjajnija zviezda je Enif (ε Pegaza). Ostale su pripadne zviezde, s oznakom veličine sjaja i spektalnih boja: α Markab (arab.= sedlo) 2,49 B9; β Sheat (noga) 2,4—2,8 M2; γ Algenib (pupak) 2,84 B2; ε Enif (nos) 2,4 K2; ζ Homam 3,4 B8; η Matar 3,02 G2; ϑ Baham 3,5 A2 domaće životinje, μ Salabari 3,6 M2. Za osam zviezda koje pripadaju ovom zvieždju se zna da imaju planete, a 51 Pegaza je prva zviezda nalik Suncu oko koje je nadjen ekstrasolarni planet. Oko zvezde HD-209458 kruži planet HD 209458 b, što je prvi ekstrasolarni planet u čijoj je atmosferi nadjena vodena para. IK-Pegasi je najbliža eksplozivna zviezda kandidat za supernovu. Od maglica se u Pegazu nalazi zbijeno zvjezdano jato M15. NGC-7331 je spiralna galaksija udaljena 14,249 megaparseka od Sunčevog sustava. U zvieždju Pegaz se nalazi i Stefanov kvintet kao grupa od 5 spiralnih galaksija, od čega su 4 gravitacijski povezane u zajedničko jato, a peta je dalje i samo prividno se nalazi u susjedstvu.

Zviezde u Andromedi

Zvieždje Andromeda je poznato po većoj i vidljivoj Andromedinoj galaksiji. Najsjajnija zvijezda je Alpheratz (Sirrah, čakav. Zvanimêr), koja čini glavu Andromede i ima Bayerovu oznaku Alfa Andromede. Prije je ta zvijezda pripadala Andromedi i Pegazu, pa je bila poznata kao Delta Pegaza. Danas zajedno s Alfom, Betom i Gamom Pegaza čini Veliki pegazov kvadrat = čakav. Zarje Harwatye. Beta Andromede je poznata pod imenom Mirach, a nalazi se 200 ly od nas i ima prividni sjaj od + 2.1 magnitudu. Gama Andromede ili Alamak, je dvostruka zviezda udaljena 350 ly i ima prividni sjaj od + 2.1 magnitude.

To zvieždje je inače najpoznatije po spiralnoj galaksiji M31, Andromedinoj maglici. Andromedina galaksija je jedan od najdaljih objekata koje možemo vidjeti golim okom. Ona je ujedno i nama najbliža spiralna galaksija divovskih dimenzija. Andromedina galaktika ima u blizini još nekoliko manjih povezanih (satelitskih) galaksija: M32, M110, NGC 147 i NGC 185. Sve su te galaktike vidljive već manjim amaterskim teleskopima od već 15 cm u promjeru. Od ostalih maglica je tu još značajna NGC-891, bridom okrenuta izdužena spiralna galaksija. NGC 752 je otvoreni zvjezdani skup južno od zviezde Mirach, a planetarna maglica NGC 7662 je još poznata pod imenom “Plava pahulja”.

Rani grb Trpimirovića

Starohrvatski grb kralja Zvonimira (čakav. Zârje Harwâtye) uklesan uz ulaz srednjovjeke crkve Sv. Lucije kod Baške na Krku.

“Zarje Harwatye” (= Hrvatsko kockovlje) u starohrvatskom grboslovlju (heraldici) na ranočakavskom takodjer označava hrvatski kraljevski grb na[e srednjovjeke dinastie Trpimirovića, a osobito se to odnosi na još očuvani Zvonimirov grb, uklesan na zidu zavjetne Sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. To je vjerojatno najstariji u Hrvatskoj i višestruko potvrdjeni nalaz starohrvatskoga heraldičkog kockovlja kao našega kraljevskog znaka je sve do danas očuvan iako erozijom oštećen, uklesan u bloku stiene na južnomu kamenom zidu uz pradavni portal kraljevske crkve Sv. Lucije kod Baške na otoku Krku (odakle je i Bašćanska ploča), što je kao kraljevsku zadužbinu dao izgraditi Dmitar Zvonimir (1075.- 1089.). Doduše noviji ideologizirani jugo-istoričari u težnji da skrate hrvatsku poviest i omalovaže nam simbole, lažno izmišljaju kako bi to navodno bilo dodano tek od godine 1930., – ali domaći profesionalni poviestnik, prof. Mihovil Lovrić iz Baške svjedoči kako mu je isti kameni grb tu poznat već od djetinjstva (rodjen 1897.), a bezuvjetno je tamo od 1921, kada on tu počinje svoja poviestna proučavanja.

Ovaj kameni grb na Krku je podjednak perzijskom poviestnom grbu sa 64 kvadrata (8 x 8): vidi o hrvatskom grbu još širje Hrvatsko kockovlje. Ovdje se na kamenu izmjenjuju izbočene i udubljene plohe koje su jasno vidljive dopodne i predvečer kada koso Sunce tvori sjene u udubinama. O istom grbu Sv. Lucije dodatno još postoji dosad na Krku i popratna srednjovjeka legenda (iz ciklusa Veyske Povede) pod arhajskim ranočakavskim naslovom “Povêda ud kruôla Zminivèra tar Zarjah Harwàtyeh” (= Legenda o Kralju Zvonimiru i Hrvatskom kockovlju). Tu je Zârje Harwâtye naš najraniji naziv za hrvatski grb na srednjovjekoj čakavici iz otoka Krka: čakav. zara = kocka-kvadrat, zarje = šahovnica-kockovlje.

Zarje iz rane legende

Izim kamenoga glagoljskog zapisa na 2 Bašćanske ploče, o starohrvatskom grbu “Zarje harwatye” i kralju “Zminiveru” na staročakavskom pradialektu jugoistočnog Krka tisućljetnom predajom je još očuvana i pučka Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu (original: “Povèda ud kruôla Zminivèra tar Zârjah harwâtyeh”) u okviru ranohrvatskog epskog ciklusa “Veyske Povede”- (vidi u originalu: Povèda br. 8). U doslovnom prijevodu na novoštokavski standard ta legenda glasi:

“U srednjem vijeku je tu postojalo bogato i moćno Hrvatsko kraljevstvo (Harvàtje Krolêstvo), čiji su kraljevi većinom stolovali uz Kaštýlski (Kaštelanski) zaljev. Pod hrvatskim kraljem su tada bili bani koji su držali pokrajine tj. srednju Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju, a pod ovima su još bili kotarski podbani (župani). Hrvatskom mornaricom je upravljao admiral (marjakýr), a vojskom su zapovijedali generali (jezdakýre) i pod ovima su bili satniki (pukovnici).

U ono doba je na Krku u Jurandvoru bio samostan i njegovim je redovnicima stigla vijest da će hrvatski kralj Zminivêr obići otok Krk i posjetiti samostan u Jurandvoru. Svi stanovnici Bašćanske doline su se pripremili na veliku svečanost za taj kraljevski posjet. Kad je došlo vrijeme, na Kvarneriću se pojavilo hrvatsko brodovlje (Navje Harvàtje), a na najvećem jedrenjaku je stigao kralj Zminivêr sa svojim županima, admiralima, generalima i inim državnicima. Pri dolasku su ih Krčani pozdravili: ‘Vaše Veličanstvo kralju Zvonimir i gospodo župani, generali i admirali, živjeli, živjeli!’ Glazbenici su lijepo zasvirali, a plesači i plesačice su zaplesali domaće plesove. Potom su svi otišli u jurandvorski samostan, gdje je kralj Zminivêr obdario taj samostan gradilištem iz svog veleposjeda i gdje se ima izgraditi kraljevska crkva Sv. Lucije. Na njezin portal je dao postaviti svoj kraljevski znak tj. hrvatski grb (Zarje harwâtye), a uz oltar će biti ploče s glagoljskim zapisima o toj darovnici.

Idućeg je dana kralj Zvonimir otišao iza brda Triskàvac (= Gromovnik), gdje je nasred otoka dao izgraditi svoje dvore, čije ruševine se još i sad nazivaju Zvonimirove zidine (Zminivèrove Kuôre). Potom je otišao na brdo Triskàvac i tu je na sedlu Boýna pod velikim hrastom Siondûb sazvao narodni zbor svih Krčana, gdje su mu u kamenu napravili kraljevsko prijestolje danas nazvano Biskupska stolica. Ovo je bio naš zadnji hrvatski vladar koji je tu govorio na našemu domaćem jeziku (čakavski), a nakon njega su nam kasnije tudji vladari na Krku govorili stranim riječima tj. magjarski, talijanski, njemački i vlaški sve do danas.” Niže u prilogu sliedi i arhaični staročakavski izvornik i prijevod na standardni hrvatski jedne legende (na kraju popratnog teksta):

   >>> Legenda o pomorskim Matanima i gradu Koryntija

M. Skitić/Croative.net