Connect with us

Vijesti

KATOLIČKI TRADICIONALISTI U HRVATSKOJ Što trebate znati o novom oduševljenju za latinsku misu u Hrvatskoj

Published

on

Sažetak: U radu je izložena kronologija obnove pretkoncilskoga obreda mise Katoličke Crkve u Hrvatskoj. U uvodu se objašnjava problematika primjena odredbi Drugoga vatikanskoga koncila, izmjene reda mise te okolnosti nastanka Bratstva sv. Pija X. Skupina zagrebačkih vjernika, potaknuta proglašenjem papina motuproprija Summorum Pontificum 2007. godine, u Hrvatskoj je pokrenula inicijativu za obnovom tradicionalne mise na latinskom jeziku. Zagrebačka nadbiskupija 2011. je godine imenovala svećenika koji se brinuo o vjernicima privrženim tradicionalnom obredu do svoje smrti 2014. godine, nakon čega zajednica ostaje bez pastoralne skrbi sve do 2018. godine. U međuvremenu je Bratstvo sv. Pija X. započelo redovni pastoral u Hrvatskoj i privuklo određen broj vjernika u svoje kapele. Analiziran je razvoj dvaju zajednica, kao i rezultati anketnoga istraživanja među vjernicima koji se okupljaju oko FSSPX-a, a kojim su utvrđene glavne karakteristike ove zajednice – donosi Obnova.com.hr u tekstu KATOLIČKI TRADICIONALISTI U HRVATSKOJ 2008. – 2018.

UVODNE NAPOMENE

Nakon Drugoga vatikanskoga koncila Katolička se Crkva otvorila svijetu. Usvajanje ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalnosti kao službenih crkvenih stavova najznačajnije su promjene koje su obilježile koncilsko zasjedanje. Jedna od promjena koju su vjernici najprije osjetili bila je promjena reda mise 1969. godine, koja se očitovala u uvođenju narodnoga jezika u liturgiju te okretanje svećenika prema narodu umjesto prema oltaru. Nisu svi biskupi i svećenici bili oduševljeni novostima. Neslaganja i različite interpretacije ekumenskih koncila u Crkvi kroz povijest su pravilo.[1]

Jedan od vodećih protivnika promjena bio je nadbiskup Marcel Lefebvre koji je za vrijeme koncila, u kojem je sudjelovao, bio poglavar Družbe Duha Svetoga (Congregatio Sancti Spiritus – CSSp). Nakon neuspjeloga pokušaja otpora promjenama umirovljen je. Ponovno se aktivirao na zahtjev skupine svećenika i bogoslova privrženih tradiciji. Na njihovu zamolbu osnovao je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X., FSSPX[2] 1. studenog 1970. Dopuštenje za rad bratstva dao je mjesni biskup François Charrière u Lausanne-Genf-Fribourgu. Društvo je osnovano kao pia unio (ad experimentum na šest godina).[3]

Službene Crkvene vlasti pozorno su pratile rad novoosnovanoga bratstva te su u tu svrhu provođene redovne kanonske vizitacije. Nakon jedne vizitacije tijekom koje su se vodile žustre teološke rasprave, Lefebvre je 1974. izdao deklaraciju u kojoj se otvoreno suprotstavio koncilskim promjenama.[4] Pismo nije prošlo nezapaženo jer je Lefebvre pozvan u Vatikan na očitovanje nakon čega je mjesni biskup Fribourga, Mgr. Pierre Mamie, FSSPX-u oduzeo pia unio status, praktično ukinuvši FSSPX 6. svibnja 1975. Lefebvre nije priznao ukinuće, tvrdio je da je kanonski nevaljano. Nastavio je zaređivati svećenike unatoč protivljenju službenih crkvenih vlasti te je u ljeto 1976. suspendiran najprije collatione ordinum, i.e,[5] a već tjedan dana poslije a divinis.[6] Lefebvre nije osporio suspenzije, ali je nastavio služiti mise i podjeljivati sakramente, tvrdeći da zabrana vrijedi samo za Novus ordo, dok za sakramente prema pretkoncilskom misalu ne vrijedi.

Ovakvo je stanje potrajalo sve do 1988. godine kada je Lefebvre u već poodmakloj dobi odlučio FSSPX-u osigurati budućnost ređenjem novih biskupa koji bi mogli rediti svećenike nakon njegove smrti. Ređenje biskupa nazvao je „operacija preživljavanje“. Uz izričito protivljenje pape Ivana Pavla II. u Econi je 30. lipnja 1988. Lefebvre posvetio četvoricu svećenika iz redova FSSPX-a za nove biskupe.[7] Ovaj čin papa je u svojem motupropriju Ecclesi Dei nazvao „raskolničkim činom“ te je potvrdio ekskomunikaciju Lefebvrea i četvorice zaređenika.

Lefebvre je postupak suprotno papinom odobrenju pravdao djelovanjem u nuždi koje je predviđeno kanonskim pravom (kan. 1323). FSPX se od 1988. poziva na izvanrednu vlast upravljanja proviđenu općim uredbama Zakonika kanonskoga prava.[8]

Dio FSSPX-ovih svećenika osnovao je nakon ekskomunikacija Svećeničko bratstvo sv. Petra (FSSP) koje je pod Papinim nadzorom. Poslije su se formirale slične svećeničke družbe koje su njegovale tradicionalnu latinsku misu (TLM u daljnjem tekstu), kao primjerice Institut Dobrog Pastira. Pontifikalno povjerenstvo Ecclesia Dei osnovano je 1988. godine te se brine o odnosima Svete stolice s Bratstvom sv. Pija X. te o drugim tradicionalnim katoličkim zajednicama.

Lefebvre je umro 1991., a FSSPX je nastavio svoj rad i rast. Poglavar FSSPX-a, biskup Fellay, 2006. je godine papi Benediktu XVI. predstavio program s prijedlozima za normalizaciju odnosa i reguliranje statusa Bratstva. Papa Benedikt XVI. 7. je srpnja 2007. godine izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim je omogućeno i olakšano slavljenje tradicionalne mise prema pretkoncilskom redu mise.

U motupropriju se utvrđuje da postoje dva oblika rimskoga obreda, redoviti i izvanredni.[9] Također se potvrđuje da pretkoncilski obred nikad nije ni ukinut. Uz motuproprij je objavljeno pismo koje ga tumači. Papinsko je povjerenstvo Ecclesia Dei na blagdan sv. Pija V., 30. travnja 2011., izdalo dodatni naputak Universae Ecclesiae u kojem se još detaljnije pojašnjavaju odluke iz motuproprija.

Godine 2009. dokinuta su izopćenja Lefebvrea i četvorice biskupa koje je posvetio. Povlačenjem izopćenja prvi put u povijesti Crkve izopćenici su primljeni nazad u Crkvu, a da nisu morali priznati vlastite pogrješke. Teolog Bremer procijenio je da motuproprij nije FSSPX približio Crkvi, nego je Crkvu približio Bratstvu.[10]

Približavanje Crkve FSSPX-u i pokazivanje dobre volje za suradnju vidljivo je u posljednjih dvadesetak godina. Ecclesia Dei (u daljnjem tekstu ED) 3. je siječnja 2003. omogućilo da se na misama koje služe svećenici FSSPX-a može ispuniti nedjeljna obveza. Papa Franjo je u Godini milosrđa 1. rujna 2015. priznao ovlast ispovijedanja svećenicima FSSPX-a, a zatim ovlaštenje produžio 20. studenoga 2016. na neodređeno vrijeme. Isti je papa 27. ožujka 2017. providio mogućnost da mjesni ordinariji daju FSSPX-ovim svećenicima ovlasti za vjenčanja.[11] FSSPX unatoč ustupcima smatra da se tradicionalna latinska misa[12] koje služe svećenici uz dopuštenje ED-a odvijaju u indultističkim uvjetima[13], što je za njih neprihvatljivo.[14]

Danas je FSSPX prisutan u više od 60 zemalja te je upravno podijeljeno na 14 distrikata i četiri autonomne kuće. Distrikt se sastoji od priorata (potrebna su tri svećenika) za uspostavu. Hrvatska se nalazi u Austrijskom distriktu kojem je trenutno na čelu Stefan Frey[15].

  • OBNOVA KATOLIČKE TRADICIJE U DUHU SUMMORUM PONTIFICIUM U HRVATSKOJ

Hrvatski biskupi i svećenici proveli su koncilske promjene liturgije tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Do 2007. godine i papina motuproprija u Hrvatskoj nisu postojale organizirane skupine koje bi trajno njegovale ili zahtijevale služenje TLM. Postojale su pak skupine vjernika koje su sa svojim svećenicima organizirale povremena slavljenja tradicionalnih misa. Donošenjem motuproprija situacija se brzo mijenja. U travnju 2007. godine pokrenuta je internetska stranica naziva „Latinska misa“.[16]Stranicu je pokrenuo pater Tin Šipoš s bratom u svrhu što boljega upoznavanja tradicionalnoga obreda, sa željom da mu se omogući slobodna primjena. Na forumu stranice prvi se put okupljaju pobornici TLM-a u Hrvatskoj te razmjenjuju mišljenja. Prva tradicionalna latinska misa služena u Hrvatskoj nakon motuproprija bila je u varaždinskoj katedrali 7. srpnja 2007. Služio ju je spomenuti Šipuš, a vijest je objavljena u medijima.[17] Iste godine Šipoš je pristupio kartuzijanskom redu[18] u Njemačkoj te je internetska stranica o latinskoj misi ugašena.[19]

Neovisno o Šipušu, 2008. godine Zagrebačkoj se nadbiskupiji obraća laik Tomislav Pejković s upitom o mogućnosti slušanja mise po izvanrednom rimskom obredu. Nadbiskupija je odgovorila da je motuproprij već uveden jer je riječ o izvanrednom obliku obreda koji se izvodi samo ako postoji skupina zainteresiranih župljana, a s obzirom na to da trenutno nije bilo dokaza o interesu župljana, TLM se ne služi.[20]

Pejković je pokrenuo internetsku peticiju, nastojeći potpisima dokazati Nadbiskupskom stolu da postoji skupina zainteresiranih vjernika. Peticiju je potpisalo trideset vjernika iz Zagrebačke nadbiskupije te još nekolicina izvan granica nadbiskupije. S prikupljenim potpisima ponovno se obratio Nadbiskupiji.[21] U odgovoru koji je primio utvrđeno je da nije uspio dokazati veću zainteresiranost vjernika unutar jedne župe, što je prema motupropriju bitan preduvjet za slavljenje.[22] Pejković se vrlo brzo u prosincu obratio povjerenstvu ED kojem je poslao svu prepisku s nadbiskupijom. Povjerenstvo je kontaktiralo kardinala Bozanića od kojega je dobilo potvrdu da će se TLM slaviti u jednoj crkvi u Zagrebu.[23]

Vrlo brzo osnovano je Društvo za promicanje tradicionalne Mise „Benedictus“. Osnivačka skupština održala se 11. siječnja 2011. u dvorani pokraj dominikanske crkve bl. Augustina Kažotića u Zagrebu. Osnivanju je prisustvovalo osamnaest osoba.[24] O daljnjoj brojnosti članstva svjedoči podatak da je u 2011. godini članarinu platilo jedanaest osoba, dok je u 2017. godini to učinilo samo šest.

Nakon osnivačke skupštine, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić imenovao je prebendara dr. Stanislava Vitkovića da bude na raspolaganju tradicionalnoj zajednici. Odluka je stupila na snagu 20. veljače 2011., a za misno slavlje bila je određena crkva sv. Martina u Vlaškoj ulici. Određeno je da se mise u spomenutoj crkvi prema izvanrednom rimskom obredu slave nedjeljom i zapovjednim blagdanom u 11:30.[25] Društvo je nastavilo s aktivnostima te je 11. listopada 2013. primljeno u međunarodno udruženje za promicanje katoličke tradicije i TLM Foederatio Internationalis Una Voce (FIUV).[26]

Osim u Zagrebu, TLM se povremeno slavi i u drugim župama u Hrvatskoj. Na inicijativu studenata koji su se prvi put s tradicionalnom misom susreli u Zagrebu, 17. je srpnja 2011. u Dubrovniku služena tradicionalna tiha misa po dominikanskom obredu (iuxta ritum Ordinis Praedicatorum). Služio ju je tadašnji župnik u Gružu, fra Mihael Mario Tolj, u crkvi sv. Nikole od Škara na predjelu zvanom Kantafiga. Fra Mihael mladu je misu služio na starom obredu u rodnom Orebiću 2007. godine.[27] Misa je slavljena iste godine 31. srpnja i 7. kolovoza u istoj crkvi.[28] U Osijeku i jednoj drugoj slavonskoj župi između 2012. i 2016. jedan je svećenik-redovnik u samostanskoj crkvi služio javno tradicionalnu misu. Jedan je isusovac također planirao služiti misu, ali nije dobio potrebna dopuštenja.[29]

U Hrvatskoj su osim preč. Vitkovića TLM slavili svećenici iz inozemstva. Prvi je to učinio australski svećenik, član Bratstva svećenika sv. Petra, porijeklom iz Hrvatske, Anthony Sumich. Prilikom posjeta Hrvatskoj 26. travnja 2009. služio je misu u kapeli franjevačkoga samostana na Kaptolu.[30] Sumich je misu služio i u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj dvije godine kasnije. Don Mate Bartulica u splitskoj je crkvi sv. Filipa Nerija tijekom posjeta Hrvatskoj služio TLM 21., 24. i 25. svibnja 2014. Tijekom 2014. godine održavali su se susreti ljubitelja TLM.[31] U rujnu je u Zadarskoj nadbiskupiji kršteno dijete prema tradicionalnom obredu.[32]

Tijekom puta u Beč, Viktorović je iznenada preminuo 17. listopada 2014.[33] Nakon njegove smrti, TLM su u Hrvatskoj većinom služili strani svećenici. U crkvi sv. Martina od 19. travnja 2015. do 7. siječnja 2018. mise su služili sljedeći svećenici: Leszek Krolikowski i Mareusz Markiewicz (ukupno 15 misa[34]), Johannes Kindler iz reda regularnih kanonika sv. Augustina (jedna misa), Mato Bartulica iz biskupije Kansas City (šest misa), Tomislav Roškarič iz Mariborske nadbiskupije (jedna misa), Anthony Sumic, Jérôme Bücker i Jakub Zetner iz FSSP (ukupno 23 mise).[35]

Kardinal Burke trebao je slaviti tradicionalnu tihu misu u crkvi sv. Martina 24. listopada 2016., no nije dobio potrebno odobrenje.[36]Zagreb je 4. ožujka 2018. posjetio generalni poglavar Svećeničkoga bratstva svetoga Petra (FSSP), preč. John Berg, te je održao dvije mise i predavanje.

U crkvi Krista Kralja na Mirogoju od 6. svibnja 2018. ponovno su se počele održavati TLM, a vlč. Zvonimir Kurečić imenovan je za brigu o vjernicima koji su privrženi tradicionalnom obredu.[37]

  • OBNOVA KATOLIČKE TRADICIJE U DUHU FSSPX-A U HRVATSKOJ

Osim svećenika koji su TLM slavili s biskupskim dopuštenjem, u Hrvatskoj nakon motuproprija počinje svoje djelovanje FSSPX. Prvi posjet FSSPX-a Hrvatskoj zbio se 13. travnja 2012. Misu su služili svećenici iz Austrije, Göttler i Trutt, uz pomoć jednoga tadašnjega bogoslova.[38] Poslije mise održano je predavanje pod nazivom „Vjera, Tradicija, Crkva, Koncil, Bratstvo sv. Pija X.“ Misa i predavanje održani su u dvorani Zrinski u hotelu Dubrovnik.

FSSPX je povremeno održavao mise u iznajmljenim prostorima u Zagrebu (Hotel Dubrovnik, Hotel Panorama, Hotel Fama, Hotel I, Chromosov toranj, Češki narodni dom), Splitu (Hotel Dujam[39]), Rijeci (Centar Zamet i Hrvatska čitaonica na Trsatu) i Slavonskom Brodu (Falcon electronic).[40]

U Hrvatskoj je FSSPX osnovan kao Udruga sv. Josipa sa sjedištem u Dugom Selu. Blog Christus Rex pokrenut je u svibnju 2013. godine kao neslužbeni blog koji je promicao stavove FSSPX-a. U 200. objavi u veljači 2014. pisalo je da blog postaje „poluslužbeni informacijski izvor Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za promicanje stavova i apostolata FSSPX-a u Hrvatskoj; a poluslužbeni u tom smislu da Bratstvo ne stoji službeno iza njega, već mu daje svoju podršku, nadzire njegov rad.“[41]

Vrlo brzo pokrenut je časopis „Christus Rex – Glasnik Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za Hrvatsku“, a izlazi od rujna 2014. godine. Od veljače 2015. izlazi kao „Službeni glasnik Tajništva FSSPX-a u Hrvatskoj“.

Preokret u FSSPX-ovom apostolatu u Hrvatskoj dogodio se pristupanjem Marka Tilošanca bratstvu. Tilošanec je na prvoj TLM prisustvovao 14. siječnja 2010. u Varaždinskoj nadbiskupiji. Za tradiciju se zainteresirao još u bogosloviji. Planirao je nakon ređenja djelovati isključivo kao tradicionalni svećenik. S tom je namjerom ljeto prije đakonskoga ređenja posjetio priorat Bratstva sv. Petra (FSSP) u Readingu u Engleskoj. Tamo su mu objasnili da ne mogu osigurati da će trajni apostolat njihova bratstva zaživjeti u Hrvatskoj. Tilošanec je mladu tradicionalnu misu služio 30. lipnja 2013. u crkvi sv. Martina u Vlaškoj kao zamjena Vitkoviću. U ožujku 2013. godine prvi je put u tajnosti posjetio FSSPX-ovu bogosloviju u Zaitzkofenu. Nakon što je 25. listopada 2013. odslužio svoju posljednju misu, po redovnom obliku rimskoga obreda, Tilošanec je otputovao u Zaitzkofen. U FSSPX-ove se prostore preselio 15. studenoga 2013.[42] Dana 8. prosinca 2014. postao je prvi Hrvat u FSSPX-u.[43]

Krajem 2014. misa se počela redovito služiti u prvoj kapeli FSSPX-a u Hrvatskoj u Dugom Selu. Mise su se tamo povremeno služile sve do veljače 2017. godine.[44] Rektor FSSPX sjemeništa u Švicarskoj, p. Schmidberger, posjetio je Hrvatsku tri puta – u travnju 2014., srpnju 2014. i 2015. Poglavari Austrijskoga distrikta u kojem se nalazi Hrvatska, p. Frey, i p. Pfluger, nekoliko su puta posjetili Hrvatsku te održali mise i predavanja. Članovi Bogoslovije (iz Zaitzkofena) također su posjetili Zagreb. Zasigurno najveći događaj bio je posjet biskupa Fellaya 2. listopada 2016. te sv. potvrda 13. svibnja 2018. godine.[45]

Vjernici zainteresirani za tradicionalni obred javili su im se iz Splita, Rijeke, a poslije i Slavonskoga Broda.[46] Franz Schmidberger služio je privatnu svetu misu u Slavonskom Brodu 8. srpnja 2015. godine, na kojoj se okupila manja skupina vjernika. U ljeto 2016. godine Tilošanec je na poziv jedne obitelji u manjem mjestu u Baranji služio privatnu misu s manjim brojem vjernika.[47]Prvi je put misa u organizaciji FSSPX-a u Rijeci služena u petak, 8. travnja 2016., u +Croatia/@45.3276829,14.4414021,17z/data=!4m2!3m1!1s0x4764a0e1fcdee5d9:0x2dd03f58acb158ae?hl=en”>hotelu Bonavia.

Biskup Fellay posjetio jr Hrvatsku početkom listopada 2015. kako bi nakon trogodišnjeg djelovanja procijenio stanje za moguće uspostavljanje stalnoga pastorala. Na dotadašnje susrete koje su organizirali u Splitu i Zagrebu dolazilo je stotinjak ljudi.[48]Redovni FSSPX-ov apostolat počeo je u rujnu 2016. godine. Uz patera Marka Tilošanca za Hrvatsku je zadužen mađarski svećenik Papp, za kojega je predviđeno da povremeno djeluje u Hrvatskoj.[49] Krajem 2016. poglavar austrijskoga distrikta Stefan Frey posjetio je Hrvatsku te u Zagrebu, Rijeci i Splitu održao mise i predavanja na kojima se okupilo oko stotinu i pedeset ljudi. U Hrvatskoj je već na početku apostolata bilo nekoliko zainteresiranih za svećeničko i redovničko zvanje.[50] Prva javna FSSPX-ova kapela posvećena svetom Jeronimu otvorena je u Splitu 2. listopada 2016.[51] Kapelu sv. Josipa u zagrebačkim Dugavama posvetio je 16. srpnja 2017. p. Franz Schmidberger, rektor bogoslovije. Trenutno FSSPX-ov svećenik mise održava redovito u kapelama u Zagrebu, Splitu, u prostorijama hrvatske čitaonice u Rijeci na Trsatu te povremeno u Slavonskom Brodu. Brojnost aktivnih vjernika koji pohađaju mise koje služe FSSPX-ovi svećenici je oko sto pedeset.[52]

Apostolat FSSPX-a razvio se vrlo brzo te su u prvih godinu i pol dana održane prve pričesti (Rijeka i Split), vazmeno bdijenje (Split), dva krštenja, duhovna obnova u Austriji, procesije na Tijelovo i Gospu Fatimsku (Split). Dio je vjernika u ožujku pristupio Vojsci Bezgrješne, obnovljenoj prema tradicionalnim zasadama, a pokrenuta je i Križarska vojna svete krunice koja je trajala tijekom 2015. i 2016. godine.[53]

FSSPX-ov biskup Bernard Tissier de Mallerais u Zagrebu je podijelio sakrament sv. potvrde 13. svibnja 2018.[54] Vijest o ovom događaju objavljena je u mnogim medijima radi pisma od 11. svibnja 2018. koje je objavio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Kardinal je obavijestio vjernike da „dotični biskup nema dozvolu za podjeljivanje sakramenta na području Zagrebačke nadbiskupije te da se svi koji bi u njemu sudjelovali izlažu opasnosti da se i sami isključe iz potpunog zajedništva Katoličke Crkve.“[55]

  • ANKETNO ISTRAŽIVANJE

Kako bi se utvrdile osnovne karakteristike zajednice, autor ovoga rada proveo je istraživanje među vjernicima koji se okupljaju na misama koje služe FSSPX-ovi svećenici. Istraživanje je provedeno u kapelama u Zagrebu, Splitu i Rijeci putem isprintanoga anketnoga upitnika te putem Googleova obrasca. Anketa je provedena među pedeset sedam ispitanika od 27. kolovoza do 30. rujna 2018. putem interneta, odnosno nakon dvije nedjeljne mise u Zagrebu, Splitu te Rijeci (2. rujna i 9. rujna 2018.).

Odgovori ispitanika koji ne spadaju u ciljnu skupinu (vjernici privrženi tradiciji koji se okupljaju oko FSSPX-a) eliminirani su iz analize (jedan se ispitanik u odgovorima izjasnio da pohađa samo misu novoga obreda, petero je označilo da pohodi crkvu Krista Kralja na Mirogoju (uz kapelu sv. Josipa u Dugavama) u kojoj ne služi FSSPX-ov svećenik, dvoje ih je označilo da TLM pohode u drugim crkvama te nije moguće utvrditi jesu li te crkve u Hrvatskoj i te služi li tradicionalnu latinsku misu FSSPX-ov svećenik). Ukupno je bilo četrdeset devet ispitanika koji su odgovarali ciljnoj skupini te čiji su odgovori obrađeni.

Najviše ispitanika pohađalo je mise u Zagrebu (55,1 %) i Splitu (36,7 %). Po jedan je bio iz Slavonskoga Broda i troje iz Rijeke. Čak 67,3 % ispitanika bili su muškarci, što pokazuje da oni čine većinu među aktivnim tradicionalnim katolicima za razliku od prosječnih hrvatskih župa gdje su žene aktivnije.

Najviše ispitanika bilo je u dobi od 46 do 60 godina, gotovo jedna trećina (30,6 %). Mladi od 18 do 30 godine čine četvrtinu ispitanih (26,5 %). Nešto manje bilo je onih od 30 do 45 godina (22,4 %), dok je devetero anketiranih (18,4 %) imalo više od 61 godine. Samo jedan ispitanik bio je mlađi od 18 godina. Čak 81,6 % anketiranih tradicionalnih vjernika za sebe kaže da ima konzervativne svjetonazore. Umjerene stavove ima 18,4 %, dok liberalni pogled na svijet nema nijedan ispitanik.

Gotovo polovica ispitanih s TLM-om se upoznala zahvaljujući prijateljima, čak 45,8 %. Prve informacije o katoličkoj tradiciji putem interneta dobilo je 27,1 % ispitanika. U obiteljskom je krugu s TLM-om upoznato 14,6 % ispitanika. Nekim drugim načinima s TLM-om se upoznalo 12,5 % ispitanika. Na pitanje o trajanju pohađanja TLM-a najviše ispitanika (38,8 %) odgovorilo je da je riječ o tri do četiri godine (što se poklapa s dolaskom FSSPX-a u Hrvatsku). Od jedne do dvije godine pohađa 24,5 %, a od pet do sedam godina 10,2 % ispitanih vjernika. Manje od godinu dana FSSPX-ovim misama prisustvuje 10,2 % ispitanih. Zanimljivo je da 16,3 % ispitanika tvrde da su prvi put prisustvovali TLM-u prije više od osam godina, što bi bilo prije nego što je počelo redovito slavljenje u Hrvatskoj[56].

Od ukupnoga broja ispitanika njih 72,9 % prisustvuje TLM-u jednom tjedno. Jednom mjesečno u kapelama FSSPX dolazi 20,8 % ispitanika. Njih 6,3 % dođe nekoliko puta godišnje.

Većina ispitanih (61,7 %) od 2011. do 2014. godine nije pohađala TLM u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici (ED). Gotovo petina (19,1 %) pohodila je navedenu crkvu nekoliko puta godišnje. Jednom mjesečno tamo je odlazilo 6,3 % ispitanih, a redovito 12,8 %.

Kad se pogledaju podatci za vjernike samo iz Zagreba, dolazi se do sljedećega: sedam vjernika pohađalo je crkvu sv. Martina nekoliko puta godišnje (25,92 %), jednom mjesečno tamo je odlazilo tek dvoje ispitanih (7,4 %), a redovito čak 22,2 % ukupnoga broja zagrebačkih ispitanika (šestero). Ostali vjernici nisu pohađali misu u spomenutoj crkvi.

TLM u inozemstvu pohodilo je 36,7 % vjernika, od kojih 24,5 % više puta. Ovo je pitanje ponajprije bilo usmjereno na spremnost vjernika na putovanja dok u Hrvatskoj nije bilo mogućnosti pohađanja TLM-a. Više od tri četvrtine ispitanika (77,5 %) prisustvuje TLM-u iz doktrinarnih razloga (ispravnost nauka i vjere koji nije prisutan u novoj misi). Ostali su odabrali TLM radi ljepote obreda (7,25 %), tradicije (7,25 %), latinskoga jezika (2,5 %) i načina pričešćivanja (2,5 %), a druge razloge odabralo je 2,5 % ispitanika.

Misu po novom obredniku uopće ne pohađa više od polovice ispitanika (61,2 %). Na „novu misu“ jednom godišnje ode 10,2 % ispitanih. Nekoliko puta u godini netradicionalnoj misi prisustvuje samo jedan ispitani tradicionalni vjernik. Zanimljiv je podatak da čak 26,5 % vjernika sklonih tradicionalnoj misi redovito (jednom tjedno) pohađa misu po novom obredu. Samo troje ispitanika (6,4 %) smatra da Katolička Crkva ide u dobrom smjeru, dok su ostali na ovo pitanje odgovorili negativno. Zaključke Drugoga vatikanskoga koncila potpuno ne prihvaća niti jedan ispitanik. Dvije trećine (67,3 %) posljednji održani koncil i njegove odluke uopće ne priznaje, a 32,7 % prihvaća samo neke odluke.

Većina je ispitanika kao papu koji je najbolje vodio Crkvu odabrala Benedikta XVI. Kao odgovori bili su ponuđeni i Ivan Pavao II. kojega je odabrao jedan ispitanik, a sadašnjega papu nije odabrao nitko. Štoviše, svi su ispitanici na pitanje „Je li trenutni papa Franjo odstupio od nauka crkve?“ odgovorili potvrdno. Ekumenizam podržava tek troje ispitanika (6,5 %). Svi su ispitanici upoznati s radom i misijom FSSPX-a.

  • ANALIZA ZAJEDNICA PRIVRŽENIH TRADICIONALNOM OBREDU U HRVATSKOJ

U zemljama komunističkoga bloka pokret za tradicionalnu misu nije se razvio sve do demokratskih promjena zbog zatvorenosti tadašnjega društvenoga uređenja. U Hrvatskoj se za razliku od drugih zemalja ni tada nije razvio. Inicijativa za tradicionalnu misu u Hrvatskoj pokrenuta je „odozdo“, iz redova vjernika na čije je opetovane zahtjeve nadbiskupija imenovala svećenika i osigurala crkvu za bogoslužje. Ovo je primjer uspješne laičke inicijative i crkvene demokracije koja iako otežano ipak djeluje.

Sam nastanak zajednice i inicijative dogodio se okupljanjem u virtualnom svijetu (oko foruma na stranici „Latinska misa“, poslije oko virtualne inicijative okupljene oko Tomislava Pejkovića). Iskorak iz virtualnoga svijeta u stvarnost bilo je osnivanje udruge „Benedictus“ te dolazak FSSPX-a. Zajednica se i danas nastavlja razvijati upravo oko blogova.[57]

Zajednica laika koja se okuplja oko FSSPX, kao i ona oko ED nisu zasebna vjerska manjina ili sekta. Obje zajednice pripadaju Katoličkoj Crkvi te latinskom, tj. rimskom obredu. Katkad se sami pripadnici identificiraju kao „tradicionalni katolici“. Međutim, oni nemaju poseban status u Crkvi niti im je priznata različitost obreda kao grkokatolicima.[58]

Kratke povijesti obiju zajednica u Hrvatskoj međusobno su isprepletene. Zajednica koja se okuplja oko svećenika koji služe misu prema ED postavkama nemaju problema s kanonskim tumačenjem niti valjanošću sakramenata koje im svećenici na TLM-u podjeljuju. Ova je zajednica ipak svjesna da bez Levebfreova neposluha i FSSPX-ove ustrajnosti, motuproprija iz 2007. godine uopće ne bi ni bilo, a tradicionalna latinska misa održala bi se samo u zatvorenim redovničkim zajednicama.

Vjernici koji pohode mise koje služe svećenici iz FSSPX-a svjesni su neriješenoga kanonskoga statusa Bratstva. Posebnost zajednice koja se okuplja oko FSSPX-a u Hrvatskoj jest ta što za razliku od FSSPX-ovih zajednica u svijetu ne postoji vremenski kontinuitet od spornoga koncila ili ređenja 1988. godine. Kontinuitet ne postoji ni u ED zajednici koja se počela okupljati u crkvi sv. Martina tek 2011. godine. Dakle, katolička se tradicija obnavlja gotovo četrdeset godina nakon prestanka služenja TLM-a u Hrvatskoj. Zajednica oko FSSPX-a u Hrvatskoj je paradoksalno proizašla iz zajednice koja služi TLM prema ED postavkama. Dio vjernika koji pohađaju mise koje drži FSSPX-ov svećenika najprije su pohađali mise pod ED postavkama u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici. Čak je i svećenik Tilošanec koji vodi brigu o zajednici mladu misu služio u crkvi sv. Martina.

Vjernici koji pohađaju TLM pripadaju svim dobnim skupinama. Većina njih nije se rodila kada su se one služile u Hrvatskoj prije koncila. Riječ je, dakle, o obnovama tradicije u obje zajednice, s tim da prva ima osnove u FSSPX-ovu dugogodišnjem djelovanju u inozemstvu, a druga u papinu motupropriju 2007. godine. Bratstvo FSSPX-a nije djelovalo u Hrvatskoj prije motuproprija. Inicijativa za dolazak FSSPX-a također je došla „odozdo“, tj. od vjernika. Pristupanjem svećenika Hrvata dobiva priliku za trajnu prisutnost. Uslijed nedostatka dijecezanskih svećenika spremnih služiti mise po tradicionalnom obredu, FSSPX se širi u Splitu, Rijeci i Slavonskom Brodu. FSSPX ima preduvjete za brži razvoj radi bolje geografske rasprostranjenosti u Hrvatskoj. Razvoj apostolata bit će brži nego prethodnih godina zbog vidljivih znakova prisutnosti (kapela).

Tradicionalni katolicizam u Hrvatskoj nema povijesno-društvenih temelja, stoga bi vjernici koji pohode TLM trebali biti kompaktniji te imati neka obilježja vjerskih konvertita, o čemu bi se valjalo provesti daljnje istraživanje.

Vjernici u Hrvatskoj koji pohađaju TLM u organizaciji FSSPX-a konzervativnih su nazora. Na TLM-u sudjeluje više muškaraca nego žena. Dobna je raspodjela tradicionalnih katolika ravnomjerna, osim kod maloljetnika koji su slabo zastupljeni.

Vjernici TLM kod FSSPX-a pohađaju ponajviše iz doktrinarnih razloga jer smatraju da na misama prema novom obredniku nije zastupljen izvorni nauk Crkve. Dva takozvana kontrolna pitanja potvrđuju odstupanje od stajališta službene Crkve. Ogromnoj većini tradicionalnih katolika u Hrvatskoj ekumenizam nije prihvatljiv. Zaključke Drugoga vatikanskoga koncila koji je prema FSSPX-u uveo pogubne modernističke ideje u Crkvu ne prihvaća dvije trećine ispitanika. Jedna trećina ovaj koncil djelomično smatra prihvatljivim. Omiljeni je papa Benedikt XVI., a smatraju da je trenutni papa Franjo odstupio od nauka crkvenoga učiteljstva.

Malo manje od polovice vjernika (44,5 %) koji pohađaju misu u kapeli sv. Josipa u Dugavama u Zagrebu nije pohađala TLM u crkvi sv. Martina od 2011. do 2014. godine. Ovo pokazuje da u kapelu u Dugavama ne dolaze samo vjernici koji nemaju gdje prisustvovati TLM-u (radi izostanka imenovanja svećenika Zagrebačke nadbiskupije nakon smrti preč. Vitkovića), već je rast broja zagrebačkih vjernika sklonih tradiciji posljedica FSSPX-ova apostolata. Ovo neizravno potvrđuju odgovori iz pitanja o dužini pohađanja TLM-a. Većina FSSPX-ovih vjernika TLM pohađa tri do četiri godine, što znači da su tradicionalnu misu počeli pohađati kada je počeo aktivniji FSSPX-ov angažman, a potpuno zamro apostolat pod ED pretpostavkama. Osim udvostručenja broja vjernika u Zagrebu, FSSPX-ov apostolat omogućio je redovito nedjeljno slavljenje TLM-a u Splitu te povremeno u Rijeci i Slavonskom Brodu pa su tako i u ovim gradovima nastale zajednice vjernika trajno privržene tradicionalnom obredu.

Većina vjernika koja se okuplja oko FSSPX-ovih kapela pohađa isključivo tradicionalni obred. Dio vjernika ipak istodobno pohađa i novi oblik rimskoga obreda. Moguće je da će se dio ovih ispitanika u budućnosti opredijeliti isključivo ili za izvanredni ili redovni oblik rimskoga obreda.

  • ZAKLJUČAK

Za razliku od nekih drugih zemalja, tradicionalne su se mise na latinskom jeziku nakon Drugoga vatikanskoga koncila prestale služiti u Hrvatskoj. Nakon proglašavanja papina motuproprija 2007. godine na zahtjev skupine vjernika 2011. godine obnavlja se redovito slavljenje tradicionalne latinske mise u Zagrebu. Svećenik zadužen za vjernike privržene tradicionalnom obredu u Zagrebačkoj nadbiskupiji, preč. Vitković, umro je krajem 2014. godine, što je bio kraj početne etape razvoja katoličke tradicije u Hrvatskoj. Nakon toga svećenici FSSPX-a sve češće posjećuju Hrvatsku te održavaju mise i predavanja nastavljajući pastoralnu brigu o vjernicima za koje se prije brinuo Vitković. Stalni apostolat FSSPX-a uspostavljaju u rujnu 2016. godine te se gotovo dvije godine jedino u njihovoj organizaciji redovito održava TLM. Dolazak FSSPX-ova biskupa te podjeljivanje sv. potvrde potaknuo je nadbiskupa Bozanića da imenuje novoga svećenika te osigura crkvu Krista Kralja na Mirogoju za redovito slavljenje tradicionalne mise. Tako je od svibnja 2018. godine prvi put u Zagrebačkoj nadbiskupiji prisutan usporedni pastoral za vjernike privržene tradicionalnom obredu, FSSPX-ov i onaj koji je odobrio nadbiskup (prema ED postavkama). Razvoj dvaju tradicionalističkih zajednica u Hrvatskoj isprepleten je. Obje zajednice na početku su se okupljale putem internetskih stranica, foruma i blogova. Inicijalne skupine vjernika same su pozvale nadbiskupijske, odnosno FSSPX-ove svećenike na pastoralnu brigu za zajednicu.

Vjernici u Hrvatskoj koji pohađaju FSSPX-ove mise konzervativnoga su svjetonazora. Među njima ima više muškaraca, a dobna je raspodjela ravnomjerna te su zastupljene sve dobne skupine osim maloljetnika. Tradicionalni vjernici koji se okupljaju oko FSSPX-a smatraju da Katolička Crkva ne ide u dobrom smjeru te da je papa Franjo odstupio od nauka. Simpatiziraju papu Benedikta XVI. Ekumenizam ne podržavaju, a odluke Drugoga vatikanskoga koncila većinom su im neprihvatljive. Tradicionalnu latinsku misu pohađaju iz doktrinarnih razloga te ju smatraju superiornijom u odnosu na novus ordo misu. Istraživanje pokazuje da je zajednica koja se okuplja oko FSSPX-a uvelike nastala zahvaljujući njihovu apostolatu. Za daljnje istraživanje bilo bi zanimljivo istražiti stavove tradicionalnih vjernika okupljenih oko nadbiskupijskoga svećenika te napraviti komparativnu analizu s dobivenim podatcima iz ovoga rada.

piše Ivo Mišur

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

on

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen Vatikan danas – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved