Vijesti
Kissinger: Biden ni na koji način ne bi smio poništiti odluku predsjednika Trumpa o povlačenju SAD iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana s Iranom
Published
4 godine agoon
By
Uredništvo
Joe Biden i demokrati, kao i tzv. duboka država svjesni su vjerojatno trajnog američkog gubitka Irana, kao jedne od stožernih država šireg Bliskog istoka, ako nastave „tvrdu“ protuiransku politiku Trumpove administracije i svih onih koji po tom pitanju iza nje stoje (a nikako nisu beznačajni ili nemoćni – upravo suprotno: radi se o financijski moćnom američkom židovskom lobiju, koji, već desetljećima, vještim financijskim akrobacijama unutar američkih kongresmena i ukupnog washingtonskog establishmenta aktivno promiče strateške interese izraelske države, što je kulminaciju doživjelo Trumpovim imenovanjem za predsjednika SAD-a) – piše u dužoj analizi Zoran Meter.
Novoizabrani američki predsjednik Joe Biden u više je navrata kritizirao odluku aktualnog predsjednika Donalda Trumpa o povlačenju SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom, smatrajući kako je ta odluka štetna po američke interese. Također je više puta izrazio želju da SAD ponovo prihvate taj sporazum pod uvjetom da Teheran u cijelosti nastavi poštivati sve njegove obveze, koji se odnose i na zaustavljanje razvoja iranskog raketnog programa (balističkih raketa srednjeg i dugog dometa kojima bi mogao gađati Izrael), iako to nije implicite navedeno kao obveza iranske strane. To je pitanje bilo i najveći „kamen spoticanja“ koji je prijetio nepotpisivanju nuklearnog sporazuma u srpnju 2015. g. jer se Teheran tomu odlučno protivio, a Washington na tome odlučno inzistirao. Na kraju je UN donio „solomonsko rješenje“, prema kojemu bi se Teheran trebao suzdržati od razvoja raketnog programa što je iranski državni vrh, s obzirom na nepostojanje načela obligatornosti, protumačio kao „zeleno svijetlo“ i nastavio s njegovom razradom nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma. Usprkos navedenim Bidenovim promišljanjima, novoizabrani američki predsjednik također je naglasio kako pri tom nije imao namjeru dozvoliti Iranu stjecanje atomskog oružja.
Slično Bidenovim stavovima istupa i iranski predsjednik Hassan Rouhani. On je je 17. prosinca izjavio kako “ne sumnja” da će se nova američka administracija vratiti nuklearnom sporazumu iz 2015. godine i ukinuti sankcije iranskom gospodarstvu, što je u skladu s nedugo prije izrečenim stavom vrhovnog vođe Islamske Republike ajatolaha Alija Hameneija, koji je, zapravo, odobrio brzo preuzimanje Teherana svojih obveza iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA) o iranskom nuklearnom programu, ukoliko Sjedinjene Države zauzvrat ukinu oštre protuiranske sankcije. I predsjednik Hassan Rouhani novoizabranom američkom kolegi kazao je to isto: iransko vodstvo spremno se vratiti potpunoj provedbi svih svojih obveza iz nuklearnog sporazuma u zamjenu za ukidanje međunarodnih i jednostranih sankcija. Tj. Iran je spreman odustati od obogaćivanja urana iznad dozvoljene razine ako se ponište jednostrano uvedene sankcije Trumpove administracije.
Ovakav razvoj situacije i nove političke retorike na relaciji Washington-Teheran ne ide na ruku onim krugovima unutar američke politike (ponajviše vezanih uz Republikansku stranku) i Izraela, koji se kategorički protive bilo kakvom povratku na staro – kada je riječ o iranskom nuklearnom sporazumu, kojega oni smatraju štetnim i po SAD i njihove interese na Bliskom istoku, i po sigurnost Izraela kao najvećeg američkog regionalnog saveznika. O tome svjedoči i slijedeća vijest:
Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger upozorio je da bi povratak Washingtona na nuklearni sporazum s Iranom iz 2015. godine mogao potaknuti katastrofalnu utrku u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku (info: The New York Post, 13. siječnja). Naime, 97.-godišnji „mag“ američke vanjske politike je 11. ovog mjeseca u svom govoru na konferenciji Instituta za židovsku nacionalnu politiku (sjedište u Jeruzalemu), izjavio kako Joe Biden ni na koji način ne bi smio poništiti odluku aktualnog predsjednika Trumpa o povlačenju Sjedinjenih Država iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA). Biden je ranije najavio kako se namjerava vratiti nuklearnom sporazumu, čiji su supotpisnici, osim sada već „odmetnutog“ SAD-a, još i Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka – skupa s Iranom. Međutim Kissinger navodi kako vremenski okvir samog trajanja tog sporazuma u smislu postavljenih ograničenja za Iran i “toliko klauzula o izuzeću” čine JCPOA “praktički beskorisnim” za zaustavljanje iranskog nuklearnog razvoja.
Osim toga, spomenuti sporazum iz 2015. g. iransku sposobnost za obogaćivanje urana ostavlja netaknutom, s obzirom kako se njime dokidaju američke gospodarske sankcije, a također se ni na koji (pravno-obvezujući) način ne regulira iranski raketni program, izjavio je bivši američki diplomat i državni tajnik State Departmenta od 1973. – 1977. godine.
Ovdje bih dodao slijedeće: Joe Biden i američki demokrati, kao i tzv. duboka država, svjesni su vjerojatno trajnog američkog gubitka Irana, kao jedne od stožernih država šireg Bliskog istoka, ako nastave „tvrdu“ protuiransku politiku Trumpove administracije i svih onih koji po tom pitanju iza nje stoje (a nikako nisu beznačajni ili nemoćni – upravo suprotno: radi se o financijski moćnom američkom židovskom lobiju koji već desetljećima vještim financijskim akrobacijama unutar američkih kongresmena i ukupnog washingtonskog establishmenta aktivno promiče strateške interese izraelske države, što je kulminaciju doživjelo Trumpovim imenovanjem za predsjednika SAD-a).
Bidenu je, naime, jasno, kako Iran pri takvom scenariju definitivno i nepovratno „klizi“ u „zagrljaj“ najvećih američkih globalnih suparnika – Kine i Rusije. Osim toga, spomenuti pozitivni signali koje Teheran sada odašilje u smjeru Washingtona i buduće Bidenove administracije još više potiču želju demokrata na promjenu Trumpovog smjera američke politike prema toj zemlji. Međutim problem je taj što se Trumpova bliskoistočna strategija, koja je kulminirala izraelskom pomirbom s ključnim arapskim monarhijama, temelji upravo na zajedničkoj arapsko-izraelskoj protuiranskoj platformi i potpunoj izolaciji te zemlje, protiv koje bi oni željeli uključiti i „odmetnutu“ Tursku na čemu se aktivno radi i o čemu svjedoči najava normalizacije potpuno poremećenih saudijsko-katarskih odnosa (naime Katar i Turska, koja je velika saudijska konkurentica za liderstvo u islamskom svijetu, veliki su saveznici, a Turska ima i svoju jedinu vojnu bazu u Perzijskom zaljevu upravo u Kataru). Preko Katara je i najjednostavnije pokušati približiti političke stavove Ankare i Rijada. Koliko su saudijsko-turski odnosi danas poremećeni svjedoči i činjenica da je u listopadu prošle godine Saudijska Arabija uvela snažne gospodarske sankcije protiv Turske, koje uključuju zabranu uvoza turskih proizvoda, zabranu saudijskih investicija u tu zemlju, obustavu turističkih putovanja i td.
Bliska suradnja turskih i iranskih obavještajnih službi
Takva američka nastojanja bit će teško ostvariva i s pozicije bliskih osobnih odnosa turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i iranskog predsjednika Hassana Rouhanija. Oni su uspostavljeni nakon što je Rouhani, kao prvi čelnik neke svjetske države, telefonski nazvao Erdogana u vjerojatno njegovom najtežem životnom trenutku – u vrijeme pokušaja vojnog puča u Turskoj kada mu je život doslovno „visio o niti“. Tada mu je, kao demokratski izabranom predsjedniku, Rouhani obećao punu potporu iranske vlade i iranskog naroda. Takve se stvari jednostavno ne zaboravljaju.
To se vidjelo vrlo brzo, nakon što je Trumpova administracija uvela stroge protuiranske sankcije koje je Ankara odmah osudila i proglasila protuzakonitim, izjavivši kao će Turska nastaviti energetsku suradnju sa svojim susjedom koji zadovoljava oko 50 posto ukupnih turskih potreba za naftom.
Još je jedan oblik institucionalne suradnje između dviju država postao je iznenađujući s obzirom na činjenicu da su Turska i Iran povijesni antagonisti i veliki suparnici na širem bliskom istoku, gdje su se sudarali interesi dvaju moćnih i velikih carstava – Otomanskog i Perzijskog. Radi se o suradnji obavještajnih zajednica dviju zemalja (što je vrlo indikativno s obzirom na činjenicu da je Turska članica NATO saveza, koji, sada, pod utjecajem Trumpove bliskoistočne politike sve više zauzima protuiranski stav tj. podupire američku protuiransku agendu koja tu zemlju smješta u kategoriju destabilizatora stanja i promicatelja svoga utjecaja kroz sponzorstvo raznih radikalnih šijtskih organizacija diljem regije. Tako je od prošle godine vidljiv trend sve većeg distanciranja članica EU od libanonskog šijitskog proiranskog pokreta Hezbollah, što je počelo od veljače 2020. godine i stavljanja tog pokreta na spisak terorističkih organizacija od strane Velike Britanije (naravno, to su već puno ranije učinile SAD i Izrael). Nakon toga to je postao svojevrsni trend u EU iako ključne europske zemlje Hezbollah prije toga nikada nisu smatrale terorističkom organizacijom – i to s pravom. Hezbollah često javno naglašava kako mu ne smeta postojanje izraelske države ali da će je smatrati neprijateljem dokle god ona na pravedan način ne riješi palestinsko pitanje.
Turska i iranska obavještajna služba vrlo dobro surađuju, pri čemu iranski obavještajci u Turskoj ne djeluju isključivo kroz rezidenturu službenog veleposlanstva, ali svakako s njenim pokroviteljstvom. Oni su prikriveni gospodarskom djelatnošću i fokusiraju se uglavnom na pranje novca za moćni iranski Korpus straže islamske revolucije, kao komponentu iranskih oružanih snaga čiju drugu sastavnicu čini iranska vojska. Druga aktivnost iranskih obavještajnih službi u Turskoj usmjerena je na borbu protiv disidenata.
Tako je u studenom prošle godine Teheran objavio o uhićenju čelnika organizacije odgovorne za teroristički napad 2018. g. u jugozapadnom iranskom gradu Ahvazu. Iransko Ministarstvo za obavještajne poslove priopćilo je kao se radi o terorističkoj organizaciji „Harakat an-Nidal“ i njezinom čelniku F. Chaabiju (inače državljanin Švedske i Irana), poznatijem kao Habib (info: IRNA). Važnost tog uhićenja ogleda se u činjenici da je ono ostvareno u suradnji s turskim službama (što Ankara voli umanjivati a nerijetko i poricati) i da je uhićen na teritoriju Turske a potom tajno prebačen u Iran. Taj je incident bio povod za raspravu u UN-u, koja je pokazala vrlo zanimljive epizode te operacije dviju tajnih službi koju Ankara i dalje službeno negira, tvrdeći kako je Chaabi bio protuzakonito prevezen u Iran međunarodnom mrežom narko-trgovaca.
Bliskoistočna pomirba na „klimavim nogama“
Trumpov bliskoistočni mirovni sporazum, poznat i kao „Abrahamov sporazum“, koji uključuje pomirbu između Izraela i ključnih arapskih zemalja, za posljedicu je imao eroziju solidarnosti prema Palestincima i zanemarivanje mirovnog procesa usmjerenog na rješavanje njihovog višedesetljetnog problema koji opterećuje ne samo bliskoistočne, već i odnose u čitavom svijetu.
Drugim riječima taj je sporazum uvjerio Izrael kako se on može uspješno integrirati u spomenutu regiju i bez rješenja palestinskog pitanja, i da mu se oko toga ne treba previše žuriti. Međutim, teško da će se politika „odlaganja“ moći voditi u beskonačnost, kako je to, očito, zamislila vlada premijera Benjamina Netanjahua, uživajući u bezrezervnoj potpori Trumpove administracije. Osim toga, ključne zemlje EU tradicionalno imaju veliko razumijevanje za palestinske stavove po pitanju ostvarivanja njihovih prava nakon uspostave moderne izraelske države 1948. g., a da i ne govorimo o islamskim zemljama u i izvan bliskoistočne regije. Sve su one sada, pobjedom Joe Bidena, dobile dodatan poticaj za novi zamah oko obnove pregovora o pravednom rješenju palestinskog pitanja (ono, što je u tom smislu nudio Trumpov plan bilo je po Palestince potpuno ponižavajuće) i izvlačenja Palestinaca iz četverogodišnje izolacije pri Trumpovoj vladavini SAD-om. U tom kontekstu, početkom prošlog tjedna, na inicijativu Egipta, u Kairu je održan sastanak ministara vanjskih poslova Egipta, Njemačke, Francuske i Jordana s ciljem stimulacije zamrlog mirovnog procesa o palestinskom pitanju. U izjavi četvorice ministara nakon sastanka, deklarirano je poznato načelo „dviju država za dva naroda“ i naglašena važnost iniciranja praktičnih poteza koji će omogućiti pokretanje „pregovora od povjerenja“, pri čemu je francuski šef diplomacije Jean-Yves Le Drian naglasio je važnost „uspostave tijesnih kontakata sa SAD-om“. Upravo ta fraza ukazuje kako navedena „četvorka“ nema namjeru preuzimanja inicijative od Sjedinjenih Država, već da ih želi uključiti u aktivan dijalog (a ne monolog) za koji se nadaju da će biti zainteresirana Bidenova administracija.
Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas u Kairu je oštro kritizirao Trumpovu politiku i njezine razarajuće posljedice po palestinsko pitanje. Međutim pritom je i pozvao „na strpljenje“, naglasivši kako se u proljeće trebaju održati novi prijevremeni izbori u Izraelu. Ta će zemlja, naime, teško krenuti u bilo kakve pregovaračke „akrobacije“ s Palestincima prije uspostave nove vlade.
Iako „mršavi“, rezultati sastanka „kairske četvorice“ (koji bez sudjelovanja Washingtona i Jeruzalema nemaju nikakve praktične težine), nedvojbeno su po potpuno izolirane Palestince u vrijeme četverogodišnje „Trump-Netanjahu“ idile stigli kao svojevrsni „melem za uši“. Oni im ipak bude nadu u neku bolju budućnost. Jer u posljednje 4 godine za Palestince se uglavnom čulo isključivo kroz prizmu izraelskog vojnog obračunavanja s radikalnim palestinskim Hamasom u pojasu Gaze.
I za kraj. Jedan od posljednjih bitnih Trumpovih bliskoistočnih i uopće vanjskopolitičkih poteza bilo je primoravanje Rijada na saudijsko-katarsku pomirbu, nakon što je saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin-Salmana (MBS), paradoksalno, upravo Trump nagovorio da prekine sve odnose s Katarom zbog njegove potpore islamističkom terorizmu, čemu su se Saudijskoj Arabiji odmah priklonili UAE, Bahrein i Egipat – čineći tzv. arapski kvartet protiv malog ali prebogatog i po pitanju koketiranja s terorizmom prilično suspektnog Katara (iako je po tom pitanju godinama itekako usko surađivao sa Saudijskom Arabijom). Trump ih je odlučio zavaditi u lipnju 2017. g. nakon službenog posjeta Rijadu, koji je široj javnosti ostao upamćen po potpisivanju golemog sporazuma o izvozu američkog oružja toj najvećoj arapskoj monarhiji, u vrijednosti od oko 110 milijardi dolara kroz idućih desetak godina. Još je veći paradoks da je sam Trump, u svom stilu, svega nekoliko dana kasnije „resetirao“ američko-katarske odnose koje je prije toga sam naprasno prekinuo, naravno – nakon što je ta zemlja odlučila kupiti 20-ak suvremenih američkih zrakoplova, koji joj, blago rečeno – nisu previše potrebni.
O kompleksnoj temi najnovije pomirbe između Rijada i Dohe (do nje je formalno došlo 5. siječnja na summitu Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva – GCC, nedaleko od Rijada) i svemu onome što iza nje stoji i koje posljedice ona sa sobom nosi, više u jednoj od idućih analiza. Za sada bih samo upozorio kako pojedini analitičari u tom smislu pozivaju na oprez, upozoravajući, kako sukob među arapskim monarhijama može ponovo izbiti u bilo kojem trenutku. A to ne bi bilo dobro.
Jer desetljećima nakon što je Saudijska Arabija stekla nezavisnost (1932. g.), a u njezinom se susjedstvu formirali postkolonijalni mini-emirati, regija Perzijskog (Arapskog) zaljeva iz pješčane i neperspektivne pustoši, na krilima petrodolara pretvorila se u dinamično financijsko središte.
Saudijska Arabija upravo je pokrenula ambiciozne investicijske i razvojne projekte (gradi suvremene autoceste i bolnice, kulturne centre, goleme solarne elektrane, futurističke gradove osmišljene na „zelenoj agendi“ i umjetnoj inteligenciji), Katar je iduće godine domaćin najvećeg globalnog sportskog događaja – svjetskog nogometnog prvenstva, UAE neprestano grade i svojim replikama znamenitih svjetskih građevinskih i kulturnih čuda nebrojene goste ostavljaju bez daha.
Međutim, sve to zajedno ne znači previše ukoliko se velika sigurnosna kriza u toj regiji nastavi produbljivati, a sjena velikog iranskog prekozaljevskog susjeda poprimi sve veći obris neizbježnog vojnog sukoba sa Saudijskom Arabijom. Sukoba, koji bi u tren oka sve ranije nabrojano i postignuto pretvorio u ruševine, prah i pepeo. Točnije – regiju vratio njezinom prirodnom stanju – suncu, pustinji i devama. (Z. Meter/Geopolitika)

You may like
Vijesti
Oligarhijski mediji o Milanovićevu proruskom narativu? On kaže da nema ruske prijetnje…
Published
4 sata agoon
27 ožujka, 2025By
Igor Matić
Milanovićev proruski narativ? Prijetnje ruskim napadom na Europu su Carevo novo ruho… plaćenički mediji o predsjednikovom ruskom narativu
Milanović održao predavanje studentima Fakulteta političkih znanosti u Podgorici
Upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo “Carevo novo ruho”, rekao je u četvrtak crnogorskim politolozima predsjednik Zoran Milanović, kazavši da Rusija nema vojnika ni za osvajanje Ukrajine.
Milanović je drugog dana svog službenog posjeta Podgorici na Fakultetu političkih znanosti s crnogorskim kolegom Jakovom Milatovićem predavao na temu ‘Proširenje Europske unije kao geopolitički imperativ’.
Milatović o cilju članstva u EU do 2028.
U sklopu predavanja čiji je naslov Milanović opisao „haushoferovskim i mackinderovskim”, referirajući se na Nijemca i Britanca smatranima začetnicima geopolitičke misli, 38-godišnji crnogorski predsjednik rekao je da njegova zemlja ima „ambiciozan, ali realan” cilj članstva u EU-u do 2028. godine.
„Naše pridruživanje bilo bi dobar primjer svima drugima u regiji, da se vidi svjetlo na kraju tunelu, da je proces živ”, rekao je Milatović.
Milanović: Čuvajte samopoštovanje na europskom putu
Hrvatski predsjednik upozorio je Crnogorce da na tom putu moraju „čuvati samopoštovanje” jer im je država „najvrednije što imaju”.
„Nemojte dopustiti nikada da se zbog previše pokazane želje dovedete u situaciju emocionalne ili bilo koje druge ucjene od strane ‘providera’, onoga od kojih nešto očekujete”, rekao je Milanović.
Orao i svinja kao metafora pregovora
Kao i dan ranije, hrvatski predsjednik je podsjetio na pjesmu o orlu i svinji crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i usporedio ih s europskim pregovorima.
U njoj svinja poziva orla da se preda ljudima i poput nje živi obilato. Ptica joj odgovara da će komfor njezine nastambe završiti ‘maljugom po ciku’ kad se dovoljno udeblja.
Hrvatski predsjednik u Njegoševoj pjesmi vidi korisnu metaforu o ravnoteži između „nezavisnosti” orla i „praktičnosti” svinje.
Dio crnogorskih medija kritizirao je svog predsjednika jer nije znao za tu pjesmu. Portal Antena M. napisao je: „Sreća što nam je u goste došao dobro obrazovani i Njegošem impresionirani predsjednik Hrvatske.”
Milanović: Rusija nema dovoljno vojnika
Studenti političkih znanosti potom su postavljali pitanja dvojici predsjednika, uključujući i ono o Rusiji.
Milanović je rekao da se dio zemalja sprema za ruski napad iako je to „zazivanje opasnosti koje nema”.
„Ja to ne vidim, i dok ne vidim ne mogu postati dio tog zbora koji pjeva tu priču”, rekao je Milanović, dodavši da ima hladan odnos prema Rusima, ali i odgovornost da istinu kaže.
„S kojom vojskom? Tamo nema mladih muškaraca, nema ih dovoljno ni da pometu Ukrajinu u tri godine, kako će Poljsku?”.
Cijela ta priča, zaključio je Milanović, podsjeća na priču danskog pisca o Carevom novom ruhu – „Car je gol i ružan”.
Kritika Ursule von der Leyen i EU obrambenog proračuna
Milanović je u govoru kritizirao predsjednicu EK Ursulu von der Leyen, rekavši da je na svoju funkciju stigla kao „izbor Angele Merkel” i da nije izabrana ni od koga.
EK je početkom ožujka predložila mobilizaciju 800 milijardi eura za obranu EU-a, uključujući 150 milijardi zajedničkog zaduživanja.
„Neka neizabrana top činovnica bez ozbiljnih konzultacija tvrdi da će EU trošiti 800 milijardi na obranu. Odakle joj taj broj, kod kojeg astrologa je bila?”, pita se Milanović.
‘Savez’ Hrvatske, Albanije i Kosova nije prijetnja
Na pitanje o vojnom memorandumu između Hrvatske, Albanije i Kosova, Milanović je odgovorio da to nije savez nego politička gesta.
„To nije savez. To je jedno pokazivanje koje je u politici legitimno. Srbiji se nije dopalo, a predsjedniku Vučiću je poslužilo kao razlog ili izgovor za unutarnjopolitičke poteze.”
Dodao je da dokument „nema nikakvih praktičnih konzekvenci ni pravnu težinu”.
Milanović s hrvatskom zajednicom i gospodarstvenicima
Milanović se ranije u četvrtak sastao s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori te istaknuo da je njihov status najstabilniji među susjednim zemljama. Kasnije se sastao s Hrvatsko-crnogorskim poslovnim klubom.
Razgovaralo se o jačanju gospodarske suradnje jer je robna razmjena između dviju zemalja 2024. iznosila 382,8 milijuna eura, pri čemu Hrvatska ima značajan suficit.
Izvoz iz Hrvatske iznosio je 373,6 milijuna eura (porast 7,8%), dok je uvoz iz Crne Gore bio 9,2 milijuna eura (porast 13,2%). Hrvatska je ostvarila suficit od 364,4 milijuna eura.
Crna Gora je važan trgovinski partner jer 1,6% hrvatskog izvoza ide upravo toj zemlji.
Hina/Croativ.net
Vijesti
Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?
Published
22 sata agoon
26 ožujka, 2025By
Igor Matić
Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.
U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.
Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.
Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.
Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.
Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.
Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.
Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.
Istina o Hitlerovom kraju
Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.
Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.
Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.
Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.
Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.
Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.
Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.
Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.
Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.
Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.
Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.
Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.
Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.
Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.
Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.
Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.
Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.
Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.
Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.
JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku
Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.
Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.
Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.
Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.
Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.
Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.
Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.
Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.
U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.
Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.
Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera
Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.
Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.
Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.
Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.
Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.
Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.
Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.
Hitlerovo mračno podrijetlo
Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.
Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.
Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.
U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.
Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.
Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.
Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.
Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.
Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.
Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?
Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.
Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.
Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.
Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.
Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.
Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.
Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.
Financijska potpora Wall Streeta nacizmu
Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.
Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.
Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.
Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.
Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.
Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.
Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.
Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.
Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.
Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.
Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.
Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.
Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.
U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.
Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.
Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.
Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.
Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.
Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago
Vijesti
Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu
Published
24 sata agoon
26 ožujka, 2025By
Igor Matić
Već tradicionalno tijekom korizme, inicijativa 40 dana za život organizira križni put ulicama gradova uključenih u miroljubivo bdjenje za prestanak pobačaja.
Križni put za nerođene održao se već u nekoliko gradova, a u petak, 28. ožujka održava se u dva najveća hrvatska grada: Zagrebu i Splitu.
U Zagrebu će križni put početi na Kamenitim vratima, u 20 sati (okupljanje od 19:45), a u Splitu u 17:30 ispred crkve sv. Ivana Krstitelja, ul. Moliških Hrvata 6.
Organizatori pozivaju sve vjernike da hodajući za križem našeg Spasitelja predamo naše molitve i žrtvu kao zadovoljštinu za grijeh pobačaja u našem narodu – prenosi QuoVadisEcclesia

Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

Hrvati, Hrvatska i Trump

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.

Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’

Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih

Hrvati, Hrvatska i Trump

OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?

IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
Popularno
-
Vijesti2 tjedna ago
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti5 dana ago
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti1 tjedan ago
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti5 dana ago
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti1 tjedan ago
Keir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti2 tjedna ago
Američka odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
-
Vijesti1 tjedan ago
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah