Društvo
Knjiga: Sjeme zla – Borovo Selo 2. svibnja 1991.
Knjiga Mate Rupića: Sjeme zla – Borovo Selo 2. svibnja 1991. godine opisuje okolnosti stradanja hrvatskih policajaca u Borovu Selu te situaciju u istočnoj Slavoniji 1991. godine. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj vođena i potpomognuta iz Srbije započela je u Pakracu (1.-2. ožujka 1991.), slijedila je okupacija Plitvica (30.- 31. ožujka 1991.) te ubojstvo 12 hrvatskih policajaca i ranjavanje njih 28 u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine. Pobuna Srba u istočnoj Slavoniji započela je postavljanjem barikada i prekidom prometa te oružanim stražama pri ulazima u sela nastanjena pretežito Srbima. U selima nastanjenim Srbima (takozvanim srpskim selima, nisu to srpska sela već sela nastanjena Srbima) pripreme za oružanu pobunu započele se nakon prvih demokratskih izbora (svibanj 1990. godine). Pobunu je poticala i organizirala Srbija potpomognuta vodstvom JNA. U knjizi su opisana događanja, pripreme za oružanu pobunu u Borovu Selu i istočnoj Slavoniji. Borovo Selo bilo je centar pobunjenika u kojem je bilo oko 4000 naoružanih Srba (lokalni Srbi i dobrovoljačke skupine iz Srbije). Srbija je preko Dunava prebacivala srpske dragovoljce (četnike), opremu, oružje i streljivo u Borovo Selo, a iz Borova Sela se oprema i oružje prevozila u sela nastanjena Srbima: Vera, Trpinja, Bobota, Bršadin, Negoslavci, Mirkovci. Srpski mediji poticali su pobunjenike, na njihovoj televiziji se zločinac Vukašin Šoškočanin (komandant štaba za obranu Borova Sela) hvalio kako je zaklao šestoricu Hrvata, a da će ako treba zaklati još šesto šest. Treba spomenuti da zločinac Vukašin Šoškočanin ima mauzolej u Borovu Selu i da to hrvatskoj vlasti ne smeta dok im smeta jedan pozdrav na zastavi HOS-a iz 1991. godine!
Svjedočanstva i dokumenti (zapisnici, službene zabilješke djelatnika MUP-a) pokazuju da su Srbi (pobunjenici i srpski dragovoljci) potpomognuti Srbijom i JNA imali za cilj okupirati cijelu istočnu Slavoniju već u svibnju 1991. godine. Samo glupi naivci mogu tvrditi da se rat mogao izbjeći. Vlada RH i MUP RH pokušali su izbjeći sukobe, bili su maksimalno popustljivi ali rat se nije mogao izbjeći jer je srbijansko političko vodstvo procijenilo da je vrijeme za stvaranje velike Srbije čija zapadna granica ide crtom Virovitica, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Karlobag.
Hrvatska policija nije ulazila u sela nastanjena Srbima: Borovo Selo, Vera, Trpinja, Bobota, Bršadin, Negoslavci, Mirkovci itd.
Sudionici događanja u istočnoj Slavoniji svjedoče (indirektno) o postojanju i djelovanju pete kolone u Hrvatskoj (MUP RH). Peta kolona je obavještavala pobunjenike o svim akcijama hrvatske policije i prije polaska u akcije.
Autori (Stevo Culej, Mate Rupić) su pokušali dati odgovor kako su i zašto nastradali hrvatski policajci u Borovu Selu. Došli su do saznanja da je akcija traljavo pripremljena, da vodstvo policije nije ozbiljno shvatilo (ili nisu znali!?) upozorenja da se u Borovu Selu nalazi 4000 pobunjenika (domaćih i uvezenih četnika), da se pobunjenici dobro naoružani i da ih štiti i pomaže JNA i Služba bezbednosti Srbije (DB – Državna bezbednost). Odobrenje da se ide u Borovo Selo po zarobljene kolege policajce dobiveno je iz vodstva MUP-a (Slavko Degoricija – zamjenik ministra unutarnjih poslova). Slaba koordinacija vinkovačke Policijske uprave i Policijske uprave Osijek također je doprinijela stradanju hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Budući da su pobunjenici znali da hrvatski policajci dolaze po zarobljene kolege priredili su sačekušu u Borovu Selu, a iz pravca Dalja su onemogućili pripadnike PU Osijek da dođu u Borovo Selo. Klopku u Borovu Selu postavile su KOS (Kontraobavještajne službe JNA) i DBS-a (Državna bezbednost Srbije).
Nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu u noći 2. svibnja 1991. godine iz kasarne JNA pozvali se policajce u postaji Vukovar da se predaju, zaprijetili su zauzimanjem policijske postaje. Policajci iz vukovarske policijske postaje pozvali su pomoć pa je Tomislav Merčep poslao 100 dragovoljaca, a policijske uprave su poslale skupine policajaca iz Slavonskog Broda, Zagreba, Županje. Tomislav Merčep je poslao 100 dragovoljaca koji su blokirali ulaze u Vukovar iz pravca Negoslavaca, Borova Sela, Bršadina i Trpinje.
Neosporne činjenice su:
- Dana 2. svibnja 1991. godine ubijeno je 12, a ranjeno 28 hrvatskih policajaca u Borovu Selu
- JNA je pomogla pri izvlačenju ranjenih i tijela ubijenih policajaca ali je onemogućila hrvatsku policiju da napravi očevid i provede istragu o napadu na hrvatske policajce
- JNA je zaštitila ubojice hrvatskih policajaca, nije napravila istragu (spriječila je hrvatsku policiju da napravi očevid i istragu). JNA je ohrabrila pobunjenike i pridošle četnike pa su oni nastavili s provokacijama i nastala su nova žarišta pobune (Mirkovci, Tenja).
- Nestali su zapisnici i izjave zapovjednika policijskih uprava, nestale su izjave (zapisnici izjava) sudionika akcije u Borovu Selu).
- Samo jedna osoba odgovarala (3 godine zatvora) je za masakr 12 hrvatskih policajaca i ranjavanje 28 policajaca.
Stručnjaci su izjavili da je zasjeda hrvatskim policajcima stručno postavljena i da to nisu mogli uraditi neuki pojedinci već da je to djelo profesionalaca (KOS i DBS).
Borovo Selo bilo je glavni poligon za napade na Vukovar 1991. Iz Borova Sela napadano je Borovo Naselje čiju je obranu postavio Tomislav Merčep. Tomislav Merčep i njegovi suradnici zaslužni su da Vukovar nije okupiran u svibnju 1991. godine.
JNA je u vukovarsku vojarnu poslala 1 bataljun 453. motorizirane brigade iz Sremske Mitrovice, a u vinkovačku vojarnu 2. bataljun 36. mehanizirane brigade iz Sombora. Ukupno je poslano (dodatnih) 500 vojnika s oko 80 oklopnih transportera i tenkova. JNA je osigurala mostove prema Srbiji da bi nesmetano mogla prebacivati ljudstvo i vojnu tehniku.
JNA je 5. svibnja 1991. godine pokušala, iz smjera Vinkovaca, doći u Vukovar s 18 tenkova, 9 samohotki, 5 borbenih vozila i 2 terenca ali su pokušaj spriječili mještani Bogdanovaca pa su se oni vratili u Vinkovce. Bio je to pokušaj zauzimanja, okupacije Vukovara već u svibnju 1991. godine.
Knjiga je napisana temeljem službenih dokumenata i svjedočenja sudionika događaja. U knjizi su navedeni zločini pobunjenika, imena svjedok i ubojica.
„Sve se zna, tko su bili egzekutori, njihova imena, prezimena, adrese i ostali podaci. Morao sam otkriti istinu, a nadam se kako će ona probuditi i institucije“, „Vukašin Šoškočanin kao predmet ne postoji, niti u Državnom arhivu niti na sudu u Osijeku“ – navodi Stevo Culej.
Dana 13. listopada 2018. godine bio je veliki prosvjed zbog nekažnjavanja zločinaca ali se ni nakon prosvjeda nije ništa dogodilo. Za pokolj i ranjavanje hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine odgovarala je samo jedna osoba koja je izdržala kaznu od 3 godine. Osuđena je za zlostavljanje hrvatskih policajaca. Na zločince je primijenjen Zakon o općem oprostu što se nije smjelo dogoditi jer se radilo o ratnom zločinu (iživljavanje na ranjenim policajcima, a nakon toga likvidacija). Obdukcioni nalazi pokazuju sadističko iživljavanje nad ranjenim i zarobljenim policajcima.
Hrvatske pravosudne institucije nisu procesuirala zločince iz Istočne Slavonije i drugih krajeva Hrvatske. Sramotno je kazati da se nakon 31 godine od zločina tek prikupljaju dokazi. Počinitelji zločina nad Hrvatima ne će nikada biti sankcionirani jer više ne će biti onih koji mogu svjedočiti o počinjenom zločinu i tko ga je počinio pa će počinitelji biti oslobođeni zbog nedostatka dokaza.
Prema izvješću MUP-a RH u pucnjavi u Borovu Selu sudjelovalo je 450 policajaca naspram 4000 pobunjenika (domaćih i uvezenih četnika). Pomoćnik ministra MUP-a RH Slavko Degoricija izvjestio je Vrhovno državno vijeće da je u akciji sudjelovalo 450 ljudi, 200 iz PU Osijek i 250 iz PU Vinkovci.
Ministar unutarnjih poslova RH (Josip Boljkovac) je na Vrhovnom državnom vijeću izjavio da nije upoznat s akcijom!? Zar nije čudno, neprihvatljivo, da nakon zarobljavanja 2 policajca, ranjavanja 2 policajca u akciju oslobađanja ide 450 policajaca, a da ministar unutarnjih poslova kaže ne zna za akciju (str. 53.). Svjedoci tvrde da je akciju odobrio Slavko Degoricija (str. 53.). Hrvatska policija ušla je cestom, koja vodi kroz mjesto, u postavljenu zasjedu u Borovu Selu. Nakon ulaska vozila policije u Borovo Selo sa svih strana započela je pucnjava vatrenim oružjem. Hrvatski policajci bili su pod snažnom paljbom srpskih pobunjenika i njihovih pomagača.
Srpska propaganda prikazala je akciju hrvatske policije kao napad na goloruki srpski narod s nizom neistina. Činjenica je da su hrvatski policajci došli u Borovo selo cestom koja vodi kroz mjesto ta da se napadnuti kada se autobus zaustavio u središtu Borova Sela. Akcija hrvatske policije započela je 12,05 sati 2. svibnja 1991. nakon što nisu uspjeli pregovori o puštanju zarobljenih policajaca.
U knjizi su navedene terorističke akcije Srba u istočnoj Slavoniji prije masakra u Borovu Selu te terorističke akcije pobunjenih Srba nakon događaja od 2. svibnja 1991. godine. Pobunjeni Srbi izveli su niz terorističkih akcija, postavljali su barikade na prometnice, blokirali su željeznički promet. Intenzitet terorističkih akcija u istočnoj Slavoniji povećao se nakon događaja u Borovu Selu jer je JNA otvoreno stala u zaštitu pobunjenika pa hrvatska policija nije mogla uvesti red. Savezna vlast je izvodila igrokaze, poticala JNA na stvaranje tampon zona između pobunjenika i hrvatske policije. Tim tampon zonama JNA je zaštitila pobunjenike i omogućila nove terorističke akcije. U sela naseljena Srbima hrvatska policija nije ulazila! Savezna vlada je svojim stavom da se pobunjenici ne provociraju onemogućila uvođenja mira i reda u selima nastanjenim Srbima (pobunjenicima, četnicima). Ohrabrenim stavom savezne vlade i podržani JNA jedinicama pobunjenici su nastavili s teroriziranjem Hrvata i sela nastanjenim Hrvatima.
Tko je odgovoran za pogibiju 12 i ranjavanje 28 redarstvenika MUP-a RH? Stranica 50. i 255.
Poginulo je 12 policajaca, a ranjeno 28 hrvatskih policajaca iz PU Vinkovci i PU Osijek. Akcija hrvatske policije izvedena je nakon slabe pripreme i nekoordinirane akcije PU Osijek i PU Vinkovci.
Odgovornost onih koji su iz vrha MUP-a akciju planirali nije utvrđena, niti obznanjena. Oni koji su pogriješili iz MUP-a RH nisu sankcionirani.
Teroristi, pobunjenici i četnici iz Srbije također nisu sankcionirani. Ubojice i napadači na hrvatske policajce abolirani su 1998. godine u skladu sa Zakonom o općem oprostu. Događaji u Borovu Selu od 2. svibnja 1991. godine poslužili su vodstvu JNA da uvede nove jedinice JNA na područje Vukovara i Vinkovaca. JNA se otvorena stavila na stranu pobunjenika. JNA nije provela istragu o događajima 2. svibnja 1991., a onemogućila je hrvatsku policiju da obavi očevid i da privede počinitelje ubojstava. JNA i Državna bezbednosti Srbije opremili su i naoružali pobunjenike te organizirali prebacivanje četnika iz Srbije u Borovo Selo i drugdje.
Knjiga o događajima u Borovu Selu razjasnila je kako je došlo do akcije, kako se ona odvijala i kako su stradali hrvatski policajci. Na neka pitanja nije odgovoreno jer su nestali zapisnici. Akciju je odobrio (prema svjedočenju policajaca) Slavko Degoricija (zamjenik ministra unutarnjih poslova) ali nije odgovoreno na pitanje odgovornosti ministra policije RH. Neprihvatljivo je i čudno da u akciju oslobađanja zarobljenih policajaca ide 450 policajaca, a da ministar kaže da o tome ne zna ništa!
Pisac ovih redaka zaključuje da je u vodstvu države 1991. godine djelovala moćna peta kolona koja nije nikada prestala djelovati, djeluje i danas.
Na predstavljanju knjige Sjeme zla u Splitu Ante Nazor je kazao da tvorci nove historiografije prešućuju ubojstvo 12 policajaca u Borovu Selu i pokušavaju napisati neku svoju povijest Domovinskog rata. Nažalost, u toj nečasnoj raboti sudjeluju i Hrvati u hrvatskim institucijama.
Branitelj Stevo Culej ukratko je ispričao svoj životni put. Ispričao je kako ga je MUP iznenada 1997. godine umirovio kao nepodobnog i kako je bio šikaniran od hrvatskih vlast samo zato što je tragao za istinom. Priča branitelja Steve Culeja o šikaniranju, progonu, nakon završetka Domovinskog rata nije izuzetak jer su mnogobrojni stvarni branitelji doživjeli sličnu sudbinu. Knjiga Sjeme zla daje novo svjetlo na događaje u Borovu Selu i na Domovinski rat. Treba je pažljivo čitati jer ima nevidljivoga teksta između redaka.
Dr. Marko Jukić
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti3 dana agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti5 dana agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna agoIzložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti4 dana agoUVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan agoHRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja