Connect with us

Društvo

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U HRVATSKOJ

Published

on

Podsjednik

Rezolucija Europskog Parlamenta od 2. travnja 2009. o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“. Rezolucija je naglasila značenje čuvanja sjećanja na prošlost. To se posebno naglašava jer bez sjećanja i istine ne može doći do pomirenja. Nažalost u Hrvatskoj nikako da shvate koliko je važno da se komunistički zločini istraže, ubijeni ekshumiraju i sahrane, da se kaže istina o komunističkoj strahovladi, komunističkim zločinima i pljački.

Komunistička vlast je u Hrvatskoj napravila mnogobrojne zločine, otela imovinu pojedinaca i pravnih subjekata te kršila ljudska prava. Za počinjene zločine i druga nedjela nitko nije odgovarao. Komunistička vlast i njihovi sljedbenici ni danas ne dozvoljavaju otvaranje arhiva i istraživanje te objavljivanje istine. Unatoč komunističkoj propagandi, lažima, podmetanjima i skrivanju dokumenata mnogo toga o komunističkim zločinima se zna. Nažalost, nedostaje političke volje da se zločini i zločinci imenuju i osude te zabrani veličanje zločina i zločinaca.

Nažalost, u Hrvatskoj nisu uklonjeni simboli komunističke prošlosti, naprotiv komunistički ostatci, njihova djeca i sljedbenici i dalje slave zločinca Tita usprkos činjenici da je zločinac kriv za smrt nekoliko stotina tisuća ljudi!

Dok u nekim zemljama (Mađarska, Litva, Poljska) zakon zabranjuje uporabu simbola vezanih uz totalitarni režim u Hrvatskoj i dalje ulice i trgovi nose ime zločinca, komunističkog diktatora. Obnavljaju se spomenicima zločinicima i veličaju se zločini nad Hrvatima. To je ispod civilizacijske razine i konačno bi trebalo zabraniti veličanje komunističkih zločina i zločinaca. Ako je zabranjeno opravdavanje fašističkih, nacističkih i ustaških zločina zašto nije zabranjeno veličanje komunističkih zločina? Zločin je uvijek zločin bez obzira tko ga je učinio! Četiri zemlje (R. Češka, Poljska, Mađarska i Litva) imaju nacionalno zakonodavstvo o nijekanju zločina počinjenih od strane totalitarih režima pa je nijekanje zločina kazneno djelo.

Moralni autoriteti Papa Ivan Pavao II je govorio o tri zla 20 stoljeća: nacizmu, fašizmu i komunizmu, a Papa Benedikt XVI je naglasio da je „komunizam velika sramota našeg vremena“. Pored niza činjenica koje su istražene, dokazane u Hrvatskoj i dalje negiraju zla komunizma, relativiziraju komunističke zločine, slave četnička zlodjela (Srb i drugdje) i veličaju zločinca Tita.

Nakon što su komunisti došli na vlast, masovno su likvidirali poražene vojne snage bez suda, ubili veliki broj civila (bez suda, odlukom prijekih sudova ili na politički montiranim procesima), osobito osobe koje su nazivali „buržujima“, kojima se nakon likvidacije konfiscirala imovina. Zločini su napravljeni u ime komunističke ideologije, motivirani doktrinom o klasnoj borbi i primjer su revolucionarnog terora („Uz to ima vječnih istina, kao sloboda, pravednosti itd. koje su zajedničke svim društvenim prilikama. A komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im dadne novi oblik, on proturječi cjelokupnom dosadašnjem historijskom razvitku“(Komunistički manifest). Jedan dio zločina je napravljen iz osvete i koristoljublja (prisvajanje konfiscirane imovine, stanova, imanja). Može se istražiti koji su zločinci oteli tuđe stanove ali komunisti to ne žele jer bi istraživanje pokazalo da žive u tuđim stanovima, kućama i na tuđim imanjima.

Aleksandar Ranković, bio je šef vojne i tajne policije, 1.veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće u kojem među ostalim stoji: „Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.”

(Aleksandar Ranković, iz izvještaja u beogradskoj skupštini, Politika, Beograd, 1.veljače 1951., str.1). Zašto današnji komunisti (SDP, HNS i drugi) to negiraju?

Oni koji veličaju komunističku vlast u Hrvatskoj treba podsjetiti na zločine komunističke vlasti:

  • Zločin na otoku Daksa blizu Dubrovnika (listopad 1944. ) zločini u Splitu (logor na Gripama i pogubljena bez suda na Lovrincu). Kevina jama (1943.-1945.)
  • Zločini 1945.: Bleiburg, Križni putovi, Macelj, Barbarin rov (Huda jama) oko 3.000 umorenih-živi zazidani u rudarskoj jami, rudnik Pečovnik (procjena je da je u rudniku zazidano 12.000 ljudi), U Pečovniku je bačen veliki broj male djece „narodnih neprijatelja“, umorenih plinom u celjskoj veterinarskoj stanici.
  • Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 900 s mogućih 90.000 žrtava..
  • Maribor (protutenkovski rov, dio rova je otkopan i ostatci 1.179 žrtve su sahranjeni u zajedničku grobnicu, procjene broja žrtava se kreću od 15.000 do 70.000).
  • U Zagrebu i njegovoj okolici nalazi se 120 masovnih grobnica. Posebno se navodi partizanski pokolj u Gračanima (svibanj 1945.)
  • Jazovka, Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica 1945. godine i bacili u jamu.
  • Pokolj na Kočevskom Rogu, oko 30.000 žrtava. Zapovjednik jedinice koja je izvšila pokolj je bio Simo Dubajić koji se hvalio svojim zlodjelom (objavio je knjigu „Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga“ (2006. godine). Dubajić je izrazio žaljenje što nije pobio 100.000 Hrvata. Zločinac je bio nagrađen materijalno i novčano (boračka mirovina).
  • U poraću je ubijeno i umrlo (uslijed loših uvjeta transporta i internacije) 50.000 do 70.000 folksdojčera, pripadnika njemačke i austrijske manjine. Oni koji nisu odmah ubijeni bili su u sabirnim i radnim logorima (logor Josipovac, Logor Knićanin, Radni logor Valpovo). Službeno je evidentirano da je u logoru Josipovac stradalo 1.067 žrtava. Procjena je da je u radnom logoru Valpovo stradalo 13.000 (ubijeno ili umrlo od iscrpljenosti i bolesti) od kojih je 7.767 slučajeva smrti dokumentirano.
  • Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika (oko 80.000).
  • U Drugome svjetskom ratu i po njegovu završetku partizani i njihovi potpomagači su na hrvatskim područjima ubili ukupno 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. To je više nego što su bila ukupna pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama zajedno. Godine 1945. ubili su 23 svećenika na Macelju, ukupno su ubili 66 hercegovačkih franjevaca.
  • Jame (fojbe, tal. foiba: krška jama), mjesta stradavanja civilnih i vojnih žrtava u 2 svj. ratu.
  • Tortura nakon rata: Kaznenopopravni dom Lepoglava, Kaznenopopravni dom Stara Gradiška i više drugih zatvora za političke zatvorenike. Kroz KPD Lepoglavu je prošlo više od 50.000 osuđenih od toga broja je bilo 12.500 političkih zatvorenika. Slična situacija je bila i u KPD-u Stara Gradiška. U Lepoglavi je umro 191 hrvatski politički zatvorenik.
  • Politički logor Goli otok je osnovan 9 srpnja 1949. godine i bio je u funkciji kao zatvor do 1988. godine! Nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine je otvoren politički logor Goli otok, zatočenike se slalo administrativim odlukama bez suđenja što je osobno odobrio zločinac Tito.
  • U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je sastavila UDBA. Bilo je zatočeno 16.101 zatočenik ( 15.173 muškarca i 928 žena). Popis nije kompletan jer se navodi i podatak da je kroz logor prošlo do 30.000 zatvorenika. Na Golom otoku su bili zatočeni komunisti, „nacionalisti“ i oni koji nisu znali zbog čega su bili zatočeni. Život je (prema popisu) izgubilo 413 osoba (prirodna smrt, ubojstvo i samoubojstvo). Nije poznato tko je predložio da Goli otok bude radni logor. Neki tvrde da je to ideja književnika Miroslava Krleže, drugi da je to ideja kipara Augusta Augustinčića
  • Politički logor na Svetom Grguru je imao istu namjenu kao i Goli otok. Jedno vrijeme je bio radni logor za žene!

Prije veličanja komunizma i priča kako je u komunizmu bilo bolje treba pročitati svjedočanstva i nalaze istraživanja o komunističkim zločinima: Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (Josip Jurčević); Hrvatski holokaust (engl. Croatian Holocaust) John Ivan Prcela, Dražen Živić ur.); Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. (Hrvatski institut za povijest – Zagreb); (Huda jama – strogo čuvana tajna (Roman Leljak); Bleiburg (Josip Jurčević); KPD Lepoglava mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika: 1945.-1990. (Augustin Franić); Goli otok (Ivan Kosić);: Goli otok – Titov gulag (Božidar Jezernik); Goli na Golom otoku (Dinko Jonjić); Zločini komunističke mafije (Bože Vukušić); mnogobrojni  članci (npr. Partizanski zločini u Drugom svjetskom ratu, Partizanski zločini u Gračanima ……); svjedočanstva uznika, filmovi (npr. Neprijatelj naroda, Goli otok-dokumentarni filmovi)……

Danas nitko ne može kazati NISMO ZNALI i negiranje komunističkih zločina je zločin!

Spomen crkva u Macelju

Godine 1945. po naredbi Vicka Krstulovića (a po Uredbi saveznog ministra) su u Hrvatskoj preorana i uništena sva vojna groblja i grobovi pojedinaca koji su bili proglašeni neprijateljima! Tako su to radili jugoslavenski i hrvatski „antifašisti“.

Spomenik žrtvama Bleiburga i Križnih putova na Mirogoju (Zagreb)

Dok druge demokratske zemlje uklanjanju komunističke spomenike i simbole, nažalost u Hrvatskoj i Sloveniji se obnavljaju (podižu) spomenici zločincima i veliča se komunističke zločine i zločince.

Novinarka telećeg pogleda pita Tito ili Tuđman, Bero kaže Tito!

Kakva je to civilizacija, kakvi su to ljudi koji u današnje vrijeme veličaju komunističku ideologiju i zločince koji su je provodili?

Žalosno je da neki ne žele vidjeti dokaze, dokumente i ne žele saznati istinu o komunističkoj ideologiji, zločinima i zločincima zaboravljajući da nas samo istina može osloboditi. Nema opravdanja za selektivan pristup zločinima i zločincima, zločin je zločin bez obzira je li fašistički, nacistički, komunistički ili neki drugi.

Zločin je negirati komunističke zločine!

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved