Sada prvi put među klerom nemamo više samo pojedinačne slučajeve krivovjerja, nego su oni, makar na zapadu, postali brojni među samim biskupima i kardinalima. Shodno tome oni koji bi trebali čuvati, braniti i prenositi polog vjere udruženo ga dovode u pitanje, rovare protiv njega i sustavno ga ruše osnaženi autoritetom koji im daje sveti red i vlašću koja im je povjerena u Crkvi.

izvor slike: Oratory-Toronto.org

Uvijek je tijekom povijesti bilo odstupanja od pravovjerja i to slabom vjerom, krivom vjerom i nevjerom. U suvremenim procesima brze uspostave novoga poganstva pogođeno je i kršćanstvo. Ruski patrijarh Kiril je opomenuo: „Danas se suočavamo s globalnom herezom u kojoj se klanja čovjeku, novim idolopoklonstvom koje uklanja Boga iz ljudskoga života… Ništa slično nije se nikad prije dogodilo na globalnoj razini.”[1]

Lažni proroci

Zakonik kanonskoga prava tumači: „Krivovjerjem se naziva uporno nijekanje, poslije krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju…” (kan. 751). Hereza je, prema Jakovu apostolu, jedna „zemaljska, ljudska, đavolska” mudrost (Jk 3,15). A slično i apostol Pavao drži da je to „zloduhovski nauk” (1 Tim 4,1). Sveti Robert Bellarmino herezu drži za najteži zločin i  uspoređuje ju s kugom.[2] A ipak danas kao da smo prema ovoj strašnoj bolesti duše postali ravnodušni. Najbolnije je kada u vjeri zakazuju svećenici, a najpogubnije je kada oni svjesno šire hereze prikazujući ih kao ispravno učenje. Apostol Petar upozorava: „Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine. U svojoj će vas lakomosti kupovati izmišljotinama. Njihova osuda već odavna nije dokona i propast im ne drijema.” (2 Pt 2,1-3).

Prije svega važno je ne pomišljati na napuštanje Crkve jer izvan nje nema spasenja. Krivovjerci su njezini mrtvi udovi koji su se sami iz nje isključili iako i dalje zadržavaju utjecajne službe u njoj

>> OBJAVE S KRAJA VREMENA: Oh, DA SE POSLUŠALO FATIMU …

Sam Isus ukazuje na ovu opasnost: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” (Mt 7,15-20). Oduvijek je bilo lažnih proroka i s njima su se sukobljavali već Jeremija, Amos i Ilija i ono što ih razotkriva jest jalovost i duhovna pustoš koju ostavljaju iza sebe. Koliko danas ima župa koje su materijalno dobro zbrinute, ali su im crkve i pastoralni centri ostali bez ljudi i zjape prazni? Prerušavanje u ovce čini ubojitijim njihovo djelovanje jer se u ime kršćanstva kompromitira isto i pretvara ga se u karikaturu što moguće obraćenike odvraća od Krista, a istinske vjernike tjera na otpad. Iza lažnih učenja nije moguće čuti glas Dobroga Pastira i vjernici se gube i lutaju.

Grešne strukture

Sada prvi put među klerom nemamo više samo pojedinačne slučajeve krivovjerja, nego su oni, makar na zapadu, postali brojni među samim biskupima i kardinalima. Shodno tome oni koji bi trebali čuvati, braniti i prenositi polog vjere udruženo ga dovode u pitanje, rovare protiv njega i sustavno ga ruše osnaženi autoritetom koji im daje sveti red i vlašću koja im je povjerena u Crkvi. Oni djeluju ne više kao „slobodni strijelci” nego kao ustrojeni „vučji čopor” koji svojom agresivnošću paralizira pravovjerni kler. Ovo zlo se toliko razvilo da sada imamo unutar Crkve prave „grešne strukture” koje rade na planskom širenju zabluda i propasti duša. Na njih je vjerojatno mislio Benedikt XVI. kada je za vrijeme mise inauguracije svojega pontifikata uputio poziv: „Molite za me da ne pobjegnem od straha pred vukovima.”[3] Oni su se sada toliko osilili da otvoreno zajednički nastupaju i traže promjenu kršćanskih učenja i samoga Katekizma. Zoran primjer toga je Sinodalni put u Njemačkoj organiziran od njemačkih biskupa koji je usvojio poziv na promjenu crkvenoga nauka (o homoseksualnosti) i prakse (ređenje žena, blagoslov istospolnih zajednica). Kardinal Jean-Claude Hollerich, predsjednik Komisije biskupskih konferencija Europske zajednice (COMECE), sa svoje strane podržao je promjenu crkvenoga učenja o homoseksualnim činima.[4] Nositelji su ovih prijedloga, ističe kardinal Müller, „posvjetovnjačene osobe” koje „žele zadržati katoličko ime kako bi ostali u instituciji i uzimali novac, ali ne prihvaćaju učenje riječi Božje”.[5] „Oni relativiziraju katoličku vjeru, ali zadržavaju svoje titule: kardinali, biskupi, profesori teologije – ali u biti ne vjeruju u ono što Crkva kaže.”[6] Ti ljudi su „materijalisti” čija se vjerovanja ne zasnivaju na Objavi nego na pseudo-znanostima.[7] I nitko do sada nije pokrenuo pitanje ostavke, suspenzije ili bilo koje druge kazne prema ovim crkvenim velikodostojnicima. Kad gledamo kako se u crkvama odlučno provode antikovid mjere u zaštitu tjelesnoga zdravlja, očito je da nema dovoljno volje za zaštitu zdravlja duše što bi trebalo biti neusporedivo važnije.

Izokretanje

Krivovjerje je teški grijeh kojim se „upada u izopćenje unaprijed izrečeno”, a za klerike se uz to predviđaju i druge kazne pa i „otpust iz kleričkog staleža” (kan. 1364 § 1). Njih Pavao proklinje: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.” (Gal 1,8-9).

Mi smo pak dospjeli u apsurdnu situaciju da se tolerira i prihvaća svakojake hereze u Crkvi, a njihove nositelje se smatra naprednima i otvorenima za dijalog. Istodobno se pravovjerje drži zastarjelo pa čak i nepoželjno, a svećenici koji ga promiču krutima i nazadnima. Ovaj proces izokretanja ima zdušnu potporu svjetovnih uglednika i moćnika kao i njihovih medija. Iza njega u konačnici stoji sam đavao, neprijatelj čovjeka, otac laži i ubojica ljudi od početka (Iv 8,44) jer kada bi na kraju zabluda postala istinom, a zlo postalo dobro, on bi odnio potpunu pobjedu, ali to se prema Gospodinovim riječima neće nikada dogoditi (Mt 16,18). Tako se sada sve više na razne načine odbija i tjera iz Crkve ne više vukove nego ovce. Štoviše, kardinal Müller ukazuje na novu situaciju da se vjerni katolici danas moraju nositi s progonom, stradanjem i „psihološkim terorom” u nekim donedavno kršćanskim zemljama i to unutar same Crkve od strane njezinih posvjetovnjačenih članova.[8] Zna se čak dogoditi da neki svećenici bivaju kažnjeni od svojih biskupa zbog zalaganja za pravovjerje.

Obnova

Nakon skandala s pedofilijom imali smo priliku naučiti se štititi od nemoralnih klerika. Sada je pak najpotrebnije naučiti se braniti od onih svećenika koji su upali u herezu. Prije svega važno je ne pomišljati na napuštanje Crkve jer izvan nje nema spasenja. Krivovjerci su njezini mrtvi udovi koji su se sami iz nje isključili iako i dalje zadržavaju utjecajne službe u njoj. Vjernici koji su u milosti su pak živi udovi Crkve po kojima se ona treba obnoviti.

U slučaju heretika nije dovoljno ne nasljedovati ih u onome što loše čine (Mt 12,2-3), nego treba odbaciti i njihov pogrešni nauk. On se razotkriva kao takav kad se ne slaže s biblijskim naukom ili Predajom. Sami „lažni proroci” su pak prepoznatljivi po lošim plodovima njihova djelovanja. Na koncu Krist nam ukazuje i da se trebamo čuvati od njih osobno (Mt 7,15) što uključuje ne samo njihovo raskrinkavanje već i poduzimanje konkretnih mjera prema njima. U prvom redu to znači odvojiti se od njih koliko je moguće. Heretik je „antikrist” koji se odvaja od kršćanske zajednice (1 Iv 2,18-19). Sveti Pavao daje jasne upute kako se prema njemu postaviti: „S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.” (Tt 3,10-11). Slično naučava i apostol Ivan: „Tko god pretjera i ne ostane u nauku Kristovu, nema Boga. Tko ostaje u nauku, ima i Oca i Sina. Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima.” (2 Iv 9-11). Materijalna provedba ovoga posebno kada su pravovjerni u manjini, kao sada u Njemačkoj, silom prilika će često biti skrovita i djelomična. Raskidanju zajedništva treba pridodati i bojkot pogrešnih učenja, molitvu za obraćenje zabludjelih i uskraćivanje materijalne potpore istima. Istodobno vjernici kojima je stalo do Krista trebaju se pomagati međusobno, naravno i nadnaravno, i podupirati, na razne načine, pravovjerne svećenike.

Krist je poslao svoje učenike da idu u svijet „kao ovce među vukove”, a sada to vrijedi i unutar Crkve. No uvijek ostaje na snazi da katolici ostanu ono što jesu i da se ne koriste neprijateljskim sredstvima borbe. Benedikt XVI. zato poručuje: „Sveti Ivan Zlatousti, u jednoj od svojih homilija, komentira: ‘Sve dok budemo janjci, pobjeđivat ćemo i, čak i ako nas okruže brojni vukovi, uspjet ćemo ih savladati. Ali ako postanemo vukovi, bit ćemo poraženi, jer ćemo biti lišeni pastirove pomoći.’ Kršćani ne smiju nikada podleći napasti da postanu vukovi usred čopora vukova; Kristovo se kraljevstvo mira ne širi s moći, snagom i nasiljem, već sebedarjem, ljubavlju koja ide do kraja, također ljubavlju prema neprijateljima. Isus ne pobjeđuje svijet snagom oružja, već snagom križa, koji je pravo jamstvo pobjede. A to ima za posljedicu za onoga koji želi biti Gospodinov učenik, njegov poslenik, da mora biti spreman također na muku i mučeništvo, izgubiti vlastiti život za njega, da bi u svijetu pobijedili dobro, ljubav, mir.”[9] U mnogim zapadnim zemljama krivovjerje je već toliko metastaziralo da se ljudski skoro pa ne vidi izlaz. No nikad nije kasno za djelovanje i ako mi napravimo ono što je nama moguće, odvažno i do kraja, Bog će okrenuti sve na dobro i dati potrebna rješenja jer njemu ništa nije nemoguće.

Josip Mužić/Svjetlorijeci.ba

[1]Mark Hodges, „Orthodox Patriarch: Church must combat unprecedented ‘global heresy’ that claims a right to sin”, Life Site News, 23. ožujka 2016., na: https://www.lifesitenews.com/news/orthodox-patriarch-church-must-combat-unprecedented-global-heresy-that-clai/?utm_content=buffer6209f&utm_medium=social&utm_source=restoringculture%2Bfacebook&utm_campaign=buffer, (14. veljače 2022.)

[2] Franco Motta, Bellarmino. Una teologia politica della Controriforma, Morcelliana, Brescia, 2005., 165.

[3]Benedikt XVI., Homilija, Rim, 24. travnja 2005., na: https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/homilies/2005/documents/hf_ben-xvi_hom_20050424_inizio-pontificato.html, (14. veljače 2022.).

^[4]„Head of European bishops’ commission says Church teaching on homosexuality is ‘false’, demands change”,

Life Site News,  4. veljače 2022., na: https://www.lifesitenews.com/news/head-of-european-bishops-commission-calls-for-a-change-in-church-teaching-on-homosexuality/?utm_source=featured&utm_campaign=catholic, (14. veljače 2022.).

[5]Edward Pentin, „Cardinal Müller: For Faithful Catholics, It’s a ‘Time of Tribulation and Psychological Terror’”, National Catholic Register, 11. veljače 2022., na: https://www.ncregister.com/interview/cardinal-mueller-for-faithful-catholics-it-s-a-time-of-tribulation-and-psychological-terror, (14. veljače 2022.).

[6]Ibidem.

[7]Ibidem.

[8]Ibidem.

[9] Benedikt XVI., Kateheza na općoj audijenciji, Rim, 26. listopada 2011., na: https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/hr/audiences/2011/documents/hf_ben-xvi_aud_20111026.html, (14. veljače 2022.).Izvor:Svjetlo riječi