Connect with us

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Domovinski rat, Zbor narodne garde, 1991.

Published

on

Slika 1. ZNG RH (Wikipedia)

17. travnja 1991. donesene su zakonske pretpostavke za formiranje Zbora Narodne Garde (ZNG).

Zbog prijetnji ratom i naoružanih pobunjenika Republika Hrvatska osnovala je prvu policijsku brigadu, 8. kolovoza 1990. Brigada je kasnije imala 1.700 ljudi. Antiterorističke jedinice policije na državnoj razini organizirane su 7. rujna 1990.   Pripadnici policijske brigade i antiterorističkih jedinica policije bili su okosnica formiranja jedinica Zbora narodne garde (ZNG).

Dana 9. travnja 1991. u Banskim dvorima održana je prva sjednica Vrhovnoga državnog vijeća na kojoj je donesena odluka da Hrvatska mora ustrojiti svoje oružane snage. Hrvatska je još bila u SFRJ-u i po zakonu nije smjela imati svoje oružane snage pa su obrambeno-redarstvene snage formirane unutar Minstarstva unutarnjih poslova. Pripreme za ustroj brigada Zbora narodne garde (ZNG) počele su 12. travnja 1991. 

Dana 17. travnja 1991. Sabor Republike Hrvatske prihvatio je Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o unutarnjim poslovima kojim se ustrojava ZNG unutar Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Temeljem odluke Hrvatskog sabora predsjednik dr. Franjo Tuđman je 20. travnja 1991. godine donio Odluku o preustroju redarstvenih snaga MUP-a u posebne operativne obrambene postrojbe ZNG-e. Temeljem Odluke predsjednika RH krajem travnja i početkom svibnja ustrojene su prve četiri brigade ZNG-a (označene kao »A« brigade). Brigade su predstavljene javnosti na smotri obrambeno-redarstvenih snaga u Zagrebu (na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici) 28. svibnja 1991.

U travnju 1991. osnovana je i Narodna zaštita (NZ) kao oblik obrambenoga samoorganiziranja po mjesnim zajednicama i općinama.

Zbor narodne garde (ZNG) naziv je za profesionalnu, uniformiranu, oružanu formaciju, vojnoga ustroja za obavljanje obrambeno-redarstvenih dužnosti u RH. ZNG-e su bile ustrojene unutar MUP-a RH, ali je njima zapovijedalo Ministarstvo obrane. ZNG je preteča Hrvatske vojske (HV).

„Formalne zadaće ZNG-a  bile su zaštita državne granice Republike Hrvatske te zaštita nepovredivosti državnog područja, zaštita od narušavanja javnog reda i mira u većem opsegu, zaštita od terorističkog i drugog nasilnog djelovanja odnosno oružane pobune, zaštita zračnih luka i zračnog prometa, zaštita obale i mora, pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzročene elementarnim nepogodama i drugih nesreća, zaštita određenih osoba, objekata i prostora, te druge poslove utvrđene zakonom. ZNG je zamišljen kao pričuvni i djelatni. Prema prvim planovima trebao je imati Zapovjedništvo, četiri djelatne brigade, 16 pričuvnih brigada i devet pričuvnih samostalnih bataljuna ZNG-a. Ukupno je u pričuvnom dijelu trebao imati 38.726 ljudi. Ustroj pričuvnog sastava napravljen je na temelju brojnog stanja pričuvne policije.“

„Sljedeći korak u razvoju HV-a bilo je donošenje Zakona o obrani RH 26. lipnja 1991. Tim je zakonom utvrđeno da oružane snage RH tvore jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske (HV) i ZNG-a, a pričuvni sastav Teritorijalne obrane prevodi se u pričuvni sastav ZNG-a. Odlukom predsjednika RH, 27. lipnja 1991. general pukovnik Martin Špegelj postao je prvim zapovjednikom ZNG-a, 29. srpnja 1991. ministar obrane propisao je ustrojavanje postrojba Narodne garde: Zapovjedništva ZNG-a, pozadinske baze Zapovjedništva ZNG-a (Tuškanac), Časničke škole Kumrovec, četiri brigade ZNG-a, pričuvnih brigada od 99. do 120. i samostalnih bataljuna ZNG-a. U tom razdoblju bili su ustrojeni Zapovjedništvo Zagrebačkoga korpusa, Zapovjedništvo ZNG-a za Slavoniju i Baranju, Zapovjedništvo obrane za sjevernu i srednju Dalmaciju i druga zapovjedništva koja su preuzela zapovijedanje nad postrojbama u svojem području odgovornosti i počela voditi borbena djelovanja u suradnji s republičkim kriznim stožerom te s regionalnim i općinskim kriznim stožerima organiziranima u mjesecu srpnju.“

Slika 2. Spomen-ploča o osnivanju Četvrte brigade ZNG-a (MJ)

Do 12. kolovoza 1991. ustrojene su četiri brigade ZNG-a. Hrvatske oružane snage imale su tada oko 60.000 pripadnika, od toga 30.000 pripadnika u sastavu MUP-a.  Hrvatska je sredinom 1991. bila slabo naoružana; imala je samo lako naoružanje jer je Teritorijalna obrana bila razoružana i postojao je embargo na uvoz oružja. U početku je sustav zapovijedanja bio kaotičan; u zapovijedanje su se miješali lokalni političari (krizni štabovi) bez vojnog znanja i iskustva. ZNG je bio pod MUP-om, ali i pod Ministarstvom obrane što je također dovodilo do nesporazuma. Peta kolona bila je jako aktivna jer su njene strukture praktično ostale netaknute pa je to bio dodatan razlog za zbrku, krive procjene i neuspjeh na terenu.

U rujnu 1991. donesene su Izmjene i dopune Zakona o obrani temeljem kojega se oružane snage organiziraju u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV). Glavni stožer (GSHV)  imenovan je 21. rujna 1991., a za načelnika je imenovan Anton Tus. HV je bio profesionalni sastav, a uz njega u obrani domovine sudjelovale su pričuvne jedinice ZNG-a, Teritorijalne obrane, Narodne zaštite i Domobrani.

Odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana,  od 30. rujna 1991., ustrojavaju se Zapovjedništava operativnih zona (OZ) Osijek, Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Rijeka i Split. Sveukupna organizacija dopunjena je u veljači 1992. ustrojem sektora Zadar i Dubrovnik.

Stvaranjem operativnih zona i sektora manji voj. sastavi uspješnije se povezuju, a olakšava se zapovijedanje i nadzor na nacionalnoj i na lokalnim razinama. Od lokalne obrane prešlo se na obranu širih zona i smjerova. Dotadašnji krizni štabovi ispunili su svoju zadaću, izgubili pravo zapovijedanja te postali stožeri civilne vlasti sa zadaćom provedbe najširih obrambenih priprema, vođenja regrutno-mobilizacijskih poslova i logističke potpore vojske i građana.

Početkom listopada 1991. u sastavu OS RH nalazile su se 24 naoružane brigade, 10 brigada u stvaranju i niz samostalnih bojna i satnija. U listopadu i studenome mobilizirano je još 20 brigada, tako da je 2. siječnja 1992., na dan potpisivanja Sarajevskoga sporazuma o bezuvjetnom prekidu vatre, u RH bilo 330.000 vojnika u 65 brigada i velikom broju pukovnija i bojni te oko 40.000 pripadnika MUP-a, od kojih je jedna trećina bila na bojištu.

Udarnu snagu Kopnene vojske činile su gardijske postrojbe oslonjene na profesionalni kadar; važan doprinos sposobnosti oružane sile davala je i Specijalna policija MUP-a RH.

Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) i Dan Hrvatske kopnene vojske (HKoV) obilježavaju se 28. svibnja, na dan kada je 1991. održana svečana smotra jedinica ZNG-a, Policije, Teritorijalne obrane i Narodne zaštite.

Odlukom predsjednika RH 12. rujna 1991. ustrojena je Hrvatska ratna mornarica (HRM) koja će voditi sveukupna bojna djelovanja na moru i otocima. Snage ZNG-a, MUP-a i pripadnika HRM-a u rujnu 1991. osvojile su skladišta morskih mina i pješačkoga naoružanja u Pločama, zarobile 5 obalnih topničkih bitnica, raketnu bazu s protubrodskim raketama, 30 ratnih brodova u Raketnoj bazi Šibenik, raketnu topovnjaču RTOP-11 u izgradnji u brodogradilištu u Kraljevici, a u području Zadra i u Dubrovniku formirali su se odredi naoružanih brodova.

Prve zrakoplovne postrojbe organizirale su se u Sinju, Čakovcu, Osijeku i Splitu. Ustroj Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO), kao i zračnih baza Pula, Pleso i Zadar, propisao je ministar obrane 12. prosinca 1991. Stvarni ustroj HRZ-a i PZO-a bio je tijekom 1992. kada su hrvatski piloti borbenim zrakoplovima pobjegli iz JNA. Hrvatska je, zbog embarga, tajnim kanalima nabavljala ozužje pa tako i borbene zrakoplove MiG 21 bis i borbene helikoptere, Mil Mi-24 kao i transportne helikoptere.

U JNA je bilo više od 6.000 djelatnih osoba hrvatske nacionalnosti. Manje od 50% djelatnih vojnih osoba hrvatske nacionalnosti pristupilo je hrvatskim oružanim snagama (oko 3.000 djelatnih vojnih lica, od toga oko 1.700 časnika i oko 1.300 dočasnika). Iz JNA je hrvatskim oružanim snagama pristupio i manji broj djelatnih vojnih osoba drugih nacionalnosti.

Zbog teške ugroze 1991. koja je prijetila Hrvatskoj i hrvatskome narodu Hrvatska stranka prava (HSP) organizirala je oružane formacije Hrvatske oslobodilačke snage (HOS) koje su bile privatno naoružane, razmjerno dobro obučene i uvježbane na taktičkoj razini te raspoređene na kritična mjesta na bojištima. HOS je djelovao u koordinaciji sa ZNG-om ili pod zajedničkim zapovjedništvom (Vukovar, Dubrovnik i drugdje). U prvoj polovici 1992. jedinice HOS-a integrirane su u HV.

I druge stranke su naoružavale svoje aktiviste, ali nisu borbeno djelovale kao HOS. Bivši komunisti, Stranka demokratskih promjena (SDP) je u Istri, Primorju i Dalmaciji naoružavala svoje aktiviste, jednako kao i vladajuća Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u drugim dijelovima Hrvatske. Postojale su i dobrovoljačke postrojbe pod kontrolom lokalnih moćnika. Ponegdje je ipak reaktiviran sustav TO (npr. u Zagrebu).

ZNG je u svom sastavu imao jednu posebnu postrojbu, Satniju hrvatskih umjetnika, koja je promicala domoljublje, obranu domovine. Neki umjetnici bili su i borci na prvoj crti bojišnice. 

ZNG je službeno preimenovan u Hrvatsku vojsku (HV) 3. studenoga 1991. Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske: Prva gardijska brigada – Tigrovi, Druga – Gromovi, Treća – Kune, Četvrta – Pauci te kasnije ustrojene Peta – Sokolovi, Sedma – Pume, Osma (lako-jurišna) – Orlovi, Deveta – Vukovi.

Oružane snage Republike Hrvatske bile su u ratnom ustroju sve do 12. ožujka 1996. kad su odlukom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana prešle na mirnodopski ustroj.

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved