Iznevjerili bismo vas da ponudimo manje; nismo bili zaređeni da propovijedamo svoje male pojmove!

Sukob za i protiv blagoslova istospolnih parova daje javnom mnijenju sliku Crkve potpuno jednaku onoj konfliktnoj slici sekularnog društva.

Postoje njemački i belgijski biskupi koji to odobravaju i prakticiraju. Postoji nekoliko kardinala, poput njemačkog kardinala Gerharda Müllera, koji ih zbog toga naziva hereticima i žele da budu podvrgnuti kanonskom suđenju. Postoji još jedan kardinal, luksemburški isusovac Jean-Claude Hollerich, koji se umjesto toga zalaže za još općenitiju “promjenu paradigme“ u crkvenoj praksi i doktrini o pitanjima seksualnosti. Zaboravlja se da Sveta Stolica zabranjuje blagoslov istospolnih parova, a zabranjuje ga uz pismenu privolu pape. Ali tu je Franjo, koji odmah nakon što je dao ovaj pristanak povlači ga imenujući Hollericha na mjesto relatora Sinode o sinodalnosti koja je u tijeku. Papa mu je zahvalio na velikom poslu koji obavlja, ali također kaže da nije zadovoljan njemačkom Sinodom jer ga “vodi elita“ umjesto dobrih ljudi. I u svakom slučaju, pušta biskupe inovatore da rade što hoće, kako je jedan od njih, Belgijac Johan Bonny, oduševljeno prepričavao svojim kolegama na njemačkoj Sinodi: to jest da ih je sam papa, susrećući se s belgijskim biskupima, na njihovom posjetu “ad limina”, potaknuo da nastave sa svojim blagoslovima istospolnih brakova.

Činjenica je da ta zbrkanost zaglušuje istinske, duboke antropološke i biblijske razloge koji podupiru kršćansku viziju seksualnosti. Do te mjere da oni koji te razloge pokušavaju kompetentno i staloženo objasniti kao da govore nešto nečuveno, izvanredno, konačno novo i otkrivajuće, slagali se s tim ili ne.

To je dio osjećaja koji čovjek ima čitajući „Pastoralno pismo o ljudskoj spolnosti“ koje su skandinavski biskupi podijelili svojim vjernicima danas, na ovu petu korizmenu nedjelju.

Pastoralno pismo započinje simbolikom biblijske duge nakon potopa, ali se ne slaže sa stavom koji rodna ideologija izvlači iz nje. Spolno istaknuto tijelo, kaže se, čak i uskrslo tijelo, tako je snažan znak ljudskog identiteta da se ne može svesti na promjenjivu subjektivnu konstrukciju. Ako treba krenuti putem obilježenim proturječjima i ranama, to treba uključiti i privremeno neprimanje sakramenata, to je ono što treba učiniti, a važno je znati odredište. Poslanje Crkve je to označiti i pružiti pratnju na putu do njega. Čak i čisto svjetovni govor o spolnosti može i mora biti obogaćen, na dobrobit svih.

Ovo neobično pastoralno pismo potpisali su biskupi Skandinavije, odnosno Švedske, Norveške, Danske, Islanda, Finske, uključujući i jednog kardinala. Oni su na čelu brojčano malih katoličkih zajednica. No, visoka kvaliteta njihovih doprinosa bila je element iznenađenja, primjerice na nedavnom susretu u Pragu koji je okupio izaslanstva svih episkopata Europe.

Tamo skandinavski biskupi sigurno nisu bili uz svoje nepromišljene kolege iz Njemačke ili Belgije. A njihov je glas bio presudan i u kasnijem imenovanju novog predsjednika Komisije biskupskih konferencija Europske unije, gdje je umjesto mons. Hollericha izbor pripao znatno umjerenijem mons. Marianu Crociatiju.

U nastavku teksta možete pročitati pastoralno pismo biskupa Skandinavije.

Biskupska konferencija Skandinavije (lat. Conferentia episcopalis Scandiae)

Peta nedjelja korizme (Godine Gospodnje 2023.)

PASTORALNO PISMO O LJUDSKOJ SEKSUALNOSTI

Draga braćo i sestre,

Četrdeset dana korizme podsjeća na četrdeset dana Kristova posta u pustinji. Ali to nije sve. U povijesti spasenja, razdoblja od četrdeset dana označavaju faze u Božjem djelu otkupljenja, koje traje do danas. Prva takva intervencija dogodila se u Noino doba. Vidjevši razaranje koje je čovjek učinio (Post 6, 5.), Gospodin je podvrgao zemlju pročišćavajućem krštenju. „I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći“ (Post 7, 12). Rezultat je bio novi početak.

Kad su se Noa i njegova rod vratili u svijet očišćeni, Bog je sklopio svoj prvi savez s obnovljenim tijelom. Obećao je da potop nikada više neće uništiti Zemlju. Od čovječanstva je tražio pravdu: da poštuju Boga, da grade mir, da budu uspješni (plodni). Pozvani smo živjeti blaženo na zemlji, nalaziti radost jedni u drugima. Naš potencijal je prekrasan sve dok se sjećamo tko smo: „jer je Bog stvorio čovjeka po slici Božjoj“ (Post 9, 6). Ostvariti tu sliku pozvani smo životnim izborima koje donosimo. Kako bi potvrdio svoj savez, Bog je postavio znak na nebu: „Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog… vjekovnog ću se sjećati Saveza između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji“ (Post 9, 13 – 16).

Duga, zavjetni znak, u naše vrijeme smatra se simbolom pokreta koji je istodobno politički i kulturni. Prepoznajemo sve što je plemenito u težnjama ovog pokreta. U onoj mjeri u kojoj oni govore o dostojanstvu svih ljudskih bića i njihovoj čežnji da budu viđeni, mi ih dijelimo. Crkva osuđuje nepravednu diskriminaciju bilo koje vrste, također na temelju spola ili orijentacije. Međutim, izjavljujemo da se ne slažemo kada pokret iznosi pogled na ljudsku prirodu koji apstrahiraju od utjelovljenog integriteta osobnosti, tvrdeći da je fizički spol slučajan. I bunimo se kada se takvo stajalište nameće djeci kao da to nije hipoteza nego dokazana istina, kada se nameće maloljetnicima kao težak teret samoodređenja za koji nisu spremni. Zanimljivo je da naše društvo koje je intenzivno svjesno materije zapravo shvaća olako tijelo, odbijajući ga vidjeti kao značaj identiteta, pretpostavljajući da je jedino suštinski bitno ono što proizvodi subjektivna percepcija, kako se konstruiramo u vlastitoj slici.

Kada ispovijedamo da nas je Bog stvorio na svoju sliku, slika se ne odnosi samo na dušu. I misteriozno (duhovna dimenzija) se nalazi u tijelu. Za nas kršćane tijelo je svojstveno osobnosti. Vjerujemo u uskrsnuće tijela. Naravno, „svi ćemo se izmijeniti“ (1 Kor 15, 51). Kakva će naša tijela biti u vječnosti još ne možemo zamisliti. Ali vjerujemo na temelju biblijskog autoriteta, utemeljenog na tradiciji, da je jedinstvo uma, duše i tijela stvoreno da traje zauvijek. U vječnosti ćemo biti prepoznatljivi kao ono što jesmo sada, ali sukobi koji još uvijek sprječavaju skladno otkrivanje našeg istinskog JA bit će riješeni.

„Milošću Božjom jesam što jesam“ (1 Kor 15, 10). Sv. Pavao morao se boriti sa sobom da bi izrekao ovu izjavu u vjeri. Dakle, to moramo i mi. Svjesni smo svega što nismo; fokusiramo se na darove koje nismo primili, na naklonost ili afirmaciju koja nam nedostaje u životu. Ove stvari nas rastužuju. Ponekad je to razumno, a često je to uzaludno. Put do vlastitog prihvaćanja prolazi kroz angažman s onim što je stvarno. Stvarnost naših života obuhvaća naše proturječnosti i rane. Biblija i životi svetaca pokazuju da naše rane mogu, milošću, postati izvori ozdravljenja za nas same i za druge.

Slika Božja u ljudskoj naravi očituje se u komplementarnosti muškog i ženskog spola. Muškarac i žena stvoreni su jedno za drugo: zapovijed plodnosti ovisi o toj uzajamnosti, posvećenoj u bračnom jedinstvu. U Svetom pismu brak muškarca i žene postaje slika Božjeg zajedništva s čovječanstvom, koje će biti usavršeno na Janjetovoj svadbenoj gozbi na kraju povijesti (usp. Otk 19, 6). To ne znači da je takvo spajanje za nas jednostavno. Nekima se to čini nemogućom opcijom. Intimnije, integracija karakteristika spola unutar pojedinca može teška. Crkva to prepoznaje. Ona želi zagrliti i utješiti sve koji prolaze kroz nevolje.

Kao vaši biskupi ovo naglašavamo: tu smo za sve vas, da vas pratimo. Čežnja za ljubavlju i potraga za seksualnom cjelovitošću intimno dodiruje ljudska bića. U ovom smo području ranjivi. Na putu prema cjelovitosti potrebno je strpljenje, a u svakom koraku naprijed radost. Kvantni skok se događa, na primjer, u progresu do vjernosti, što odgovara vjerničkom odnosu u objektivnom poretku sakramentalno blagoslovljene bračne zajednice. Svaka potraga za integritetom je vrijedna poštovanja, zaslužuje ohrabrenje. Rast u mudrosti i vrlini je postupan. U isto vrijeme, da bi rast bio plodan, mora ići prema cilju. Naše poslanje i zadaća kao biskupa je da ukazujemo na miroljubivi, životvorni put Kristovih zapovijedi, koji je na početku sužen, ali kako napredujemo postaje sve širi. Iznevjerili bismo vas da ponudimo manje; nismo bili zaređeni da propovijedamo svoje male pojmove.

U svojoj gostoljubivosti Crkva ima mjesta za sve, za zajedništvo sviju nas. Crkva je, kaže jedan drevni tekst, „milost Božja koja silazi na čovječanstvo“ (priča „Špilja blaga“ iz sirijske patrističke tradicije). Ovo milosrđe nikoga ne isključuje, ali postavlja visoki ideal. Ideal je zapisan u zapovijedima, koje nam pomažu da izrastemo iz preuskih predodžbi o sebi. Pozvani smo postati nove žene i muškarci. U svima nama postoje elementi kaosa koje treba urediti. Sakramentalna pričest pretpostavlja dosljedno življeni pristanak na uvjete saveza zapečaćenog u Kristovoj Krvi. Može se dogoditi da katolik zbog životnih okolnosti na neko vrijeme ne može primiti sakramente. On ili ona stoga ne prestaju biti članom Crkve. Iskustvo unutarnjeg egzila obuhvaćeno vjerom može dovesti do dubljeg osjećaja pripadnosti. Izgnanici često ispadnu takvima u Svetom pismu. Svatko od nas mora proći put egzodusa, ali ne hodamo sami.

I u vremenima kušnje okružuje nas znak prvog Božjeg saveza. Poziva nas da tražimo smisao našeg postojanja, ne u djelićima dugine svjetlosti, već u božanskom izvoru punog, raskošnog spektra, koji je od Boga i poziva nas da budemo slični Bogu. Kao Kristovi učenici, koji su Božja slika (usp. Kol 1, 15), ne možemo svesti znak duge na manje od životvornog ugovora između Stvoritelja i stvorenja. Bog nam je dao „dragocjena i najveća obećanja, da po njima budemo dionici božanske naravi“ (2 Pet 1, 4). Božja slika utisnuta u naše biće poziva na posvećenje u Kristu. Svaki prikaz ljudske želje koji postavlja ljestvicu nižu od ove je neprikladan s kršćanskog gledišta.

Sada se mijenjaju pojmovi o tome što znači biti biće (čovjek), pa tako i seksualno biće. Ono što se danas uzima zdravo za gotovo sutra može biti odbačeno. Svatko tko puno ulaže u prolazne teorije riskira biti užasno povrijeđen. Trebaju nam duboki korijeni. Pokušajmo, dakle, usvojiti temeljna načela kršćanske antropologije dok prijateljski, s poštovanjem, pružamo ruku prema onima koji se zbog svojih osjećaja otuđeni. Dužni smo Gospodinu, sebi i našem svijetu dati račun o onome u što vjerujemo i zašto vjerujemo da je to istina.

Mnogi su zbunjeni tradicionalnim kršćanskim naukom o seksualnosti. Takvima nudimo riječ prijateljskog savjeta. Prvo, pokušajte se upoznati s Kristovim pozivom, bolje ga upoznati kroz Sveto pismo i molitvu, kroz liturgiju i proučavanje cjelovitog nauka Crkve, a ne samo djelića navedenoga. Sudjelujte u životu Crkve. Horizont pitanja s kojima ste krenuli bit će proširen, kao i vaš um i srce. Drugo, razmotrite ograničenja čisto sekularnog diskursa o seksualnosti. Treba ga obogatiti. Trebaju nam adekvatni termini da govorimo o ovim važnim stvarima. Imat ćemo dragocjen doprinos ako obnovimo sakramentalni nauk spolnosti prema Božjem planu, ljepotu kršćanske čistoće i radost prijateljstva, što nam omogućuje vidjeti da se velika, oslobađajuća intimnost može pronaći i u neseksualnim odnosima.

Smisao crkvenog nauka nije ograničiti ljubav, nego je omogućiti. Na kraju svog prologa, naš Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. ponavlja odlomak iz Rimskog katekizma iz 1566.: „Cijela briga oko doktrine i nauka mora biti usmjerena na ljubav koja nikada ne prestaje. Bilo da se nešto predlaže za vjeru, nadu ili djelovanje, ljubav našega Gospodina uvijek mora biti dostupna, tako da svatko može vidjeti da sva djela savršene kršćanske kreposti izviru iz ljubavi i nemaju drugog cilja osim doseći ljubav” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 25; usp. Rimski katekizam, Predgovor; usp. 1 Kor 13,8).

Tom je ljubavlju stvoren svijet i oblikovana je naša narav. Ta se ljubav očitovala u Kristovu primjeru, nauci, spasonosnoj muci i smrti. To je potvrđeno u njegovom slavnom uskrsnuću, koje ćemo s radošću slaviti na Uskrs. Neka naša katolička zajednica, tako mnogostrana i šarolika, u istini svjedoči tu ljubav.

Mons. Czeslaw Kozon, biskup Københagena

Mons. Anders Cardinal Arborelius, biskup Stockholma

Mons. Peter Bürcher, umirovljeni biskup Reykjavika

Mons. Bernt Eidsvig, biskup Osla

Mons. Berislav Grgić, biskup Tromsøa

Mons. Marco Pasinato, biskup Helsinkija

Mons. David Tencer, biskup Reykjavika

Mons. Erik Varden, biskup Trondheima

Izvor Settimo Celo | Quo Vadis Croatia