Vijesti
LIK NE POSUSTAJE Uzinić otvorio problematičan “teološki skup“
Ovaj tjedan se, od 16. do 22. srpnja, u prekrasnom Lovranu održava “teološki skup“ koji je posvećen temi „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti“. Začudilo me samo ime susreta. Razmotrimo prvi dio teme u kojoj se tvrdi „Crkva ili sekta“. Ne može biti ili p ili q. Ili je p ili je q. Ova dva pojma su isključiva.
Ali isključivost pojmova očito nije poznata nadbiskupu Uziniću jer je u intervjuu za „Novi list“ rekao: „Što Crkvu čini Crkvom, a što Crkvu čini sektom? Papa Franjo poziva nas da gradimo sinodalnu Crkvu… To je Crkva u kojoj svatko ima što naučiti dok se uzajamno slušamo i slušamo Duha“. Potrebno je razjasniti pojmovlje jer Crkva i sekta imaju posve drugačije značenje. Idemo redom.
U Katekizmu Katoličke Crkve (KKC) stoji sljedeće vezano uz Crkvu:
„Crkva vjerno čuva vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima. Ona čuva spomen Kristovih riječi i od naraštaja do naraštaja prenosi ispovijest apostolske vjere. Kao što majka uči djecu govoriti, a time i shvaćati i drugima prenositi, i nas Crkva, naša Majka, uči govoru vjere, da nas uvede u razumijevanje i u život vjere“ (KKC 171).
Razmotrimo sada što sociologija, znanost koja počiva na tezi da se rade istraživanja o onom što je zamislivo u čovjekovom bivstvovanju, kaže o sekti: „manja religijska zajednica koja se osebujnim nazorima, naučavanjem ili praksom odvojila od neke veće religijske zajednice. Nove religijske sekte ističu se obično zanosom, moralnim rigorizmom, fanatizmom i žarom u pridobivanju novih sljedbenika“ (Hrvatska enciklopedija).
Uočavate li razliku? Crkva objektivno prenosi vjerovanje zasnovano na kolektivnom pamćenju (ispovijesti Apostolske vjere), a sekta ovisi o subjektivnom stavu osnivača, koji može zlorabiti ulogu vođe kako bi ostvario svoje ciljeve. Vođa može koristiti moć nad sljedbenicima da bi njegov stav postao “forma znanja“, iskrivljena forma znanja. Crkva bez obzira na zloporabe službenika kroz prošlost nikad nije mijenjala formu znanja (dogme) i formu kolektivnog pamćenja. Tako da teza nadbiskupa Uzinića nije opravdana, jer Crkva bi usvajanjem elemenata sekte izgubila svoju suštinu. Mislim da bi ponešto o ovome imao za reći i Dikasterij za nauk vjere.
Vratimo se od nauka do prakse. Čudi me, ali istinski, kako to da mladi teolozi, koje sam često susretao za vrijeme svojih boravaka u teološkim institucijama, ne poznaju osnove logike – vidimo da je Aristotelov logički kvadrat za neke crkvene velikodostojnike noćna mora. Ako se netko tko ne poznaje pojmove bavi znanošću o Bogu – bogoslovljem, onda će i njegovi zaključci reflektirati nepodudaranje uma sa stvarnošću. I stoga je opravdano reći: „Lovrane, imamo problem!“; po uzoru na slavno korištenu rečenicu „Houstone, imamo problem!“ za vrijeme slijetanja misije Apolona 13 na Mjesec. Veliki problem predstavlja ovaj skup u Lovranu, a problem nalazimo već u temi ili kako se naški voli reći u tematu.
U drugom dijelu naslova pronalazimo daljnju pojmovnu problematiku, tvorac temata tvrdi da se vjerska institucija (Crkva) ili sekta nalazi „između „otvorenosti i ekskluzivnosti“. Jao, opet netko nije napravio domaću zadaću. Kao da čitam osvrt slovenskog filozofa Slavoja Žižeka o Isusu Kristu. Nejasno je sljedeće: Je li Crkva ili je sekta između otvorenosti i ekskluzivnosti? Što uopće znače ti pojmovi? Idemo redom.
Otvorenost, kao što sama riječ govori, znači da crkveni velikodostojnici i službenici (klerici i redovnici/ice) ne skrivaju svoj rad od očiju javnosti, nego se trude da prenose vjerske istine radi postizanja temeljnog cilja kršćanstva, a to je spasenje duša. Otvorenost je temeljna kategorija Crkve. Ako se Crkva zatvori, kao što se sada zatvara Sinodom o sinodalnosti, onda ona gubi svoju suštinu. Postaje ekskluzivna, iskrivljeno značenja pojma u ovom kontekstu, kao da je neka sekta, gubi svoju otvorenost.
Umjesto da se usredotoče na sve ljude, bez obzira na njihove probleme, crkveni velikodostojnici se usredotočuju, kao što mogu vidjeti u vijestima o Crkvi u svijetu na Bitno.net, na LGBT+ populaciju. Zašto? Zato što pojedini crkveni velikodostojnici ne mogu pojmiti da odbace ekskluzivnu kulturu koja dominira javnim prostorom, ali zaboravljaju da materijalističko-hedonistička kultura ne dopušta kompromise. I sada bratski poručujem nadbiskupu Uziniću da će ga srednjostrujaški mediji odbaciti kada ne bude slijedio njihov narativ. Ići će dalje kao što pauk traži novu žrtvu kada isplete mrežu.
Nije problematičan samo temat ovog „Mediteranskog teološkog susreta“, nego i predavači koji su pozvani. Najistaknutiji među njima zasigurno je o. Timothy Radcliffe, nekoć vrhovni poglavar dominikanaca – Reda propovjednika. O. Radcliffe deklarativno se drži nauka Crkve, ali pastoralno pokazuje drugačije tendencije.
Prije desetljeća (2012.) u intervjuu za „The Guardian“ rekao je da s ohrabrenjem gleda na podršku homoseksualnim civilnim “brakovima“, ali će nekoliko godina kasnije reći da to nije poželjno unutar KC-a. Tada je smatrao da se time ponižava homoseksualne osobe, a pitanje je što misli desetljeće kasnije kada su gay lobisti ojačali u Vatikanu – o tome je govorio papa Benedikt. Smatra da homoseksualci mogu biti svećenici, tvrdeći u intervjuu za „The Tablet“: „Ne sumnjam da Bog doista poziva homoseksualce u svećeništvo, a oni su među najpredanijim i najimpresivnijim svećenicima koje sam upoznao”.
U jednom kasnijem intervjuu za isti časopis rekao je da bi svaka ukorijenjena predrasuda pojedinca prema „drugima, poput homofobije, bila osnova za odbijanje kandidata za svećenika, ali ne i njegova seksualna orijentacija“. Au contraire (hrv. ironično naprotiv). Postoji nešto što se zove Naputak o kriterijima za zvanja, koji je 2005. godine izdao Benedikt XVI., u kojem je naloženo da se osobe s „duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima, ne može pripustiti u sjemenište i svetim redovima“, a napose „one koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju takve sklonosti ili podupiru takozvanu gay kulturu“. Što bi o. Radcliffe rekao za ovaj dokument? Vjerojatno ga jadan nije stigao pročitati, mora puno vremena provesti u pripremi homilije za LGBT+ “mise“ – u Londonu je redovno predvodio ozloglašene “Soho mise“. Srećom nisam ovih dana na Kvarneru da čujem njegovo predavanje „Koliko bi katolicizam trebao tvrditi da je univerzalan?“. Što bi katolicizam bio ako nije univerzalan?
Drugi predavač koji je privukao moju pažnju je o. James Martin, isusovac i urednik časopisa „America“, poznat po zagovaranju LGBT+ propagande. Govorit će o temi: „Isus poseže prema marginama: što vidimo u evanđeljima?“. Kako neočekivano da o. Martin govori o marginama! Vjerojatno će govoriti o tome kako su LGBT+ osobe marginalizirane u Katoličkoj Crkvi pa će mu okupljeni pljeskati. Ovaj jezuit, ne koristim riječ isusovac s razlogom, poznat je po mnogim kontroverznim stavovima vezanim uz LGBT ideologiju, ali je zapalio konzervativne portale kada je rekao da nema sukoba između Mjeseca ponosa i pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu.
Srećom, kao tvorca ovog prekrasnog teološkog skupa imamo nadbiskupa Uzinića. Nema ništa ljepše nego pročitati na internetu njegov pozdravni govor u kojem tvrdi da „militantna Crkva (lat. ecclesia militans), ako ne odoli iskušenju trijumfalizma, može postati grešna militantna institucija. S poniznošću priznajemo da se to više puta događalo u povijesti kršćanstva“. Kada se to dogodilo? I kakva bi Crkva trebala biti? Morat ćemo čekati kraj konferencije jer je ova “gozba mudrosti“ tek započela.
Veliki inkvizitor
Vijesti
Marinci testirali repliku oklopa iz kasnog brončanog doba. Utvrdilo se da je riječ o posljednjem kriku…
Iz Grčke nam ove godine dolaze brojne zanimljive vijesti iz područja arheologije. Jedna od njih vezana je uz inovativno testiranje prapovijesnog oklopa. Konkretan oklop ulazi među najstarije prilično cjelovito očuvane europske oklope – piše Sonja Kirchhoffer u Povijest.hr.
Oklop se datira u kasno brončano doba i s obzirom na to star je oko 3500 godina. Izrađen je od brončanih ploča koje su prekrivale veći dio tijela, a uključivao je i neobičnu kacigu s pločama na obrazima, koja je napravljena od veprove kljove. Kaciga je izrađena tako što su komadići kljova vepra bili pričvršćeni na kožnu podlogu. Ova je defenzivna oprema iskopana još 1960. godine u blizini sela Dendra u južnoj Grčkoj. U pitanju je lokalitet koji je doslovno udaljen nekoliko kilometara od Mikene, odnosno prijestolnice kralja Agamemnona. Od trenutka kada je oklop nađen javila se dilemna je li on korišten u borbama ili samo u ceremonijama.
Kriteriji koje su morali zadovoljiti marinci
Istraživanje ovog naizgled nezgrapnog oklopa proveo je Andreas Flouris, profesor fiziologije na Sveučilištu u Tesaliji i njegov tim. U provođenju istraživanja angažirali su marince Helenskih oružanih snaga. Rezultati ovog nesvakidašnjeg istraživanja objavljeni su u časopisu PLOS ONE, u svibnju 2024. Za potrebe istraživanja znanstvenici su angažirali 13 marinaca. Naravno, u pitanju su bili dobrovoljci koji su odgovarali postavljenim kriterijima. Marinci su morali biti odgovarajuće dobi, tjelesne težine i visine. Bili su to ljudi većinom u svojim tridesetim godinama života, što je bilo u skladu s opisima ratničke elite u Ilijadi. Kako su ti ratnici opisani kao visoki i impresivne pojavnosti – u izboru vojnika vodilo se računa da budu viši od tadašnjeg prosjeka i težine, ne bi li bili ujedno usklađeni s podacima prikupljenim iz mikenskih grobova ratničke elite. Bila je to okvirno visina od oko 170 centimetra i težina koja se kretala do nekih 80 kilograma
Tijekom eksperimenta marinci su bili odjeveni u naizgled nespretne replike tzv. Dendra oklopa i naoružani oružjem karakterističnim za brončano doba. Tako opremljeni uključeni su u unaprijed osmišljene simulacije borbi koje su smatraju karakterističnim za kasno brončano doba.
Kako rekonstruirati borbe u kasnom brončanom dobu?
Pravo je pitanje kako su te borbe izgledale i koliko ih je uopće moguće rekonstruirati. Znanstvenici okupljeni u ovoj studiji krenuli su od Homerove Ilijade koja daje prikaz Trojanskog rata. Iako je Ilijada zabilježena u željeznodobnom periodu ili preciznije u arhajskom razdoblju grčke povijesti, ona sadrži i ratne tehnike iz brončanodobnog perioda. Autori unutar ove studije su bili prilično rigorozni i odlučili su prihvatiti iz Ilijade samo ono što je već doista potvrđeno arheološkim nalazima. Tijekom 11 satne simulacije zaključeno je da ovaj oklop nije ograničavao nositelje, kao i da je bio podnošljiv u uvjetima jakog naprezanja. U simulaciji su marinci bili naoružani križnim mikenskim mačem, kopljem, ali i kamenjem srednje veličine. Najčešće su primjenjivali borbenu tehniku nazvanu “hit and run”, koja je zahtijevala visoku razinu angažiranosti. Prilikom brončanodobnog ratovanja najčešće su stradavali gornji udova, prsa i glava. Znanstvenici su tijekom simulacija vodila računa i o geografsko-klimatskim uvjetima na području Troje, kao i fizičkim obilježjima ondašnje populacije i koječemu drugom.
Kako napraviti vjerodostojno simulaciju?
Da bi simulacija bila što vjerodostojnija nastojali su se replicirati odgovarajući životni uvjeti. Područje Troje je u kasnom brončanom dobu bilo močvarno s relativno visokim temperaturama i visokom vlagom. Prema onome što znamo o ratovima u davnoj prošlosti oni su se vodili u ljepšem i toplijem dijelu godine. Procijenjeno je da je prosječna ljetna temperatura u vrijeme Trojanskog rata bila između 23 i 29 stupnjeva Celzija uz iznimno visoku vlagu. Dakle eksperiment je proveden u kontroliranim uvjetima, ali je tražio temeljitu pripremu istraživača. Ovo je eksperimentalno istraživanje provedeno tijekom 2019. godine. Svi su marinci prije sudjelovanja prošli obuku u taktikama ratovanja brončanodobnog vremena. Kada su došli na testiranje morali su ići na počinak u točno određeno vrijeme i isto tako u određeno vrijeme se dići. Naime, bitke su u to davno vrijeme, kako se procjenjuje, započinjale negdje oko 7 sati ujutro i trajale su do oko 18 sati navečer.
Procjena potrebnih kalorija
Uz sve to simulirana je i prehrana ratničke elite onog vremena. Procijenjeno je da je elitnim vojnicima trebalo malo više od 4440 kalorija dnevno. Njihovi su obroci podijeljeni na tri dijela: jutarnji, međuobrok i večeru. Vjeruje se da su 40 posto kalorija unosili ujutro, 10 kroz grickanje u pauzama i 50 posto tijekom večere. Doručak se u ratničke elite sastojao od suhog kruha, kozjeg sira, maslina i crnog vina. Međuobroci su bili slični doručku, samo tu nije bilo vina, ali se moglo naći meda dok se navečer jelo obilnije pa je uz sve navedeno na repertoaru bilo i mesa različitih životinja poput ovaca i koza.
Oklop je imao težinu od 18 kilograma, što je bilo manje od težine replike. Naime razlika u težini se pripisuje nedostaku određenih dijelova na originalu kao i oksidaciji. Tijekom eksperimenta provedena su razna laboratorijska mjerenja. Zapravo prehrana je zajedno s ispitivanjima tijelesnih funkcija pokazala da je visoka procjenjena količina kalorija doista odgovarala onoj potrebnoj. Nakon simulacije marinci su pokazivali umor uglavnom u gornjim dijelovima tijela, ali i stopalima. Ovo je defenzivno oružje bilo fleksibilno za upotrebu u borbi, ali i dovoljno jako da ratnika zaštiti od većine udaraca, pa se smatra da je imalo važnu ulogu u osvajačkim tendencijama Mikenjana. Bio je to posljednji tehnološki krik koji je nadmašio znatno skromniji oklop izrađen od brončanih ljuskica apliciranih na lan.
Piše: Sonja Kirchhoffer
Legenda kaže da je krajem 10. stoljeća, u ratu s Mlečanima, hrvatski kralj Stjepan Držislav zarobljen i odveden u Veneciju. Mletački dužd Petar II. Orseolo je čuo da hrvatski kralj dobro igra šah i izazvao ga je na 3 partije šaha.
Ako bi kralj pobijedio, dužd mu je jamčio slobodu. Prema legendi, Stjepan Držislav je pobijedio i pušten je iz tamnice da se vrati u Hrvatsku. Kao zahvalu za svoju slobodu odlučio je za svoj grb i grb Hrvatske odabrati šahovnicu – djelomično prenosimo sa stranice History of Croatia…
Naravno, ovo je samo legenda. Crveno-bijela šahovnica u Hrvatskoj se kao državni grb počela javljati tek u 15. stoljeću, a vjerojatno najvažniji dokument s hrvatskom šahovnicom je onaj u kojem hrvatsko plemstvo bira Ferdinanda I. Habsburškog za svog i hrvatskog kralja 1. siječnja 1527. Nakon što je 1526. u bitci kod Mohača poginuo posljednji ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Jagelski.
Postoji više tumačenja što znače bijela i crvena polja na grbu… Jedno od njih je da znače Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska bila je prapostojbina Hrvata na području današnje sjeverne Češke i južne Poljske do iza Karpata, a Crvena Hrvatska je današnja Hrvatska koju su Hrvati naselili početkom 7. stoljeća.
Ali postoji, prema istraživanjima skupine ruskih povjesničara, arheologa i etnologa, monografija Velikaya Horvatya, potpisana od povjesničara s Peterburškog sveučilišta, Aleksandra Mayorova s narativom o Velikoj (Crvenoj) Hrvatskoj. Knjiga je izdana 2006. godine i baca potpuno novo svjetlo na povijest Hrvata kao antičko-pontskog naroda, koji je kroz prvih par stoljeća pos. Kr., vodio Slavene do potpune emancipacije i velikog kraljevstva/carstva.
Postoje tumačenja da bijela polja označavaju mir, a crvena krv i rat, do toga da označavaju strane svijeta, bijela – zapad, crvena – jug, no ni jedna od ovi teza nije sa sigurnošću potvrđena. Kroz povijest se mijenjala boja početnog polja.
Smiješno je stoga, da današnji glavnostrujaški projugoslavenski ‘povjesničari’ (zajednički naziv – ‘istoričarske karleuše’ – uz ispriku J.K.-i)… hrvatski grb svode na neke, tek epizodne reminiscencije 20. stoljeća…
Mario Žuvela ima jednu nadahnutu, ‘strelovitu’ molitvu/misao, koju dijelimo s vama.
Ima nešto u tome kad Boga uključiš u svoj svakodnevni život. Dobivaš bolji život.
Dublje odnose. Snažnija iskustva. Sve postaje nekako smislenije. Ne nestaju svi tvoji problemi preko noći, ali se preko noći pronalaze rješenja za njih. Jer ih tražiš s Bogom.
Jer pitaš Boga za savjet. U molitvi. U čitanju Svetoga pisma. U osluškivanju vlastitoga srca.
Mario Žuvela
Dobro jutro. Kreni jutros s Isusom u novi dan i sve će biti lakše!
Pripremaio: don S. Lončar
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti1 tjedan agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti6 dana agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna agoIzložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti5 dana agoUVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan agoHRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja