Connect with us

Vijesti

LOVRINOVIĆ: STRAŠNO JE KOLIKO NAS GULE BANKE I HNB

Published

on

HNB je bankama isplatio za prošlu godinu oko 480 milijuna eura (oko 3,4 milijardi kuna) i to – ZA NIŠTA!

U stvari to NIŠTA su isplaćene kamate bankama kao nagrada što su novac držale na svojim računima i što nisu odobravale kredite. Za to ih je HNB nagrađivao sa 4% kamata godišnje. Dakle, za svojevrsnu “ležarinu” novca na računima banaka one su nagrađene do sada neviđenim ekstra profitom jer nemaju nikakav rizik. Tako visoku kamatu građani koji su ostavili svoje depozite u bankama mogu samo sanjati i ona se kreće oko 1-1,5%. Banke zbog toga ne trebaju uopće odobravati kredite niti gospodarstvu niti građanima i izlagati se rizicima kada od HNB-a mogu bez ikakvog rizika dobiti tako ogroman profit. Neto profit banaka je u odnosu na prošlu godinu porastao čak 91! O plaćama bankara i guvernera da i ne govorim.

Čime opravdati ovakvu politiku HNB-a od koje korist vuku samo strane banke u Hrvatskoj?

To se ničim ne može opravdati. HNB samo sluša naredbe Europske središnje banke (ESB) iz Frankfurta a ona je odlučila da je u borbi protiv inflacije najvažnije smanjiti količinu novca u optjecaju. Put ka tom cilju je da banke odobravaju što manje kredita i time će se smanjiti potražnja, a onda i inflacija. Tako misli ESB. No, taj cilj se mogao postići, nećete vjerovati, bez troška po središnje banke. Kako? U monetarnoj politici postoje razni instrumenti a jedan od njih je obvezna rezerva. Nju je trebalo povisiti sa sadašnjih 1% na 5% ili više, već koliko treba, a to znači da bi banke morale taj postotak depozita izdvojiti bez naknade na poseban račun i smanjio bi se obujam kredita i ponuda novca. E, ali treba namiriti bankare, a ne razmišljati o sirotinji i malim poduzetnicima koji se krvavo bore na tržištu. Zar te iste banke nismo nekoliko puta sanirali. Na razini EU banke su nakon Velike financijske krize također sanirane u astronomskim iznosima na račun poreznih obveznika.

Ovo je najbolji primjer sustava u kojem živimo a to je financijski kapitalizam koji brine samo o svojoj oligarhiji. On iscrpljuje radnike i samu supstancu gospodarstva i zemlje.

I što će sada napraviti strane banke u Hrvatskoj? One će te ogromne profite proslijediti u najvećoj mjeri u inozemstvo.

Da je zadržana kuna i monetarni suverenitet ovoga enormnog troška – NE BI BILO!

HNB bi povisio stopu obvezne rezerve uz trošak od 0% i tako uštedio 480 milijuna eura koji bi se mogli iskoristiti za razne potrebne svrhe. Ovo je jedan od troškova uvođenja eura – i to OGROMAN. No, službeni mediji će to objasniti nužnošću i mudrošću vođenja monetarne politike. A to je zapravo obična pljačka svih nas.

Eto to je politička ekonomija funkcioniranja središnjih banaka koje su uvijek pogodovale bankama a mi ih spašavali pod firmom da ne smiju propasti jer su “prevažne”

Još nešto. U prošloj godini država je od poduzetnika naplatila oko 265 milijuna eura oporezivanjem ekstraporfita koji su ga, po njenoj ocjeni, ostvarili bez puno truda. Čekaj malo; znači poduzetnicima treba oporezovati ekstra profit a bankama to isto ne treba! To u prijevodu znači da Hrvatska udruga poduzetnika nema nikakvu moć u odnosu na Hrvatsku udrugu banaka.

Ovakve pojave sam već davno najavio i oni koji me prate to znaju. Sada samo pratimo realizaciju. Sve ovo još ubrzava socijalno raslojavanje i jaz između bogatih i siromašnih te promovira nepravdu u raspodjeli bogatstva. Tome će stranka Pravo i pravda stati u kraj, jer takvo društvo nema perspektivu! Pravosuđe i monetarni sustav ključni su uzroci našeg propadanja.

I da još jednom ponovim: ja nikada nisam razlikovao okupaciju tenkovima od okupacije kapitalom!

Pretjerujem? Zar nije više ljudi napustilo Hrvatsku nakon rata nego za vrijeme rata!?

Advertisement

Vijesti

ZAŠTO SELIM IZ ZAGREBA ILI KAKO JE POKORENA HRVATSKA METROPOLA

Published

on

Sa svojom obitelji napuštam Zagreb jer ga više ne prepoznajem. Grad koji je nekoć bio ponos hrvatske kulture, utvrda gospodštine i jednog specifičnog identiteta, sada je tek svojevrsni eksperimentalni poligon progresivnih ideologa. Vladajućoj strukturi nije u interesu sukreirati zajednicu zdravih, autentičnih pojedinaca, već oblikovati amorfnu masu koja se kameleonski prilagođava unaprijed zadanim shemama “naprednih” politika. Zagreb više nije prostor u kojem su Zagrepčani domaćini; on je postao kulisa nečijeg društvenog inženjeringa, a mi statisti u predstavi koja nije naša. 

Pitam se, dok ovo pišem, gdje su svi oni istinski Zagrepčani, ljubitelji ovoga grada koji ga vrednuju iznad prolaznih radikalnih ideja današnjeg duha vremena? Jesu li se oni već odselili, jesu li dopustili da ih ušutkaju ili se njihov glas jednostavno ne uspijeva probiti kroz jeku aktualnog pravovjerja?

Svakome kome ispravna vrijednosna hijerarhija nije narušena – kome je dobrobit vlastite okoline važnija od pukog usađivanja ideologije – jasno je da je u Zagrebu nešto trulo. Toliko trulo da se mnogi pošteni građani okreću nostalgiji prema prethodnoj vlasti, o kojoj je suvišno trošiti riječi. Jer koliko god bila obilježena korupcijom, ta je vlast barem održavala donekle funkcionalan grad, dok ga ova trenutna, čini se, namjerno urušava. Trulež koja se uvukla u Zagreb nije samo posljedica urbanističkih intervencija koje brišu njegovu povijest već i načina na koji se građane tretira – ne kao baštinike nečega vrijednog, nego kao smetnju realizaciji vizije koja s njima nema veze.

Ako netko, primjerice, danas izrazi zabrinutost što je u vlastitom kvartu, na vlastitom placu, prisiljen govoriti stranim jezikom, odmah biva etiketiran zamornim i predvidljivim optužbama – od šovinizma preko rasizma do nacionalizma. Iako su mnogi naši preci kroz stoljeća ginuli za obranu hrvatskog jezika, on se sada promatra kao nešto sporedno, pa čak i nepoželjno. Autentični zagrebački duh guši i očita simbolička preobrazba grada. Pitamo se generalno što Zagreb ima s radikalnim parapolitičkim rasno nabijenim ili seksualno eksperimentalnim pokretima iz SAD-a? Zašto ne možemo prošetati svojim gradom bez da nas se na svakih parsto metara pokušava indoktrinirati njihovim parolama i uvjerenjima, i to o našem trošku? Zašto gradonačelnik koji glasno odbija vodeću vjeru naše države kleči pred nekim drugim svjetovnim pseudobožanstvima? 

Nadalje, povijesne fasade zamjenjuju se sterilnim staklenim kockama, koje su jednako beživotne bilo da se nalaze u Zagrebu, Briselu ili Londonu. Arhitektura je prestala biti nadogradnja duha grada i postala njegova negacija. Kada se pak građani pobune, kada jasno kažu da žele nešto drugo, bivaju ignorirani. Sjetimo se ankete u kojoj je oko 90% građana iskazalo želju da se na Langovom trgu izgradi zgrada u tradicionalnom zagrebačkom stilu ili opravdane reakcije većine na zapanjujuće ružan novi gradski logotip. Odgovor vlasti? Potpuno ignoriranje. Dobili smo samo floskule o tome kako “arhitektura/umjetnost mora gledati prema naprijed”. Prema čemu, gospodo? Što je to u vašem “napretku” toliko vrijedno da bismo zbog njega trebali prodati vlastiti grad? I zašto o tome kukavički šutite?

Nije samo arhitektura ta koja svjedoči o raspadu Zagreba. Tu su i komunalije, koje su postale sinonim gradske potkapacitiranosti. Osim uvredljivih vrećica koje su sve prisutnije na ulicama nekadašnjeg “belog grada”, primjećujemo kako su troškovi upravljanja otpadom i prometom porasli, dok je njihova kvaliteta pala, što značajno utječe na svakodnevni život Zagrepčana. Planovi se ne donose sukladno našim potrebama i željama, unatoč tome što smo mi kao građani glavni financijeri gradskog proračuna, već prema idejama onih koji naš novac kontinuirano preusmjeravaju sebi podobnoj mašineriji pseudoumjetnika, proizvođača industrije zabave, režimskih novinara i sličnih struktura. 

Glavne prometnice se sužavaju, ceste se zatvaraju, a vožnja automobilom postaje nemoguća misija. Pješaci i biciklisti ni sami ne znaju trebaju li se osjećati sigurno na “prilagođenim” stazama ili očekivati još jednu nelogičnu preinaku. Odluke o prometnoj politici donose se bez temeljitih analiza, bez referiranja na upozorenja struke i bez stvarnog dijaloga s građanima. Zagreb kakav smo poznavali tako nestaje pred našim očima te se pretvara u još jednu bezličnu, raščovječenu, identitetski nekoherentnu, gužvom zagušenu i namjerno poružnjenu metropolu, karakterističnu za ovu duhovno opustošenu civilizaciju koju smo nekada nazivali zapadom. 

I zato odlazim. Ne mogu živjeti u gradu kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno – zato što ono što se danas naziva Zagrebom više nije grad. Grad ima svoju baštinu, svoje crkve koje nisu u skelama, svoj jezik, svoje običaje i specifičnosti koje poznaju samo oni koji njime koračaju od malih nogu. Ovo što danas gledamo – taj takozvani “15-minutni grad” – uistinu jest betonska džungla, dehumanizirana i iskorištavana kao platno za nečije ideološke eksperimente.

Odlazim jer ne pristajem na laž da su nabrojane promjene neizbježne i “napredne”. Ne pristajem ni na to da se svoga grada moram odreći jer tako nalaže bilo koja od umjetno uzdignutih “kriza” današnjih pravovjernih vitezova. Destrukcija tradicije ne može biti preduvjet razvoja; naprotiv, sama riječ razvoj podrazumijeva očuvanje određenih temeljnih vrijednosti, na koje se postupno nadograđuju nove ideje i postignuća. Razvoj ne znači uništavanje postojećeg, već njegovo unapređenje i prilagodbu aktualnim potrebama, čineći ga boljim, a ne radikalno novim. Zagreb koji volim još postoji, ali sve više samo u sjećanjima, starim fotografijama i pričama onih koji pamte bolje dane. U praksi on blijedi te gubi bitku s prevalentnim zagušljivim jednoumljem. 

Stoga biram otići tamo gdje tradicija još nešto znači; gdje se grad tretira kao zajednica prošlih, trenutnih i budućih generacija umjesto kao mjesto tiranizirajuće sadašnjosti ili progresivnosti. Možda ne mogu zaustaviti taj proces, pogotovo ako će većina i dalje nepromišljeno davati glas za njega, ali mogu odbiti sudjelovati u toj igri. A ponekad je i to dovoljan oblik otpora. Ovo pritom nije zbogom, nego moje doviđenja Zagrebu – jer od njega nikada neću odustati.

izvor: SapereAude

Continue Reading

Vijesti

ŽIVOTNI VIJEK u europskim državama: GDJE SE najdulje živi?

Published

on

Stanovnici Švicarske imaju najduži prosječni životni vijek u Europi, koji iznosi 84,3 godine, dok ih s vrlo sličnim rezultatom slijedi Španjolska s 84,0 godine.

Među zemljama s visokom dugovječnošću nalaze se i Francuska (83,0 godine), Italija (83,5 godina), Norveška (83,1 godina) te Island i Malta, gdje prosječni životni vijek iznosi 83,4 godine.

Skandinavske zemlje također bilježe visoku očekivanu životnu dob, dok u Irskoj stanovnici u prosjeku žive 82,9 godina, a u Portugalu 82,5 godina.

S druge strane, najniži prosječni životni vijek u Europi zabilježen je u Rumunjskoj (76,4 godine), Bugarskoj (75,8 godina) i Mađarskoj (76,7 godina). Hrvatska se smjestila u sredinu ljestvice s prosječnim životnim vijekom od 78,6 godina (Nacional).

Continue Reading

Vijesti

Hladno Pivo kao predgrupa Thompsonovom rekordnom koncertu! Uzbudila se i Ivana Kekin…

Published

on

Marko Perković Thompson upisao se u povijest! Njegov koncert na zagrebačkom Hipodromu, koji će se održati 5. srpnja, postao je najveći koncert s prodanim ulaznicama na svijetu – s nevjerojatnih 281.774 prodanih karata – donosi Logic.

Time je nadmašio dosadašnji rekord talijanskog glazbenika Vasca Rossija, koji je 2017. godine u Modeni okupio 225.173 posjetitelja.

Ovo nevjerojatno postignuće postaje još impresivnije kada se uzme u obzir da je cijeli koncert rasprodan u manje od 24 sata, a gotovo polovica ulaznica prodana je u samo 6 sati. Ovakva potražnja ne pokazuje samo Thompsonovu ogromnu popularnost, već i iznimnu predanost njegovih obožavatelja.

Hladno Pivo kao posebna predgrupa – Mile Kekin na čelu!

Specijalni grupa koja će zagrijati publiku prije Thompsonovog nastupa je Hladno Pivo, jedna od najpopularnijih rock skupina u regiji i vrlo popularna u Zambiji.

Na čelu benda nalazi se karizmatični Mile Kekin, frontmen i suprug poznate političarke Ivane Kekin. Očekuje se da će njihov energični nastup dodatno pojačati atmosferu i pripremiti publiku za povijesni trenutak.


Uredništvo: Naravno, rekord je oboren, ali su Kekini prvotravanjska šala

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved