Ruska invazija na Ukrajinu bila je uglavnom predvidljiva, ali je također donijela neka iznenađenja. Bilo je sasvim očekivano da će trenutačna američka administracija pokušati uvući Rusiju u “ukrajinsku močvaru” kako bi je što više oslabila i izolirala. Bilo je za očekivati da će neiskusni i naivni ukrajinski vođe vjerovati obećanjima Bidenovog tima i dopustiti im da njegovu zemlju uvuku u katastrofalni rizik. Zastrašujuće iznenađenje bilo je korištenje čečenskih i sirijskih militanata Kremlja protiv svoje braće po krvi i vjeri. Konačno, najveće iznenađenje bila je očajnička hrabrost samih Ukrajinaca i visoko borbena spremnost njihovih oružanih snaga.

Ovaj rat neće završiti u dogledno vrijeme. Najvjerojatnije će dovesti do uništenja Ukrajine i ekstremnog slabljenja Rusije, iscrpljene pretjeranim naprezanjem snaga i sankcijama.

Postavlja se pitanje ciljeva koje bi Zapad trebao postaviti sebi u ovoj situaciji i treba li težiti potpunom uništenju Rusije? Ili mu, naprotiv, treba relativno jaka Rusija?

Odnosi između Zapada i Rusije određuju tri čimbenika: geopolitički, ekonomski i kulturni.

U geopolitičkom pogledu, Rusija je prirodna tampon zona između Zapada i Azije, što uključuje muslimanski Istok i Kinu. Slabljenje Rusije značit će istodobni nagli uspon islama i Kine.

Započnimo s Kinom. Rusija se već pretvara u sirovinski privjesak visokotehnološkog i moćnog kineskog carstva. Ako Rusija bude odsječena od Zapada, ona će neizbježno postati potpuno ovisna o Kini s njezinim neograničenim ljudskim i tehnološkim resursima. To znači da će Kina preko svojih satelita u Kremlju izravno doći do europskih granica. Stari sovjetski vic o “kinesko-finskoj granici” postat će zlokobna stvarnost. Ogromni vojni resursi Rusije postat će de facto dio kineske vojne mašine, koja može istodobno zaprijetiti i SAD-u i Europi. To je najgori mogući scenarij za Zapad.

U samoj Rusiji postoje velike muslimanske enklave, uključujući Čečeniju, druge kavkaske republike i republike Volge: Tatarstan, Baškortostan i druge. Radikalne islamske skupine, ogranci Muslimanskog bratstva i selefije djeluju posvuda na tim područjima. U slučaju gubitka ili slabljenja kontrole Kremlja, oni neizbježno (kao i u drugim propalim državama) pokušavaju stvoriti niz “kalifata”, poput Islamske države. Uz podršku ogromnih muslimanskih zajednica u velikim ruskim gradovima, oni će dobiti bazu za daljnje napredovanje prema Zapadu. U takvom slučaju, dobit će podršku Turske, koja značajne dijelove Ukrajine i Rusije smatra djelom novog Osmanskog kalifata. Krim, povijesni vazal Turske, također će biti uvučen u orbitu nove “Visoke Porte”.

Režimi srednje Azije u velikoj su mjeri podržani ruskim bajunetima. Ako se Moskva povuče iz regije, afganistanski talibani, koje su predsjednik Biden i njegov tim uspješno vratili na vlast, odmah će popuniti nastali vakuum. Ogromna područja uglavnom umjetnih država, poput Kazahstana, Uzbekistana, Kirgizije i drugih, pretvorit će se u jedinstveni “kalifat” i prirodni rezervat terorističkih skupina. Istodobno će mase izbjeglica iz tih zemalja pohrliti na Zapad u potrazi za spasom. U usporedbi s tim neobuzdanim tokovima, migracija 2015. godine izgledat će poput dječje igre.

Samo maštanja ignorantskih i arogantnih elita Zapada mogu poreći realnost takvog scenarija. Nitko od njih nije zamišljao da će poraz SSSR-a u Afganistanu postati uvod u 9/11 i svjetski islamski teror i da će romantika “arapskog proljeća” dati ovom teroru novi poticaj.

S ekonomskog aspekta, Zapadu su prijeko potrebne ruske sirovine i to ne samo energetski resursi, već i vrijedni minerali. Rusija je najveći svjetski rudar dijamanata, vodeći izvoznik kobalta, vanadija i platine, zlata, nikla i sumpora, srebra i fosfata te željezne rude. Zapad ne može računati na druge izvore energije — iz Perzijskog zaljeva, Iraka, Libije i Irana. Kao prvo, takvi resursi nisu dovoljno, a drugo, nalaze se u izrazito nestabilnoj i nepredvidivoj regiji. Pokušaji zamjene tradicionalnih izvora energije alternativnom “zelenom” energijom također su osuđeni na neuspjeh.

U kulturnom aspektu, i Europa i Amerika već su prisiljene očajnički se boriti za svoje nacionalne identitete, potkopane takvim neomarksističkim ideologijama kao što su politika identiteta, teorija kritičke rase, intersekcionalnost, kultura otkazivanja i slično. Do ovog trenutka, nacionalni pokreti Sjeverne Amerike i Europe gube ovu utakmicu. Istočna Europa i dalje ostaje glavno i dosad jedino uporište europskog kulturnog identiteta. Međutim, u slučaju pada Rusije, zemlje Istočne Europe i Balkana naći će se između čekića i nakovnja: globalističkog Zapada s jedne strane, i Kine i muslimana s druge. Njihova budućnost, baš kao i budućnost Izraela, doći će u pitanje. Pad Rusije kao snažne zemlje sa stabilnim kršćanskim nacionalnim tradicijama ostavit će Ameriku, ionako izrazito oslabljenu globalistima i progresivcima, samu u borbi protiv vanjskih prijetnji. Posljedice toga bit će vrlo tužne za SAD kao državu, kao i za Zapadnu civilizaciju u cjelini.

I tako će, izgubivši Rusiju, Zapad izgubiti moćnu barijeru koja ga dijeli od neprijateljskog Istoka te će značajno ojačati kinesko carstvo i globalni islam. Put prema Zapadu će biti otvoren.

To se dogodilo tri puta u povijesti. Prvi put u prvom mileniju, kad su horde Huna probile obranu Bizantskog Carstva, napadajući Europu.

Drugi put u 13. stoljeću, kad su mongolske horde slomile Kijevsku Rus, uništile Mađarsku i Poljsku te skoro doprle do Praga, Austrije i njemačkih zemalja.

Treći put, kršćanski je Zapad dopustio smrt Bizanta pod udarima Turaka i učinkovito otvorio put Osmanlijama prema Beču.

U sva tri slučaja, Zapad je spašen božanskim vodstvom. Hoće li ono spasiti Zapad i četvrti put?

Alexander Maistrovoy/FrontPageMag