Kraljević Marko iz Lovreća

Ni Kačić nije odolio rodoslovnim konstrukcijama. Za Mrnjavčeviće, pa tako i za Kraljevića Marka, tvrdi da su podrijetlom iz okoline Imotskog, a na osnovu etimološke sličnosti jednog imotskog sela (Mrnjavci¹) s ovom dinastijom.

U prozno-povijesnoj alineji Uroš, kralj slovinski² kaže:

Kralji, koji izlaziše [potekoše] od ovoga kolina, izvan [osim] vlastitoga imena, koje na krštenju primljahu, zvaju se [zvahu se] Uroši zarad Uroša, bana od Rašije, od koga ovi kralji početak imadoše. I ovo je najposlidnji kralj od ovoga kolina, koji se hoti poznavati za cesara kakono mu i otac, ali ne umidući se vladati na oni način, kako se vladaše Stipan, otac negov, izgubi cesarstvo, krajestvo i život isti na ovi način, kako slidi. Uzdiže, ma po se u za čas, tri plemića, koji bihu sinovi Mrnjavca iz Hercegovine, od koga plemena jesu Mrnjavci u Opancim više Zadvarja. Imena ovizi mladića bihu: Vukašin, otac Krajevića Marka, Gojko i Uglješa; ma bijahu siromašni i ubozi puno. Ove dakle Uroš uzdiže na veliko gospostvo, učinivši Vukašina banom od Prištine, a Uglješu od sve Romanije, i ove zazva despote, a to će naški reći vladaoce oliti principe, jer despot nije od kuće priimenak, nego rič grčka, što zlamenuje poglavica, vladaoc… (Razgovor, 214-5).

U stihovima:

Goji majka tri sina nejaka / u Lovreću niže Opanaka:³ / jednom ime Uglješa bijaše, / a drugi se Gojko zovijaše, // treći biše dite Vukašine, / baš babajko Krajevića Marka. / Bihu dica roda gosposkoga, / gosposkoga, ali ubogoga. // Babo jim se Mrnjavac zoviše, / on starinom Hercegovac biše / od Lovreća grada bijeloga; / odonlem je pleme Kraljevića (ib., 215-6).

Ante Ujević vrsni poznavatelj Imotske krajine ovako je opisao “istinu” o postojbini Kraljevića Marka.

Na prolazu preko Imotske krajine car Dušan, po predaji, odvede iz sela Lovreća, zaseoka Mrnjavci, braću Mrnjavčeviće, kako to potvrđuje i jedna kasna kronika manastira Zografa na Sv. Gori.⁴ Daničić iz ljetopisa oko 1500. godine bilježi: мрьнкь∂євићь, цар Урош ѡть болр Мрьнк∂євик ѹбїстнь бысть, cf. Влькашинь,,Гоико,,Ѹглѥша. (RKSS, 2, 94).⁵ Orbini navodi da potječu iz hrvatske župe Hlievno (Livno). I Kačić o tome pjeva u svome Razgovoru ugodnom. Spominje Mrnjavčeviće i Vuk Stefanović Karadžić u svom rječniku,⁶ a Mihajlo Dinić također ih stavlja u Hercegovinu (Trebinje).⁷ Svi se slažu u tome da je Dušan, osvojivši Makedoniju, doveo u nju pouzdane ljude, vlastelu iz zapadnih naših krajeva (Hum). Pod Mȑnjāvčeva gràdina, Vuk govori o Lovreću kao rodnom mjestu Vukašinovu i veli da je on o tome slušao pričati od naroda u Tršiću, u Srbiji. Ovo je dokaz da to nije samo lokalna predaja, nego opća predaja i hrvatskoga i srpskog naroda. Narod priča da je Dušan lov lovio za svog boravka na Lovreću. U lovu se namjerio na predstavnika junačkog plemena Vukašina Mrnjavčevića, zavolio ga i sa sobom odveo u Makedoniju. Pored Vukašina Dušan je poveo i njegovu braću Uglješu i Gojka te Vukašinova sina Marka. Naselio ih je na jugoistoku svoje države (Makedoniji) i dao im velike časti i posjede. I danas na Lovreću postoji zaselak Mrnjavci. Nedaleko od sela narod pokazuje dvore Marka Kraljevića (“gradinu”), neke ruševine iz srednjeg vijeka (skakala Marka Kraljevića), kamen u kome su utisnuta stopala Markova i mnogo toga što je s njim u svezi.⁸

Danas su Mrnjavci veći zaselak, a ranije je Mrnjavac bilo prezime za jedno veće pleme koje se danas pocijepalo na prezimena kao što su Frankić, Zaradić, Petričević i dr. Kao prezime Mrnjavac se spominje posljednji put 1784. godine iako ga je Austrija službeno ukinula i uvela sadašnja prezimena po bratstvima, ali uz dodatak “Mrnjavac” u vojnoj evidenciji tek na početku našeg stoljeća.

Ante Ujević zaključuje da iako je u povijesti prevagnulo drugo mišljenje o podrijetlu Mrnjačevića, koje ne priznaje njihovo podrijetlo iz ovog kraja, ipak se preko ovih dokaza ne može olako prijeći. Naime, povijesne činjenice povezane s narodnom predajom nemoguće je izbrisati, to više što ih već preko dva stoljeća brani Kačićeva pjesma Pisma od Vukašina i kralja Uroša. Ujević zapaža da i danas u zaseoku Mrnjavci ima velik broj jako razvijenih ljudi atletske građe, te da se svi oni ponose svojim junačkim podrijetlom, u koje uopće ne sumnjaju (Ujević, 89-90).

Istražujući plemena Imotske krajine fra Vjeko Vrkić utvrditi je da su se Mrnjavci doselili iz Lovreća u Brela pod Poletnicu istočno od Carevića (predio se i danas zove Mrnjavčeva pola), te odatle preselili u Donja Brela.

Nema ih u popisu izbjeglica 1686. za Bečkog rata prema Cetini i moru. Ipak se sačuvalo pleme Mrnjavaca u Brelima. Vjerojatno nisu svi bježali već su se krili kod kuća od turskog zuluma. Imali su u prošlosti iz plemena uglednih fratara: fra Agustin Mrnjavčić gvardijan u Prološkom blatu 1710, fra Grgo 1715, fra Ilija umro 1758, a posljednji je Mrnjavac fra Paško koji je umro 1801. Danas je ostalo samo ime predjela u kojem su živjeli, dok su se oni podijelili prema nadimcima. To su: Gavranovići, Suličići, Kurevići, Tomaševići, Lugonjići, Žižani, Biškići, Pirkići, Antičići, Matkovi, Frankići i Zaradići. Kod diobe zemlje 1725. zemlju su dobile obitelji Mrnjavac: Abram s 11 čeljadi, Jure sa 13 čeljadi, Ante s 9 čeljadi (misli se na zemlju u Lovreću).

Prvi pisani trag u raspoloživim dokumentima o životu Mrnjavaca u Brelima Vrkić je pronašao u matičnoj knjizi Omiša za 1799. godinu. Te godine u Brelima su živjele dvije obitelji Mrnjavaca, koje se vode:

– pod brojem 102. Ilija Mrnjavac pok. Ante 45 godina / Nikola, sin Ilije 14 godina / Tomica, kći Ilije / Matija, kći Ilije / ukupno 4 člana;

– pod brojem 103. Grgo Mrnjavac pok. Ante 24 godine / Jelena, žena / Matija, kći pok. Ante / ukupno 3 člana.

U Elaboratu Austrijskog katastarskog premjera od 1830. godine Mrnjavce susrećemo kao vlasnike građevinskih objekata u dvama zaseocima, a objekti su bili upisani na imena: a) Carevići – Nikole (kuća i štala), b) Sopić – Grge i Nikole pok. Ilije.⁹

Prigodom popisa stanovništva iz 1948. godine u Republici Hrvatskoj Mrnjavci su živjeli u dvama naseljima, a u Brelima je živjelo 12 članova u 3 obitelji i činili su najbrojniju skupinu. I prema popisu iz 2001.godine slično je stanje u Brelima – 10 članova u 6 obitelji.¹⁰

Glagoli mrmaljati, mrmljati i mrmnjiti (od korijena mrm-·i mrnj-) po postanku su onomatopejski, tj. takvi s pomoću kojih se oponašaju zvuci što se čuju u prirodi.¹¹Jezikoslovac Mate Šimundić pišući o prezimenu Mrnjavac i nazivu naselja·(ojkonimu) Mrnjavci, ustanovljuje kako je stvoren od korijena glagola mrmnjati/mrmnjiti·i sufiksom -avac, dakle Mrnjavac, pl. Mrnjavci. Prezimena Mrnjavčević i Mrnjavčić neposrednim su dokazom da Mrnjavac na početku bijaše osobnim imenom, kasnije oprezimenjen. U nas (i u više indoevropskih jezika) nije nepoznata pojava prelaska osobnih imena među prezimena. Naprotiv, ona je prilično zastupljena. U našem su prezimenaru osobna imena: Boris, Borko, Boroš, Božek, Božina, Božo, Budman, Budiša… Ima pojedinaca kojih ime i prezime glasi Boris Boris, Božo Božo, Ivan Ivan, Ivan Janko, Janko Matko, Novak Novak i sl. Iz pridjeva Mrnjavačko (u nazivu Mrnjavičko Brdo) izvodi se osobno ime Mrnjavić.

Šimundić zaključuje da izvorno osobno ime Mrnjavac, poslije prezime i naziv mjesta u množini (Mrnjavci), označuje čovjeka koji riče, viče, dere se, mrmlja, tj. rikavca, vikača, derača, mrmljavca. Potpuno je sigurno kako se takva osobina ne podudara s naravi lovrećkih Mrnjavčana. Oni su stasiti, krupni i srčani ljudi, najmanje pak mrmljavi.¹² “Nije mjesta sumnji da takvi bijahu i njihovi davni pradjedovi što ih je između toliko drugih odabrao car Dušan, poveo sobom i ustoličio ih na kneževsku stolicu u istočnoj Makedoniji! Osobno ime Mrnjavac značenjski se slaže s imenima kao što su npr. Drekale/Drekalo, Krikalo, Kriko, Skugor (= kričalo), Stružoj, Svist (= zvižduk), Tulimir (= tuliti), od njega pak Tulja/Tulje/Tuljo,Vikalo i dr. A s obzirom na okončak -avac spada među osobna imena kakva su Bogavac, Bogdavac, Boravac, Bujavac, Desavac, Dobravac, Dradavac, Grdavac, Ljubavac, Trebavac. Sva su ona veoma stara. Na sreću, ostadoše zapisana kao svjedok jednoga imenskoga stanja, jer se odavna ne nadijevaju. Jedna imena nestaju, druga se rađaju, i tako neprekidno. I za njih vrijedi ona narodna : ‘Vrijeme gradi – vrijeme razgrađuje’. Uz ovo valja pridodati: sve što je zapisano – ostaje. U zapisu i nazivu kraja, zemljišta, rijeke i jezera, u imenu i prezimenu živi i posvjedočuje bivši i današnji život. I mnogo kazuje.”¹³

U naše vrijeme od osobnog imena imamo varijante prezimena Mrma, Mrnja, Mrnjac, Mrnjačević, Mrnjavac, Mrnjavčić i Mrnjec. Uz njih idu i Mrmić, Mrmolja, Mrmoš.

Prezime Mrnjavčić nije rijetko u srednjovjekovnim listinama. Jedan se hrvatski plemić toga prezimena spominje u latinskoj ispravi iz 1525. godine. …jam permissione et commissione “egregii Nicolai Mernyawcnych de Dolacz sive de Brezowycza”…¹⁴Prelistavajući radove samo Radoslava Lopašića našli smo na nekoliko Mrnjavčića.

Među zapovjednicima “Vojske u obrani Krajine Hrvatske proti turskoj sili pod kraljevi iz kuće Habsburžke do god. 1750” nalazi se i – Krištof Mrnjavčić od Brezovice, župan Zagrebački i Križevački [1599.-625.].¹⁵

U knjizi o Bihaćkoj krajini:

Na novo ljeto 1541. prosvjedovaše svečano službenici kneza Stjepana Blagaja, Gašpar Dobričević od Glavine i Nikola Mrnjavčić u kaptolu Zagrebačkom proti sili kneza Zrinskoga. Knez se Blagaj prituži i kralju Ferdinandu, predloživ povelju kralja Karla Dračkoga na Meniće. U stvari je imao sud puno posla. Ljeti god. 1547. zapute se sudbeni povjerenici Juraj Zimić od Gorice i zagrebački kanonik Stjepan od Biele Stiene po gradovih i mjestih hrvatskih, saslušavši više od dvje sta svjedoka: vlastele, svećenika i plemića u Sračici, u Brubnu, u Gradcu kod Petrinje, u Bužimu, Cazinu, Koprivnici i u Bišću. Svjedoci svi jednako potvrdiše, da su Menići vazda, dok se niesu uzbunili i dok ih nije Nikola Zrinski zaokupio, pripadali gradu Ostrožcu, priznavajući štitničtvo knezova Blagaja, a da u čitavoj Hrvatskoj ne ima drugoga mjesta, koje bi se zvalo Menići [Keglevićev arhiv u sbirci jugoslav. akademije u Zagrebu].¹⁶

A u djelu o Kupi i Korani:

Knez Nikola Zrinjski obdario je mnogo plemića imanjima oko Ozlja, te je upravo zlo gospodario. Veliko imanje Pribić u ozaljskom kotaru založio samo za 12.000 for. primorskomu kapetanu Jurju Čikulinu, kojemu je još prije u pijanstvu darovao grad Grobnik. Marko Oršić od Slavetića dobio je god. 1617. imanje Grdun, Krsto Mrnjavčić vlastelin Brezovice imanje Hrastje [U zem arkivu medju spisima XVI. vieka].¹⁷

Očito, narodne pjesme i priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, morale su iznjedriti našeg Herakla. Druga podneblja imaju svoje polubogove, a uloga kolektivnog mita naroda Jugoistočne Evrope dodijeljena je Marku Mrnjevčeviću, tj. Kraljeviću Marku. Njegova popularnost u narodu nije se morala zasnivati na stvarnoj ličnosti, na osobi od povijesna značaja, a njegova je “uloga” doista beznačajna. Mnoge kulture i narodi imaju legendarne likove koji su pomogli u oblikovanju njihova identiteta. Obično je riječ o romansiranim verzijama stvarnih vođa čije su vrline i djela prenaglašena, no katkad su likovi i potpuna izmišljotina. Npr. vitezovi Okruglog stola, El Cid, Wilhelm Tell, Parsifal…

U narodnoj je poeziji Kraljević Marko je prikazan po šabloni super–junaka. On ima nadljudsku snagu, u stanju je stiskom šake istisnuti vodu iz suharka starog devet godina. Njegovo omiljeno oružje je topuz od 66 oka (85 kg), a ima i krilatoga konja – Šarca, također s nadzemaljskim sposobnostima, ravne onima svog gospodara. S njim Marko dijeli sve pa i vino. Kraljević Marko, poput grčkih mitoloških junaka, ima svoju nadzemaljsku zaštitnicu – vilu Raviojlu. U pjesmama se ističe njegovo viteško junaštvo, iako je i on poput Herakla sklon naglim izljevima bijesa, on uvijek ostaje zaštitnik siromašnih i nemoćnih, čuvar zakona i reda, čak i onda kad to ide na njegovu štetu. Kraljević Marko je i milosrdan, u jednoj pjesmi on žali što je ubio boljega junaka od sebe Musu Kesedžiju (albanskog razbojnika). On je odlučio umrijeti kad se pojavilo vatreno oružje (dotada je živio već nekoliko stotina godina), jer je otad svaka kukavica mogla ubiti junaka – izdaleka.¹⁸

Stvarni Kraljević Marko vladao je područjem koje je obuhvaćalo dijelove današnje Republike Makedonije (zapadni dio), s dijelovima sjeverne Grčke (krajevima oko Kastorije i Florine) te dijelom istočne Albanije (krajem oko grada Korçë). Stolovao je u Prilepu, njegov otac bio je srpski kralj Vukašin Mrnjavčević. Marko za razliku od oca nije sudjelovao u presudnoj bitci na Marici nego je prihvatio otomansku vlast i postao njihov vazal. Turci su i nadalje tolerirali njegovu vlast nad njegovim dotadašnjim lenskim zemljama, a on je pak zauzvrat morao ratovati na njihovoj strani protiv svojih dojučerašnjih saveznika i rođaka. U jednoj takvoj bitci je i poginuo zajedno s Konstantinom Dragašem(koji je bio u sličnom vazalnom odnosu). Naime, godine 1395. morao je otići boriti se u Vlašku kod mjesta Rovine protiv kršćanske vlaške vojske. Zanimljivo je da je Kraljević Marko nekako uspio izbjeći svoju vazalnu obavezu i nije sudjelovao u Kosovskoj bitci (1389). Područje pod njegovom upravom nije pogodila gorka sudbina velikog poraza, stanovništvo se čak povećavalo, što je vjerojatno bila posljedica relativno slobodne vlasti. Tek 70 godina nakon smrti Kraljevića Marka, njegove zemlje podijeljene su, ali ovaj put kao turski timar, no čak i tada uspjeli su neki daleki Markovi kršćanski rođaci postati vlasnici tih posjeda (timara).

Franjo Rački objašnjava “pjesničke” zablude o Vuku Brankoviću i Marku Kraljeviću.

I tako šest godina poslije kosovske bitke izniknu sa pozornice Lazarev zet, možan Vuk Branković, padši žrtvom težkoga položaja, u kojem se Srbija nalazila. Nu kako umije pučka priča u svojem sudu о historičkih osobah zabluditi, potvrdjuju Vuk i Marko, kojih je prvoga ožigosala izdajstvom, drugoga pako uzvisila kano glavnoga borioca za dom i narod, dočim je obratno istina; jer se Vuk borio na Kosovu, a kašnje nije, koliko se znade, vojevao s Turci, dočim Marka nije bilo na Kosovu, a kano turski vasal pomagao Turčina, pak i za nj poginuo.¹⁹

Tomo Maretić ovu zabludu može objasniti samo na ovaj način:

Ni о jednom se junaku starijega, a ni novijega vremena toliko ne pjeva koliko о Marku Kraljeviću. Ali dok je Marko živio († 1394), dobro se za cijelo znalo, da je on turska udvorica i da srpskomu narodu nije ništa dobra učinio, a mnogo zla. Meni se sve čini, da je Marko morao biti čovjek neobične tjelesne jakosti, pa su se možda već za njegova života ili kratko vrijeme poslije njegove smrti raznosila po narodu od usta do usta gdjekoja njegova djela, kojima je dokazao veliku svoju jakost; ali istom njekoliko decenija poslije njegove smrti, kada se već zaboravilo, kakav je Marko bio prema Turcima, kakav li prema Srbima, počele su se priče s drugijeh junaka prepijevati na Marka, najprije valjada različna junačka djela, a poslije i drugo koješta, što bi u Markovo vrijeme sav narod držao za izmišljotinu.²⁰

U pravu je istini bio upućen i Kačić.

Pogibe dakle kralj Vukašin godišta Gosp. 1371, ostavivši četiri sina nakon sebe: Marka, Andrijaša, Ivaniša i Mitra. I ovo je oni Marko Kraljević koga rišćani za velika drže i od njega svakojake pisme izvode, koji želeći imat države otca svoga ne može učiniti drugo nego podložit se caru [sultanu] i davat mu arač. Ma Ivaniš, ne mogući više podnositi globe turske, ostavivši svoju državu pobiže u Zentu k sinovom Balšinim, koji ga lipo primiše davši mu on’liko zemlje koliko mu bi za dosta pošteno živiti. Marko z bratjom davaše Turkom arače, i kad bi godir car na vojsku pošao protiva komu kralju oli banu, valjadiše da i Marko iđe njemu na pomoć svojim Servijanim. I tako bijući se jedan put car Bajazet s banom od Valakije, komu Mirče ime biše, u tomu boju nahodeći se i Marko pogibe od rečenoga bana kod vode Marice, primivši jednu strilu u grlo… (Razgovor, 219).

Valja usporediti “sliku” ilirskog i Kačićeva Panteona. Među ilircima Kraljević je Marko uživao golemu popularnost, dok su se franjevački pisci prema tom “junaku” odnosili s manjom ili većom distancom, s obzirom na njegov odnos spram Turaka, kao i na moralne karakteristike lika koje se suviše jasno udaljuju od zasada kršćanske etike. “Rang narodne poezije u vrijeme ilirizma bio je već u potpunosti ustaljen i njeni ondašnji primaoci bili su spremni prihvatiti njen posebni etos i hijerarhije vrijednosti. Otvorenost romantizma prema alternativnim kulturama obuhvaćala je i otvorenost spram alternativnih etika” (Rapacka, 123).

Kraljević Marko prisutan je u epskoj poeziji gotovo svih balkanskih naroda. Albansko i Grčko narodno pjesništvo ne pozna Kraljevića Marka, ali zna za junaka Akritesa (grč. Ακρίτης) koji radi iste stvari kao Kraljević Marko.²¹

U bugarskim legendama o Krale Marku (Крали Марко)utkani su dijelovi brojnih starijih poganskih vjerovanja i mitova. Većina tih priča i predaja nastala je od 14. do 18. stoljeća. Od svih bugarskih epskih pjesama o Kraljeviću Marku, vjerojatno je najljepša ona o tome kako je Marko izgubio snagu (Марко Крале си ја губи силата), nju je zabilježio makedonsko-bugarski učitelj i sakupljač narodnog blaga Trajko Cvetkov Kitančev u Resenskom kraju. Po makedonsko-bugarskom filologu i slavistu Krsti Petkovu Misirkovu, pjesme o Kraljeviću Marku iz Makedonije a naročito one iz Srbije zvane bugarštice, nastale su pod utjecajem bugarske muzike na srpski folklor.²²

Lik Kraljevića Marka se vrlo rano proširio i do hrvatskih zemalja i ušao u narodno pjesništvo. Najstariji zapis cjelovite pjesme o Kraljeviću Marku potječe od Petra Hektorovića, koji je u Ribanju i ribarskom prigovaranju zapisao glasovitu bugaršticu o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu.

Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala, / Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala, / Lipo plinke dilila i lipo se razdiljala, / I razdiliv se opet se sazivala. / Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha, / Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila. / O tretjega ne mogoše junaci se pogoditi / Negli su se razgnivala i mnogo se sapsovala. / Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha, / Da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviću, / Vitez Marko Kraljeviću i brajen mu Andrijašu, mladi vitezi / Tuj si Marko potarže svitlu sablju pozlaćenu / I udari Andrijaša brajena u sardašce. / On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku / Tere knezu Marku potihora besijaše: / Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti, / Nemoj to mi vaditi sabljice iz sardašca, mili brajane, / Dokle ti ne naručam do dvi i do tri beside. / Kada dojdeš, kneže Marko, k našoj majci junačkoj, / Nemoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti, / I moj dil češ podati, kneže Marko, našoj majci, / Zašto si ga nigdar veće od mene ne dočeka. / Ako li te bude mila majka uprašati, viteže Marko: / Što mi ti je, sinko, sabljica sva karvava? / Nemoj to joj, mili brate, sve istinu kazovati / Ni naju majku nikako zlovoljiti… (RibPrig, 39-40).

Fra Kačić bio je sklon rodoslovnim konstrukcijama, pa tako tvrdi da su potomci Nemanjića i sinjski Vučkovići, nekad serdarsko-svećenička a potom i poznata alkarska obitelj. Ovako izgleda “arbor ali cablo stare gospodske i pridodostojne kuće Vučkovića”:

Pleme Vučkovića izlazi od Nemana, kako se nahodi u njegovim starim pismim. Od njega izađe Vučko, ter oni, koji se posli rođiše, prozvaše se Vučkovići. Posli razasutja bosanskoga puno godina oni se podiliše ter jedni u Panoniju, a drugi k moru otiđoše, a treći ostadoše u Duvnu, njiovoj didini… (Razgovor, 539)

I u Prvo pismi od vitezova sinjski:

Drugoga ti ja kažem junaka, / svu priliku vojevode Janka, / po imenu Božu Vučkovića, / britku sablju Marka Kraljevića, // koga fale latinska gospoda / i delije slavnoga naroda, / jer junačke glave odsicaše, / tursko robje često dovođaše. // Ali evo zmaja žestokoga, / koji slavi dužda mletačkoga, / po imenu Zeca Vučkovića, /u junaštvu Vuka Brankovića (ib. 693).

I sȃm je fra Andrija bio sklon dotjerivanju vlastita “arbola aliti cabla”. Primamljivo je povezati se s uglednom omiškim uglednicima, osobito ako je jedan knez Juraj (Đura) Kačić bio zet kralja Vladislava Nemanjića.²³ Pouzdano se ne može utvrditi veza obiteji Miošića iz Brista, iz koje je potekao fra Andrija, sa starim Kačićima! Pjesnik je – barem u kasnijim svojim godinama – u tu vezu vjerovao i pozivao se u Razgovoru i u Korabljici na svjedočanstvo stare genealogije Kačića: “Ako li komu mučno mučno virovati, neka se potrudi štiti rečeni arbor u kancelariji makarskoj [u arhivu franjevačkog samostana]. I znadući, da su mnogi od ovoga plemena željni znati njiove prašukundide, dakle za izpuniti [da bih ispunio] njiovu želju evo stare Kačiće na svitlost mećem, koji se u rečenom arboru nahode. Moj je trud, moja muka, moji prašukundidi: narugat mi se niko nejma” (Razgovor, 569).²⁴

Eterović, koji je po arhivima savjesno sabirao vijesti о fra Andriji – a o tome nas obavještava i Tomo Matić (SPH, 27, VII) – našao je u makarskom samostanu izrađeno na velikoj pergameni stablo Kačića, što ga je fra Andrija dao ovjeriti u Mlecima 22. prosinca 1751: u njemu je pjesnik iznio naraštaje od starine do svojega doba, a netko je još i poslije njegove smrti dalje bilježio. Ima dakako pravo Eterović, kad veli, da se genealoškim stablima, iako su potvrđena od državne vlasti, ne može vjerovati za starije naraštaje, ako nema potvrde i s druge strane. U dalje ispitivanje Eterović nije ulazio, ali je iznio neke momente, koji svakako svjedoče da se u fra Andrijino doba u njegovu kraju nije znalo za veze Miošića i starih Kačića. U knjigama i spisima franjevačkih arhiva u Zaostrogu, Sumartinu, Visovcu, Makarskoj i Šibeniku ima koja tisuća potpisa fra Andrijinih, i na osnovi tih potpisa je Eterović utvrdio da se i sam pjesnik prije godine 1751. potpisivao samo “Miošić”, a tek 4. vejače 1751. nalazi se prvi put potpis “Io fra Andrea Cacich”, i to u zaostroškom zapisniku misȃ. Od toga se doba fra Andrija potpisuje sad “Kačić Miošić”, sad samo “Miošić”, a najviše “Kačić”. Ali u službenim ispravama njegova doba drugi ga pišu gotovo uvijek samo “Miošić”. Pa niti franjevci župnici u makarskom kraju nisu pravo vjerovali u veze Miošića s Kačićima, jer je u maticama župȃ Podace, Graca i Baćine, gdje je govor о Miošićima, “Kačić” više puta precrtano, a u podačkoj matici ima pače bosančicom zabilježena napomena, da se oni ne zovu Kačići, nego Miošići.²⁵

Tomo Matić fra Andrijine rodoslovne eskapade benevolentno opravdava. “Želja, da čovjek svoje pređe poveže sa starim uglednim obiteljima, često je znala ljude zavesti na stranputicu, iako nije uvijek moralo biti pri tome upravo proračunanoga varanja; no u drugu ruku se također zna, da mlađi patronimik može s vremenom vrlo lako istisnuti starije prezime” (SPH, 27, VII-VIII). Josip Vončina, kao Kačićev biograf, prema činu da Miošić dodaje prezime slavnih Omišana zauzima ležerni stav. U uvodu Životopisa kaže:

“Biograf Andrije Kačića Miošića nalazi se pred bitnom dilemom: ili da (poput Kačićevih uzora Ivana Tomka Mrnavića i Pavla Rittera Vitezovića) zauzme ležerniji stav prema povijesnoj istini te se prepusti piščevu nastojanju da lozu svojega odabranika prati od pradavnih predaka (koje koljenovićkom ‘arboru’ skloni Kačić slijedi od prvobitnih plemena što su se nekoć opredjeljivala za uniju stare hrvatske feudalne države s Mađarskom), ili pak da iskreno kaže kako je pisac Razgovora ugodnogpotekao iz obitelji što je, osiromašena, kao svoj izdanak dala ‘malog brata’ koji će se proslaviti jednom od najpopularnijih knjiga u širokim okvirima kulturne povijesti naroda što želi komunicirati sa subraćom i supatnicima tradicionalno nemirnoga južnoslavenskog prostora” (Razgovor, 12).²⁶

___

¹Alois Maschek: Geographisch-statistische Repertorium der bewohnten Orte im Königreiche Dalmatien auf Grund amtlicher Daten bearbeitet, J. Woditzka, Zara, 1888, 237.

²(U prvom izdanju XLIX, a u drugom stoji pod brojem XXIX). Stefan Uroš V. Nejaki sin je i nasljednik cara Dušana, posljednji iz loze Nemanjića. U njegovo vrijeme slabi središnja vlast. Pretpostavlja se da je umro 2. ili 4. prosinca 1371. godine, vjerojatno poslije bitke na Marici. Za vrijeme njegove vladavine, 1365. godine, za suvladara je okrunjen kralj Vukašin Mrnjavčević s očekivanjem da će njegovi potomci (Marko Mrnjavčević) naslijediti carsko prijestolje jer Uroš nije imao potomaka. Uroš je morao voditi bitku za svoja nasljedna prava. Najozbiljniji protivnik mu je bio Simeon Nemanjić, Dušanov polubrat. Iako je cjelokupna srpska vlastela i crkva stala na Uroševu stranu na državnom saboru u Skoplju 1357. godine, Simeon vojno daleko snažniji, sebi je dodijelio carske dostojanstvene oznake i zavladao Epirom i Tesalijom. Mladi Uroš je uz podršku svoje majke Jelene, pa donekle i Dubrovčana, uspio spasiti svoje vladarsko naslijeđe. Ubrzo, srpska država je podijeljena na dva carstva, Uroševo i Simeonovo. U većem dijelu koji je obuhvaćao sve stare srpske zemlje vladao je Uroš. Za našu je temu važno da je Uroš prvi počeo baviti rudarstvom, posebno eksploatacijom srebrenih majdana u Brskovu, i to, po svoj prilici, pomoću saskih rudara koji su ispred Tatara prebjegli iz Erdelja u Srbiju. Prvi kapital za taj posao davali su Dubrovčani i Kotorani kao komisionari Mlečana. Možda je upravo zbog nekog financijskog pitanja i došlo do kasnijih sukoba između Kralja i Republike Sv. Vlaha. Srpski srednjevjekovni novac počinje od kralja Uroša. On je prvi počeo kovanje srebrenih dinara, po ugledanju na mletačke matapane. Tim je srpska država primila, i u novčanom pogledu, zapadnjački karakter. Preko Kotora i Dubrovnika uputila i svoj glavni izvoz ne samo rudarskih, nego i drugih domaćih sirovina, uglavnom stočarskog porijekla (meso, vuna kože, sir, vosak i sl.).

³ Kačić je pogrešno označio položaj Mrnjavaca. Oni su sjevernije od Opanaka, dakle dalje od mora, prema tome “više”, a ne “niže” – Opanaka (Ujević, 369).

⁴ Konstantin Jireček: Spomenici srpski, Spomenik, 11 (1892).

⁵Id. Šafařík, u: Krátké letopisy srbské (51-89), 71.

⁶ Mȑnjāvčević – “Familienname des Königs Wukaschin, cognomen regis Vukašini” (SrRj, 372). Donosi se i jedan stih iz pjesme Uroš i Mrnjavčevići (u naslovu vjerojatno omaškom – Mrljavčevići). Ćuti nejak carević Urošu, / ćuti d’jete, ništa ne besjedi, / jer ne smije od tri bratijenca, / bratijenca, tri Mrnjavčevića (NpjV, 2, 121).

⁷ Mihailo Dinić: Relja Ohmučević – istorija i predanje, ZbRVI, 9 (95-118), 112.

⁸ I Mihovil Pavlinović u tekstu Hrvatsko pravo – besjeda na slavi imoske čitaonice (1870) zapisuje kao bilješku: “U župi Lovreću ima selo Mrnjavci, gdje se pripovida da je rod Kraljeviću Marku; ispod kuća kaže se mjesto odkle dokle je Marko vladao.” (Mihovil Pavlinović: Izabrani politički spisi /ur. Nikša Stančić/, GM-NN, Zagreb, 2000, 168).

⁹ Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine, Franjevački samostan, Imotski, ²1996, 144.

¹⁰ Mrnjavac: Bočaki (Konjščina) 18/2, Brela 10/6, Ilova (Kutina) 1/1, Jušići (Matulji) 4/1, Knin 4/1, Lički Osik (Gospić) 4/1, Omiš 1/1, Podgradina (Slivno) 1/1, Rijeka 10/3, Split 6/2, Starigrad (Koprivnica) 4/1, Zagreb 16/4. Mrnjavec: Donja Dubrava 5/2, Veliki Otok (Legrad) 3/1. Mrnjavčić: Karane (Križevci) 1/1, Križevci 7/2, Našice 3/1, Pavlovec Ravenski (Križevci) 13/4, Veliki Raven (Križevci) 7/2, Vrbovec 4/1, Zagreb 10/6. Mrnarević: Dubrovnik 11/6, Komletinci (Otok – Vuk. srij. žup.) 3/1, Vinkovci 6/2, Visočani (Dub. primorje) 1/1 (HrPrez, 2, 156).

¹¹ Rijedak je impf. mrmaljati (= mrmljati). U ARj (7, 71) donosi se samo primjer Stjepana (Stipana) Markovca Margitića Jajčanina iz bosančicom pisane zbirke Ispovid karstjanska (Mlecie, 1704, 14), zvana Stipanuša (Ako li sam i poslušao, i to sa zlom, mrmaljajući). U Istri mŕmelj (gen. mŕmelja – “murmurator”)·označuje čeljade koje mrmlja (ČKS, 1, 35). U Lici mmljalica·- “mrmljiva ženska” (ARj, 7, 72), a mmnjalac, mȑmljavac, mmljalo immnjatelj – “muška osoba što mrmlja” (ib.). Štȍ bȋ s mmljalⁱcōm /mjesto Bunić/ (GjiLike,54). Adj. mrmnjateljan – “mrmljav, ogovarateljski, klevetnički”, u ARj samo potvrda iz Korizmenjaka, glagoljske knjige štampane u Senju 1508. (O jaziče razvratni, o pse mrmnjateljni, ti jiš vazda meso i piješ krv iskrnjih, kih ozloglasiš). Uz impf. mmnjati stariji je oblik mmnjiti – “rikati, vikati, derati se…” (ARj, 7, 74).

¹² Šimundić ima “jasnu sliku” Lovrećana pa zanemaruje neka teorijska pitanja (Saussure). Primjerice, je li izvorno načelo u pojavljivanju riječi u jezicima utemeljeno na onomatopejskim oblicima, to jest jesu li u svojim prvim oblicima nastalim pojavljivanjem jezične djelatnosti svi jezični znakovi bili tipa murmurer (mrmljati, mumljati, gunđati, žuboriti itd.), a od kojih je velika većina od tada izgubila svoj mimofonički sadržaj? Brojni znanstveni radovi pokazuju da je leksička motiviranost puno opipljivija nego što se to o njoj obično misli te da je njezin unutarnji sklop dublji i kompleksniji, bez obzira na to što tradicionalna koncepcija onomatopeje nudi oprečan stav: označitelji jednoga jezika ujedno su njegovi zvukovi i pokreti.

¹³ Mate Šimundić: Mrnjavci·i·Mrnjavčevići, “Đakovački vezovi” (Jubilarna revija 1967-1991), Đakovo, 5. srpnja 1991, (96-98). Šimundić još dodaje da nikakvom smetnjom ne mogu biti osobna imena Vukašin i Uglješa. “Istina je, već ih dugo vremena ne nadijevaju Hrvati, stoga se čini da su isključivo crnogorska i srpska. No, gledano unazad, stanje je drugačije. Do polovice XVI. st., točnije do Crkvenoga sabora u Tridentu, nije bilo nikakve razlike u osobnim imenima među Hrvatima, Crnogorcima i Srbima. Pored toga svjedoče to i suvremena hrvatska prezimena Uglešić/Uglješić, Uglešin, Ugliš/Ugljiš, i Vukaš, Vukaša, Vukašin, Vukašina, Vukašinec, Vukašinov, Vukašinović. Dakako, ista se nalaze i među Crnogorcima i Srbima. Uroš je ime što je nastalo od mađ. ur – gospodin. Od njega su naša prezimena Urm i Urmović pored Urošević” (ib.).

¹⁴ Matija Mesić: Gradja mojih razprava u “Radu”: Listine i izprave, Starine, 5 (109-288), 217.

¹⁵MSHSM, 20, 464 (Radoslav Lopašić: Spomenici hrvatske krajine, knj. 3).

¹⁶ Radoslav Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina – mjestopisne i poviestne crtice, MH. Zagreb, 1890, 223 [reprint: MH, 1943; DINA, Bihać, 1991; Offset Markulin, Zagreb, 1995].

¹⁷ Radoslav Lopašić: Oko Kupe i Korane – mjestopisne i povjestne crtice, MH, Zagreb, 1895, 205. [reprint: Gradska biblioteka “Ivan Goran Kovačić”, Karlovac 1988].

¹⁸ Cf. Tomo Maretić: Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, Rad, 97 (69-181).

¹⁹ Franjo Rački: Boj na Kosovu – uzroci i posljedice, Rad, 97 (69-181), 63.

²⁰Ib., Maretić, 72. (v. bilj. 72).

²¹Cf. Γεώργιος Ι. Θανόπουλος: Ο Διγενής Ακρίτης Escorial και το Ποντιακό δημοτικό τραγούδι:Κοινά τυπικά, μορφολογικά και τεχνοτροπικά στοιχεία της ποιητικής τους, Αρμός, Αθήνα, 2010. Robert Elsie: Histori e Letërsisë Shqiptare,përktheu nga anglishtja Abdurrahim Myftiu (History of Albanian Literature), Dukagjini, Tiranë & Pejë, 1997.

²² Кръстьо Мисирков: Южнославянските епически сказания за женитбата на крал Марко сред южните славяни, с. 6., Одеса, 1909. Cf. Велико Йордановъ: Крали-Марко въ българската народна епика, Сборник на бългаското книжовно дружество, vol. 1 (CIII+227), Държавна печатца, София, 1901. Димче Најчески: Анализа на народната епска песна “Марко Крале ја губи прежната сила”; LitZb, god. 11 (1964), 3. Душко Наневски: Раѓање на метафората, Мисла, Скопје, 1982. Ѓоко Здравески: Марко Крале си ја губи силата – ден потоа (Интерпретација на песната “Одземање на силата” од Блаже Конески), Блесок, br. 61-62, 2008. (http://www.blesok.mk). Зборник од XIX Конгрес на Сојузот на здруженијата на фолклористе на Југославија, Крушево, 1972. (ur. Kiril Penušliski i Blaže Ristovski), Скопје, 1977. Slovenski folklor i folkloristika na razmeđi dva milenijuma, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog simpozijuma održanog 2-6. oktobra 2006. godine (ur. Ljubinka Radenković), SANU, Balkanološki institut, p. iz. 101, Beograd, 2008. Maja Bošković-Stulli: Bugarštice, NU, 41/2 (9-51). John S. Miletich: The Bugarštica – a bilingual anthology of the earliest extant South Slavic folk narrative song, (Illinois Medieval Studies, vol. 3), University of Illinois Press, Urbana, 1990. Josip Kekez: Bugaršćice, starinske hrvatske narodne pjesme, ČS, Split, 1978.

²³ Spomen sela Kučića (Omiška općina) nalazi se u povelji raškoga i dukljanskoga kralja Vladislava, koju je on upravo “na Cetini u Kučićima” 23. lipnja 1237. izdao Splićanima. Taj pravni čin, kako stoji u povelji, izvršen je “prid knezom velijem Giurgem” i više po imenu i službi spomenutih dužnosnika iz kraljeve pratnje. Mihailo Dinić (Tri povelje iz ispisa Ivana Lučića, ZbFFBg, 3, 1955) smatrao je da bi spomenuti Juraj bio ili dukljanski knez Georgije, po rodu Nemanjić, ili možda “knez Đura Kačić, zet kralja Vladislava”. Taj podatak analizira don Slavko Kovačić u listu Zov rodnih ognjišta (2005, br.1, 20).

²⁴ “Kačići od puno su vikova u Dalmaciji, kako se štije u Luciju i u životu svetoga Arnira. Bihu u vrime kralja ungarski velici i puno mogući, zapovidajući u gradovim od Dalmacijekakono knezovi, a u nika vrimena namisto bana zapovidaše banovinam kakonobani, navlastito Juran, Nikola, Kajalisio, Koloman, Brenkon, Saracen, Domaldo, Petar, Primislav, Osorio, Dragan, Stanoje, Vukmir, Ivan i ostali mnogi, koje ako želiš inati, štij Lucija i ostale pisaoce dalmatinske…” (ib.).

²⁵ Karlo Eterović: Fra Andrija Kačić Miošić na temelju novih istraživanja, Knjižara Jadran, Dubrovnik, 1922, 4-5, 57-58.

²⁶ Stipe Botica u opsežnoj monografiji o Kačiću ne osvrće se na genealoške konstrukcije. Tu i tamo općenito zaključi da se “sklonost genealogijama može razumjeti samo kao metodološko načelo, odnosno genealogija kao stereotip jer je u naravi genealoških koncepcija da se u obradi ide što dublje u prošlost, pa makar se time izravno išlo u mitološko-poetološku viziju. Svi genealozi vole ‘igre’ iz daleke prošlosti, domišljanja i legendarne konstrukcije, a novije vrijeme zahvaćaju u naravnoj zbilji” (Botica, 73). Ili: “Nije pouzdano utvrđeno što je motiviralo Kačića za genealoške obrade” (ib., 94).