10. veljače 1842. utemeljena je Matica hrvatska koja je tijekom 181 godine radila na očuvanju hrvatskoga identiteta, hrvatske kulture i domoljublja.

Prigodom proslave 180-te godišnjice Matice hrvatske Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, je u svom govoru istaknuo: „Unatoč tome što je prošlo već trideset godina od osamostaljenja, hrvatski jezik i danas je osjetljiva tema. Stoga su novoizabrano Predsjedništvo i Glavni odbor Matice hrvatske u prosincu prošle godine donijeli jednoglasnu odluku da se u miru i tišini pristupi izradi nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, što je naišlo na jednodušnu potporu matičara diljem zemlje. U okrilju Matice hrvatske, najstarije kulturne udruge u Hrvata, formirali smo radnu skupinu vrhunskih jezikoslovaca sa zadatkom da iznjedre moderni uporabljivi zakon u kojem neće biti nikakvih restrikcija ni inspektorata, nego je cilj da se hrvatskom jeziku napokon dade prilika da se samoostvari u svojoj punini. Zakon o hrvatskom jeziku neće propisivati kako ćemo govoriti, neće književnicima određivati kako će stvarati umjetnička djela. Taj zakon zaštitit će sva tri hrvatska narječja (kajkavsko, čakavsko i štokavsko ) i njihove idiome.

Zakon će biti komplementaran sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, a poštivat će i zakonske odredbe koje se odnose na sredstva javnoga priopćavanja. Zakonom će se urediti samo javna uporaba našega materinskog jezika. Nakon usvajanja Zakona, hrvatski jezik više nikada neće biti prepušten ulici ni samovolji ljudi kojima nije stalo do hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta. Podsjećam one koji su zaboravili da je hrvatski jezik priznat kao 24. jezik Europske unije, da je 1. rujna 2008. međunarodno upisan i u Washingtonskoj biblioteci, da ga je uostalom hrvatskim imenovao naš velikan Marko Marulić prije 500 godina u proslovu svoga slavnoga spjeva Judita.

Dakle: samo je pitanje našega samopoštovanja kada ćemo poput većine europskih naroda donijeti zakon o svome materinskom jeziku….“

Matica hrvatska formirala je radna skupina za izradu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku u sastavu: akademik Stjepan Damjanović, prof. dr. sc.  Mario Grčević, (voditelj radne skupine), akademik Mislav Ježić, akademik August  Kovačec i dr. sc.Tomislav Stojanov. Nacrt Zakona o hrvatskom jeziku prihvaćen je od Glavnog odbora i Predsjedništva MH te od Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU. Profesor Mario Grčević ističe: „Zakon postavlja zakonske okvire za uporabu hrvatskog standardnog jezika, hrvatskih narječja, definira njihovu službenu i javnu uporabu, postavlja temelje za sustavan rad na hrvatskom nazivlju i za jezično planiranje u suradnji državnih struktura i predstavnika struke.“

„Nacrt Zakona o hrvatskom jeziku nije napisan da bi se njime nešto preko noći nasilno i spektakularno mijenjalo, nego da bi se pravo na vlastiti jezik dugoročno zaštitili“ kazao je voditelj radne skupine Matice hrvatske jezikoslovac Mario Grčević (Vijenac br. 754. 26. siječnja 2023. )

Hrvatski narod se tijekom stoljeća borio za nacionalnu slobodu i afirmaciju hrvatskoga jezika. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je 2. svibnja 1843. godine održao govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Na zasjedanja Hrvatskog sabora 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj zgradi na Markovu trgu hrvatski je jezik proglašen službenim u javnoj uporabi. Tijekom 19. i 20. stoljeća se borba za afirmaciju hrvatskoga jezika intenzivirala. Nasrtaji na hrvatski jezik od strana srbijanske imperijalističke politike bili su intenzivni i u Kraljevini Jugoslaviji i u Titovoj Jugoslaviji.

Godine 1929. tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole. »U svim se školama naše zemlje – stoji u predgovoru – upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (…) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole.« Vrata su novomu propisanomu jeziku i pravopisu, upravo ekavizaciji jezika u Hrvatskoj, bila tako širom otvorena.

Stanje u drugoj Jugoslaviji

Nakon drugoga svjetskoga rata Hrvatska se našla u sklopu federativne Jugoslavije. Na drugome zasjedanju AVNOJ, na koje se neprijatelji hrvatskoga jezika vole pozivati, donesena je odredbu da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika, i to »na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku« jer su »svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije«.

Novi ustav FNRJ-a proglašen je na četiri jezika pa je na taj način hrvatski književni jezik  teoretski bio priznat ali u praksi to nije bilo tako. Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba pripremalo je novi poslijeratni pravopis, a 1952. pokrenulo je Jezik, »časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika« koji je branio opstojnost hrvatskog jezika u Titovoj Jugoslaviji.

Srbijanska imperijalistička politika u Titovoj Jugoslaviji negirala je posebnosti hrvatskoga jezika te je uz pomoć Komunističke partije Jugoslavije nametnula Novosadski dogovor kojim se pokušalo trajno zatrti hrvatski jezik kao poseban jezik. 

Novosadski dogovor sklopljen je 10. prosinca 1954. godine. Bio je to nametnuti „dogovor“ između hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca.

Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954. sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku, ali predstavnike iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru. Naime, pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se sve više isticale unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i književnici trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva hrvatskoga i srpskoga jezika. Ta je anketa bila kopija ankete koju je još 1913. godine organizirao Jovan Skerlić, srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavnjen jezik.

U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Zaključci i potpisnici dogovora vidljivi su u daljnjemu tekstu:

NOVOSADSKI DOGOVOR (1954.)

[Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom. Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska, 1960, str. 9–10 (prepisano iz faksimila teksta)]

Potpisani učesnici sastanka koji je sazvala Redakcija Letopisa Matice srpske na završetku ankete o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu posle svestrane diskusije održane 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu doneli su ove

ZAKLJUČKE

1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela.

3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.

4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.

5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.

6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.

7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.

8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.

10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

U Novom Sadu, 10. decembra 1954.

S hrvatske strane Novosadski dogovor potpisali su: Mirko Božić, književnik i predsjednik Društva književnika Hrvatske iz Zagreba; Marin Franičević, književnik iz Zagreba; dr Josip Hamm, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Mate Hraste, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Ljudevit Jonke, sveučilišni docent iz Zagreba; Jure Kaštelan, književnik iz Zagreba;

Izvor: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Novosadski dogovor nastao je u vrijeme stroge partijske kontrole i discipline. Nije bilo moguće suprotstaviti se Komunističkoj partiji bez teških i trajnih posljedica (optužbi za neprijateljsku djelatnost, progon i osudu na višegodišnju zatvorsku kaznu) pa se može razumjeti potpis Novosadskog dogovora od strane predstavnika iz Hrvatske.   

Temeljem zaključaka Novosadskog dogovora izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Hrvatski jezikoslovci su bili nezadovoljni Novosadskim dogovorom, od samog početka, te su nakon pada Aleksandra Rankovića (1966.) i popuštanja partijskih stega izrazili svoje nezadovoljstvo  objavom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967. godine). U Deklaraciji se kaže:

„Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.“

Deklaracija je naišla na snažnu osudu Tita i Komunističke partije Jugoslavije, a potpisnici su proglašeni neprijateljima Jugoslavije.

Matica hrvatska se Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika odriče Novosadskog dogovora i zajedničkog pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku, te organizira izradu novog pravopisa. Novi Hrvatski pravopis iz 1971. godine Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nije objavljen u Hrvatskoj već je skoro cijela naklada (50.000 primjeraka) završila u zagrebačkoj Tvornici papira gdje je uništena (svjedočanstvo akademika Stjepana Babića 2005. godine). Jadan od uvezanih primjeraka pravopisa, bez predgovora i uvoda, završilo je u Londonu gdje ga je Jakša Kušan (urednik lista Nova Hrvatska) objavio pa je popularno nazvan „Londonac“. Komunistička partija ga je svrstala u neprijateljski tisak i progonila one koji su ga imali. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nije se koristio u Jugoslaviji, bio je zabranjen.

Matica hrvatska je nakon sloma Hrvatskog proljeća prestala s radom 11. siječnja 1972. godine. Mnogobrojni članovi Matice hrvatske su bili uhićeni i osuđeni na političkim procesima. Prostorije Matice hrvatske okupirala je Milicija te je praktično Matica hrvatska prestala s radom. Obnoviteljska skupština održana je 8. prosinca 1990. godine.

Neprijatelji hrvatskoga jezika (i samostalne Hrvatske) izdali su 2001. godine pravopis i riječnik koji su bili bliže Novosadskom dogovoru nego hrvatskom standardnom jeziku. U toj raboti bili su vrlo aktivni sljedbenici komunističke partije (SDP), Stjepan Mesić i Slavko Goldstein.

Godine 1986. „Sveučilišna naklada Liber“ i „Školska knjiga“ objavile su Anić- Silićevo djelo „Pravopisni priručnik hrvatskog ili srpskog jezika“. Godina je 1986., nije 1954. (Novosadski dogovor) pa je jasno gdje su se autori svrstali! Nakon što je SDP (sljednica Komunističke partije Hrvatske) došao na vlast 2001. godine izlazi pravopis i riječnik istih autora (Anić-Silić) koji je nastavak jugoslavenske jezične politike koju su podržali Stjepan Mesić i Slavko Goldstein.  Anić-Silićev pravopis i riječnik izazvali su reakcije hrvatskih jezikoslovaca:  

„Ako u pravopisu koji se zove Pravopis hrvatskoga jezika pronađemo nizove srbizama onda je i te kako riječ o zadiranju u leksičku normu i nije riječ je o bezazlenom zadiranju – upisivanjem se srbizama u Pravopis hrvatskoga jezika ti srbizmi upisuju kao ravnopravne riječi hrvatskima. Takvo rastezanje leksičke norme ne znači “ne zadirati u leksičko normiranje”. Usuprot. (Sanda Ham).

„Načelo koje iznosi J. Silić moglo bi biti prihvaćeno kada se ne bi odnosilo na hrvatsku

jezičnu i pravopisnu situaciju. Dobro je poznato što je jezični unitarizam unio u hrvatski

jezik i dobro je poznato da Hrvati na jezični unitarizam nisu pristali pa onda ne pristaju

ni danas (a ni 2001.) na njegove posljedice. Ako suvremeni, današnji, pravopis navodi

sve riječi, ne vodeći računa koje su hrvatske, a koje nehrvatske, tim se pristaje na

unitarističke posljedice i začinje se novi unitaristički postupak koji i opet briše razlike

između hrvatskoga i srpskoga, ali ovaj put pod nazivom Pravopis hrvatskoga jezika

– posve zamagljeno i zamotano u znanstvenu frazu kako pravopis ne treba rješavati

leksičku normu. Naravno, ali pravopis treba postupiti u skladu s leksičkom normom, a

suvremena hrvatska leksička norma kaže da hapsana, hapsandžija, haps, kašika i sve

njezine izvedenice (kašičkati, kašičica), solistkinja i sl. nisu hrvatske riječi, a ako nisu

hrvatske riječi onda su hrvatskomu pravopisu potrebne kao i riječi bilo kojega drugoga

jezika – nimalo! (Naravno, osim međunarodnica, ali one su riječi svih jezika, pa u tom

smislu i hrvatskoga.) Umjesto da u novinskom razgovoru navede te i takve primjere

– hapsana, hapsandžija, haps, kašičkati, kašičica, solistkinja – J. Silić govori o donosu

cvjećarne i cvjećarnice, posve zamagljujući bitno: činjenicu da Anić-Silićev pravopis

donosi obilje srbizama i da je upisivanje srbizama u hrvatski pravopisni riječnik ne

samo “ulaženje u područja kompetencije lekičkih normi”, nego grubo i nepotrebno

narušavanje hrvatske leksičke norme.

Točku na i dopisao je S. Goldstein izjavljujući da je V. Anić:

“ u deset godina nasilja nad hrvatskim jezikom održao dostojanstvo struke.”

Što reći o izdavaču Pravopisa hrvatskoga jezika koji pohrvaćivanje rashrvaćenih oblika

u hrvatskom jeziku i Hrvatskom pravopisu u Republici Hrvatskoj smatra nasiljem

nad jezikom i izdaje pravopis s hapsanama, hapsandžijama, hapsom, kašičkanjem,

kašičicom, solistkinjom? Ništa. (Jezik 52. , Sanda Ham).

Sve je jasno rečeno o Anić-Silićevom pravopisu i riječniku!

Tijekom zadnjih trideset godina bilo je više nasrtaja na hrvatski standardni jezik s težnjom obnove unitarističke jugoslavenske politike po pitanju jezika.  

Dana 16. ožujka 1998. godine osnovano je Vijeće za normu hrvatskoga jezika koje se ugasili tijekom SDP-ove vladavine (2000. – 2003.). Vijeće je osnovano da se skrbi o hrvatskome standardnom jeziku.

Drugo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika osnovano je 14. travnja 2005. godine. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika bilo je savjetodavnim vijećem pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.  Ponovnim dolaskom SDP-a na vlast Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika ukinuo je bez obrazloženja 8. svibnja 2012. godine SDP-ov ministar Željko Jovanović.

Novi nasrtaj na hrvatski jezik bila je Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku 2016. -2017. godine. Izvadci iz razgovora s profesoricom Sandom Sam, glavnom urednicom časopisa Jezik (Hrvatski tjednik 6. travnja 2017. godine):

Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Sarajeva: „Deklaracija je dijelom projekta Jezici i nacionalizmi koji je kao sablast kružio prostorima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika, bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, jedan ‘zajednički jezik’ i proglašavajući nacionalne jezike izrazom agresivnoga nacionalizma u segregacijskome značenju. Održane su od travnja do studenoga četiri ‘konferencije’ – u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Sve te ‘konferencije’ bile su stvarna priprema za deklaraciju – provjeravala se plodnost tla na koje je sada bačeno sjeme.

Mislim da bi tu deklaraciju bolje bilo nazivati sarajevskim manifestom jer je u hrvatskome jeziku značenje riječi deklaracija već zauzeto značenjima časne hrvatske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Uz to, postoji i vrijedna Sarajevska deklaracija iz 1971., pa da ne bi dolazilo do zabune, bolje je govoriti o Deklaraciji o zajedničkom jeziku kao o sarajevskom manifestu. To doista i jest manifest jer je riječ o objavi programa političkog, kulturnog i jezičnoga pokreta.–

Prema sarajevskome manifestu u ‘zajednički jezik’ ne ulaze kajkavski i čakavski, tako da granice ‘zajedničkoga jezika’ – budući da su to uglavnom granice dijalekatne štokavštine – prate memorandumsku granicu velike Srbije. Sve nas to vrlo neugodno podsjeća na velikosrpske težnje i prije više stoljeća nametanu teoriju prema kojoj se narode određuju jezično, pa su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati.

„Sarajevski je manifest napad na hrvatski jezik. Hrvatska Deklaracija iz 1967. traži od tadašnje države da se u Ustav SFRJ unese uredba koja će jamčiti „jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ i da se „osigura dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika. Sarajevski manifest traži posve suprotno.“ 

Danas, kada je Republika Hrvatska samostalna i suverena država, u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo kako je to propisano Ustavom. Pristupanjem Hrvatske Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. hrvatski je jezik postao jedan od službenih jezika EU. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 29. studenog 2019. proglasilo je kulturnim dobrom „zlatnu formulu hrvatskog jezika ča – kaj – što“, i uvrstilo ga u Nacionalnu listu nematerijalne baštine.

U svijetu globalizacije u kojem oni koji promišljaju o budućnosti žele zaštiti svoje jezike od upada raznoraznih tuđica, posebno onih iz engleskog jezika. U Hrvatskoj imamo obrnutu situaciju. Svakodnevno čujemo u redovitoj uporabi engleske riječi primjerice: brand (robna marka), break (pauza), chat (čavrljanje), celebrity (poznata osoba), last minute (u posljednji čas), mobbing (zlostavljanje), party (domjenak), shopping (kupnja) itd.

Dubravka Smajić kaže: „U nebrizi o hrvatskom jeziku prešlo se sve granice podnošljivosti“, u razgovoru s Nevenkom Špoljarić objavljenu u Glasu Slavonije u povodu Dana materinskog jezika. Nives Opačić, jezikoslovka, filologinja i književnica: „Poplava stranih izraza lakše se širi kod ljudi koji pate od sindroma manje vrijednosti. A da je Hrvate briga za pravopis, odavno bi ga naučili.“ Dakle, priznati autoriteti ukazuju na nezadovoljavajući položaj hrvatskog jezika u javnom prostoru.

Nužno je obnoviti rad Vijeće za normu hrvatskoga jezika te donijeti Zakon o hrvatskom jeziku da bi se hrvatski jezik zaštitio.  Matičina radna skupina napravila je nacrt Zakona o hrvatskom jeziku te će ga poslati Ministru znanosti i obrazovanja na razmatranje i daljnje postupanje, slanje u saborsku proceduru. 

Izvori: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, časopis Jezik br.52., Hrvatski tjednik 6. travnja 2017. godine, knjiga Sande Ham: Po jeziku Hrvati, Internet

Dr. Marko Jukić