Connect with us

Društvo

Matica hrvatska u obrani hrvatskog jezika

Published

on

10. veljače 1842. utemeljena je Matica hrvatska koja je tijekom 181 godine radila na očuvanju hrvatskoga identiteta, hrvatske kulture i domoljublja.

Prigodom proslave 180-te godišnjice Matice hrvatske Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, je u svom govoru istaknuo: „Unatoč tome što je prošlo već trideset godina od osamostaljenja, hrvatski jezik i danas je osjetljiva tema. Stoga su novoizabrano Predsjedništvo i Glavni odbor Matice hrvatske u prosincu prošle godine donijeli jednoglasnu odluku da se u miru i tišini pristupi izradi nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, što je naišlo na jednodušnu potporu matičara diljem zemlje. U okrilju Matice hrvatske, najstarije kulturne udruge u Hrvata, formirali smo radnu skupinu vrhunskih jezikoslovaca sa zadatkom da iznjedre moderni uporabljivi zakon u kojem neće biti nikakvih restrikcija ni inspektorata, nego je cilj da se hrvatskom jeziku napokon dade prilika da se samoostvari u svojoj punini. Zakon o hrvatskom jeziku neće propisivati kako ćemo govoriti, neće književnicima određivati kako će stvarati umjetnička djela. Taj zakon zaštitit će sva tri hrvatska narječja (kajkavsko, čakavsko i štokavsko ) i njihove idiome.

Zakon će biti komplementaran sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, a poštivat će i zakonske odredbe koje se odnose na sredstva javnoga priopćavanja. Zakonom će se urediti samo javna uporaba našega materinskog jezika. Nakon usvajanja Zakona, hrvatski jezik više nikada neće biti prepušten ulici ni samovolji ljudi kojima nije stalo do hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta. Podsjećam one koji su zaboravili da je hrvatski jezik priznat kao 24. jezik Europske unije, da je 1. rujna 2008. međunarodno upisan i u Washingtonskoj biblioteci, da ga je uostalom hrvatskim imenovao naš velikan Marko Marulić prije 500 godina u proslovu svoga slavnoga spjeva Judita.

Dakle: samo je pitanje našega samopoštovanja kada ćemo poput većine europskih naroda donijeti zakon o svome materinskom jeziku….“

Matica hrvatska formirala je radna skupina za izradu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku u sastavu: akademik Stjepan Damjanović, prof. dr. sc.  Mario Grčević, (voditelj radne skupine), akademik Mislav Ježić, akademik August  Kovačec i dr. sc.Tomislav Stojanov. Nacrt Zakona o hrvatskom jeziku prihvaćen je od Glavnog odbora i Predsjedništva MH te od Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU. Profesor Mario Grčević ističe: „Zakon postavlja zakonske okvire za uporabu hrvatskog standardnog jezika, hrvatskih narječja, definira njihovu službenu i javnu uporabu, postavlja temelje za sustavan rad na hrvatskom nazivlju i za jezično planiranje u suradnji državnih struktura i predstavnika struke.“

„Nacrt Zakona o hrvatskom jeziku nije napisan da bi se njime nešto preko noći nasilno i spektakularno mijenjalo, nego da bi se pravo na vlastiti jezik dugoročno zaštitili“ kazao je voditelj radne skupine Matice hrvatske jezikoslovac Mario Grčević (Vijenac br. 754. 26. siječnja 2023. )

Hrvatski narod se tijekom stoljeća borio za nacionalnu slobodu i afirmaciju hrvatskoga jezika. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je 2. svibnja 1843. godine održao govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Na zasjedanja Hrvatskog sabora 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj zgradi na Markovu trgu hrvatski je jezik proglašen službenim u javnoj uporabi. Tijekom 19. i 20. stoljeća se borba za afirmaciju hrvatskoga jezika intenzivirala. Nasrtaji na hrvatski jezik od strana srbijanske imperijalističke politike bili su intenzivni i u Kraljevini Jugoslaviji i u Titovoj Jugoslaviji.

Godine 1929. tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole. »U svim se školama naše zemlje – stoji u predgovoru – upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (…) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole.« Vrata su novomu propisanomu jeziku i pravopisu, upravo ekavizaciji jezika u Hrvatskoj, bila tako širom otvorena.

Stanje u drugoj Jugoslaviji

Nakon drugoga svjetskoga rata Hrvatska se našla u sklopu federativne Jugoslavije. Na drugome zasjedanju AVNOJ, na koje se neprijatelji hrvatskoga jezika vole pozivati, donesena je odredbu da se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika, i to »na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku« jer su »svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije«.

Novi ustav FNRJ-a proglašen je na četiri jezika pa je na taj način hrvatski književni jezik  teoretski bio priznat ali u praksi to nije bilo tako. Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba pripremalo je novi poslijeratni pravopis, a 1952. pokrenulo je Jezik, »časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika« koji je branio opstojnost hrvatskog jezika u Titovoj Jugoslaviji.

Srbijanska imperijalistička politika u Titovoj Jugoslaviji negirala je posebnosti hrvatskoga jezika te je uz pomoć Komunističke partije Jugoslavije nametnula Novosadski dogovor kojim se pokušalo trajno zatrti hrvatski jezik kao poseban jezik. 

Novosadski dogovor sklopljen je 10. prosinca 1954. godine. Bio je to nametnuti „dogovor“ između hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca.

Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954. sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku, ali predstavnike iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru. Naime, pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se sve više isticale unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i književnici trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva hrvatskoga i srpskoga jezika. Ta je anketa bila kopija ankete koju je još 1913. godine organizirao Jovan Skerlić, srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavnjen jezik.

U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Zaključci i potpisnici dogovora vidljivi su u daljnjemu tekstu:

NOVOSADSKI DOGOVOR (1954.)

[Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom. Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska, 1960, str. 9–10 (prepisano iz faksimila teksta)]

Potpisani učesnici sastanka koji je sazvala Redakcija Letopisa Matice srpske na završetku ankete o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu posle svestrane diskusije održane 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu doneli su ove

ZAKLJUČKE

1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela.

3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.

4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.

5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.

6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.

7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.

8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.

10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

U Novom Sadu, 10. decembra 1954.

S hrvatske strane Novosadski dogovor potpisali su: Mirko Božić, književnik i predsjednik Društva književnika Hrvatske iz Zagreba; Marin Franičević, književnik iz Zagreba; dr Josip Hamm, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Mate Hraste, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Ljudevit Jonke, sveučilišni docent iz Zagreba; Jure Kaštelan, književnik iz Zagreba;

Izvor: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Novosadski dogovor nastao je u vrijeme stroge partijske kontrole i discipline. Nije bilo moguće suprotstaviti se Komunističkoj partiji bez teških i trajnih posljedica (optužbi za neprijateljsku djelatnost, progon i osudu na višegodišnju zatvorsku kaznu) pa se može razumjeti potpis Novosadskog dogovora od strane predstavnika iz Hrvatske.   

Temeljem zaključaka Novosadskog dogovora izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Hrvatski jezikoslovci su bili nezadovoljni Novosadskim dogovorom, od samog početka, te su nakon pada Aleksandra Rankovića (1966.) i popuštanja partijskih stega izrazili svoje nezadovoljstvo  objavom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967. godine). U Deklaraciji se kaže:

„Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.“

Deklaracija je naišla na snažnu osudu Tita i Komunističke partije Jugoslavije, a potpisnici su proglašeni neprijateljima Jugoslavije.

Matica hrvatska se Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika odriče Novosadskog dogovora i zajedničkog pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku, te organizira izradu novog pravopisa. Novi Hrvatski pravopis iz 1971. godine Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nije objavljen u Hrvatskoj već je skoro cijela naklada (50.000 primjeraka) završila u zagrebačkoj Tvornici papira gdje je uništena (svjedočanstvo akademika Stjepana Babića 2005. godine). Jadan od uvezanih primjeraka pravopisa, bez predgovora i uvoda, završilo je u Londonu gdje ga je Jakša Kušan (urednik lista Nova Hrvatska) objavio pa je popularno nazvan „Londonac“. Komunistička partija ga je svrstala u neprijateljski tisak i progonila one koji su ga imali. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nije se koristio u Jugoslaviji, bio je zabranjen.

Matica hrvatska je nakon sloma Hrvatskog proljeća prestala s radom 11. siječnja 1972. godine. Mnogobrojni članovi Matice hrvatske su bili uhićeni i osuđeni na političkim procesima. Prostorije Matice hrvatske okupirala je Milicija te je praktično Matica hrvatska prestala s radom. Obnoviteljska skupština održana je 8. prosinca 1990. godine.

Neprijatelji hrvatskoga jezika (i samostalne Hrvatske) izdali su 2001. godine pravopis i riječnik koji su bili bliže Novosadskom dogovoru nego hrvatskom standardnom jeziku. U toj raboti bili su vrlo aktivni sljedbenici komunističke partije (SDP), Stjepan Mesić i Slavko Goldstein.

Godine 1986. „Sveučilišna naklada Liber“ i „Školska knjiga“ objavile su Anić- Silićevo djelo „Pravopisni priručnik hrvatskog ili srpskog jezika“. Godina je 1986., nije 1954. (Novosadski dogovor) pa je jasno gdje su se autori svrstali! Nakon što je SDP (sljednica Komunističke partije Hrvatske) došao na vlast 2001. godine izlazi pravopis i riječnik istih autora (Anić-Silić) koji je nastavak jugoslavenske jezične politike koju su podržali Stjepan Mesić i Slavko Goldstein.  Anić-Silićev pravopis i riječnik izazvali su reakcije hrvatskih jezikoslovaca:  

„Ako u pravopisu koji se zove Pravopis hrvatskoga jezika pronađemo nizove srbizama onda je i te kako riječ o zadiranju u leksičku normu i nije riječ je o bezazlenom zadiranju – upisivanjem se srbizama u Pravopis hrvatskoga jezika ti srbizmi upisuju kao ravnopravne riječi hrvatskima. Takvo rastezanje leksičke norme ne znači “ne zadirati u leksičko normiranje”. Usuprot. (Sanda Ham).

„Načelo koje iznosi J. Silić moglo bi biti prihvaćeno kada se ne bi odnosilo na hrvatsku

jezičnu i pravopisnu situaciju. Dobro je poznato što je jezični unitarizam unio u hrvatski

jezik i dobro je poznato da Hrvati na jezični unitarizam nisu pristali pa onda ne pristaju

ni danas (a ni 2001.) na njegove posljedice. Ako suvremeni, današnji, pravopis navodi

sve riječi, ne vodeći računa koje su hrvatske, a koje nehrvatske, tim se pristaje na

unitarističke posljedice i začinje se novi unitaristički postupak koji i opet briše razlike

između hrvatskoga i srpskoga, ali ovaj put pod nazivom Pravopis hrvatskoga jezika

– posve zamagljeno i zamotano u znanstvenu frazu kako pravopis ne treba rješavati

leksičku normu. Naravno, ali pravopis treba postupiti u skladu s leksičkom normom, a

suvremena hrvatska leksička norma kaže da hapsana, hapsandžija, haps, kašika i sve

njezine izvedenice (kašičkati, kašičica), solistkinja i sl. nisu hrvatske riječi, a ako nisu

hrvatske riječi onda su hrvatskomu pravopisu potrebne kao i riječi bilo kojega drugoga

jezika – nimalo! (Naravno, osim međunarodnica, ali one su riječi svih jezika, pa u tom

smislu i hrvatskoga.) Umjesto da u novinskom razgovoru navede te i takve primjere

– hapsana, hapsandžija, haps, kašičkati, kašičica, solistkinja – J. Silić govori o donosu

cvjećarne i cvjećarnice, posve zamagljujući bitno: činjenicu da Anić-Silićev pravopis

donosi obilje srbizama i da je upisivanje srbizama u hrvatski pravopisni riječnik ne

samo “ulaženje u područja kompetencije lekičkih normi”, nego grubo i nepotrebno

narušavanje hrvatske leksičke norme.

Točku na i dopisao je S. Goldstein izjavljujući da je V. Anić:

“ u deset godina nasilja nad hrvatskim jezikom održao dostojanstvo struke.”

Što reći o izdavaču Pravopisa hrvatskoga jezika koji pohrvaćivanje rashrvaćenih oblika

u hrvatskom jeziku i Hrvatskom pravopisu u Republici Hrvatskoj smatra nasiljem

nad jezikom i izdaje pravopis s hapsanama, hapsandžijama, hapsom, kašičkanjem,

kašičicom, solistkinjom? Ništa. (Jezik 52. , Sanda Ham).

Sve je jasno rečeno o Anić-Silićevom pravopisu i riječniku!

Tijekom zadnjih trideset godina bilo je više nasrtaja na hrvatski standardni jezik s težnjom obnove unitarističke jugoslavenske politike po pitanju jezika.  

Dana 16. ožujka 1998. godine osnovano je Vijeće za normu hrvatskoga jezika koje se ugasili tijekom SDP-ove vladavine (2000. – 2003.). Vijeće je osnovano da se skrbi o hrvatskome standardnom jeziku.

Drugo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika osnovano je 14. travnja 2005. godine. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika bilo je savjetodavnim vijećem pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.  Ponovnim dolaskom SDP-a na vlast Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika ukinuo je bez obrazloženja 8. svibnja 2012. godine SDP-ov ministar Željko Jovanović.

Novi nasrtaj na hrvatski jezik bila je Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku 2016. -2017. godine. Izvadci iz razgovora s profesoricom Sandom Sam, glavnom urednicom časopisa Jezik (Hrvatski tjednik 6. travnja 2017. godine):

Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Sarajeva: „Deklaracija je dijelom projekta Jezici i nacionalizmi koji je kao sablast kružio prostorima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika, bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, jedan ‘zajednički jezik’ i proglašavajući nacionalne jezike izrazom agresivnoga nacionalizma u segregacijskome značenju. Održane su od travnja do studenoga četiri ‘konferencije’ – u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Sve te ‘konferencije’ bile su stvarna priprema za deklaraciju – provjeravala se plodnost tla na koje je sada bačeno sjeme.

Mislim da bi tu deklaraciju bolje bilo nazivati sarajevskim manifestom jer je u hrvatskome jeziku značenje riječi deklaracija već zauzeto značenjima časne hrvatske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Uz to, postoji i vrijedna Sarajevska deklaracija iz 1971., pa da ne bi dolazilo do zabune, bolje je govoriti o Deklaraciji o zajedničkom jeziku kao o sarajevskom manifestu. To doista i jest manifest jer je riječ o objavi programa političkog, kulturnog i jezičnoga pokreta.–

Prema sarajevskome manifestu u ‘zajednički jezik’ ne ulaze kajkavski i čakavski, tako da granice ‘zajedničkoga jezika’ – budući da su to uglavnom granice dijalekatne štokavštine – prate memorandumsku granicu velike Srbije. Sve nas to vrlo neugodno podsjeća na velikosrpske težnje i prije više stoljeća nametanu teoriju prema kojoj se narode određuju jezično, pa su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati.

„Sarajevski je manifest napad na hrvatski jezik. Hrvatska Deklaracija iz 1967. traži od tadašnje države da se u Ustav SFRJ unese uredba koja će jamčiti „jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ i da se „osigura dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika. Sarajevski manifest traži posve suprotno.“ 

Danas, kada je Republika Hrvatska samostalna i suverena država, u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo kako je to propisano Ustavom. Pristupanjem Hrvatske Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. hrvatski je jezik postao jedan od službenih jezika EU. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 29. studenog 2019. proglasilo je kulturnim dobrom „zlatnu formulu hrvatskog jezika ča – kaj – što“, i uvrstilo ga u Nacionalnu listu nematerijalne baštine.

U svijetu globalizacije u kojem oni koji promišljaju o budućnosti žele zaštiti svoje jezike od upada raznoraznih tuđica, posebno onih iz engleskog jezika. U Hrvatskoj imamo obrnutu situaciju. Svakodnevno čujemo u redovitoj uporabi engleske riječi primjerice: brand (robna marka), break (pauza), chat (čavrljanje), celebrity (poznata osoba), last minute (u posljednji čas), mobbing (zlostavljanje), party (domjenak), shopping (kupnja) itd.

Dubravka Smajić kaže: „U nebrizi o hrvatskom jeziku prešlo se sve granice podnošljivosti“, u razgovoru s Nevenkom Špoljarić objavljenu u Glasu Slavonije u povodu Dana materinskog jezika. Nives Opačić, jezikoslovka, filologinja i književnica: „Poplava stranih izraza lakše se širi kod ljudi koji pate od sindroma manje vrijednosti. A da je Hrvate briga za pravopis, odavno bi ga naučili.“ Dakle, priznati autoriteti ukazuju na nezadovoljavajući položaj hrvatskog jezika u javnom prostoru.

Nužno je obnoviti rad Vijeće za normu hrvatskoga jezika te donijeti Zakon o hrvatskom jeziku da bi se hrvatski jezik zaštitio.  Matičina radna skupina napravila je nacrt Zakona o hrvatskom jeziku te će ga poslati Ministru znanosti i obrazovanja na razmatranje i daljnje postupanje, slanje u saborsku proceduru. 

Izvori: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, časopis Jezik br.52., Hrvatski tjednik 6. travnja 2017. godine, knjiga Sande Ham: Po jeziku Hrvati, Internet

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved