Maurohrvatska legija (Hrvatska garda dalmatinskih legionara srednjovjeke Andaluzije): U doba starohrvatske dinastije Trpimirovića su naši srednjovjeki vladari imali savezničke i diplomatske odnose preko obostranih embahada (veleposlanstva) s maurskom dinastijom Omayadi u Kordovskom kalifatu. (O ovome je pisao Krleža, ali je to jugopropaganda uspješno blokirala…!) 

Stoga je maurska Španjolska bila glavno odredište naših srednjovjekih pečalbara koji su prvo u doba emirata i dalmatinske banovine dopremani kao saracenski robovi, a potom su po diplomatskom ugovoru masovno stizali u kalifat kao radni pečalbari ili vojni plaćenici. Medju ovima se do najviših vojnih položaja glavnih vezira ili maurskih admirala uzdiglo 6 naših vojskovodja, u španjolskoj povijesti poznatih kao Los regulos Eslavos: genral Hadjib Badrov i petorica vojskovođe Ameri.

Oni su tamo zapovijedali elitnom Hrvatskom gardom koja je imala na početku emirata blizu 4.000 i do kraja kalifata čak 15.000 naših dalmatinskih legionara izvježbanih u okviru Maurske vojske za najteže bitke protiv pobunjenih Berbera na jugu i španjolskih konkvistadora na sjeveru.

Maurohrvatska elitna garda

U Kordovskom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega prvog generala Badrova potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Amerii njegov sin Zohair al-Ameri, pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri i još pranećak Ali al-Ameri pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 – 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših “specijalaca” je kroz više stoljeća postala glavnom ‘udarnom šakom’ maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

SKRIVENA POVIJEST Hrvatska flota – gospodar Sredozemlja

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije.

Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Maurohrvatski generali

Ovu Hrvatsku/slavensku gardu dalmatinskih legionara je zaredom predvodilo 6 naših maurohrvatskih generala podrijetlom iz Dalmacije. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodja-vezira ili admirala i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar) tj. u španjolskoj povijesti nazvani “los regulos Eslavos”. To su Hadjib Badrov i 5 vojskovodja Al-Ameri: Wadha el-Ameri (general 976.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taifa: njihov nećaci Hayran al-Ameri (1014.- 1028.), pa Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).

Hadjib Badrov

Hadjib Badr (Badrov) je rodjen u Dalmaciji, a potom je postao vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj. Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. Hadžib Badr je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vijeku, koji je izvan domovine postigao važnu ulogu u tadanjem Sredozemlju i jedan od prvih sigurno poznatih Hrvata koji su prešli na islam. H.Badrov je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog bana Domagoja i u doba bana Branimira je kao mladić iz Dalmacije stigao u Španjolsku, gdje je u tadanjem Cordovskom emiratu prešao na islam i promienio ime (tj. bez slavenskog nastavka -ić ili -ov). Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju jamačno bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba, od toga četrdesetak u Zagrebu i ini u Dalmaciji.

U Španjolskoj je započeo raditi krajem 9. stoljeća kao vojni plaćenik u doba dinastie Omajida, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu (što približno odgovara slavenskoj razini kneževine). Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888-912) i Abdurahmana III (912-923) postao po položaju drugi čovjek u zemlji nakon samog emira, tj. bio je glavni vojskovodja tadanje Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada hrvatski kralj Tomislav I. (910.-928.).

Naš H. Badrov je odigrao važnu vojnopolitičku ulogu u proširenju vlasti Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III (929-961) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva. U tom kalifatu pod dinastijom Omajida su nakon Badrova važne uloge glavnih generala u 11. stoljeću imala još dva islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (1009.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.) te ini njihovi potomci i rodjaci, tako da su u islamskoj Španjolskoj čak 6 naših Dalmatinaca uzastopce bili glavni vojskovodje.

Admiral Galib

Admiral Galib (Ghâlib al-Nasiri): Galib je podrijetlom iz Dalmacije rodjen u doba kralja Tomislava, a postao je maurohrvatski admiral u doba omayadskih kalifa Hakim II. i Hisham II., te šogor generala Almanzôra. Zbog svoje vojne sposobnosti je postao glavnim vojno-pomorskim zapovjednikom u Magrebu u doba našega kralja Držislava. Po smrti Hakima god. 976, sukobio se s berberskim vojvodom Al-Hadjib Mushaf-om kojega idući kalif Hišam II. postavlja za vojnog ministra. Od 977. se Galib povezuje s budućim vezirom Muhammed ibn Amir-om (špan. Almanzôr) i god. 978. je udao svoju kćer Asma za novog vezira Almanzora. Zbog stalnih sukoba s Mushafom, Ghalib napokon napušta kalifat i prelazi u savez sa sjevernim španjolskim kršćanima. Time je došao i u sukob sa svojim zetom, vezirom Almanzorom s kojim se našao na suprotnim stranama u bitki kod San-Vincente-a gdje je poginuo 981.

Vojskovodje Ameri

Vojskovođe Ameri: U svietu su najpoznatija 4 hrvatska nositelja tog patronima još u 11. stoljeću, rodom iz Dalmacije (vjerojatno iz otoka Brača ili Korčule) koji su došli u srednjovjeku Španjolsku. Oni su zatim u tadašnjem Kordovskom kalifatu prešli na islam, te postali njihovi vojni plaćenici u doba dinastije Omajida. Kasnije su napredovali do čina vojskovodje i bili su najjače ličnosti u zemlji ispod kalifa (približno kao podkralj ili vojni ministar). To su Wadha el-Ameri (general 976.- 1013.) i sin mu Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa nakon raspada toga kalifata još i lokalni vladari taife Denia-Baleari: njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.-1045.) i pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.).

Wadha el-Ameri

Prvi poznati rodonačelnik loze Al-Ameri u maurskoj Španjolskoj bio je Wadha el-Ameri, rodjen u Dalmaciji i zatim je postao vojskovođa u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Rodio se u drugoj polovici 9. stoljeća u južnoj primorskoj Hrvatskoj, približno u doba kralja Mihajla Krešimira II. Kao mladić za vrijeme našega kralja Držislava je stigao u Španjolsku, gdje je u Kordovskom kalifatu prešao na islam i dobio novo ime. Tamo je krajem 10. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, pa se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdigao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Sulejmana I (1009-1010), pa Hišama II (1010-1012) i Sulejmana II (1012-1017) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa i bio je od 1009.- 1013. glavni vojskovođa tadašnje islamske Španjolske.

U to doba zahvaljujući bar dielom i njegovim sposobnostima, Kordovski kalifat je postigao vrhunac vojnopolitičke moći, pa je u njegovoj vlasti bio čitav Magreb (sjeverozapadna Afrika) i većina Pirenejskog poluotoka osim sjeverozapadnog ruba (kršćanska Asturija i Baskija). Na istom položaju u Cordobi ga je uskoro nasliedio (1018-1036) drugi Dalmatinac i glavni vojskovođa Zohair al-Ameri koji mu je vjerojatno bio sin, tako da su u Kordovskom kalifatu iz 10. stoljeća dvije glavne uloge imali hrvatsko-islamski vojskovođe Ameri.

Zohair al-Ameri

Zohair al-Ameri bio je takodjer rodom iz Dalmacie, a potom je postao vojskovođa u srednjovjekoj Španjolskoj. Živio je u 11. stoljeću i vjerojatno je sin ili rođak starijeg Wadha el-Amerija koji je također rođen u Dalmaciji. Kao mlad je živio u Kordovskom kalifatu gdje prihvatio islam i promijenio osobno ime. Tamo je početkom 11. stoljeća postao vojni plaćenik u doba dinastije Omajida, te se zbog svojih sposobnosti i vojne uspješnosti postupno uzdizao do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom kalifatu. Zato je za vrijeme kalifa Abdurahmana IV (1021-1022), pa Abdurahmana V (1022-1023), Muhammeda II (1023-1024) i zadnjeg kalifa Hišama III (1027-1031) postao po položaju drugi najmoćniji čovjek nakon samog kalifa: bio je od 1018.- 1036. glavni vojskovođa tadašnje Španjolske (za to vrieme u njegovoj bivšoj domovini istodobno vladaju hrvatski kraljevi Krešimir III. i Stjepan I.).

Baš u njegovo doba Kordovski kalifat je već bio u silaznoj fazi opadanja do konačnog razpada, pa se još ipak održavao zahvaljujući i njegovim nadljudskim naporima da vojnopolitički spasi koliko je još moguće. Nakon silaza zadnjeg kalifa i kraja dinastije Omajida, Al-Ameri je još par godina pokušao vojnopolitički održati Kordovsku državu, do njenog razpada sredinom 11. stoljeća na više islamskih kneževina, tzv. tayfe. Nakon konačnog razpada kalifata i sam Zohair je poginuo u završnoj bitki god. 1038. On je u Cordobi na istom položaju naslijedio ranijega našeg vojskovođu Wadha el-Amerija (1009-1013), koji mu je vjerojatno otac.

Hayran al-Ameri

Hayran al-Ameri (špan. Jayrán Eslavo) je takodjer neki rodjak gornjih generala. Bio je maurski admiral i prvi poznati gradonačelnik lučkoga grada Almeria, od godine 1014.- 1028. Zna se samo da je rodom Slaven (Saqlab) iz Dalmacije. Slično poput njegova predhodnika admirala Galiba, Hayran je u mladosti takodjer bio arapski rob, a tek kasnije nakon oslobodjenja postaje uspješan bojovnik i napokon admiral. Prije toga je sudjelovao u brojnim bitkama, npr. borio se pri berberskoj opsadi prijestolnice Cordoba gdje je bio teže ranjen, ali je ipak preživio i po povratku u Almeriju se oporavio za dvadesetak dana. Njegova vojska je kasnije osvojila i gradove Medina, Murcia, Valencia i Jaen. Zatim je još ratovao sjevernije s kršćanskim konkvistadorima kod Barcelone i Zaragoze, a umro je u svom gradu Almeria, u srpnju godine 1028.

Mudjahid al-Ameri

U doba raspada Kordovskog kalifata na manje taife (približno kao kneževine), treći rodjak tj. nećak gornjih generala hrvatskog iskona Mudjahid al-Ameri zavladao je od 1011.- 1045, na jugoistoku Španjolske gradskom državicom Denia koja je obuhvaćala i otočje Baleari. Nadalje, od 1017-1021, on je zavladao i susjednom južnom taifom Valencia, a od 1015-1016. njegova flota od 120 brodova nakratko je ovladala i otokom Sardinija, odakle ih je potom izbacila genovska flota u kojem sukobu je stradala Mudjahidova žena i kćerka. Takodjer je i njegova majka bila slavenskog iskona (as-Saqlabi). Pod njegovom vlasti se u gradovima Denia i Palma de Mallorca osobito razvila islamska kultura, škole, znanost i filozofija.

Ali al-Ameri

Ali al-Ameri je sin gornjeg Mudjahida t. pranećak prethodnih, koji ga je naslijedio na jugoistoku Španjolske u istoj taifi Denia od 1045-1076, tj. bio je suvremenik kraljeva Stjepana Dobroslava i Petra Krešimira IV. u njegovoj iskonskoj domovini, Kraljevini Hrvatskoj. Dalji poznati podatci o tomu posljednjem vladaru iz grupe Al-Ameri su oskudni i poznato je samo da je vladao užim područjem državice oko lučkog grada Denia, pa ga je udarom svrgnuo sličan vladar susjedne taife Zaragoza od 1076. Time krajem 11. stoljeća završavaju poznate funkcije hrvatskih državnika iz loze Al-Ameri u islamskoj Španjolskoj, a dalji potomci su im živjeli u južnoj Španjolskoj negdje do 13 stoljeća, otkad su pokršteni i asimilirani u Španjolce.

Hrvatska garda na Siciliji

Tijekom 9. stoljeća su sjevernoafrički Mauri iz Magreba, u srednjovjekoj Europi nazvani Saracenima, uz osvojenu Španjolsku takodjer napadali i nakratko zauzeli južne obale kopnene Italije (Apulia, Calabria itd.), a najviše su osvajali otoke Siciliju i kraće Sardiniju. Drugo uspješno arapsko osvajanje Sicilije protiv bizantske vlasti započinje od god. 826, odakle potom napadaju i kopnenu Italiju. Glavni uspjeh pod vodstvom tuniskog emira Ziyadat Allah-a bio je 902, kada su zauzeli lučki grad Taormina, a do 965. su osvojili Sirakuzu i najveći dio Sicilije, gdje stvaraju islamski emirat Sicilija pod otočnom dinastijom Kalbidi (948.- 1053.) s prijestolnicom Palermo, koji su bili približno suvremenici starohrvatske dinastije Trpimirovića. Njihov prvi emir Hasan al-Kalbi (948.- 964.) je bio suvremenik starohrvatskog kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.). Drugi sicilski emir, Ibrahim Ibn-Ahmad (suvremenik našega kralja Stjepana Držislava) je imao svoju elitnu gardu uglavnom sastavljenu od naših Hrvata iz Dalmacije.

Tijekom 11. st. normanska kršćanska flota pod vodstvom Rogera I., najprije napada i izbacuje islamske Maure s kopna južne Italije (Calabria), a potom od 1068. Normani ruše zadnjega sicilskog emira Hasan al-Samsan (1040.- 1053.) koji je bio suvremenik hrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1056.). Potom ovi Normani postupno zauzimaju islamsku Siciliju, gdje izbacivanje Maura dovršavaju padom njihove prijestolnice Palermo god. 1091. Zatim je glavni normanski vojskovodja Robert Guiscard (1057.- 1085.) u južnoj Italiji takodjer držao elitnu gardu od 60 naših Hrvata u doba hrvatskih kraljeva Petra Krešimira (1056.- 1073.) i Dmitra Zvonimira (1073.- 1089.). Preostali Mauri (i uz njih doseljeni Hrvati) potom postupno prelaze na kršćanstvo i od 14. st. su uglavnom romanizirani i dosad već asimilirani medju južnim Talijanima. Do 12. st. je većina Hrvata na Siciliji asimilirana i opet pokrštena, dok je dio preostalih islamskih Hrvata iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon god. 1300, ovi su muslimani opet protjerani iz Lucere, dio je prodan u roblje a ostali su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju.

Izvor: Metapedia | Croative.net