Na kraju svoje utopije Benson prikazuje svoga glavnog lika kao onoga koji je u konačnici uvjeren kako je svijet prožet kršćanskim vrednotama ipak najbolji mogući od svih društvenih poredaka

foto: Robert Hugh Benson u vrijeme objave knjige “Gospodar svijeta” (1907.) / Foto: Russell & sinovi

Robert Hugh Benson (1871. – 1914.), sin anglikanskoga canterburyjskog nadbiskupa i obraćenik na katoličanstvo, pisao je romane, kazališne novele, eseje, propovijedi i pjesme te slovi kao vrlo značajan predstavnik katoličke obnove. Benson nije dugo živio kao katolik – umro je, naime, u dobi od četrdeset tri godine i zabljesnuo kao meteor na katoličkome književnom obzorju. Njegova se djela odlikuju bogatstvom jezika, pronicavim intelektom i velikom maštom.

Našim suvremenicima je ovaj engleski književnik postao poznat po svome apokaliptičkom romanu distopijskoga karaktera – Gospodar svijeta. U njemu autor opisuje svijet „posljednjih vremena”, svijet u kojemu sekularistički totalitarizam orobljava ljude, ugrožava i uništava vjeru te tako pripravlja put dolasku Antikrista.

Kuriozitet vezan uz ovaj roman je preporuka Apostolske stolice da je vrijedan čitanja. Pape rijetko javno preporučuju nekog autora ili djelo. Tim je više neobično što su dvojica papa istaknula isti roman kao značajan i vrijedan čitanja. Papa Franjo je uvjerenja kako je Bensonov Gospodar svijeta proročanstvo za naše vrijeme koje opisuje unificirajuću globalizaciju, odnosno hegemonijsku uniformnost koja uime stvaranja umjetnoga jedinstva traži odreknuće od vlastite vjere i osobnih uvjerenja. Tu hegemonijsku uniformnost, prema mišljenju pape Franje, karakterizira nasilno nametanje idejnih obrazaca. Bensonov Gospodar svijeta utjecao je na niz autora apokaliptičke i distopijske književnosti 20. st. i može ga se staviti uz bok najpoznatijim suvremenim distopijskim romanima.

Bensonov Antikrist

Bensonov Antikrist prikazan je u romanu Gospodar svijeta kao veliki mirotvorac koji zastupa novi svjetski poredak u kojemu vladaju sigurnost i blagostanje. Odmah upada u oči koliko se autor u opisivanju lika Antikrista i njegove poruke držao svetopisamskih tekstova. Vrlo veliku sličnost pokazuje njegov lik Antikrista s onim kojega apostol Pavao opisuje u svojoj Prvoj poslanici Solunjanima: „Dok ljudi budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast kao porođajna bol na trudnu ženu i nipošto joj neće umaći” (1 Sol 5,3).

Temeljna pitanja koja Benson postavlja u romanu su: Može li svijet biti ujedinjen, miran, znanstveno-tehnološki napredan, ekonomski prosperitetan u prikrivenu totalitarizmu i neslobodi duha?, Može li čovjek živjeti u socijalnoj državi blagostanja, a da se istodobno osjeća nezadovoljnim, neispunjenim, da ga mori ono što je Erich Fromm nazvao „modernom dosadom života” uslijed sivila besmisla?

U Predgovoru prvoga hrvatskog izdanja urednik Petar Balta piše: „Roman o posljednjim vremenima Gospodar svijeta engleskoga autora Roberta Hugha Bensona jedno je od najpoznatijih apokaliptičnih djela u modernoj književnosti. Prvi put objavljen daleke 1907. odmah je izazvao, kao što je autor i predvidio, žestoke polemike u javnosti koje su na kraju učinile Bensona jednim od najzanimljivijih likova suvremene engleske književnosti o kojemu se mnogo raspravljalo.”

Portreti Antikrista prethodnih stoljeća uvijek su isticali dijaboličku stranu Antikristova lika. Benson je prvi koji „konačnoga Neprijatelja” prikazuje kao vrlo karizmatičnu, elokventnu i privlačnu ličnost koja ima sposobnost povući za sobom mase.

Buđenje u kršćanskome svijetu

Manje je poznato da je Benson napisao još jedan roman koji također tematizira jednu drukčiju i vrlo neobičnu viziju budućnosti. Nakon izlaska Gospodara svijeta, Benson je od mnoštva svojih čitatelja dobio pisma puna preneraženja nad pesimističnim prognozama za budućnost. Čini se da je tada shvatio kako je premalo nade utkao u svoju romanesknu viziju budućnosti i izostavio perspektivu pobjede dobra nad zlom – Krista nad Antikristom.

U Uvodu svoga utopijskog romana Dawn of All (Osvit svega) iz 1911. godine, Benson kao da se ispričava svojim čitateljima zbog depresivne vizije budućnosti iznesene u Gospodaru svijeta i smatra svojom dužnošću pružiti im kontraperspektivu u Osvitu svega. Glavni lik romana Monsignore Masterman od vjere je otpali svećenik koji uslijed bolesti pada u komu i budi se šezdeset godina poslije. Svijet u kojemu je Masterman pao u komu bio je svijet sekularnoga humanizma, ateizma, socijalizma. Svijet u kojemu se probudio bio je suprotnost takvu svijetu.

Apostazirani svećenik je u šoku kada vidi svijet potpuno prožet kršćanskom porukom u kojemu je papa najveći autoritet. Francuska, Engleska i mnoge druge, nekada protestantske zemlje, vratile su se u krilo Crkve, a monarsi se podvrgavaju papinu autoritetu u svemu.

Masterman upada u veliku borbu sa samim sobom kada se nađe u svijetu koji je potpuno usmjeren na Boga i Crkvu od koje se on odmetnuo. Pita se što je sa slobodom mišljenja i osobnim izborom kada vidi da se u takvu kršćanskom društvu procesuira nevjernike, heretike i bogohulnike poput Dom Adriana Benetta koji je protjeran u emigraciju zbog svojih heretičkih stavova.

Aktualnost pitanja slobode

Glavni lik romana se pita, ako je u jednome takvom svijetu moguće pomiriti vjeru i znanost, kako je moguće spasiti slobodu. U isto vrijeme uviđa kako su ljudi u tome kršćanskom društvu ipak više osobno slobodni i više individue nego u drugim društvenim poredcima.

Neki socijalist pita Mastermana hoće li njegovi partijski drugovi dobiti azil, ako čak i car konvertira na katolicizam. Pitanje slobode ostalo bi veliko pitanje i u kršćanskome društvenom poretku. Na kraju svoje utopije Benson prikazuje svoga glavnog lika kao onoga koji je u konačnici uvjeren kako je svijet prožet kršćanskim vrednotama ipak najbolji mogući od svih društvenih poredaka. Ipak, čini se da nam dobacuje provokativnu misao kako bi i u takvu svijetu bilo moguće da Crkva ili državne vlade ugroze slobodu pojedinca i kako se to nipošto ne smije dogoditi. Sloboda nikada nije samorazumljivost. Ona je vrednota za koju se u bilo kojem poretku čovjek mora iznova izboriti.

Izvor OVDJE

Oni koji su glavni odgovorni za okupljanje mračnog doba naporno rade kako bi spriječili nas ostale da to vidimo piše Regis Martin.

“Jednom sam pomislio da bi bilo zabavno”, piše Albert Jay Nock, “pokušati napisati esej o tome kako otkriti da netko živi u mračnom dobu.” Njegov odgovor, koji nije nimalo zabavan, jest jednostavno promatrati kako se sva svjetla gase i vidjeti je li tko primijetio.

I, naravno, nitko nije. Barem ne među takozvanim obrazovanim elitama, misaonom policijom koja se roji u našoj sredini, koja je glavna odgovorna za tamu koja se skuplja, čak i dok pokušavaju spriječiti nas ostale da to vidimo. Tako nas tjeraju da se vrtimo poput vrhova duž svijetle površine svijeta koji je, uza sav svoj sjaj, potpuno nestvaran.

“Ditracted from distraction by distraction” je kako pjesnik T.S. Eliot to stavlja u sumornu rečenicu kao i bilo koja druga u Četiri kvarteta:

Da, ali gdje je alternativa? Postoji li nešto što bi podiglo duh, zapalilo dušu, vratilo je na put prema Bogu? Ima, ali nije ovdje. “Ne ovdje”, kaže Eliot. “Ne ovdje u tami, u ovom cvrkutavom svijetu.” Drugim riječima, Sekularni grad ne pruža odskočnu dasku Bogu. Niti vječni život, niti počeci svetosti ovdje dolje, nisu proizvodi svjetovnosti. Umjesto toga, moramo ići dublje, spuštajući se niže, u svijet koji nije poput svijeta koji ostavljamo iza sebe, svijeta koji se samo kreće

U apetitu, na svojim metalnim putevima
Vremena prošlog i vremena budućeg.

Ono što zahtijevamo, ono za čim bismo trebali biti u potrazi svake minute svakoga dana – to već definira uspon svakog stvorenja stvorenog na Božju sliku – nije ništa manje od te “mirne točke svijeta koji se okreće,” o kojoj konačno sve ovisi . “Osim točke,” inzistira Eliot, “mirne točke,

Ne bi bilo plesa, a postoji samo ples.

Odbijte taj poziv, poziv koji je tako hitno uputio sam Bog, da prođete kroz ta vrata, to mjesto raskrižja gdje se prošlost i budućnost, vrijeme i vječnost, nebo i povijest spajaju i susreću, i svi ćemo postati izgubljene, napuštene duše, utonule u paklenu samoću i očaj.

Da, ali učiniti sve to, ići umom i dušom do mirne točke, do samog Križa koji, kako nam kažu sveti kartuzijanci, “pomno stoji dok se svijet vrti”, nije lak zadatak. Pogotovo ne kada se čini da ste već toliko zaljubljeni u nestvarni svijet. Pa, čovjek bi morao biti svetac! Ili, u najmanju ruku, netko tko želi to postati. Opet, da citiram pjesnika Eliota, koji je sve predvidio:

Muška radoznalost traži prošlost i budućnost
I drži se te dimenzije. Ali uhvatiti,
Točku sjecišta bezvremenog
S vremenom, to je zanimanje za sveca—
Niti jedno zanimanje, ali nešto dano
I uzeti, u životnoj smrti u ljubavi,
Žar i nesebičnost i samopredaja.

Reci mi, koliko svetaca imamo tamo? Dovoljno da nadvlada tamu koja ga okružuje? Jao, kako nas pjesnik turobno podsjeća,

Za većinu nas postoji samo ono bez nadzora
Trenutak, trenutak u i izvan vremena,
Smetnja pristaje, izgubljena u zraku sunčeve svjetlosti…

I tako se čini da je odgovor ne. Izgubljen u tom cvrkutavom sumračnom svijetu, gdje ne postoji oslonac koji nas sigurno vodi uz stepenice do Boga, pogled na nadu izgleda kao loša oklada.

Ipak, ne smijemo se prebrojavati. Barem ne u katoličkoj ekonomiji, okruženju prožetom milošću, gdje izvori nade nikada ne presušuju. Doista, po pitanju postajanja svecem, bušenja duboko u “mirnu točku”, Eliot nas savjetuje da nikada ne izgubimo ni najmanji tračak nade. To je zato što, još jednom,

Za većinu nas to je cilj
Nikad ovdje da se realizira;
Koji su jedino neporaženi
Zato što smo pokušavali…

Dakle, tu je izdajnička nota katoličkog realizma, zahvaljujući kojoj nam se najsvečanije zapovijeda da ne očajavamo. Nikada. U očaju ne može biti postotka.

Sve je to, kažem ti, u meni probudio Nockov upit. I nije me privuklo samo kulturno pitanje koje je on pokrenuo, tj. hoće li naslijeđe kršćanskog Zapada preživjeti nadolazeće barbarstvo. S obzirom na toliko alarmantnih znakova rastućeg barbarstva koje je već na snazi, teško je biti drugačiji nego duboko pesimističan u pogledu naših izgleda.

Čovjek bi morao biti namjerno tup da ne vidi sve šire dokaze raspada. Posvuda je, zahvaća čak i u život Crkve. Ali, onda, nikada nam nije obećan uspjeh u ovom svijetu, još manje trijumf na ovoj strana groba.

Rečeno nam je samo da trebamo ostati vjerni i postojani do kraja, užareni u nadi koju smo dobili na krštenju.

Dakle, ne brinem se zapravo hoće li Velike knjige preživjeti ili ne. Arnoldski ideal da se studenti natjeraju da urone u “najbolje što se mislilo i govorilo” – uzgred rečeno, temeljno načelo Programa počasti na Sveučilištu na kojem predajem – ne zaokuplja moju energiju onoliko koliko je nekada učinio. Hoće li književnost još postojati nakon što agenti ideologije Woke završe s nama? Mislim, nakon što su prilično dekonstruirali Canon, demontirali Republiku, što im preostaje za uništavanje? Vjera Isusa Krista? Ne mislim tako.

Čovjek ne smije biti previše samozadovoljan tim stvarima. A ipak nas je uvjerio ni manje ni više autoritet nego vlastiti Božji Sin da nas Vrata pakla neće nadvladati. U međuvremenu, nastavljam podučavati svoje učenike, pričajući im sve o T.S. Eliot, među ostalim svjetionicima kršćanskog Zapada.

Zapravo, ovih smo nekoliko dana lutali kroz Eliotovo veliko remek-djelo, Četiri kvarteta, prekretnicu u putovanju kroz stoljeća, uključujući mnoga druga zaustavljanja na putu. I dok je pomalo sporno znati koliko Eliota zapravo razumiju, nisam siguran da je to toliko važno u ranim fazama onoga što bi, molim vas, moglo postati doživotna zaljubljenost. Kažem to jer postoji neosporna magija u poeziji T.S. Eliota. Tu je čar jezika, usred glazbe i ritma riječi, koji ih možda nikada neće napustiti. Pomaže, naravno, angažirati glas ili dva nekoga poput Aleca Guinnessa ili Jeremyja Ironsa da izgovori riječi. Što ja činim, a oni su hipnotizirani.

Ali možda se zavaravam. Nisam siguran. Ipak, utjehu mi daje primjer samog Eliota. U svom eseju o Danteu, on priznaje da ga je prva privukla glazba poezije, da to što ne zna nijednu riječ talijanskog nije odmah promijenilo njegovu zahvalnost prema najvećem pjesniku svih vremena. Tek kasnije, naravno, nakon pomnijeg proučavanja, njegov je mladenački entuzijazam sazrio u učenije razumijevanje. Podsjetit ću svoje učenike na tu činjenicu sljedeći put kad se sretnemo. U međuvremenu, sve dok se riječi čuju, glazba sluša, tama je zadržana na odstojanju; potpuni mrak još neće doći.

Autor: Regis Martin/Crisis Magazine

Regis Martin je profesor teologije i fakultetski suradnik Centra za etiku u javnom životu Veritas na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu. Licencijat i doktorat iz svete teologije stekao je na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu. Martin je autor brojnih knjiga, uključujući Still Point: Loss, Longing, and Our Search for God (2012.) i The Beggar’s Banquet (Emmaus Road). Njegova najnovija knjiga, koju je objavio Scepter, zove se Looking for Lazarus: A Preview of the Resurrection.

Nikada mi nije bilo do kraja jasno što uljuđenije dijelove Hrvatske tako neodoljivo privlači Balkanu, dok su hrvatski krajevi Balkanu geografski, pa čak i kulturološki bliži kudikamo Balkanu neskloniji. 

Objašnjenje dijelom sigurno jest u činjenici da oni Balkanu bliži Balkan bolje poznaju pa se od njega žele udaljiti, dok oni malo dalje upravo zbog toga što ima Balkan nije dostatno poznat, u njemu nalazi nešto egzotično, romantično i simpatično. S druge strane opet teško je povjerovati da je nakon stotinjak godina i dvije Jugoslavije itko mogao ostati neupoznat s indiskretnim šarmom Balkana, ali i s njegovom mračnom stranom. Stoga uzrok zagonetne privlačnosti Balkana Hrvatima vjerojatno jest u ideji jugoslavenstva koja je uslijed povijesnih okolnosti postala neodvojivi dio hrvatskog identiteta.

U kontekstu aktualnih globalnih zbivanja veliki su izgledi da to hrvatsko balkanoljublje opet odigra sudbonosnu ulogu za Hrvatsku. I povuče nas u neki novi povijesnu provaliju. Stoga nije naodmet zaboravne Hrvate podsjetiti gdje nas to vuče obnovljeno balkanoljublje. Posebno upada u oči da su ovdašnji naprednjaci vrlo kritični prema hrvatskoj društvenoj stvarnosti i institucijama, dok na događaje u Srbiji, koja je kičma Balkana kojemu se želi privući Hrvatsku, uvijek gledaju blagonaklono. I svakoj su tamošnjoj aberaciji spremni naći opravdanje. Međutim, prava je istina da se nakon raspada Jugoslavije Srbija sve više pretvara u istočnjačku satrapiju u kojoj se događaju stvari koje su u Hrvatskoj – koliko god njezin razvoj nakon osamostaljenja tekao po principu ”korak naprijed, dva natrag” – nemoguće i nezamislive.

Ovih je dana u Srbiji glavna tema bio nestanak dvogodišnje Danke Ilić, koji je i u Hrvatskoj pratiteljima medija vrlo poznat zahvaljujući sklonosti ovdašnjih medija ”regionskim” temama. Ne mislim se ovdje baviti samim slučajem niti neobičnim interesom hrvatskih medija za teme iz Srbije, od estrade do crne kronike, nego skrenuti pažnju na neke stvari sporedne za sami taj slučaj, ali takve da puno govore o srbijanskom društvu. Tako je, primjerice, vijest da su otkrivene ubojice male Danke na televiziji prilikom govora o nekim sasvim drugim temama objavio sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. O slučaju su zatim govorili niže rangirani od ministra unutarnjih poslova, preko načelnika policijske uprave do stanovite majorke Otović Pjanović. Ti su istupi bili čudnovato neusklađeni: čas je bilo DNA tragova, čas nije; ubice su navodno priznale zločin, no ne zna se je li to priznanje dano u prisustvu odvjetnika ili ne; zatim je pred tužiteljstvom jedan priznao, drugi nije; no i taj koji je navodno priznao, nije priznao gdje je sakrio tijelo pa su uhitili njegova brata i oca sumnjičeći ih da su mu pomagali u skrivanju tijela male Danke…

No, najveći je skandal da je načelnik Uprave kriminalističke policije Ninoslav Cmolić ubojstvo i poteškoće u istrazi na stanoviti način povezao običajima, jezikom i drugim karakteristikama vlaškog (rumunjskog) stanovništva u okolici Bora gdje se zločin dogodio. To je otprilike kao da neki hrvatski policijski načelnik za zločin u nekom hrvatskom mjestu, gdje su Srbi u većini ili čine znatan udio u stanovništvu toga mjesta, optuži Srbe zbog nekih njihovih nacionalnih značajki. Možemo samo zamisliti kakav bi skandal izbio i kakva bi se graja digla i ne bi prestala dok taj načelnik ne bi dao ostavku. U Srbiji jedva je tko uočio da je Cmolić nešto krivo rekao. Štoviše, tamošnje tabloidne televizije taj su narativ digle na jednu više razinu, tako je neki ishlapjeli bivši inspektor izjavio da je znanstveno utvrđeno kako su za taj vlaški kraj karakteristični monstruozni zločini, nesuradnja s policijom i endemski sifilis. Drugi su opet naglasak stavljali na tzv. vlašku magiju i tome slično.

Prije dan-dva slučaj je odjedanput postao medijima nezanimljiv jer je svoju funkciju odvraćanja pozornosti od neugodnih političkih vijesti za srpske vlasti, no ne i riješen. Brat optuženog za zločin, koji je također uhićen pod optužbom da je pomagao bratu u premještanju tijela, preminuo je u zatvoru, navodno mu otkazalo srce iako njegova majka tvrdi da nije imao srčanih problema. Policija opsjeda kuću uhićenih i tako njihovu majku, ženu od preko osamdeset godina, drži u svojevrsnom kućnom pritvoru, a tijela nestale djevojčice ni dalje nema. Inače, policijski i pravosudni standardi u Srbiji su takvi da u usporedbi s njima Hrvatska djeluje kao uljuđena zemlja u kojoj institucije funkcioniraju.

Novinari i političari u Srbiji nerijetko postaje žrtve atentata bez sudskog epiloga. Vladajuća stranka gotovo otvoreno u romskim naseljima kupuje glasove, za lokalne se izbore kontingenti birača iz jednoga grada dovode u drugi da bi se dobila željena prevaga, predsjednik države, iako vrlo malih formalnih ovlasti, faktički o svemu odlučuje i na režimskim televizijama gotovo svakodnevno zasipa javnost salvama nepočešljanih misli, često primjerenijih psihoanalitičarovu kauču nego političkoj pozornici. Navijačke skupine u Srbiji su zapravo organizirane bande s morbidnim običajem da od pripadnika protivničkih klanova prave ćevapčiće, a romantizirane legende o besprizornim tipovima poput Ljube Zemunca, Arkana i sličnih redovite su srpskom tisku… Težiti kulturnom i političkom jedinstvu s takvom državom može samo netko slijep od mržnje prema Hrvatskoj, odnosno ljubavi prema Jugosferi, Regionu, Balkanu ili kako već zvali tu tlapnju hrvatskih centrifugalista.

Na izborima u srijedu nećemo valjda dopustiti da nas potope rijeke iz besramnih usta lažnog navjestitelja pravde. Čiji je diskurs primjereniji prekodrinskoj političkoj sceni nego hrvatskoj.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik