Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji, koji su dokazano pošteni, neovisni i otporni na nametnute istine, zločin i zločinačka priroda svega i svakoga su poraženi.

Organizator Panela M-Dina International

Priredio: Bojan Jovanović bivši đakon Crkve Srbije

Ufff, kakvo olakšanje

Sada treba pripremiti slavlje nakon uspjeha naših vidljivih i nevidljivih ratnika iz sjena.

Nema, dok jednom ne smrkne, drugom svanuti ne može. Pa zar Zemlja nije okrugla? Dan i noć su neizbježni.

Sada će u Srbiji dan uvijek biti obasjan monumentalnim djelima naših junaka, nevidljivim ljudskom oku kao što je Stvoritelj oku vjernika.

Ljudi se pitaju koje svjetlo, koji dan, gdje su rezultati? O jadni nevjernici, tko je vidio da sumnja u uspjeh, prvi korak do uspjeha je vjera u uspjeh, zato treba naše heroje koji su nas doveli do ovakve ljepote predložiti za Nobelovu nagradu, pa da vidite slavlja.

Iako sve ovo izgleda kao besmislica, nije ni blizu besmislice koju nam pokušavaju prodati kao istinu, i to golu istinu.

Tragikomična je to matrica po kojoj srpski fosilizirani vizionari vjeruju da smo više stoka nego razumna bića. Strašno je da naše živote kreira nekolicina prolupanih i neubrojivih ljudi koji rade s nama na lokalnoj i globalnoj razini.

Budući da je laž režima postala standard u Srbiji, ne preostaje nam ništa drugo nego da povedemo žešću borbu za zaštitu demokratije, ali i ljudskih i verskih sloboda.

U nastavku Panela objavljujemo gorku istinu o problemima Starokatoličke vjerske zajednice u Srbiji. U prvom dijelu dotakli smo se Rumunjske pravoslavne crkve (na donjoj poveznici).

Panel – Monopol SPC-a, te pitanje vjerskih sloboda i drugih pravoslavnih crkava u Srbiji?

a u daljnjem radu Panela bit će riječi o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

                              Bojan Jovanović

                                 autor knjige

  Starokatolička crkva Srbije

    Zapadna pravoslavna crkva

Moramo odmah reći da je ova zajednica (Starokatolička crkva) kroz povijest pretrpjela toliko patnje i zbog svog strogog tumačenja i pridržavanja onih aksioma koji su izneseni u Bibliji Novog zavjeta, često je nazivana “boljševičkom crkvom” . Osobito fraza “Kristova ljubav” (koju često nalazimo u Novom zavjetu), koja se odnosi na ljubav koju Krist ima prema čovječanstvu. Taj biblijski stav koji je Starokatolička crkva gajila u svom vjerskom nauku nije se, naravno, svidio ksenofobičnim tzv. „tradicijskih crkava“ koje su, kako su kasniji događaji pokazali, bile uzrokom i poticateljima mnogih kasnijih krvoprolića na našim prostorima.

Ovdje sada nas zanima njeno delovanje u Srbiji.

U Beogradu je prva starokatolička župa osnovana 1. listopada 1929. godine, a za privremenog upravitelja župe izabran je Niko Kalođera. Crkveni prostor nove starokatoličke župe u Beogradu (u Dubrovačkoj ulici) posvećen je 14. prosinca 1930. godine, a prvo bogoslužje obavio je biskup Marko Kalođera. Godine 1939. Starokatolička crkva u Jugoslaviji imala je 56 župa koje je opsluživao 41 svećenik. Izdavačku djelatnost imala je samo Hrvatska starokatolička crkva, koja je imala svoj mjesečnik “Starokatolik” i godišnji kalendar “Grgur Ninski”.

Starokatolici su imali Veliki duhovni sud u Zagrebu i duhovni sud, koji je postojao i u Beogradu.

U Zagrebu je bila starokatolička Bogoslovna škola.

Prije početka Drugog svjetskog rata u Srbiji su starokatoličke župe osnovane u Subotici, Novom Sadu, Petrovaradinu i još nekim mjestima. Starokatolička crkva u Beogradu nije prestala s radom tijekom rata u njemačkoj okupacijskoj zoni.

U Srbiji je Starokatolička crkva zahvaljujući biskupu Milanu Dobrovoljcu, koji je ustoličen u Beogradu 24. travnja 1955 god., Starokatolička crkva razvila vjerski život i uspostavila dobre odnose s državnim komisijama za vjerska pitanja. Godine 1955. Savezna vjerska komisija dodijelila je Savezu starokatoličkih crkava na čelu s biskupom Dobrovoljcem subvenciju u iznosu od milijun dinara.

Vjerska komisija Srbije je među redovne korisnike novčane pomoći uvrstila i Starokatoličku crkvu.

Dana 24. ožujka 1957. Starokatolička crkva u Beogradu preseljena je iz prostorija koje je koristila u Dubrovačkoj ulici u novoizgrađenu bogomolju u Ulici Mike Alasa br. 10. Do preseljenja je došlo jer je školskim vlastima bila potrebna zgrada u Dubrovačkoj ulici, bivša škola.

Nova zgrada izgrađena je sredstvima Gradskog narodnog odbora Beograda. No, ni u ovoj zgradi starokatolici nisu dugo ostali i morali su se preseliti u adaptiranu kapelu u župnom stanu uz nekadašnju Njemačku evangeličku crkvu, u Drinčićevoj ulici, gdje su dobili jednu prostoriju za bogoslužje.

Posveta kapelice u Drinčićevoj ulici održana je 13. srpnja 1965. godine. Posvetu je obavio Vilim Huzjak, biskup Hrvatske narodne katoličke crkve iz Zagreba, uz asistenciju novog biskupa Slovenske starokatoličke crkve Antona Kovačevića. Otvaranju kapele nazočilo je oko 50 vjernika. Svečanosti su prisustvovali protojerej Milan Smiljanić, Predsjednik Saveza pravoslavnih svećenika Jugoslavije, Vlada Stanojević, sekretar Vjerske komisije Srbije i drugi.

Dana 27. veljače 1958. u Saveznom zavodu za socijalno osiguranje potpisan je Ugovor o socijalnom osiguranju svećenika sa starokatoličkim crkvama u FNRJ. Ugovor su u ime Udruge starokatoličkih crkava FNRJ potpisali predsjednik biskup Milan Dobrovoljac i dopredsjednik biskup dr. Radovan Jošt, a u ime Zavoda za socijalno osiguranje Zdenko Has, ravnatelj.

U povodu 80. rođendana biskupa Milana Dobrovoljca, 11. ožujka 1959., predsjednik Republike Josip Broz Tito odlikovao je Dobrovoljca Ordenom bratstva i jedinstva I. reda. Orden je episkopu 3. travnja iste godine uručio Isa Jovanović, predsjednik Komisije za vjerska pitanja Republike Srbije.

Do određenih sukoba u Starokatoličkoj crkvi dolazilo je zbog nekih nereguliranih pitanja u tim crkvama. Tako su neke župe u drugim jugoslavenskim republikama bile pod patronatom Starokatoličke crkve u Hrvatskoj, što je bio slučaj sa župom u Malom Iđošu u Srbiji. Ostala je izvan Starokatoličke crkve Srbije i AP Vojvodine, jer župno vijeće ove crkve nije željelo biti dio Starokatoličke crkve Srbije i AP Vojvodine, već je isticalo svoju povijesnu privrženost, od osnutka 1930. godine,, za Hrvatsku starokatoličku crkvu, sa sjedištem u Zagrebu.

Tijekom 1968. godine pred općinskim sudom u Bačkoj Topoli vodi se spor o statusu crkvene općine u Malom Iđošu i imovinsko-pravnih odnosa dviju skupina vjernika.

Nakon smrti biskupa Milana Dobrovoljca 1966. godine počela se gasiti biskupija Starokatoličke crkve Srbije i AP Vojvodine, da bi nepovratno nestala kao crkva dolaskom Ivana Divljakova, koji je ovu crkvu prvi preimenovao u Starokatoličku-Zapadnopravoslavnu, a potom samo Zapadnopravoslavnu. To se dogodilo nakon posvećenja Divljakova u Americi u New Jerseyu za arhiepiskopa Zapadne pravoslavne crkve.

Ti su visokoobrazovani uglednici s puno ljubavi željeli pomoći malima i slabima, u odnosu na današnju ksenofobnu strukturu koja u svome nauku ne sadrži Ljubav Kristovu po Njegovu Evanđelju, već mizantropiju, kao vrhunac svoga izražavanje i osjećaje. Upravo zbog te osobine, kad su već trajali bratoubilački ratovi u bivšoj Jugoslaviji, Ivan Divljakov, prvojerarh sadašnje Zapadne pravoslavne crkve, umro je relativno mlad pod misterioznim i nerazjašnjenim okolnostima, ne navršivši ni šezdesetu godinu.

Dakle, kako je ranija generacija Srpske pravoslavne crkve pomagala male vjerske zajednice, danas, za razliku od njih, uništavaju i prisvajaju vjerske objekte ionako siromašne crkve, koja je te objekte ranije dobila od same države.

Reč je o crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Petrovaradinu, koju je danas prisvojila Srpska pravoslavna eparhija sremska. Iako je crkva izvorno bila starokatolička, s posvetom sv. Antunu Padovanskom, brutalno je prisvojena.

I ne samo prisvojeno, jer ovo zdanje izgrađeno je prije više od stotinu godina i smatra se kulturnim dobrom u Petrovaradinskom parku. Ali, nažalost, kada ju je Srpska pravoslavna crkva bespravno prisvojila, ona ju je i devastirala i narušila njen izvorni izvorni oblik nekom vrstom bizarne adaptacije i dopune. Mislimo da je ovo veliki zločin.

Osim toga, nitko nije konzultirao Prvojerarha, koji je nadležan za ovu crkvenu zgradu, niti je zahtijevao da im se data zgrada “pokloni”. On, preuzvišeni vlč. Mitropolit John (LoBue) imenovao je dva svećenika za nasljednike prethodne dvojice, koji su preminuli, da nastave vjerski kontinuitet ove zajednice, ali, kako se pokazalo, ovi svećenici ne mogu ni ući u svoje vjerske i sakralne objekte, jer su bili drsko prisvojeni.

Na kraju, dodajmo da se dogodilo ono čega su se pribojavali SPC i Beogradska patrijaršija, da je ekumenski pravoslavni poglavar Bartolomej dao autokefalnost Crkvi u Ukrajini i time najavio tektonsku promjenu odnosa u Ekumenskoj crkvi.

I što je za naše podneblje bitno, autokefalnost (Tomos o neovisnosti) u ljeto 2022. godine dobiva i Makedonska pravoslavna crkva, te tako postaje „Ohridska arhiepiskopija“ koja je (i) autokefalna pomjesna crkva.

Time se “osamostalila” od tzv SPC, odnosno „Beogradske patrijaršije“, ali ujedno primarna SPC kao takva više ne postoji pod tim imenom ili statusom.

Riječ je o tome da se Tomos, koji je SPC dobila 1922. godine od Carigradske patrijaršije, a na kojem temelji svoju “kanonsku jurisdikciju” nad Makedonijom, odnosi i na odobrenje eparhijama carigradskog trona, od teritoriju moderne makedonske države, a na temelju rezultata balkanskih ratova 1912.-13. godine, a srpskom okupacijom ti prostori, do tada u Turskom carstvu, pripojeni su novoosnovanoj Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

No, danas stvarnost svjedoči da Jugoslavija ne postoji, da je Makedonija više od dva i pol desetljeća samostalna država (a Kraljevina SHS još manje). Drugim riječima, Carigradska patrijaršija može u svakom trenutku opozvati svoj Tomos iz 1922. godine.

S tim u vezi, poznati crnogorski analitičar Vladimir Jovanović kaže:

“U tome tomosu se konstatuje da su “u granicama Ujedinjenog kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle i autokefalne pravoslavne crkve: Karlovačka i Crnogorska”, te navodi da se “priznaje proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke”, ističe Jovanović.

On navodi da su “osim 1,5 milijuna švicarskih franaka u zlatu, razlozi koji su motivirali Carigradsku patrijaršiju da prizna da 1922. prizna “crkveno ujedinjenje”, a koje je uključivalo nekanonsku arondaciju drevne autokefalne Crkve Crne Gore u korist prvi put u istoriji ustrojene Patrijaršije u Beogradu, sada očito više ne postoje”

“Jugoslovenska država ne postoji. Crna Gora je, slava Bogu i našim svetiteljima, opet nezavisna država. Carigradska patrijaršija je u tomosu iz 1922. godine zabilježilа da “usklađuje i prilagođava granice crkvene uprave prema političkim promjenama koje se događaju”. Isto načelo kanonskog prava primjenjivat će se i sada.”

Ispada da takozvana Srpska pravoslavna crkva, kojoj i samoj kanonska autokefalnost, “tačka na staklenim nogama”, ali je ipak kao takva sposobna prisvajati tuđu imovinu.

Tu bi na kraju postavili retoričko pitanje: “Ima li netko tko može stati na put ovom bezakonju”?

Slaviša Lekić/teolog, putopisac, profesor i kolumnist