Ljudska narav je grešna i svi smo slabi u uzdizanju duše iznad svakodnevnih pakosti koje nanosimo jedni drugima piše Mr. Snježana Majdandžić-Gladić.

Svima nam je u tom smislu potrebna Božja milost, kako bismo se trudili rasti u svetosti. To je ono loše nagnuće u nama kojega bismo se rado riješili, ali nas kao uteg vuče prema dolje. Ipak, i u takvim situacijama kada se pokazujemo manje ljudima, obično ostaje očuvana svijest o vlastitim grijesima, tj. dobro razumijemo glas savjesti i pokušavamo se vratiti na Božji put. Vjerojatno to može životno razumjeti svaki vjernik koji iole razmišlja o svome životu.

Međutim, dok smo svjesni te bolne istine, istovremeno možemo primijetiti kako postoje neki ljudi koji iskorištavaju osjetljivost tuđe savjesti, a na način da ih do krajnjih granica vrijeđaju u ljudskom dostojanstvu. Ne mislimo pritom na one koji će to činiti brutalnim i agresivnim rječnikom, kao npr. različite sekularističke antiteističke skupine koje izravno vrijeđaju vjernike i otvoreno preziru njihovu savjest. Ne, na takve njihove čine vjernik je negdje u dubini duše spreman jer pronalazi unutrašnju snagu u sličnosti s prezrenim Kristom, a uz to takve razularene mrzitelje samog Stvoritelja u biti žali, jer mu je jasno da je tu redovito riječ o plitkoći uma i srca. Oni koji stvarno vrijeđaju vjernikovo dostojanstvo i izruguju se s njegovom savješću oni su koji to čine umilnim rječnikom, nakićenim teološkim epitetima, ali na način da onaj komu su takve riječi upućene osjeća kako taj jezik siječe oštrije od mača, dok svi ostali misle kako je riječ o milosrđu i dobroti. Onaj tko je na takav način ponižen zna da se malo što u životu čini tako opakim i odvratnim. U takvim okolnostima nema prostora da prokaže slatkorječivog izrugivača, jer njegovu zlobu nitko drugi ne može prepoznati i zato svaki pokušaj u tom smjeru vratio bi mu se poput bumeranga.

Neki nam skreću pozornost da se takav vid manipulativnog, lažnog i licemjernog milosrđa može prepoznati u radu Sinode o sinodalnosti, čije je ovogodišnje zasjedanje netom završeno. Između sve većeg broja biskupa i kardinala, s posebnom pozornošću valja pratiti što o tome ima reći kardinal Gerhard Ludwig Müller, nekadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere i jedan od sudionika Sinode, tj. onaj koji može iz prve ruke posvjedočiti koliko je doista rad Sinode bio zajedništvo svih i nadahnut Duhom (Svetim), kako to uporno tvrde njezini organizatori.

U tom svjetlu posebno ističemo dva kardinalova obraćanja javnosti neposredno pred završetak Sinode, tj. od 27. listopada: za First Things i za National Catholic Register. Iz njih proizlazi da je sve što je službeno izišlo sa Sinode, a to uključuje i Pismo narodu Božjem i sažeto izvješće pod nazivom Sinodalna Crkva u misiji, obična manipulacija, a utoliko je gora što je licemjerno zavijena milozvučnim rečenicama. Prema njegovim riječima može se zaključiti da je Sinoda otpočetka zamišljena kao platforma koja bi, koristeći navedenu perfidnu metodu, dala legitimitet takvim promjenama u Crkvi po kojima bi se moglo reći da je došlo do crkvenog udara. Naime, pokazuje da je metodologija rada na zasjedanjima Sinode bila takva da su glavnu i gotovo isključivu riječ imali oni koji su gurali promjene, dok je npr. on imao priliku kroz 25 dana samo jednom pred svima progovoriti, i to u trajanju od svega tri minute. Također pokazuje da je potpisivanje unaprijed priređenog Pisma narodu Božjem bilo autoritativno iznuđeno, a za podnošenje amandmana sudionicima su ponuđena tek četiri sata.

Kako se i očekivalo, u završnom se dokumentu, dakako zamagljeno, ističe važnost ponovnog promišljanja crkvenog nauka i participacije laika, posebno žena u liturgijskim i drugim službama, a kardinal Müller tvrdi da je to s isključivim ciljem kako bi se otvorio put za ređenje žena, blagoslov homoseksualnih zajednica i mnoge druge aberacije, a napose za rušenje hijerarhijskog upravljanja Crkvom kako bi se lakše moglo mijenjati njezino učenje. Uz to valja primijetiti kako se u sinteznom izvješću, posebno u točkama koje su sažete u odsjecima koji nose naslove: “Problemi koje treba riješiti” i “Prijedlozi”, redovito govori o Crkvi kao nekakvoj izvanjskoj zajednici od koje sudionici traže da nešto učini. Iz toga kao da proizlazi da nazočni biskupi, nasljednici apostola koji imaju puninu svetog reda, a onda i ostali vjernici, sebe ne doživljavaju članom tog Svetog Zbora, nego radije govore o nekom nedovoljno preciznom zajedničkom hodu koji nazivaju sinodalnost. Time je sama definicija Crkve, savršenog Zbora vjernika, Božjeg naroda, dovedena u pitanje, jednako kao i narav biskupske sinode, jer je ovom Sinodom povrijeđena biskupska trostruka služba: učenja, posvećivanja i upravljanja.  

Problematičnom se čini i stalna tvrdnja da je riječ o zajedničkom hodu svih vjernika iz kojeg baš nitko nije isključen, iako je u cjelokupnom sinodalnom procesu ukupno sudjelovalo tek oko 1 % vjernika, mahom tzv. progresista, između kojih su baš oni najvećim dijelom pozvani na Sinodu. Imajući u vidu kako je statistika ponekad neumoljiva, ovdje se precizno može reći kako 99 % vjernika ni na koji način nije bilo uključeno u sinodalni hod i zato nitko nema pravo predmnijevati što oni misle. Ne želimo se povoditi za nepoštenom i prilično bizarnom metodologijom rada Sinode i procjenjivati koliko se stvarno katolika protivi onome što se želi progurati Sinodom, ali se sigurno za sve njih može reći kako su nemilosrdno isključeni. I o tome je nedvosmisleno progovorio kardinal Müller. 

Osim što sažeto izvješće u mnogim svojim dijelovima, sadržajem i formom, neodoljivo podsjeća na zahtjeve proistekle iz njemačkog Sinodalnog puta, odnosno jasno pokazuje da se sinodalni put prelio u sinodalni hod, veću pozornost posvećuje rubnim crkvenim temama nego duboko teološkim pa se stječe dojam da su Sveto pismo, dogmatika, liturgika, moral i crkveno pravo zasjenjeni pseudosociologijom i kvazipsihologijom, a opravdavani pastoralnim potrebama. U njemu tako pronalazimo mnoštvo rečenica posvećenih otvorenosti prema migrantima, drugim kršćanskim denominacijama, drugim religijama i različitim skupinama za koje se tvrdi da im Crkva ne pokazuje dovoljnu susretljivost, a vrlo malo onih koje bi bile duhovno snažne i vjernicima poticajne u rastu u ljubavi prema Bogu i ljudima. Tako se brakovi između kršćanskih denominacija shvaćaju blagoslovom (I.7.f), na istom tragu se u ime euharistijske gostoljubivosti predlaže i odobrenje pričešćivanja nekatoličke strane (I.7.i), traži se razmatranje sastavljanja ekumenskog martirologija (I.7.o), a čak se i poziva na razlučivanje s obzirom na poligamiju (III.16.q). Sudionici traže da se preispita i značenje celibata (II.11.f), mogućnost ređenja žena za đakonise (II.9.i-n; II.11.i i na drugim mjestima), mogućnost da žene i muškarci laici mogu držati homiliju (II.8.n), mogućnost da se stave u službu oni svećenici koji su se oženili i napustili svećeništvo (II.11.l), a jednako tako i oni laici koji žive u neredovitim (tj. i grešnim) bračnim stanjima (III.18.f). Traži se i premišljanje crkvenog učenja o pitanjima vezanima uz rodni identitet i seksualnu orijentaciju (III.15, cijeli broj) kao i o nekim drugim pitanjima koje Izvješće naziva kontroverznim (isto). Da bi se sve to postiglo, poziva se Crkvu da postane ona koja sluša i prati (III.16) te da preispita organizaciju biskupske sinode i drugih crkvenih tijela, tj. da se unesu promjene u upravljanje Crkvom, s ciljem većeg udjela laika u odlučivanju (III.18-20). Na tom tragu ističe se da je sazrelo vrijeme da se promijene Zakonik kanonskoga prava i Zakonik kanona Istočnih Crkava. U svemu tome sinodalni proces predstavljen je kao uzor.  

Ono što posebno upada u oči kod čitanja sažetog izvješća Sinodalna Crkva u misiji, i što ostavlja naročitu nelagodu, tiče se činjenice kako se u njemu stalno spominje Duh. Gotovo nikada Duh Sveti, nego samo Duh. Iz ponuđenih rečeničnih konstrukcija može se lako steći dojam kako taj Duh ni nema ništa zajedničko s Trećom Božanskom Osobom, nego više podsjeća na panteističko i newageovsko shvaćanje neke moguće mimonaravne sile. Ili je tek bezobzirno sveto Ime iskorišteno da bi se Sinodi dao crkveni legitimitet. Uz to, primjećuje se da se Duh spominje nesrazmjerno više puta nego Otac i Sin te da misli o Ocu nisu predstavljene u dubini Njegove stvoriteljske ljubavi kojom poziva čovjeka u život, niti ljubavi kojom žrtvuje svoga Sina Jedinorođenca za spas svijeta, a jednako tako ni Krist nije predstavljen kao utjelovljena Božja Riječ, Bog od Boga, istobitan s Ocem, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sašao na Zemlju, nego je njegov opis više zadržan u zemaljskoj slici. Čitatelj koji ne bi poznavao katoličku trinitarnu teologiju teško bi iz sažetog izvješća mogao zaključiti da katolici vjeruju u Presveto Trojstvo. Stoga se čini suvislim zapitati kako je moguće da toliko okupljenih teologa, napose biskupa, nema potrebu jasno progovoriti o Ocu, Sinu i Duhu Svetom, nego prihvaća govor o Duhu, za koji se ne može razaznati je li Kristov ili Sotonin.

Ako svemu tome dodamo i kako se papa Franjo, kao glava Sinode, vrlo rijetko pridruživao sudionicima na raspravama, ali je imao sastanke s promicateljima rodne ideologije i zagovornicima pobačaja, te na takav izvanjski način podupirao glavne sinodalne ideje i osnaživao njezine nositelje da budu sve izravniji, dok je samu Sinodu zaštitio velom papinske tajne, onda zaključujemo da je praktički bilo nemoguće izdići disonantan glas. Ipak, bez obzira hoće li na koncu zaključci ove Sinode ostati tek savjetodavni ili će im Papa dati autoritet Učiteljstva, sve je jasnije uočljiva prilično jeziva istina, a koja kazuje da katolici u ovom pontifikatu umiru od gladi za Bogom. Ljudi su oduvijek, čak i onda kada toga nisu svjesni, gladni Božje blizine i željni postići onaj istinski smisao postojanja koji proizlazi iz duboke zahvalnosti Bogu na daru stvorenosti i otkupljenja, a svoje dohodište pronalazi u vjeri u vječni život, ali za to trebaju istinske navjestitelje. Njih, naravno, najviše gledaju u liku Svetog Oca i u licu nasljednika apostola, ali ih u današnje vrijeme sve manje prepoznaju. Strašan se lom dogodio u vrijeme COVID-a i to većina vjernika nikada neće zaboraviti bez obzira što se o tome više ne govori. Umjesto da Papa i biskupi upru sve svoje snage u vidanje tih rana koje su im nanijeli i zbog kojih su mnogi napustili Crkvu, guranjem ideoloških, a ne teoloških tema, odnosno nuđenjem onoga što vjernike ne zanima i izostankom onoga što im srce žudi, samo produbljuju agoniju. 

Rezultati su jasni. Zabilježeni su preciznim mjernim pokazateljima. Npr. činjenicom da se posjećenost Papinih općih audijencija srijedom svela na mizeran broj. Ili npr. nezainteresiranošću za praćenje Papinih pisama, govora, homilija, kateheza, pobudnica, enciklika… Jednako tako i gotovo potpunom nezainteresiranošću prema onome o čemu se raspravljalo na Sinodi. Na isti će se način pokazati pogubnost u svakoj biskupiji i župi ako se umjesto riječi Božje naviješta riječ ljudska. Vjernici, naime, ne trebaju pseudosociološki i pseudopsihološki rječnik, pogotovo ne onaj koji bi se naslanjao na različite ideologije, jer on ne dotiče ni srce ni razum, nego čovjeka ostavlja duhovno praznim. Prosječan vjernik ne želi slušati aktivističke govore o ekologiji, klimatskim promjenama, ratovima, migrantima, drugim crkvenim zajednicama i religijama, naprezati se ne bi li razumio dvosmislenosti o rodnoj ideologiji ili strepiti hoće li nastati raskol u Crkvi, nego žudi čuti onu riječ koja će mu obrazložiti nadu zašto vjeruje i po kojoj će se učvrstiti u spoznaji da nema drugog Boga osim Onoga kojega je objavio sam Isus Krist.

Iz te nade i iz vjere u Stvoritelja koji iz ljubavi poziva čovjeka u život, iz Kristove žrtve križa i udjela u Njegovom Tijelu i Krvi te iz posvećujuće snage Duha Svetoga izgrađuje se i razlijeva kršćanska, a ne aktivistička ljubav prema svemu stvorenom. Ta se ljubav zna sagnuti i pred pogaženim cvijetom i ispružiti ruku bratu siromahu, vidati rane tjelesno i duhovno ranjenome, a jednako tako može i hoće prepoznati Kristovo lice u svakom čovjeku. O tome ga nitko ne treba poučavati, jer je milosrđe koje pokazuje samo rezultat one milosti koju je primio po naviještenoj riječi. Isto tako, slijedeći Kristov Evanđeoski zakon, neće okrenuti lice ni od današnjih gubavaca, ni od pridošlica, ni od žene preljubnice, ni od ovovjekih Zakeja, niti od bilo koga tko je prepoznao Krista kao Spasitelja, ali im neće ni prešutjeti Njegovu opomenu u riječima: Idi i ne griješi više!

Nažalost, u ovom pontifikatu nedostaje takve naviještene riječi i ljudi duhovno umiru na korak od Izvora Života.

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić, gl. urednica Vjera i Djela