Connect with us

Istaknuto

Muslimanski zločini u općini Mostar 1992. – 1995.

Published

on

Slika 1. Mostar, obnovljeni stari most (MJ)

Popis stanovništva u općini Mostar 1991. godine: Muslimana 34,63%, Hrvata 33,98%, Srba 18,83% i ostalih 12,54%. Prema popisu iz 2013. godine struktura stanovništva bile je: Muslimana 44,20%, Hrvata 48,30%, Srba 4,30% i ostalih 3,20%. Zbog preseljenja stanovništva iz područja pod kontrolom Srba došlo je do povećanja broja Muslimana i Hrvata, a smanjenja broja Srba koji su odselili ili prognani u područja pod kontrolom Srba.

U knjizi Davora Marijana i suradnika su navedena imena 99 žrtava (Hrvata) ratnog zločina kojeg su počinili Bošnjaci-Muslimani u općini Mostar (ratni zločin, vidi: Hrvatska enciklopedija).

Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Mostaru je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 484 osoba hrvatske nacionalnosti (88 civila i 396 vojnika).

U Mostar se nakon srpske agresija doselilo muslimansko stanovništvo (više od 18.000 Muslimana koji su pobjegli s područja koje su okupirali Srbi. Također su se doselili Hrvati iz područja koje su okupirali Srbi i područja pod muslimanskom kontrolom (maltretiranja i progon Hrvata iz Konjica, Jablanice i drugdje).

Za vrijeme srpske agresije (1992.) Mostar su branili Hrvati i Muslimani u postrojbama HVO-a. Bošnjačko-muslimansko političko i vojno vodstvo injicira sukobe s ciljem da Mostar postane „grad u punom sjaju islama“. Petog siječnja 1993. muslimansko vodstvo objavljuje Mostarsko upozorenje i najavljuje rat.

Napetosti u Mostaru započinju u ožujku 1993. godine kada je Armija BiH napala HVO u Konjicu. U Mostaru su neslaganja bila oko kontrolnih točaka, punktova, Armije BiH i HVO-a. Jedni i drugi su se međusobno optuživali za kršenje dogovora. Ujutro 19. travnja 1993. započeo je sukob između HVO-a i Armije BiH u središtu Mostara. Od 19. travnja do 9. svibnja 1993. bilo je stanje ni rata ni mira uz pojedinačne izgrede i međusobna optuživanja. Stanje u Mostaru se pogoršalo jer Armija BiH nije poštivala sporazum u Konjicu. Muslimani su se pravdali da se radi o drugoj općini.

U Mostaru je projektilom iz zolje pogođen kombi s vojnicima HVO-a. Arif Pašalić, zapovjednik 4. korpusa Armije BiH preko radija najavljuje da će Mostar biti očišćen od „nemuslimanskog življa“. Muslimani napuštaju HVO, odnose oružje i okreću oružje protiv dojučerašnjih saveznika.

Kada je Bill Clinton najavio (travanj 1993.) vojnu intervenciju (zračne napade) zbog bombardiranja muslimanskih položaja i zbog odbijanja Vance-Owenova plana Muslimani su na brzinu potpisali sporazum sa Srbima pa su tako zaustavili Clintonovu akciju. Ni Muslimani nisu prihvatili plan Vance-Owena, nisu ga izričito odbili ali su bili protiv.

Američki predsjednik Bill Clinton najavljuje akciju međunarodne zajednice da je „došlo vrijeme da se međunarodna zajednica ujedini i djeluje brzo i odlučno“. (prema Oslobođenju od 8. svibnja 1993. godine). Nakon te najave Sefer Halilović (načelnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH) i Ratko Mladić (vrhovni general Vojske Republike Srpske) potpisuju Sporazum o prekidu vatre na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine! (da bi otklonili akciju međunarodne zajednice, što su i uspjeli). Takvo ponašanje se može objasniti jer je muslimansko političko i vojno vodstvo računalo s osvajanjem Mostara i drugih područja s ciljem izlaska na more.

Nakon potpisaivanja mira sa Srbima Armija BiH intenzivira rat s Hrvatima, pozivaju Muslimane da razoružaju pripadnike HVO i da ih zarobe što su i napravili.

Armija RBiH naložila je 19. travnja 1993. godine napad na HVO u Mostaru (9. svibnja 1993.) sa šifrom ‘RAK-625’. Bošnjačke tvrdnje da je HVO napao Armiju BiH su netočne (laž) jer da je HVO zaista planirao i izveo napad na Armiju BiH 9. svibnja 1993. onda bi osim razoružanja (pa i zarobljavanja) Muslimana iz svojih redova, uhitio više od osam Bošnjaka i ne bi izgubio dio teritorija, niti bi tražio pojačanje iz Čapljine!

Tijekom suđena u Haagu predstavljeni su dokumenati – dvije Zapovijedi Armije BiH o napadu na HVO.

Zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka je 19. travnja 1993. godine izdao zapovijed:

“Drugi bataljun ima zadaću zaposjedanja položaja za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute linije izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum”.

Zapovijed za napad (9. svibnja 1993.) Armije BiH na položaje u zapadnom dijelu Mostara, koje je kontrolirao HVO, izdana je 19. travnja pa ne stoje tvrdnje da je HVO napao Armiju BiH. Drugu zapovijed izdao je 20. travnja 1993.: “Težiti da u našoj zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar”, stoji u zapovijedi.

Sve to planiralo se iza leđa u vrijeme kada je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO. Izviđački vod trebao je zauzeti zgradu “Elektrohercegovina”, a diverzantski vod imao je zadaću “napasti objekte Žitoprometa”.

“Izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve”, stoji doslovno u pozivu za mobilizaciju.

“Uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza neprijateljskih linija sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava neprijatelja. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade je RAK-625” (Večernji list).

Nakon podlog napada Muslimana (9. svibnja 1993.) HVO je razoružao i zatočio dio Muslimana koji su bili u postrojbama HVO-a. Zarobljene Muslimane HVO je zatočio u novootvoreni „Logor Heliodrom“. Prvi zarobljeni Muslimani zatočeni su u „logoru Heliodrom“ 10. svibnja 1993. godine – dan nakon napada Armije BiH na HVO u Mostaru (Prvi muslimanski logor za Srbe otvoren je godinu dana prije, 10. svibnja 1992. godine).

Reakcija HVO-a je normalna jer puštanje Muslimana koji su bili prije u HVO-u predstavlja izravnu vojnu prijetnju (bilo je i pušteno 595 Muslimana – vojnika). Muslimani su napravili izdaju, odnijeli oružje, razoružali i zatočili pripadnike HVO-a ali i druge Hrvate u više logora. Nakon toga je HVO razoružao Muslimane u svojim postrojbama i zatočio ih jer je njihovo oslobađanje predstavljalo izravnu vojnu prijetnju Hrvatima i HVO-u. Zatočenici su bili maltretirani i na jednoj i na drugoj strani.

Tadašnji muslimanski lideri u Međugorju potpisuju primirje 12. svibnja 1993. koje koriste za pripreme konačne akcije osvajanja Sjevernog logora, Vrapčića, Potoka, Bijelog Polja i spajanja sa 6. korpusom.

Gledajući s vojnog aspekta, primirje sa Srbima je tempirano za isti dan kada je počeo napad Armije BiH na HVO. Na ovaj način je Armija pasivizirala veliku frontu prema Srbima kako bi oslobodila snage za ofenzivno djelovanje prema Hrvatima. Čak i u trenucima kada je u ljeto 1993. Ratko Mladić izbijao na Igman i faktički nanio najveći vojni poraz Armiji BiH u cijelom ratu odsjecajući Sarajevo od ostatka teritorije, glavni Štab Armije BiH je izvlačio specijalne jedinice iz Sarajeva za pripremu operacije protiv Hrvata („Neretva 93“).

Sefer Halilović je pravio opstrukcije formiranja Zajedničkog stožera Armije BiH i HVO-a dogovorenog još 1992. godine. On je osobno imenovao KOS-ovog agenta Muharema Šabića za komandanta Armije BiH u Prozoru, gdje će Šabić kasnije „objaviti početak agresije HVO na Muslimane“. Halilović je bio protiv provedbu Vance-Owenovog plana, potpisao je primirje s Ratkom Mladićem u trenucima kada je intervencija NATO saveza bila više nego izvjesna. Razlog za takvo ponašanje bio je bošnjačko-muslimanski plan osvajanja Mostara, doline Neretve i izlaz na Jadransko more. Dana 9 svibnja 1993. Armija BiH započela rat u Mostaru, a time i u Hercegovini. Muslimani, pripadnici HVO-a, su izvršili izdaju, okrenuli oružje u svoje dojučerašnje suborce, prešli u Armiju BiH te zauzeli područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima. Od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine  Muslimani su zauzeli sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Kako je Armija BiH napala HVO pojasnio je Arif Pašalić u članku objavljenom u Oslobođenju:

„Tridesetog juna ujutro izveli smo planiranu akciju na vrlo specifičan način. Munjevito, sa vrlo malim brojem ljudi, odnosno ubacivanjem vlastitih ljudi u redove neprijatelja. Mi smo u 24 sata ubacili skoro 200 ljudi u položaje HVO-a. Istina, tu su nam strahovito puno pomogli naši ljudi koji su pristalice Republike BiH po opredjeljenju a bili su u sastavu HVO.

Imali smo zadatak da ovladamo Sjevernim logorom, Potocima, Vrapčićima, Salakovcem i Bijelim Poljem. To je 20 kilometara u dubinu neprijateljskih snaga. Ja sam to sa svojim komandantima brigade i bataljona planirao i bio sam uvjeren u uspjeh, ali uz dozu skepticizma da li će uspjeti novim metodom načina rada. Sve je završilo u najboljem redu.

Zadatak smo u potpunosti izvršili. Uzeli smo Sjeverni logor za vrlo kratko vrijeme, tu negdje za oko sat vremena. Uzeli smo Vrapčiće, Bijelo Polje, Potoke i HE Salakovac, do tada utvrđenja nezamisliva da semogu osvojiti. Sa tim smo dobili 50 kvadratnih kilometara prostora, spojili se sa snagama 6. korpusa…“

Na sudu u Haagu, koje je sudilo hrvatskim vojnim i političkim predstavnicima, je dokazano da HVO nije napao Armiju BiH već da je Armija BiH planirala i izvršila napad na HVO.

Haško sudsko vijeće zaključilo je da je u pitanju napad, a ne deblokada Mostara, a takav zaključak, između ostalog, temelji i na izvješćima Međunarodnih promatrača prisutnih na mjestu događaja. Oni su u svojim izvješćima naglasili da je “po svemu sudeći, vojni cilj ove akcije ABiH bio spajanje područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica”.

“…Napad na vojarnu “Tihomir Mišić” 30. lipnja 1993. godine. U paragrafu 103 Optužnice, spominje se da je 30. lipnja 1993. ABiH napala i zauzela kasarnu HVO-a “Tihomir Mišić” (poznatu i pod nazivom Sjeverni logor) u Sektoru Sjever grada Mostara.

Dezertirali iz HVO-a u ArmijuTakođer se navodi da je 30. lipnja i tijekom nekoliko sljedećih dana ABiH tako uspjela staviti pod svoju kontrolu zonu sjeverno od istočnog Mostara, u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, a naročito kasarnu “Tihomir Mišić”, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka.

Nakon napada Armije BiH na HVO (30. lipnja 1993.) rat se rasplamsao, Muslimani su protjerani iz zapadnog dijela grada koji je bio pod kontrolom HVO-a. I jedna i druga strana su razarale grad u tom krvavom ratu. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma prestao je muslimansko-hrvatski oružani sukob.

Kronologija sukoba i zločina

  • Vojnici Armije BiH su 5. svibnja 1993. uhitili dva maloljetnika u Mostaru i oduzeli im vozilo.
  • U Bišću Polju na raskrižju putova za Nevesinje Armija BiH je 6. svibnja 1993. razoružala tri civilna i dva vojna policajca HVO-a i odvela ih u nepoznatom pravcu. Istog dana je u Donjoj Mehali napadnuto vozilo HVO-a, jedan vojnik je ubijen a a sedam ih je teže ranjeno. Poginuli i većina ranjenih  su bili Muslimani u postrojbi HVO-a.
  • Armija BiH je 6 i 7. svibnja 1993. razoružala i otela 13 hrvatskih vojnika i policajaca, ubila je jednog vojnika, dva je teže ranila, a 6 lakše.
  • Nakon povratka sa smjene 6 svibnja 1993., koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor (oni koji su ostali živi).
  • Sefer Halilović, zapovjednik GŠ Armije BiH, najavio je konačan obračun s Hrvatima. „Samostalni mostarski bataljun“ u kojem su bili Bošnjaci napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Dana 9. svibnja 1993. muslimanske postrojbe su žestoko napale HVO na svim crtama razgraničenja.
  • Nakon što su 10. svibnja 1993. godine pripadnici Armije BiH područje Grabovice stavili pod svoju kontrolu ubijene su 4 osobe. U Grabovici je živjelo 1991. godine 98% Hrvata. Zauzimanjem Grabovice od strane Armije BiH stvarani su preduvjeta za osvajačku operaciju Armije BiH, („Neretva 93“). 
  • Tijekom tri dana (9. – 12. svibnja) vođene su žestoge borbe u Mostaru. 12. svibnja  1993. potpisano je primirje koje nije bilo poštivano.  
  • U Bijelom Polju 30. lipnja 1993. su Bošnjaci-muslimani, pripadnici HVO-a, dezeritirali i prešli u postrojbe Armije BiH. Zarobili su, a potom ubili 4 pripadnika HVO-a. Nakon toga su uslijedila zatvaranja civila, pljačka i paljevina hrvatske imovine. Armija BiH je napala HVO na većem dijelu crte razgraničenja, težište napada bila je vojarna „Tihomir Mišić“ i Bijelo Polje.

“Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati, su se predali, odvedeni su u zatvor (logor) u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni.

  • Bošnjaci-muslimani su također ubili 9 zarobljenih pripadnika HVO-a i civila Jozu Sesara, a Marko Leko (pripadnik HVO-a) je nestao. U svojoj kući ubijen je Marijan Mihalj.  Ubijeno je više Hrvata bez ikakva povoda.
  • U mjestu Potoci je 30. lipnja 1993. zarobljen pa ubijen pripadnik HVO-a. U selu Vrapčići pripadnici Armije BiH su zarobili pa potom ubili tri pripadnika HVO-a.
  • Dana 2. srpnja 1993. pripadnici Armije BiH su ubili 2 pripadnika HVO-a
  • U logoru u osnovnoj školi u Potocima ubijeno je 7 zatočenika (Hrvata).
  • U logoru u IV. osnovnoj školi ubijeno je 16 zatočenika. Od posljedica mučenja još su umrla 2 zatočenika.
  • Granata ispaljena s muslimanskih položaja je 3. rujna 1993. ubila 3 osobe. Još je jedan civil odveden iz kuće i ubijen.
  • Dana 4. rujna 1993. snajperist je ubio jednu osobu.
  • Pripadnici Armije BiH su 9. rujna 1993. godine počinili masovan zločin u selu Grabovica , ubili su 32 civila (starce, žene i djecu). Njihove kuće su opljačkali i zapalili. Neka tijela su bacili u jezero hidrocentrale Grabovica/Salakovac ili u rijeku Neretvu. Grabovica je bila blorirana, nije se moglo ući , nije se smjelo znati za zločin.
  • Operacija Neretva je na mostarskom području započela 14. rujna 1993. godine ali je doživjela neuspjeh. Borbe su vođena sve do primirja između zaraćenih strana (ožujak 1994.). U borbi za ostvarenje svog plana Neretva 93. Muslimani su seudružili sa Srbima protiv HVO-a. Srbi su pružali topničku potporu (Hercegovački korpus) Armiji BiH pri obračunu s Hrvatima.
  • U selu Radoč 20. rujna 1993. ubijene su 4 osobe.
  • Snajperisti Armije BiH su u Mostaru ubili više od 12 osoba.
  • Ubijeno je 8 hrvatskih civila na različitim lokacijama općine Mostar.

Muslimanski logori za Hrvate

Nakon početka muslimansko-hrvatskog sukoba u istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, IV. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara. Ubijeno je 7 zatočenika Hrvata.

U logoru IV. osnovne škole zbog zlostavljanja, teškog rada na prvoj crti bojišnice umrlo je ili ubijeno 16 zatočenika, od posljedica zlostavljanja u logorima umrle su još 2 osobe.

Zatočenici su bili maltretirani (fizički i psihički), korišteni su za kopanje rovova i druge teške fizičke poslove. Bio je formiran radni vod s 20 zatočenika. Zatočenici logora su prisilno morali davati krv. Nehumano su se ponašala i dva liječnika dr. Dragan Milavić (zapovjednik ratne bolnice Armije BiH u Mostaru i dr. Zlatko Skikić (kirurg). Miralem Omanović je optužen za ubojstva ali je nedostupan pravosuđu.

Logor u IV. osnovnoj školi u Mostaru bio je otvoren od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine. Zatvoren je nakon potpisivanja Washingtonskog mirovnog sporazuma u Parizu. Tada je oslobođeno između 115 i 130 zatočenika, vojnika HVO-a, među njima su bile 4 žene pripadnice HVO-a i 6 civila.

Muslimani su zatočili i maltretirali sve Muslimane koji su bili pripadnici HVO-a, a nisu izvršili izdaju i dezertirali u Armiju BiH. 

Etničko i vjersko čišćenje

Nakon napada Armije BiH na HVO, započeo je muslimanski teror i progon Hrvata iz općine Mostar pod kontrolom Armije BiH. Muslimani su provodili fizički i psihički teror s ciljem istjerivanja Hrvata iz njihovih domova. Iz Mostara, pod kontrolom Armije BiH, prognano je više od 10.000 Hrvata. U knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” nevedeni su imenom i prezimemom slučajevi muslimanskog terora nad Hrvatima u općini Mostar.

Suđenja za ratni zločine

Pripadnici HVO-a, vojni i politički predstavnici Hrvata odgovarali su zločine nad muslimanskim stanovništvom za razliku od muslimanskih vojnih i političkih dužnosnika. Sud u Haagu nije bio sud pravde već politički sud koji nije adekvatno procesuirao počinitelje zločina niti s jedne strane. Haški sud je propustio optužiti i kazniti muslimanske i srpske vojne zapovjednike i političare po zapovjednoj odgovornosti (npr. Sefera Halilovića, Rasima Delića, Arifa Pašalića, Momčila Perišića, Aliju Izetbegovića, Harisa Silajdžića i druge).  

Za muslimanske ratne zločine na području općine Mostar kažnjeni su malobrojni pripadnici Armije BiH nižeg ranga dok po zapovjednoj odgovornosti (vojnici i političari) nitko nije kažnjen.

Izvori:

  • Spomenica poginulim i nestalim braniteljima HVO-a (Mostar 2000.)
  • Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991.- 1995. (Svjetlo riječi – Franjevačka provincija Bosna Srebrena i Istraživački dokumentacioni centar Sarajevo, Sarajevo, kolovoz 2008.)
  • Ljudski gubitci u Bosni i Hercegovini 1991.- 1995. sv. I-IV (Istraživački dokumentacioni centar Sarajevo, Sarajevo, oktobar 2012.), autor Mirsad Tokača
  • Kamenjar.com, Petar Horvatić (narod.hr); Dnevnik.ba, Večernji list

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

on

Zastave LGBT ne mogu  samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da,  on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o  grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika  Republike Hrvatske  ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18  Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući  prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti  Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile  IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov  IDS-a, po istarskim gradovima vijore se  na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved