Objavljujemo tekst obraćanja prof. Roberta de Mattei od 16 svibnja 2019 na Life Forumu u Rimu koji je održan na papinskom svuečilištu San Tommaso d Aquino (Angelicum) s temom „Grad čovjeka u usporedbi s Gradom Božjim – Globalni svjetski poredak u odnosu na kršćanstvo.“ Skup je organizirala međunarodna koalicija Glas Obitelji – Voice of the Family.

Mysterium iniquitatis – Misterij bezakonja po Leonu XIII

Da bi se osvjetlilo Mysterij bezakonja potrebno se vratiti na prve trenutke opće povijesti.

U svojoj encikliki Humanum genus od 20 travnja 1884 – protiv masonerije Leon XIII tvrdi:

Ljudski rod, koji se zbog „zavisti Lucifera“ na žalost odmetnuo od Boga stvoritelja i darovatelja nadnaravnih dobara podjelilo se u dva razzličita međusobno neprijateljska tabora; jedan od njih se bez prestanka bori za pobjedu istine i dobra a drugi za pobjedu zla i grijeha. Prvo je Kraljevstvo Boga na zemlji, to je istinska Crkva Isusa Krista i tko joj hoće pripadati s iskrenom ljubavlju i kako pristaje spasenju mora služiti svim duhom svojim i svim srcem svojim Bogu i Njegovom Jedinorođenom Sinu.

Drugo je Kraljevstvo Sotonino i njegovi su podanici oni koji slijede zlokobne primjere svog poglavara i one koji potječu od njega, oni odbijaju poslušnost vječnom božjem zakonu i poduzimaju mnoštvo stvari ne brinući o Bogu a mnoge i protiv Boga.

Papa Leon XIII naučava da je stoga čovječanstvo podijeljeno u dva tabora koja se bore bez primirja: Kraljevstvo Boga čini Kristova Crkva a kraljevstvo Sotone se sastoji od sljedbenika demona. Ova borba nije samo povijesni događaj nego seže do trenutka kada je storen svemir i trajat će do karaja vremena.

Anđeli su stvoreni istovremeno sa svjetlošću ali čim je Bog rezdvojio svjetlost od tame neki su se anđeli odvojili od svjetla, koje je Bog, da bi uronili u tamu. Ono što se ponavlja u povijesti upravo čini Mysterim iniquitatis  – otajstvo bezakonja: misterij koji je sam u sebi nedokučiv jer naša inteligencija nije u stanju shvatiti ni savršeno Dobro ni dubinu prirode Zla kojemu Bog nehtijući dopušta postojanje. Postoji „jedna nedostižna svjetlost“ (1 Tm. 6.16) u kojoj boravi Bog, ali postoji i neshvatljiva tama koju ne osvjetljava božanska svjetlost. Zbog toga se kaže da Sotona djeluje u misteriju. Kao svaki misterij i onaj zli nadilazi razumsko poimanje ali mu ne protivurječi. S prosvjetljenim umom vjere možemo uhvatiti odsjaj tog svjetla u tom misteriju koji će se, kako tvrdi sv. Pavle, u svoje vrijeme objaviti (Tesal. 2,6-8). Jedino je „Bog svjetlost i u Njemu nema tame“(1 Iv.2,5).

Da bi objasnio ovaj misterij bezakonja Leon XIII se poziva na dva grada, koje u svom remek djelu Božji grad sv. Avgustin opisuje ovim riječima: Jedno je drušvo pobožnih ljudi a drugo je društvo odmetnika i svako od njih ima anđele koji mu pripadaju. U jednima vlada ljubav prema Bogu a u drugima ljubav prema samima sebi.“

Snaga privlačnosti i povezivanja iz koje nastaju i koja ih održava je ljubav. „Dvije ljubavi su stvorile dva grada: jedan zemaljski na ljubavi za samog sebe i u preziru spram Boga; i onaj nebeski ljubavlju prema Bogu i preziranju sebe.“ Izbor je korijenit između Boga s kojim se prisno sjedinjuje poniznost srca i demona kojima je poveznica oholost i ljubav prema samom sebi. Srž ovog sukoba je moralni i on proizilazi iz ljudske slobode: treba birati prema onoj ljubavi koja je u našem srcu.

„MISTIČNO TIJELO SOTONE“

Božji grad i Crkvu odlikuju tri stanja: borbeno, patničko i pobjedničko. Duhovna veza ih povezuje u jedinstveno Mistično tijelo vjernika koji se bore na zemlji, duše koje pate u čistilištu i blaženici koji se raduju u Nebu. Čovjek je u biti društveno biće ne samo po naravnom redu nego i nadnaravnom. Vitalna poveznica nadnaravnih dobara između članova ove tri crkve je Općinstvo svetih.

Prisno zajedništvo postoji i kod Sinova tame. Ono što njih ujedinjuje je mržnja. Oni mrze i preziru jedan drugog ali se ujedinjuju u borbi protiv Dobra kako se čita u psalmu:“U jedinstvu su protiv Gospodina i njegovog Krista.“(Ps. 2,2)

Otac Sebastian Tromp, isusovački teolog koji je surađivao na redakciji enciklike Mystici Corporis Pia XII i koji je na II. Vatikanskom koncilu bio savjetnik kardinala Ottaviania, posvećuje dodatak svom traktatu Corpus Christi quod est ecclesia al De corpore diaboli, – Tijelo Kristovo koje je Crkva prema Tijelu dijaboličnom /Sotoninom/ pokazujući prema citatima Svetog pisma i Crkvenih otaca da je Sotonin grad vrsta dijaboličnog mističnog tijela.

Sv. Grgur Veliki u svojoj knjizi Moralium često govori o sotoninom corpusu koji čine đavao i njegovi sljedbenici. „Kao što su sveti udovi Krista tako su bezbožci udovi đavla“; đavao je otac svih bezakonika  i svi bezbošci su udovi tog poglavara.“

Đavolski grad nije samo skup grijeha i moralnih perverzija nego je i organizirana struktura. On ima dogme, ritual, hijerarhiju i predstavlja pravo krivotvorenje one prave Crkve. Ta krivotvorina protu–crkva se u Apokalipsi definira kao „sotonina sinagoga“ (Otkr. 2, 9; 3, ).

Tertulijan opisuje rituale koji su bili korišteni u drugom stoljeću, otkrivajući da je čak i u tom vremenu postojala dijabolička parodija kršćanskih misterija. Sv. Irenej govori o Kainitima koji su hvalili kao osloboditelje i velike odmetnike od Boga: Kaina, Esava i Judu. Srednjovjekovne gnostičke sekte poput katara, Kaina i graditelje Babilonskog tornja, stanovnike grada Sodome smatrali su za svoje preteče. Masonerije koja nasljeduju vjeru i običaje gnosticizma stvaraju  od XVIII stoljeća nadalje vidljivi pokretački pogon đavolskoga grada. Nijedna druga sekta nije bila toliko puta osuđena od strane Crkve u zadnja tri stoljeća, a enciklika Humanum genus Leona XIII je neka vrsta sažetka svih.

Mistično Tijelo Kristovo i Mistično Tijelo đavolje su kraljevstva koja se suprostavljaju jedno drugom u povijesti poput života i smrti, dobra i zla, svjetla i tame: njihov cilj je uništiti ono drugo. Borba ovih dviju vojski je neprekidna i nemilosrdna i sadržana je u ovoj riječi:“Kažem ti: Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu i ni vrata paklena je neće nadvladati.“(Mt.16,16) S jedne strane Crkva, Kraljevstvo Kristovo a s druge strane neprijatelj koji je označen „vrata paklena“ koji će upotrijebiti sve svoje snage da nadvlada Crkvu.

DEMON I PAKAO

Važno je istaknuti da se ne može govoriti o đavlu bez govora o paklu. Zemlja, čistilište i raj su mjesta nastanjena dušama koje sačinjavaju Grad božji. Ali i članovi Grada đavolskog nastavaju mjesta koja su na zemlji i u paklu jer za njih nema čistilišta. Pakao je prema katoličkoj doktrini ne označava samo stanje osuđenih nego je i mjesto vječno osuđenih anđela odmetnika i ljudi umrlih  u smrtnom grijehu.

Zašto članovi Grada đavolskog često govore o đavlu ali ne govore o paklu, i ako govore, to čine samo da bi ga zanijekali? Zašto je onaj tko voli neku osobu sklon o njoj neprekidno govoriti u dobru i u zlu? I o đavlu se može govoriti na zavodljiv način predstavljajući ga kao žrtvu, kao palog anđela koji je sačuvao svoju pogubnu ljepotu poravnavajući tako put prema svome kultu. Govoriti o paklu, međutim, znači opisivati mjesto vječnih muka koje je samo po sebi strašno i odbojno, znači prizivati pravdu božju koja sudi nepogrešivo i na neopoziv način osuđuje. Zbog toga počinitelji zla zanemaruju pakao i o njemu ne govore ili govore jedino da bi ga zanijekali, da bi ustvrdili da je prazan.

Otac Garrigou-Lagrange tvrdi da je poricanje pakla od strane masonerije dokaz više da on postoji. Plodovi otkrivaju stablo. Tko mrzi Boga i ne dopušta Njegovo postojanje, ne bi se borio protiv Njega da On ne postoji, ali i svojom vlastitom sotonskom perverznošću dokazuje postojanje pakla. Čemu inače oskrvnuće Euharistije, crne mise koje dostižu vrhunac u vrijeđanju svega božanskog, ako to nije iskazivanje mržnje čiji je izvor u paklu i u samom đavlu?

ISTOČNI GRIJEH

Borba ova dva grada se objašnjava ne samo djelovanjem Sotone nego i istočnim grijehom koji je počinio Adam i njegovi potomci. Grijeh je naslijedna bolest. Svi poslije Adama se rađaju u grijehu u svim vremenima i na svim mjestima. Stoga je čovječanstvo bolesno ali nije mrtvo. Grijeh vuče ljudsku narav u zlo ali ga ne kvari potpuno. Narav je slaba ali zlo ne čini srž naravi.

Istočni grijeh ranjava dušu i tijelo čovjeka stvarajući moralni nered koji doseže vrhunac u fizičkom neredu koji završava smrću. Najteža posljedica Adamovog grijeha nije uvođenje smrti u tijelo nego smrt duše, raskid najfinijih veze koja veže Boga s razumnim stvorenjem. Smrt, bolesti, patnje, tjeskobe, grijesi, sumnje, sukobi, sve su to posljedice istočnog grijeha. Donoso Cortes piše:“Grijeh prekriva nebo žalošću, pakao plamenom, a zemlju šikarom. Grijeh je na svijet donio slabost i kugu, glad i smrt, iskopao je grob najslavnijim i najmnogoljudnijim gradovima koji su predhodili propasti Babilona, grada raskošnih vrtova, ohole Ninive, Persepolisa –  kčeri sunca, Memfisa najdubljih misterija, bludne Sodome, Atene kolijevke umjetnosti, nezahvalnog Jeruzalema, velikoga Rima. Ako je Bog sve to htio, htio je kao kaznu i lijek protiv grijeha. Grijeh je odgovoran za uzdahe koji se dižu iz grudi ljudi. Ali još je veća težina grijeha ona koju nijedan ljudski intelekt ne može pojmiti  i nijedna riječ izraziti, grijeh koji je izazvao suze iz najsvetijih očiju Sina Božjeg, blagog janjeta, koji je uzišao na križ i ponio grijehe svijeta.“ U Maslinskom vrtu „upoznao je tugu i nemir, užas grijeha koji je bio uzrok strašnog nemira i neobične tuge. Njegovo čelo se znojilo krvlju a ova sablast grijeha bila je uzrok ovog neobičnog znoja. Bio je pribijen na drvo, a grijeh ga je prikovao, grijeh mu je izazvao agoniju i grijeh ga je usmrtio.“

Misterij bezakonja stoga nema uzrok u istočnom grijehu Adama i Eve nego u Luciferu. Neposlušnost Adama i Eve je ustvari bila utjecaj Sotone, ali na Sotonu, čiji grijeh ne zaslužuje božji oprost, za razliku od naših predaka, nitko nije utjecao. I zbog toga je Krist novi Adam i poglavar Grada božjeg a ne Adam, a Lucifer je poglavar Grada đavoljeg.

REVOLUCIJA I KONTRAREVOLUCIJA

Ako je sv. Avgustin misaoni orao kojemu nitko nije ravan po dubini opisa suprotnosti ova dva grada, onda nitko bolje od Plinia Correa de Oliveira nije opisao povijest borbe između Grada božjeg i Grada đavolskog kroz stoljeća kao on u svom djelu Revolucija i Kontra Revolucija. Za brazilskog filozofa postoji revolucionarni proces koji ima svoje porijeklo dubokim duhovnim promjenama koje je Europa proživjela između XIV i XV stoljeća. Filozofija hedonističkog  humanizma  izazvala je protestantsku vjersku revoluciju koja je iznad vidljivih razlika oblikovala jedinstven blok s onim humanističkim. Francuska revolucija je prihvatila liberalne smjernice i smjernice humanističkog jedinstva protestantizma prenoseći ih na politički i društveni plan. Komunistička revolucija se proširila na svijet i dovela do konačnih posljedica  mržnju koja proizilazi iz mržnje jednakosti koju je promicala Francuska revolucija.

Jedna nova planetarna civilizacija je trebala zamijeniti kršćansku civilizaciju. Za vrijeme Francuske revolucije, 17 lipnja 1790, pruski revolucionar, Anarcharsis Clootz (1755 -1794) predstavio se u Skupštini kao „zagovornik ljudskog roda“, bio je na čelu delegacije osoba raznih jezika i narodnosti, najavljivao je izgradnju Univerzalne republike koja je trebala obuhvatiti sve narode na zemlji. Jedan drugi revolucionar, opat Henri Gregoire (1750 – 1831) tražio je u ime opće jednakosti ukidanje „aristokracije po koži. 4 lipnja 1793 organizirana je maskerada koja je prošla kroz  Konvent kao predstavljanje crnih muškaraca i žena koji su nosili  jednu zastavu na kojoj su bili nacrtani mulatkinja i crnac naoružani kopljem, nosili su frigijske beretke koje su bile simbol Revolucije. „Građani – najavio je Gregoire, među entuzijastičkim zastupnicima Konventa – još postoji aristokracija, ono po boji kože. Vi ćete učiniti da ona nestane.“

Utopija s mulatima dolazi odavno i izraz je jednakosti panteizma Francuske revolucije koja je namjeravala uništiti svaku razliku, ne samo društvenu nego i prirodnu da bi stvorila suprotnost stvarnosti srednjovjekovne kršćanske republike. Tek nakon propasti Habsburške monarhije 1918 ova utopija se izgleda ostvarila u događaju komunističke diktature proletarijata, u nacionalističkom Trećem Reichu i u Društvu naroda koje se kasnije pretvorilo u Organizaciju Ujedinjenih Naroda. Svi su ovi projekti bjedno propali. San o stvaranju Novog Svjetskog Poretka ustvari se nalazi u stvarnosti svjetsog kaosa koji danas ima boje Amazonije, sretnog raja u kojem domorodački narodi prenose mudrost prirodnih kultova i Carta della Terra /Karta zemlje – deklaracija nevladinih udruga …/ koja zamjenjuje Deklaraciju o pravima čovjeka koju je već nadmašena plemenskom kartom četvrte i pete Revolucije. Amazonija se  po fizičkom teritoriju uzdiže kao teološko mjesto i primjeran je objekt izvrsnosti obožavanja zemlje – geolatrie, kulta Majke Zemlje koja u svojoj utrobi sjedinjuje sva živa i neživa stvorenja i u kojoj sve ima svoj bitak jer su vremenom poništene sve razlike i ništa se otkriva kao konačna tajna svemira. METAFIZIKA NIŠTICE JE SRŽ NOVE VJERE.

Ali i ovaj nihilistički san dolazi iz davnina. Onih istih dana u kojima su Clootz i Gregoire izlagali svoje utopije, markiz de Sade (1740 – 1814) koji je bio zloglasni tajnik jakobinske sekcije Picche  /sablja/, objavio je pravi cilj Revolucije u svom Pamphlet francais /francuski pamflet/: Još samo jedan napor ako želite biti republikanci, u kojem porok slavi ukidanje svih moralnih načela.

Prije de Sadea teorijski začetnik ovog ukidanja bio je dom. Leger-Marie Deschamps (1716 – 1774),  benediktinski monah, ateista, na kojega su  potajno izvršio utjecaj Diderot i francsuki enciklopedisti. Njegovi rukopisi su pronađeni gotovo jedno stoljeće poslije njegove smrti i objavljeni po prvi put u boljševičkoj Rusiji, 1930. Ruski učenjak Igor Safarevic i akademik Bronislav Baczko su pokazali kako je očigledno da se u ovim spisim obogotvoruje ZLO. Deschamps proglašava opću jednakost u kojoj je sve jednako ništici. „Sva bića istjeću i utječu iz jednog u drugo i nema različitih vidova jednog jedinog univerzalnog roda.“ Panteizam se izjednačava s nihilizmom jer je sve ništa i sve se mora svesti na ništa. NIŠTICA JE JEDINA ANTITEZA BITKA. Antikozmizam koji je negacija i poništenje svake stvarnosti pokazuje se kroz ukidanje etike, svakog prava, svakog društva, svake obitelji i svakog vlasništva.

Primjenjujući na naše vrijeme jednu slavnu stranicu mons. Jean-Jacques Gaumea (1802 – 1879) možemo reći:“Ako s Revolucije skinete masku i upitate je: Tko si? Ona će odgovoriti: Nisam ono što se vjeruje /da sam/. Mnogi govore o meni, a samo je malo onih koji me poznaju. Nisam ni financijska oligarhija, ni američki globalizam, ni ruski moloh, ni kineski zmaj. Nisam ni islamska migracija koja preplavljuje Europu da bi je osvojila, ni sodomija koja se prikazuje protiv obitelji da ju razori, nisam ni Marco Panella ni Emma Bonino. Nisam ni Obana ni Soros. Ovi su ljudi moja djeca ali nisu Ja. Sve ove stvari su moje djelo ali nisu Ja. Ovi ljudi i ove stvari su prolazni a ja sam TRAJNO STANJE.

JA SAM MRŽNJA PROTIV SVAKOG VJERSKOG I DRUŠEVENOG REDA KOJI NIJE UTVRDIO ČOVJEK I U KOJEM ON NIJE KRALJ I BOG ISTOVREMENO.  JA SAM PROGLAŠENJE LJUDSKIH PRAVA PROTIV PRAVA BOŽJIH. JA SAM FILOZOFIJA POBUNE, POLITIKA POBUNE, RELIGIJA POBUNE, JA SAM NAORUŽANA NEGACIJA; JA SAM OSNOVA RELIGIOZNE I SOCIJALNE DRŽAVE PO VOLJI ČOVJEKA UMJESTO PO VOLJI BOGA. JEDNOM RJEČJU JA SAM ANARHIJA,  JA SAM BOG KOJI JE SKINUT S PRIJESTOLJA I ČOVJEK NA NJEGOVOM MJESTU. ETO ZAŠTO SE ZOVEM REVOLUCIJA, TO ZNAČI PREOKRET.“

Revolucija je organizirani marš, organizirani marš prema Ništa, pod vodstvom mračnih sila o kojima često govori sv. Pavao u svojim poslanicama  (Ef. 6, 12; Col.1, 13; Lk.22, 53)

SAMOUBOJSTVO REVOLUCIJE

Gospodin kaže:“Ja sam Onaj koji jesam (Izlazak,3,14).  Sotona glava i duša Revolucije urla:“Nema ničega izvan mene i ja se mrzim jer jesam.“ Demon bi htio stvaranje pretvoriti u ništa. Mysteriju iniquitatis – misterij bezakonja, je misterij težnje prema ništa i nemogućnosti da postigne taj cilj. Kada bi se to potpuno samoubojstvo ostvarilo Revolucija bi u trenutku uništenja zavladala nad Bogom a najviši čin gospodstva je moguć jedino u Bogu. Zlo postoji samo utoliko ukoliko je nedostatak dobra, a bez dobra ne može obstojati, kao što bolest ne može postojati bez tijela bolesnika kojeg napada. Bolest znači kraj ne samo bolesnika nego i bolesti.

Na tom putu  Revolucije prema ništa ona ne može postići svoj cilj koji je korijenito i konačno uništenje Crkve i kršćanske civilizacije. To dobro koje ostaje Revolucija treba preživjeti, ono  je klica njenog poraza. Prenesimo ovaj princip na povijest u kojoj se Bog uvijek služi s malim ostatkom pravih vjernika za izvođenje velikog povratka istine i dobra. Istaknuti bibličar, mons. Salvatore Garofalo, posvetio je detaljnu studiju La nozione profetica del „Resto di Israele“ – Proročki pojam „Ostatka Izraela“ u kojem pokazuje kako je ovaj pojam os proročke tradicije. Princip je izražen u formli: residuum reventetur – ostatak se vraća. Bog se želi poslužiti slabim i malenim da zbuni i pobjedi moćne.

Samorazorni hod Revolucije je usmjeren na to da se razbije na ostatku istine i dobra koje je princip i predpostavka njenog poraza. Gdje je svijeća koja gori tu je i svjetlost koja sja nejednakim sjajem prema plamenu ljubavi kojom izgara. Taj ostatak, ako je i najmanja svjetlost koja sja u noći, u sebi ima neodoljivu snagu zore, mogućnost novog, izvjesnost novoga koje je dano sa suncem koje izlazi. Svjetlost prodire, obasjava, grije, oživljava kao i dobro koje po svojoj naravi spaja, plodno je i širi. Zlo po svojoj naravi je sterilno i neplodno. Drama zla je u ovome: nije u stanju ugasiti zadnji ostatak dobra koje preživljava. Čak se i zlo može širiti. Njegova snaga, međutim, nije unutarnja nego vanjska. Ono se širi  preko zlih djela zlih ljudi i demona i uporno se nameće silom a ne silom istine i dobra koje osvaja.

Isus kaže „Ja sam svjetlost svijeta“ „Onaj koji ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv. 8, 12). Demoni žele ugasiti svjetlost svijeta i uroniti svijet u tamu prema slici svog kraljevstva. Ali tama nema u sebi snagu da potpuno porazi svjetlost jer je od svjetlosti od koje i oni /demoni/ imaju svoje porijeklo.

Pakleni svijet je svijet mračnog kaosa koji je predstavljen skulpturama deformiranih spodoba na srednjovjekovnim katedralama i u čudnim i nastranim prilikama na slikama Hieronymusa Boscha.

Slika neba se ne može prenijeti oslikati. Možda jedino jedna gotička ili romanička katedrala može biti daleki odsjaj. I ako jedna katedrala gori to će reći da je pakao prodro u nju  i da  jezik simbola čak ni u dvadesetom stoljeću  ne gubi svoju izražajnu snagu.

DJELA DEMONSKE NAPASTI

Revolucija je sotonska u svojoj biti jer je usmjerena na rastakanje djela Stvaranja i Otkupljenja da bi stvorila Društveno kraljevstvo demona, pakao na zemlji koji preobličava /imitira/ ono vječno kao što društveno/socijalno/ Kraljevstvo Krista uobličava Kraljevstvo raja nebeskog.

Istina je vjere: demoni postoje, oni se bore protiv ljudi, oni ih kušaju i tako zavladavaju njima. Glavno je djelo Sotone u kušnji /izazivanju/. Demon nas uvlači malo po malo, nagovara, i zavodi nas u grijeh. I sam Isus je iskusio ovo djelo izazivača koji mu reče:“Haec tibi omnia dabo, si cadens adoraveris me“- Sve ću ti ovo dati ako me  prostrvši se budeš obožavao.“(Mt.4,9).

Mistično Tijelo Kristovo počiva na dva stupa: njegovoj vidljivoj strukturi kojoj je na vrhu Papa, Kristov vikar, i nevidljivoj strukturi koja se sastoji od svetih. Njihov je sadržajni uzor Madona – Majka Božja – koja se može opisati kao Kristova namjesnica /vicaria/ u pogledu autoriteta ne-vidljivog kojim na nevidljiv način  kao Srce Crkve djeluje na istinske pobožnike.

Glavno djelo demona je zavođenje vrhova vidljivih i nevidljivih Mističnog Tijela Kristovog, autoriteta koji vode Crkvu i svete da ne propovjedaju i ne žive Istinu.

To je iskušenje za ljude koji predstavljaju vidljivu Crkvu i moć.  Demon ih zavodi da ne služe Crkvi nego vlastitim ambicijama i zadovoljenju vlastitih požuda. Ali one duše do kojih demon najviše drži su one pozvane na svetost. Sotona upravo traži njih koji su kao i on primili od Boga više milosti. Zavođenje ovih sastoji se u tomu da uvjeri ove duše da je dobro koje čine plod njihove snage i da je njihova zasluga, navodeći ih da zaborave da je svo dobro koje čine po sebi djelo Boga. Ovim dušama izazivač nudi uspjeh u darovima koje su primili da ih od poniznih pretvori u ohole, a ako u tomu ne uspije nudi im kušnju da se ne trude oko najvišeg dobra koje je savršenstvo nego da se zadovolje manjim, koje je često zlo kojim se put Križa zamjenjuje ublažavajućom duhovnošću i odbijanjem heroizma.

Sotona se više voli baviti ljudima Crkve nego laicima i to onim ljudima Crkve koji imaju najviša zvanja. Gubitak čiste i velikodušne duše, gubitak jednog sveca, biskupa, Pape, to je najviše postignuće Sotone. Za to je potrebna najveća moguća zavodnička sila koja se sastoji u obećanjima. Žrtvama se obećavaju najveća nevjerojatna materijalna dobara i alternativna duhovna dobara usmjeravajući snagu zavođenja na potpuno ljudske želje. Lav XIII, kako je svjedočio u svom Egzorcizmu, vidio je prijesto odvratnosti i bezbožnosti upravo tamo „ubi sedes beatissimi Petri et Cathedra veritatis ad lucem gentium constituita est – tamo gdje je utmeljeno sjedište najsvetijeg Petra i katedra istine i svjetlosti svijeta.“

VRATA PAKLA I VRATA NEBA

Sv. Ivan u Otkrivenju govori o ponoru u kojem je Sotona kralj (Ot. 9, 11) od kojeg je imao ključeve (ivi. 9,1); i kad je otvorio vrata da pusti na svijet svoje sljedbenike „iz ponora iziđe takav velik dim kao iz ogromne peči, od njega se zamračiše sunce i zrak“ (ivi 9,2).

Demoni i paklene pare iziđoše iz pakla i šire se po zemlji i dostižu do Hrama Božjeg. Sotonin dim djeluje kao anestetik prije nego dovede do smrti. A ipak vrata paklena neće prevladati jer se i vrata neba rastvaraju i iz njih izlaze bujice milosti koje čiste zrak i bude uspavane dajući im snagu za borbu. Snaga milosti dolazi preko sakramenata i Blažene Djevice Marije i preko bezbrojnih sadašnjih milosti koje primamo i na koje odgovaramo. S nebeskih vrata se danas spuštaju na zemlju legije anđela za borbu s demonima. Ako je istina ono što tvrdi sv. Tommaso da „ svim fizičkim pojavama i stvarima upravljaju anđeli“, onda to znači da svime onim što nas okružuje, svime što se događa upravljaju anđeli koji su prisutni u svakom trenutku i na svakom mjestu kao protagonisti božanskog plana, kao vođe u borbi protiv demona,  protiv svijeta i puti koju vodimo svakodnevno.

Dva grada koja se sastoje od anđela i ljudi su uvijek i posvuda izmješana na zemlji zbog čega je njihov sukob neprekidan i sveopći. Među njima nije moguć sporazum. Mi vjerujemo da smo u miru sve dok ne poteče krv. Duhovne vježbe sv. Ignacija nas podsjećaju na borbenu kršćansku nastrojenost koja nas poziva da izaberemo između dvije zastave koje nisu ništa drugo nego dva grada o kojima govori sv. Avgustin. Sv. Ignacije i sv. Avgustin nas podsjećaju i tumače evanđeosku maksimu „nitko ne može služiti dva gospodara, ili će jednoga mrziti a drugoga voljeti ili obratno“ (Mt. 6, 24; Lk. 16, 13). Naš život je vrijeme ove bitke koja je povijest rata u kojem nema razdjelnice između onih koji služe Božjem redu i sljedbenika paklenog kaosa. S druge strane piše sv. Hildegarda od Bingena, da se razumnost kao najviša odlika duhovnih duša „sastoji u mogućnosti izbora. Jer se u izboru ne mogu prihvatiti dvije u sebi suprotne stvari.

KRALJEVSTVO ANTIKRISTA I KRALJEVSTVO MARIJINO

Izgleda da se danas pobjeda smješi demonu i možemo se upitati ne poklapa li se naše vrijeme s vremenom Antikrista kao vrhunskom izrazu zla naše povijesti. Ako bi to bilo tako možemo zaključiti da smo na svršetku svijeta i da smo tu stigli nakon što smo upoznali društveno kraljevstvo demona a ne društveno kraljevstvo Kristovo. Protestanti, modernisti i njihovi prethodnici i sljedbenici, dopuštajući Krista, niječu Crkvu, ili pak, ne niječući je, drže je nevidljivom i tako odbacuju njezinu pobjedu. Njihova predođba je ona o jednoj nevidljivoj duhovnoj Crkvi koja je svedena na skupinu predodređenih, na jednu skupinu svetih koji su predodređeni da budu progonjeni i da nikada ne pobjede u povijesti. Iz toga nastaje jedna katakombistička /crkva/ i eshatologija žrtve koja odbija tzv. Konstantinsku Crkvu i ideal Društvenog kraljevstva Kristovog. Danas mnogi katolici  stvaraju upravo ovakvu protestantsku i modernističku teologiju. Sekularizacija se smatra nepovratnom i Crkva je svedena na mali broj vjernika koja odbija osvajanje javnog prostora. Otuda iskušenje da povjerujemo da smo na svršetku svijeta i da trebamo položiti oružje bježeši u iščekivanje. Više se u svijetu  ne bori  jer se ne vjeruje u dužnost „instaurare omnia in Christo – sve obnoviti u Kristu“, obnoviti kršćansku civilizaciju na ruševinama modernog svijeta prema velikom programu sv. Pia X.

Bog ne stavlja u srce čovjeka neostvarive želje i češnje tolikih katolika odanih Kraljevstvu  Kristovom su predodređene za ostvarenje prije kraja vremena. To znači da ne  živimo u vrijeme Antikrista nego samo u antikristovom dobu o kojem Ivan kaže:“Sada se pojaviše mnogi antikristi“(1 Iv.2,18). Glavni dokaz koja potvrđuje ovo je bitka koju vodimo protiv Revolucije da bismo uspostavili Društveno kraljevstvo Isusa i Marije, a što nije ništa drugo nego pobjeda Svete Crkve u društvu i u srcima. Borimo se jer je Bog stavio u naša srca ljubav za borbu.

CILJ NAŠE NADE

Naša borba nije bez nade. Onaj koji se ne nada odustaje od bitke a onaj koji se nastavlja boriti to čini jer ga podstiče nada. Nada i vrlina obasjavaju tamu noći. U noći mi ne vidimo cilj naše nade, zapravo ne vide ih naša osjetila jer je nada na djelu jedino kada se ne vidi ono čemu se nada. Zbog toga uvježbavamo krepost nade jedino na zemlji: u Nebu imamo ono čemu smo se danas nadali. U tom smislu onaj koji se nada je sličan onome koji  je postigao /ono čemu se nada/. Nadajući se on već ima na zemllji na nesavršen način ono što će jednog dana imati na savršen način u vječnosti.

Tridentski koncil nas uči da je nada kršćanska dužnost:“U pomoć Boga mora se staviti najčvršća nada i pouzdanje.“ Stoga, kako teolozi kažu, bez vjere se ne može nadati, osobita vrlina borbene Crkve – Chiesa militante – je ona mješavina vjere i nade koja se zove pouzdanje, koje se sastoji u vjerovanju i nadanju /u postizanje /dobara koja se našim osjetilima čine daleka. Sv. Pavle određuje pouzdanje kao „slavu nade“(Žid. 3,6) a sv. Toma definira nadu kao ojačanu zdravim uvjerenjem.“

Nada ojačava naše akcije i čini učinkovitijim naše molitve. Lijepo je boriti se u obrani Crkve koja je obavijena blistavom ljepotom ali koju volimo jer vjerujemo,  jer je u njoj naša nada. Na Nebu neće biti nade jer ćemo uživati dobro kojemu smo se nadali. U paklu će biti vječni očaj jer se pati zbog odsutnosti dobra u koje se nije vjerovalo i nije mu se nadalo. A ono čemu vjerujemo i nadamo se nije ništa drugo nego Bog i sva dobra koja nas približavaju Njemu. Zbog toga s Claude de la Colombiere ponavljamo:“Ja se Vama po Vama samome nadam, o moj Stvoritelju.“

Sve smijemo izgubiti osim pouzdanja. Pouzdajemo se ne toliko u postizaje nagrade za dobra djela, nego kako kaže sv. Avgustin, da izvršimo s pomoću Boga brojna dobra djela. Pouzdajemo se u borbu sve do pobjede jer se nadamo i stoga cilj naše nade  je sam Bog. Nadamo se ne samo da ćemo ga  jednog dana upoznati u Nebu nego da ga proslavimo na zemlji boreći se za Kraljevstvo socijalno/društveno/ Isusa i Marije za koje nam On daje nadu u ostvarenje. Gospodin pali nadu u srcima onih koji se nadaju u Njemu, i onaj koji se nada to čini jer jer je već primio dar nade. Neizmjerno pouzdanje hrani obećanje iz Fatime koje podstiče našu bitku na zemlji kojoj se Nebo raduje.

Mysterium iniquitatis: dal Nuovo ordine mondiale al caos globale

Autor: Roberto de Mattei S tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović