Connect with us

Vijesti

Na današnji dan 03.06.: Zašto su saveznici razarali hrvatski Split? Na zahtjev zločinca Tita!

Published

on

3. lipnja 1944. Ovo je ostalo od konkatedrale sv. Petra nakon bombardiranja Splita, na zahtjev Josipa Broza (izvor slika: Ratna kronika ST-a)

Svjedočenje preživjeloga: Saveznička bombardiranja Splita  

Poznato je da je jugo-komunistička (socijalističko-marksistička historiografija) pola stoljeća prešućivala partizanske ratne i poratne zločine. Međutim manje je poznato da je isto tako, jedva ili pristrano, spominjala anglo-američka teroristička bombardiranja hrvatskih gradova i gradića, naročito onih u priobalju od jeseni 1943. do jeseni 1944.

Nastojalo se pošto-poto prepustiti zaboravu barbarske “reidove” na civilne ciljeve. Bila je to još jedna od tabu-tema poput bleiburškog pokolja, “križnog puta” ili jama-bezdanica.

Ovako je izledala konkatedrala Sv. Petra prije bombardiranja Splita, na zahtjev Josipa Broza (izvor slike: Ratna kronika ST-a)

Namjerno se prešućivalo stradanja gradskog pučanstva, a uveličavalo žrtve i napore onih “po šumama i gorama”! Tako se dogodilo da hrvatska javnost sve do danas ne zna točno koliko je stotina nevinih civila (često čitave obitelji od djeda do unuka) bilo raskomadano, smoždeno ili osakaćeno pod savezničkim zrakoplovnim bombama od 50 do 500 kilograma. Ne zna koliko je bilo porušeno privatnih kuća i javnih zgrada, lučkih i kolodvorskih postrojenja, brodogradilišta, tvornica, kulturnih i sakralnih objekata…

Naprotiv, mnogi od poginulih često su pribrojavani “žrtvama okupatorskog ili fašističkog terora”, a za razaranja bivale optuživane njemačke ili hrvatske vojne postrojbe! Ovom prilikom podsjetit ću na najveće razaranje koje je u svojoj dvomilenijskoj prošlosti doživio Split prije sedamdeset godina.

Poslije kapitulacije Italije i petnaestodnevne partizanske uprave, grad su potkraj rujna 1943. zauzele njemačke vojne postrojbe i vratile pod vlast Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo mlađih građana povuklo se s partizanima, poneka obitelj pridružila se zbjegu koji će preko Visa otploviti u Italiju, potom u El Shatt. Preostali građani (oko 30.000) živjeli su u iznimno teškim ratnim uvjetima velike oskudice i gladi.

Ipak, najteže su ih pogađala svakodnevna nadletanja, te povremena bombardiranja i mitraljiranja anglo-američkih zrakoplova. Samo u prvih šest mjeseci 1944. nad Splitom i bližom okolicom bilo je 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje, a poginulo je preko 450 osoba. Potkraj svibnja 1944. uslijedio je kraći predah, pak je građane bio obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se: “Saveznici nas više neće bombardirati. Toliko je Splićana otišlo u partizane… Neće oni nas!”

Sablasna klaonica ljudi i stoke

Tada je osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944. Na improviziranoj tržnici (stari Pazar već je bio razoren) uz sjeverni zid Sv. Dominika i dijelu Hrvojeve ulice, poljoprivrednici iz okolice bili su dopremili obilje tamnocrvenih trešanja i ponešto poljoprivrednih proizvoda. Na obližnjem prostoru, uokolo Crkve sv. Duje i Peristila, preprodavalo se polovnu odjeću, obuću, rubeninu i ostale kućne potrebštine…

To je privuklo veliki broj izgladnjelih Splićana koji su se nadali nabaviti malo svježeg voća i povrća. Među njima zatekao se s majkom i autor ovih redaka. Dok smo se divili prekrasnim tamnocrvenim trešnjama ni u snu nismo mogli pomisliti da će se sav taj prostor do nekoliko minuta pretvoriti u sablasnu klaonicu ljudi i zaprežne stoke… Bili smo tek napustili tržnicu kroz stara Srebrena vrata i krenuli Krešimirovom ulicom put Pjace, kada se začula huka zrakoplova. Sirene se još nisu ni oglasile, a već su zapraskale prve eksplozije. Sunce su zamračili crni oblaci dima i prašine…

Te kobne subote “Saveznici” su od 10,10 do 14.49 sati bombardirali Split četiri puta! Prvi nalet imao je dva vala u razmaku od 23 minute. U oba slučaja napalo je po 12 zrakoplova dvomotoraca “bristol-blenheim” u pratnji 6 lovaca.

… a ovo je ostalo od zgrade Nadbiskupije

Drugi nalet počeo je u 13.02, također u dva vala u razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo čak 60 četveromotoraca “liberatora” (21 + 21) ostatak formacije odletio je istočno u pravcu Omiša.

Ravno i tepih bombardiranje

Taktika napada u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tz. “tepih sistemu”. S visine od oko 2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za “žive ciljeve” (50 do 100 kg) zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kg). Na grad je palo preko 800 bombi, otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom.

U sva četiri bombardiranja poginulo je možda desetak vojnih osoba, ali je zato stradalo 227 nedužnih civila, odreda žena i djece! Najviše ih je ubijeno ili ranjeno na javnim površinama (samo na tržnici preko stotinu!). U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Zbog unakaženosti neke je leševe bilo veoma teško identificirati.

Potpuno je srušena 121 kuća, teže oštećeno 217, a lakše 210. Pravim čudom ostala je pošteđena Crkva sv. Duje i zvonik. Naime, tri bombe velike razorne moći vezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile dvije obližnje stambene zgrade na Peristilu.

Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Ironijom sudbine ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe (koja dominira gradom i veoma je uočljiva!) niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački stožeri: Banovina, hotel Amabasador, Jadranska banka na Rivi…

Već nakon prvog naleta, “bumbal” Sv. Duje brecajući je pozivao na okup članove Narodne zaštite. Oni su pružali prvu pomoć, skupljali ranjene i mrtve, otkopavali zatrpane itd. Vršeći dužnost poginula su petorica: Miljenko Bilan, Ivan Brešan, Ivan Maslov, Babo Mrduljaš i Veljko Radeljak. Pripadnici hrvatske vojnice (domobrani i ustaše) pomagali su prokrčiti ulice. Nijemci su unesrećene prevozili kamionima i uništavali neeksplodirane bombe.

Na otkopavanju zatrpanih bilo je angažirano 200 do 800 civila. Zatrpani u kućnim skloništima uglavnom su otkopani još istog dana. Preostali leševi otkapani su sve do 8. lipnja. Nastali požari teško su se gasili, jer vatrogasci nisu imali ni dovoljno goriva ni vode. Posebne skupine zaštitara, domobrana, mornara, oružnika i redarstvenika vršili su noćni nadzor.

Napad na zahtjev Tita

Pokoji zatečeni pljačkaš-lješinar ustrijeljen je na licu mjesta. Neposredno poslije bombardiranja, splitski arhitekt i slikar ing. Niko Armanda, obilazio je i skicirao ruševine (crteži se danas čuvaju u Muzeju grada). Nekoliko fotografa amatera također je snimilo pojedine prizore.

Već istoga dana uslijedio je veliki eksodus građana. Bježalo se na Marjan i u splitsko polje. Malo je tko ostao u gradu. Sutradan (4. VI.) biskup dr. Kvirin K. Bnefačić javio je Papi Piju XII. preko nuncija u Beču da su njemački i ustaški vojnici napustili grad, te zamolio neka se Split proglasi otvorenim gradom.

Hrvatska i njemačka promidžba iskoristila je ovo bombardiranje da bi žestoko optužila partizane, naročito maršala Tita. Gradski dnevnik Novo doba bilježi (5. VI.) da je Radio London javio: “Glavni stan savezničkih zračnih snaga u Italiji izvješćuje da su engleski lovački zrakoplovi i teški američki bombarderi napali koncentracije trupa, te lučka i željeznička postrojenja u Splitu i okolici (…) Napadaj je izvršen na zahtjev maršala Tita.”

A Radio Bari: “Glavni stan savezničkih zračnih snaga na Sredozemlju objavljuje da su teški američki bombarderi i engleski lovački zrakoplovi pomažući Narodnooslobodilačkoj vojsci marašala Tita, bombardirali lučka postrojenja, te željezničku postaju, lokomotive i vlakove u Splitu…”

Također je objavljen popis poginulih i potresna nepotpisana reportaža o razrušenom Splitu (po svoj prilici iz pera književnika Ivana Katušića koji je tada bio reporter te novine). Istovremeno u partizanskom ilegalnom glasilu NOO Splita (Glas Splita br. 11, od 8. lipnja 1944.) među ostalim je pisalo: “Savezničko bombardovanje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodličku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (…) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike…”

U bivšoj Jugoslaviji (sve do 1990!) nije se smjelo kritički pisati o tom zločinačkom anglo-američkom razaranju Dioklecijanova grada. Djelomična dokumentacija po prvi je put objavljena tek 1998. u časopisu Testimonia croatica, MH, Split, br, 1, str. 67.-124.

Frano Baras/HKV

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved