Zadnjih godina svjedoci smo rastu popularnosti istočnog kršćanstva na zapadu. Koji je jedan od razloga tome – pita se Kyrios?

Odgovara grkokatolički svećenik o. Jason Charron… poslušajte zanimljivo tumačenje…

Kao kardinal, Ratzinger je izabran u najviše francusko akademsko tijelo; kao papa Benedikt XVI. vratio se i opet svojim kolegama govorio o Bogu.

Papa Benedikt XVI. maše dok slavi misu u Esplanade des Invalides 13. rujna 2008. u Parizu. OSSERVATORE ROMANO / AFP

Tijekom svoje gotovo osmogodišnje vladavine papa Benedikt XVI. 25 je putovao izvan Italije. Bio je prije svega “intelektualni putnik”, koji je nastojao povući jasnu liniju oblikovanja kršćanske misli i nastojao iz nje izvesti koherentan sustav. Ova duhovna i intelektualna pustolovina došla je do vrhunca 12. rujna 2008., njegovim govorom u Collège des Bernardins, ključnoj postaji tijekom njegova putovanja u Pariz.

Benedikt XVI. u Parizu

“Ovaj prvi dan bio je medijski uspjeh za papu i – iznenađujuće – popularan uspjeh u avenijama glavnog grada. Oko 18:30, na cesti za Notre-Dame de Paris, gužve su bile na snazi,” prepričao je komentator vijesti u 8 sati na France 2 te večeri.

Dana 12. rujna 2008. pariški novinari bili su zaprepašteni kad su vidjeli da je toliko mladih ljudi privukao Papa, koji je slovio kao sramežljiv — sebe je opisao kao “knjiškog moljaca” — i prilično suzdržan prema gužvi i putovanjima.

Nekoliko sati ranije, nakon službenog dočeka u Elizejskoj palači, Benedikt XVI. održao je nastupno predavanje u Collège des Bernardins. Došao je pokrenuti kulturni program ovog bivšeg samostana, koji se dugo koristio kao vatrogasni dom, a potom ga je Pariška biskupija obnovila da postane mjesto obuke i kulturne razmjene na inicijativu kardinala Jean-Marie Lustigera, koji je umro godinu dana prije Benedikta posjet XVI.

©AFP FOTO /BAZEN/ ERIC FEFERBERG Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegova supruga Carla Bruni-Sarkozy razmjenjuju darove s papom Benediktom XVI. tijekom njegova posjeta 12. rujna 2008. Elizejskoj palači u Parizu.

Pouke monaštva

Njemački papa, govoreći na savršenom, delikatnom francuskom koji iznenađuje i osvaja milijune gledatelja, predlaže putovanje u prošlost u avanturu zapadnog monaštva kao temeljnog elementa europske kulture.

“Mladi redovnici došli su živjeti ovdje kako bi naučili dublje razumjeti svoj poziv i biti vjerniji svom poslanju. Nalazimo se u mjestu koje je povezano s kulturom monaštva. Ima li nam to danas još nešto za reći , ili se samo susrećemo sa svijetom prošlosti?” pita Benedikt XVI., u promišljanju koje je istodobno akademsko i izravno.
Papa se osvrće na “veliki kulturni preokret koji je proizašao iz seobe naroda i nastajanja novih političkih konfiguracija”, objašnjavajući da su “samostani bili mjesta gdje su preživjela blaga drevne kulture i gdje se u isto vrijeme polako oblikovala nova kultura iz stari.”

Traganje za Bogom

Ali izgradnja ove kulture nije bila sama sebi cilj. U osnovi, ovi su redovnici “tražili Boga. Htjeli su prijeći od nebitnog do bitnog, do jedine istinski važne i pouzdane stvari”, kaže Benedikt XVI.

On nastavlja objašnjavajući da ova potraga za Bogom ostaje vrlo aktualan izazov, čak iu velikim, anonimnim, sekulariziranim gradovima poput Pariza, gdje je “Bog za mnoge uistinu postao velika nepoznanica.”

„Ali kao što je u prošlosti, kad je iza mnogih slika Boga bilo skriveno i prisutno pitanje o nepoznatom Bogu, tako je i sadašnja odsutnost Boga tiho opkoljena pitanjem o njemu“, tumači Benedikt XVI., dobro znajući da je dio njegove publike ateist ili agnostik.
„Ono što je europskoj kulturi dalo temelj – potraga za Bogom i spremnost da ga se sluša – ostaje i danas temelj svake prave kulture“, dodaje njemački papa, koji želi promicati kršćanske korijene Europe.

Suosjećajno uho za prestižnog “kolegu”

Među 650 prisutnih političkih i kulturnih ličnosti bili su bivši francuski predsjednici Jacques Chirac i Valéry Giscard d’Estaing, kao i različite ličnosti kao što su Robert Badinter, Jacques Delors, Max Gallo, Michael Lonsdale, Jean Tiberi, Régis Debray i Dalil Boubakeur, tada rektor Velike džamije u Parizu.

Prisutni su bili zapanjeni intelektualnom veličinom ovog akademskog pape, posebice članovi Instituta de France, koji su bili polaskani što ih je ovaj ugledni predavač nazivao “kolegama”, od kojih su ga neki i osobno poznavali.

Tadašnji kardinal Joseph Ratzinger zapravo je 1992. izabran za pridruženog stranog člana Académie des Sciences Morales et Politiques (Akademija moralnih i političkih znanosti), na mjesto broj 2, naslijeđujući bivšeg sovjetskog disidenta Andreja Saharova, koji je preminuo tri godine ranije, nedugo nakon što ga je Gorbačov rehabilitirao. Pomalo neobično, ova katedra 2, rezervirana za inozemne suradnike Akademije, također je bila katedra britanskog pisca Rudyarda Kiplinga (1865.-1936.), slavnog autora knjige o džungli.

Postavši pridruženim članom Instituta de France, Joseph Ratzinger, kasnije Benedikt XVI., dao je teologiji posebno mjesto u francuskim akademskim krugovima. Prije njega, još uvijek među stranim suradnicima, švicarski teolog Hans Urs von Balthasar zauzeo je katedru 4, s iznenađujućim nasljednikom u osobi bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Kardinali Henri de Lubac i Roger Etchegaray također su bili naslovni članovi Akademije.

Od “Panzerkardinala” do “mislitelja Božjega”.

Sada se Benedikt XVI. vraćao u Francusku kao papa, slijedeći stope svog prijatelja i prethodnika Ivana Pavla II., koji je otišao u Pariz 1980. i 1997. Mogao je govoriti o Bogu na svjetovnom terenu i primiti toplu dobrodošlicu, u skladu s hvaljenim predavanjima koja je održao u Francuskoj kao kardinal, posebice na Sorboni uoči 2000. godine. Bio je u mogućnosti obaviti putovanje koje je Pavao VI. — papa zaljubljen u Francusku, zemlju koju je opisao kao “peć u kojoj se peče intelektualni kruh kršćanstva” — nije mogao napraviti.

Benedikt XVI. je tog petka u rujnu 2008. dao žito na mlin svojim francuskim sugovornicima koji su, čak i bez vjere u Euharistiju, trebali biti nahranjeni dobrom duhovnom i intelektualnom hranom, te su se mogli staviti u puno zajedništvo misli. s njemačkim pontifom. Čovjek koji je na početku svog pontifikata ironično opisivan kao “panzerkardinal” napokon je postao, čak i u očima općenitih medija, “Božji mislilac”.

izvor: Aleteia

Erdogan vodi riskantnu igru balansirajući između Istoka i Zapada – piše Josip Horvat na Epoha portalu

Turska bi službeno mogla postati kandidat za članstvo u multipolarnoj skupini država na predstojećem summitu BRICS+ u Rusiji. Službeno podnošenje zahtjeva za članstvo već je obavljeno. Predsjednik Erdogan ne razmišlja mnogo o jednostranoj geopolitičkoj orijentaciji svoje zemlje.

Turska je službeno podnijela zahtjev za pridruživanje skupini zemalja BRICS-a, izvijestila je novinska služba Bloomberg. Iznenađujući potez naglašava želju predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da redefinira globalnu ulogu svoje zemlje i stvori saveze izvan tradicionalnih zapadnih partnera.

Turska je prije nekoliko mjeseci izrazila interes za pridruživanje BRICS-u. O tom. Vrijeme je eksplozivno: zemlja je članica NATO-a desetljećima, ali u isto vrijeme održava bliske odnose s Rusijom – čak i nakon njezine invazije na Ukrajinu. Zahtjev za članstvo u BRICS-u odražava Erdoganovu viziju multipolarnog svjetskog poretka u kojem bi Turska trebala djelovati kao most između Istoka i Zapada.

“Turska može postati snažna, prosperitetna, poštovana i učinkovita zemlja ako istovremeno poboljša svoje odnose s Istokom i Zapadom”, rekao je nedavno u Istanbulu Erdogan, poznat i kao “Sultan s Bospora”. Bilo koja druga metoda neće koristiti Turskoj, već će joj naštetiti.

Turkey has formally asked to join the BRICS group of emerging-market nations https://t.co/YZCNF3NTks

— Bloomberg (@business) September 2, 2024

Približavanje zemljama BRICS-a – Brazilu, Rusiji, Indiji, Kini i Južnoj Africi – također je reakcija na zastoj pregovora o pristupanju EU. Godinama je bilo malo napretka u turskoj kandidaturi za EU, što izaziva frustracije u Ankari.

Međutim, Erdoganov vanjskopolitički kurs nije bez rizika. Neootomanska i nacionalistička orijentacija njegove politike redovito se sukobljava sa zapadnim interesima. Odnosi sa SAD-om i drugim NATO partnerima su napeti, ne samo zbog stava Turske u sukobu u Ukrajini.

The BRICS with Turkey now joining as new member. BRICS now controls all the key choke points in Central Asia and the Middle East.
Mackinder's Heartland is forming before our eyes! https://t.co/PNH5QpCQ8r pic.twitter.com/63V7nxazVF

— Ignis Rex (@Ignis_Rex) September 1, 2024

Istodobno, tursko vodstvo nastoji sve opcije držati otvorenima. Krajem kolovoza turski ministar vanjskih poslova sudjelovao je na ministarskom sastanku EU-a prvi put nakon pet godina – što je bio znak dobre volje prema Bruxellesu. Najavljeno je i sudjelovanje na sastanku BRICS+ u Rusiji.

Stručnjaci vide tursku vanjsku politiku kao riskantno balansiranje. S jedne strane, zemlja želi ispuniti svoje obveze prema NATO-u, a s druge strane, graditi nova partnerstva na istoku. Hoće li ova strategija dugoročno funkcionirati, ostaje za vidjeti.

Turkey has formally asked to join BRICS.

A watershed moment in geopolitics, since Turkiye is a NATO member and a strategic country in so many ways.

The US empire is losing its grip and appeal. pic.twitter.com/0Tw5UIf2rn

— S.L. Kanthan (@Kanthan2030) September 2, 2024

U svakom slučaju, zahtjev za članstvo u BRICS-u jasno pokazuje Erdoganove ambicije da Tursku pozicionira kao globalnog igrača. U svjetskom poretku koji se mijenja, on se oslanja na fleksibilnost i pragmatizam – čak i ako bi to moglo uvrijediti zapadne saveznike. No, zbog geostrateški povoljnog položaja svoje zemlje, Erdogan se može kockati i dopustiti si više od mnogih drugih članica.