Connect with us

Vijesti

Nevjerojatna Euharistijska čuda u svjetskoj TV produkciji: Lanciano, Ludbreg i …

Published

on

Preko milijardu katolika vjeruje da se u svetoj misi kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Isusa Krista.

Posjetili smo tri mjesta gdje se vidljivo dogodila ova misterija; susreli ljude čiji su se životi zbog toga promijenili i saznali za znanstvena istraživanja koja otkrivaju nevjerojatne stvari.

Pogledajte video u produkcije EWTN svjetske katoličke TV…

Vijesti

START Hoda za život: Rođeni daju svoj glas za život nerođenih

Published

on

Pjesma, smijeh i radost u miroljubivom Hodu za život i obitelj proći će u svibnju, lipnju i rujnu središtima 15 hrvatskih gradova – piše Marino Herceg u Glasu Koncila.

Ususret prvomu ovogodišnjemu Hodu, čiji je domaćin Osijek u subotu 11. svibnja, razgovarali smo s nekoliko lokalnih kooordinatora da bismo ispitali u kakvu ozračju dočekuje Hrvatska »festivale života«. Geslo koje će u proljetnim danima u zagovoru života ujediniti sjever i jug Lijepe Naše je »Glas rođenih za život nerođenih«.

»Osjećamo da raste javna potpora Hodu za život«

Naširoko bi se moglo pisati o plodovima koji su se dogodili tijekom proteklih osam godina otkako se u Zagrebu dogodio prvi hrvatski Hod za život. Svakako se iz toga popisa ne bi mogla izostaviti ni promjena javne svijesti, u kojoj nerođeni više nisu samo »nakupine stanica«, nego i živa ljudska bića, koja imaju svoje jedinstvene otiske prstiju, čija srca počinju kucati već 18. dana od začeća… Na to je u razgovoru za Glas Koncila pozornost skrenuo Luka Blagojević, koordinator osječkoga Hoda. »I u našoj se sredini definitivno danas o pobačaju govori drugačije nego u odnosu na ranija razdoblja. Pobačaj je postao tema o kojoj se govori. Uspjeli smo s Hodom za život osnažiti u javnoj svijesti činjenicu da život započinje u trenutku začeća, što su nam prije nekoliko godina potvrdili i svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj. Iz toga proizlazi i druga misao koju nastojimo osnažiti u javnosti, a to je da je pravo na život temeljno pravo svakoga čovjeka, uključujući i onoga nerođenoga«, pojasnio je Blagojević.

Hod za život u Osijeku se druge svibanjske subote događa peti put, podsjetio je Blagojević te napomenuo kako u najvećem gradu na istoku Hrvatske raste broj onih koji se uključuju u Hod, bilo kao volonteri koji sudjeluju u organizaciji i pripremama, bilo kao sami sudionici miroljubive povorke za život koja prolazi središtem grada. Hod za život pomoć i potporu redovito nalazi i među osječkim župama, u gradu i u susjednim mjestima, napominje sugovornik. »Osjećamo da raste javna potpora Hodu za život. Vidljivo je to ne samo u Osijeku, nego i u drugim hrvatskim gradovima. Primjerice, iz godine u godinu svjedočimo uključivanju novih gradova u Hod«, dodao je Blagojević.

Histerično ignoriranje činjenica

U kratkoj izjavi za Glas Koncila dr. Željka Markić, izvršna direktorica udruge »U ime obitelji«, koja organizira Hod za život, upozorila je da se strašna istina o pobačaju sve glasnije čuje i da neki zbog toga odlučuju »histerično ignorirati znanost i činjenice«.

»Žele pobačaj staviti u Ustav. Pokušavaju u EU-u pravo na usmrćivanje vlastitoga djeteta proglasiti ‘temeljnim ljudskim pravom’. I stalnim vikanjem svojih parola nastoje spriječiti da se čuje istina, da se čuje glas nerođene djece i plač žena koje su žrtve laži da im pobačaj ‘pomaže’. Nikad nikomu ne pomaže prekinuti život svojega sina ili kćeri«, upozorila je dr. Markić i potaknula: »Živimo u demokraciji. Ako šutimo, ispada da se slažemo sa zakonima koji omogućuju prekid života nerođenoga djeteta i koji nedovoljno pomažu majci, ocu i obiteljima s djecom. Uostalom, ne tako davno vladali su i oni koji su tvrdili da čovjek crne boje kože nije čovjek i da je u redu tretirati ga kao roba. Oni su bili glasni, imali su utjecaj i moć. A danas ih se njihovi potomci srame.«

Za konkretni zakonski okvir koji će zaštititi nerođene

Drugi put Hod za život ulicama Zvonimirova kraljevskoga grada Knina prolazi u subotu 1. lipnja. Takvo je okupljanje, pojasnio je kooordinator kninskoga Hoda Domagoj Jurković, važno i u kontekstu demografske katastrofe s kojom je suočen Knin, grad koji danas zajedno sa svojom okolicom ima oko 11 tisuća stanovnika, što je više nego upola manje od nekadašnjih 25 tisuća ljudi. No ozračje u kojem se u gradu dočekuje Hod za život pozitivno je u svakom pogledu, napomenuo je Jurković. »I kod nas su se znali pojavljivati komentari o tome kako je Hod za život ‘politiziran’, no dijelom je to i zato što svaka nova stvar izaziva i neku početnu sumnju.

Ali za većinu stanovnika Knina Hod za život je gibanje koje unosi nešto pozitivno, koje je veselo i dobro«, pojašnjava Jurković te dodaje: »U prošlogodišnjem je Hodu sudjelovalo 700-tinjak ljudi. Za mene su osobno u čitavoj dosadašnjoj pripremi Hoda kao veliko iznenađenje došli naši mladi. Mnoge od njih ranije nisam poznavao, a doista su se dokazali kao vrijedni i marljivi, osobito u svom angažmanu na društvenim mrežama, u poticanju drugih da se uključe u naš Hod.« Kao član nacionalne koordinacije Hoda za život podsjetio je i na važnost donošenja konkretnoga zakonskoga okvira koji će nerođene napokon zaštititi od arbitrarnih tumačenja znanstvenih činjenica i raznih ideoloških konstrukcija.

Prvi put u Sinju

Tjedan dana nakon Knina Dalmatinsku će zagoru razveseliti i Hod za život u Sinju. Kada smo se telefonski javili Martinu Vrliću, jednomu od članova uže organizacijske skupine, sve je više-manje bilo osmišljeno za subotu 8. lipnja. U Sinju se Hod za život događa prvi put. Dobar dio inicijative da Hod zaživi i u Sinju, napominje Vrlić, došao je iz redova obiteljske zajednica koja se okuplja pod okriljem sinjske franjevačke župe. Već od prvih najava ozračje prema Hodu, pojašnjava sugovornik, u Sinju je afirmativno.

»Budući da je ovo naš prvi Hod, trenutačno se ne želimo opterećivati brojkama. Potporu u našem gradu zasigurno osjećamo, počev od naših franjevaca pa do drugih sugrađana. Najvažnije je što će se pitanje borbe za život od začeća do prirodne smrti kroz Hod na nov i snažniji način aktualizirati i u Sinju«, dodao je Vrlić. I sinjski će Hod, pojasnio je sugovornik, uz radost i pjesmu donijeti i konkretna životna svjedočanstva. U fokusu će biti obitelji s više djece.

»Pokret« koji donosi dobro

Hod za život ove se godine također prvi put događa u Opuzenu, gradu u dolini rijeke Neretve, koji je domaćin »festivala života« u subotu 8. lipnja. U Opuzenu će se u Hod uključiti i stanovnici Metkovića i Ploča. Ana Postrimovski, koordinatorica iz Opuzena, pojašnjava: »Ljudi se u našem kraju uključuju u Hod za život jer u njemu prepoznaju ‘pokret’ koji donosi dobro. To je gibanje koje u našu sredinu unosi pozitivno ozračje, nešto što ljudi prepoznaju kao ono što je istinski progresivno, kao ono što izgrađuje. Naposljetku, i Bog je graditelj«, napominje Ana Postrimovski i dodaje: »Hod za život je događaj koji nadilazi pojedine svjetonazore. On je simbol izvorne ljudske potrebe da se život čuva i brani. Koliko je samo filmova snimljeno o toj temi, primjerice o preživljavanju teških ratnih događanja, velikih katastrofa, koncenracijskih logora. Pa i mi kao gledatelji svih tih filmova zasigurno smo se uvijek poistovjetili sa životom, htjeli smo da svi prežive… Borba za život jednostavno je upisana u ‘genetski kod’ svakoga čovjeka.« Koordinatorica Postrimovski majka je šestero djece, od kojih je jedno rođeno s teškoćama u razvoju, a zadnjih nekoliko godina svoje stajalište prema zaštiti života svjedoči i angažmanom u opuzenskoj udruzi za djecu s teškoćama u razvoju »Sunce moje malo«.

Hod za život u Hrvatskoj

OSIJEK – subota 11. svibnja
VINKOVCI – subota 18. svibnja
ZAGREB – subota 18. svibnja

KNIN – subota 1. lipnja
ZADAR – subota 1. lipnja
OPUZEN (ujedno i za PLOČE i METKOVIĆ) – subota 8. lipnja

SINJ – subota 8. lipnja
VARAŽDIN – subota 8. lipnja
SISAK – subota 15. lipnja

SPLIT – nedjelja 16. lipnja
IMOTSKI – srijeda 22. lipnja
SLAVONSKI BROD – subota 7. rujna
RIJEKA – subota 7. rujna

Marino Erceg
Glas Koncila

Continue Reading

Vijesti

KOLONA

Published

on

Tri dana već pješačimo. Ne znam točno koliko nas je no kolona je nepregledna preda mnom a ni pozadi se ne vidi kraj. Po zalasku sunca skrenemo sa puta i legnemo gdje ‘ko uspije. U zoru ustajemo i krećemo dalje. Povremeno čujem pucnjeve.  Uglavnom u gluho doba noći. Nismo ništa jeli ni pili otkad smo krenuli. Nema, valjda.

Sunce već grije. Umorni smo i iscrpljeni no znoj se ipak cijedi. Za nuždu se ne zaostaje i svatko radi ono što mora. Zaostajanje znači smrt. Blagodat ili kazna? Metak, nož ili nešto treće. Uvijek se nešto smisli. Kolona zaudara. Oko nas i ono što nam blagi povjetarac nosi od onih ispred. Povraćao bih, od malaksalosti i mirisa, da imam što. A nemam. Samo grčeve. Od mučnine i gladi. Noge ne osjećam. Samo hodam. Prošlu sam noć vidio da su mi žuljevi prokrvarili. Od čarapa nema koristi. Ionako su već istrošene i sa rupama no ublažit će trljanje kože o cokule. Masaža ne pomaže a i nije dozvoljeno skidati obuću. Niti bilo što drugo. Znoj i prašina su učinili svoje. Uvukli su se u svaku poru. Dižu je tisuće nogu pred nama i konjska kopita koja progalopiraju  pored nas svakih nekoliko minuta. Odjeća je skorena i doima se kao oklop. Dodatno otežava kretanje. Dišemo na usta i posrćemo. Pridržavamo se međusobno i bodrimo ako kome oko nas, uglavnom najbližem, zatreba. Onaj tko padne, ostaje ležati. Ili je preminuo od iscrpljenosti ili od metka. Oni koji su uz rub kolone imaju mnogo veće šanse da poginu. Jer se nekome tako svidjelo. Razlog je nepotreban. Samo želja za ubijanjem. A bilo je. Ne prođe sat, otprilike, da se ne iskaže želja. I realizira. Ja sam bio u sredini pa sam imao šanse stići do kraja puta, ne shrva li me tjelesna iznemoglost. Da mi je barem gutljaj vode, da ovlažim suha usta i sperem prašinu. Jedva sam gutao i grlo mi je bilo potpuno suho. Nisam mislio o onome što je prije bilo. Niti o onome što će biti ni što bi moglo biti. Bio bi to prevelik napor. Svu je snagu trebalo usmjeriti u preživljavanje. Bilo je tu i starijih od mene, i muškaraca i žena. Vjerojatno im je bilo gore nego meni no nisam mogao razmišljati o njima. Posebno je mlađim ženama bilo teško. Bile su izložene i čuvarima i čuvaricama. Ovi prvi su ih odvajali i redovito silovali po dva, tri, četiri, kako kad, a ovima drugima se iz nekog razloga ne bi svidjele pa bi ih ili tijekom odmora, poslije silovanja ili u koloni dohvatile kundakom ili bičem, uz obaveznu bujicu pogrdnih riječi. Krenule bi izjutra sa kolonom, izmrcvarenije nego pred odmor. Nitko nije smio reći ni riječ, makar se to događalo ili pred nama ili tek koji metar dalje. U daljini se povremeno čula rafalna paljba u skoro pravilnim razmacima, uglavnom pred večer i noću. Nitko nije uzvraćao.

Predvečer smo stigli do neke stare hale. Prošli smo putem pored reda kuća sa obje strane pred kojima nije bilo odveć ljudi. Djecu nisam čuo. Naslonjeni uz ogradu dvorišta promatrali su nas. Valjda nisu smjeli bliže. Ili nisu htjeli. Neki su nas samo nijemo ispratili pogledom. Neki su pak dobacivali pogrdne riječi a doleti i pokoji kamen. Netko jaukne iza mene. Dvojica na konju projašu pored nas, ne osvrčući se. Okolinu nisam dobro vidio jer su mi pogled djelomično zaklanjala stabla puna lišća pa sam tek otprilike mogao ocijeniti gdje smo. Kao da bi to išta vrijedilo. Nisam ovdje nikad bio. Ne znam kako se mjesto zove. Bilo ih je mnogo u tom kraju. Istih ljudi i sličnih naziva. Nagurali su nas unutra toliko da smo imali jedva mjesta za sjesti. Ja sam bio skoro uza sami zid. Velika se drvena vrata zatvore i navuče zasun. Čuo sam pred  njima korake barem dvojice kako nešto pričaju. Privikavao sam oči na mrak. Krov je bio visok i na nekim mjestima propao tako da je nešto mjesečine prodiralo do nas. Nitko nije pričao. Uspijevao sam čuti samo stenjanje i plač. Uspijem se nekako spustiti uza zid i sjednem, skupljenih nogu. Počnem osjećati zatomljenu bol. Bio sam gladan i još više žedan. Što bih dao za malo vode. Za koji trenutak sam mnogo bolje vidio u mraku. Podignem glavu. Procijenim da nas je unutra najmanje tisuću. Možda i dvije. Od toga barem  je pet stotina žena. Uglavnom mlađih. Izdržljivijih. Većina starijih ostala je ležati negdje uz put. Onaj ostatak kolone je negdje u blizini jer ne hodamo noću. Ne znam  nastavljaju  li dalje ili su i oni u nekoj hali. Glasovi nisu dopirali do nas. Nisam mogao predočiti koliko ih je. Zadah  skorene nužde i oznojenih tijela širio se zatvorenim prostorom. Pomiješa se sa svježim smradom. I sa mirisom krvi. Nije dugo trebalo čekati na zuj muha i komaraca. Bilo je ranjenih i izbatinanih. Stari su zavoji popustili a nove su rane otvorene. Čovjek bi pomislio da gladan i žedan čovjek nema što izbaciti iz sebe. Ja sam smršavio barem pet kila u zadnjih desetak dana. Netko zahroplje pored mene i umiri se. Nisam morao gledati. Stariji, suhi čovjek. Nisam ga poznavao. Već je bio negdje drugdje. Nadam se, na boljem mjestu od ovog. Pomokrim se, ne mičući se s mjesta. Izgubio sam pojam o kontroli a i da sam htio, nisam imao gdje. Niti snage da ustanem. Nitko nije imao mjesta. Ništa nismo imali. Na ovom mjestu, gazili su nam i preostalo dostojanstvo. Pokušavao sam zaspati, ruku obujmljenih oko koljena. Zid mi je pridržavao leđa. Sa obje strane osjećao sam tuđa leđa kako pojačavaju pritisak. Teško, promuklo disanje uokolo. Nisam se bunio.  Nije nitko. I na takav smo se način potpomagali. Ni o čemu nisam mislio. Samo se crnilo razlivalo svakim kutkom razuma. Učini mi se da sam zaspao. Nikako nisam mogao dozvati slike moje Slavonije u proljeće i rano ljeto. Roditelja, brata i sestara. Rastrčanih konja po našim livadama. Mirisa trave i kloparanja drvenih kotača. Štropota konjske orme. Toliko je bilo mračno. U duši. Nisam ih odavno čuo ni vidio.

Začujem metalni zvuk zasuna i škipu nepodmazanih, nekorištenih šarki. Nastade komešanje jer su neki sjedili pred vratima. Mnogi. Nisu imali gdje. Svjetlost dvije lampe osvijetli nekoliko prvih metara. Jedna od njih krene među ljude polegle jedni po drugima. Druga ostane na vratima. Vidjeh kako se kundaci i drvene palice spuštaju na moje supatnike. Po glavama. Gdje dohvate. Čulo se kako pucaju kosti. Kao suhe grančice. Krkljanje. Opet miris svježe krvi. Mislim da neki od njih neće dočekati jutro. Ni nama nije bilo izvjesno. Svaki je trenutak mogao biti posljednji. Čuvari su nogama uz obilje psovki krčili put preko tjelesa a svjetlost lampe je prodirala naprijed. Zatim stane. Začujem krikove a onda plamičak pucnja bljesnu. Krikovi nastave parati zrak. Zatim svjetlost kao da se gubi i traži put. Malo lijevo pa malo desno poskakuje preko tijela. Zatim krene prema meni. Ili prema izlazu. Pred njom neke spodobe u sjeni. Nisam pokušavao razaznati tko je iako je još bilo nešto mjesečine. U ovakvom stanju ni majku ne bih prepoznao. Očaj i strah jesam. Raspoznavao se u njihovim jecajima. Kundaci pušaka pojačavali su efekt. I urlanje čuvara. Izbrojih četiri žene. Posrćući su stigle do vrata. Čuvari su ih pridržavali za kosu da se ne sapletu preko ležećih udova. Vjerojatno je vrijeme za kasnonoćnu zabavu.

Nisam znao jesam li zaspao. Trgnu me pucnji iz blizine. Iz pištolja. Izbrojah četiri. Nebo je promijenilo boju i iz crne se prelijevalo u krvavo plavu. Vani se čulo neko komešanje i nerazgovjetni govor. Čula su mi bila zatupljena, pa nisam dobro razabirao. U daljini pucnji. Pojedinačni i rafalni. Vidim, neki podigli glave i osluškuju. Blagi žamor proširi se halom, isprekidan ponekim udaljenim jecajem. Svi mi se zvukovi pomiješaju. Pokušah ustati, oslanjajući se dlanovima o zid. Negdje se začuju automobilski motori. Potom avioni. Pet ili šest. Vidjeh jednog. Proletio je sasvim nisko. Saveznički. Tako su rekli da ih zovu. Nisam čuo eksploziju. Među svim zvukovima prepoznah tenk. Oko mene tijela. Uglavnom živa, izgleda. Pomicali su se. Nekoliko tjelesa dalje vidjeh nešto od sinoćnjeg pohoda. Zgužvan među cokulama i unakaženim uniformama, komad svježeg mozga. U tamnoj mrlji prljavoga poda. Ostatak se još vidio u lubanji. Unutrašnjost su zaposjele muhe. Tu ih je bilo najviše. Plavo odijelo. I nekad bijela košulja. Cipele nije imao. Vjerojatno su negdje zamotane. Za neku drugu priliku. Da se ne zaprljaju. Okrenem glavu prema zidu. Nisam imao što izbaciti iz sebe. Osjetim malaksalost pa se opet vratim u prijašnji položaj. Ništa drugo nisam mogao. Netko mi sjedeći pruži ruku da me pridrži. Da ne posrnem. Vjerojatno nisam izgledao dobro. Postajalo je toplije. Smrad se lakše udisao. Treba disati na usta pa se bolje podnosi. A i više se udahne od ono zraka što je bilo. Srećom je krov probušen. Više ni muhe nisu smetale. Ni povremeno zapomaganje iz gomile. Ni čuvari, ni škripa nepodmazanih šarki. Ni krici. Dvaput do večeri. Ni rafali ni pucnji iz pištolja. Nasumično. Negdje u gomilu. Sigurno ni jedan nije promašio. Nisam se pomicao. Samo mi ruke više nisu bile oko koljena. Laktovi na koljenima a dlanovi na ušima. Možda zaspem. Nisam. Samo sam zurio u neku točku pred sobom. Ponad tjelesa. Prilično dugo. Nebo je opet počelo mijenjati boju. Mjesec je malo okasnio. Nisam ga vidio. Samo je nešto od njegove svjetlosti prodiralo u ovu halu. I samo je malo osvijetlilo. Barem nešto dobro. Zatvorih suhe oči. Nisam htio gledati.

  Mjesečina je pod drugim kutem padala kad začuh škripu. Vidjeh više svjetiljki. Po komešanju i glasovima, učini mi se mnoštvo sa one druge strane. Začuh i zvuk više motora. Svjetiljke, kundaci i palice. Vrijeme za pokret. Usred noći. Mislim da ih je barem dvije stotine izašlo prije mene. Vidjeh da onaj komad mozga više nije istog oblika. Zgažen, ostao je na nečijoj cokuli. Krvav i neugodna mirisa. Odijelo mi se učini tamnije. Dohvati me kundak. Ispod uha. Nisam pao. Bilo nas je previše. A i nisam više ništa osjećao. Samo prazninu. I Mjesec nad sobom.

   U kamionu nas je bilo dvadesetak. Zbijeni. I četiri čuvara sa puškama. Nismo smjeli govoriti ni podizati glavu. Svjež je zrak godio. Vlažan i čist. Osjetih kako mi struji tijelom. Poskakivanje kamiona me razbudi. Nisam umrtvljen, iako ne znam odakle mi još snage. Prikovani smo pogledom, iako nitko ne govori. U neko doba se zaustavimo. Nije to bila duga vožnja. Tri, možda četiri kilometra. U nekoj pustoši. Nigdje se ne nazire svjetlo. Samo ono sa kamiona koji su nas doveli. Dvadeset pari svjetala, barem. I nekoliko ručnih svjetiljki. One su se kretale. Oko nas. Odjeću koju smo imali na sebi morali smo skinuti i odložiti sa strane. Trebalo je za to vremena. Požurivalo nas je. Nekog kundakom a nekog bajunetom. Tek toliko, među rebra. Brzo će svitanje, treba požuriti. Zabranjeno je bilo imati bilo što na sebi osim cokula. Tko ih je imao. Tek sam tad vidio koliko su mi noge izranjavane. Zatomio sam bol. Oko mene gola tijela. Stotine. Nešto žena među njima, rijetko koja starija od mene, od onog što sam nakratko vidio. Šutke smo stajali u gomili. Gledali smo dolje. Podizanje glave značilo je susret sa kundakom. Nismo reagirali na učestale rafale ni na pojedinačne pucnje. Samo bi se vidjela svjetlost iz cijevi, nedaleko od nas. Da bar znam gdje sam. Da barem znam imena onih koji su pored mene. Toliko blizu da su nam se kože trljale jedna o drugu. Suhe i neoprane. A ništa o njima ne znam.

  Svjetlo mi se približi. Vidjeh par crnih čizama umrljanih blatom. Je li na njima ostao komadić onog mozga? Što li mu je bio zadatak tijekom života? Je li bio pomoćnik u tiskari ili liječnik? Pokušah zamisliti bijelu kutu u paru sa onom nekad bijelom košuljom. Nisam uspijevao. Nisam mogao ukloniti prljavštinu i učiniti je čistom. Toliko je toga prešlo preko nje i ukaljalo je. Koža uz kožu. Čvrsto. Žicom. Kao da smo jedno. Lijeva ruka, desna ruka. Kundak nas potjera naprijed. U pravcu svjetla. Onog koje se povremeno vidjelo. Sutra mi je rođendan. Vjerojatno neću stići. Majka je sigurno prostrla stolnjak i iznijela svega. U dvorištu smo. Brat je uzame a sestre kradu kolače i podvriskujući bježe pred ocem. Svi se smijemo. Osjetih kako teže hodam. Ruke nisam osjećao. Samo hladnoću oko zglobova. I tuđu kožu. Trava se pretvori u raskvašeno blato. Kiša nije padala. Nisam dobro vidio po čemu hodam. Stali smo. Ne dižući glavu vidjeh da nas je oko četrdeset uokolo. Par žena a ostalo muškarci. Vidjeh da sam i sam sputan sa jednom, slijeva. Tako svejedno. Muškarac i žena, nagi. Nisam do sada bio u takvoj prilici. Vidjeti nagu ženu. Svezani. Mogla je biti par godina starija. Pet najviše. Bez ijedne prirodne reakcije. Spuštenih glava i vezanih žicom. Ne znam kakvom. Čvrstom, valjda. Udahnem teški, zagušljivi zrak. Kao da sama zemlja isparava. Pod mjesečinom, vidjelo se lelujanje oblaka pare. Negdje pod nama krici. Dopiru iz neprozirnog crnila. Nije to naše stajanje dugo trajalo. Tek par trenutaka. Vjerojatno stoga što ih je još mnogo čekalo na red koji smo zauzeli. Tupi udarac meni zdesna. Sjekira ili lopata. Zalije me nečija krv po licu i tijelu. Nisam znao ime. Bezimeni se zanese i povuče mene i bezimenu u mrak. Pala je svom težinom na mene. Vrhovi slomljenih rebara probiju mi kožu i zaderu po zidu.  Odbila se od neke izbočine, prevrnula i nastavila dalje. Bez glasa. Nisam mogao ništa sa obje vezane ruke. Čuo sam kako se lome i trgaju pod teretom. Jedna pa druga. Bol odavno nisam osjećao. Za par trenutaka zaustavili smo se. Ona se nije micala. Osjećao sam je ali je nisam vidio. Potpuni mrak. Ni ove prije mene. Pomislih da je to dobro. Bezimeni je kao prazna vreća pao preko mene. Osjećao sam pritisak njegovog tijela. I moja polomljena rebra među njegovim. Čuo sam stenjanje i prigušeno zapomaganje. U neposrednoj blizini. Nisam imao pojam o veličini ovog mjesta. Ne bi nas toliko stalo u malu jamu. A još ih je bilo koji su dolazili. Nas će prekriti njima  a njih idućima. Zrak je smrdio. Zagušljiv i ljepljiv.

    Nešto mi je probilo leđa i izašlo na prednju stranu, podno grla. Nečija ruka ili noga u nezgodnom položaju. Slomljena pri padu. Gubio sam svijest. Htio sam viknuti ali nisam mogao pustiti glasa. Samo krkljanje. U ustima krv. Iznad mene vidio se tračak mjesečine. Deset ili dvadeset metara. Sasvim sigurno neću stići na rođendan. Nekom drugom prilikom. Privremeno, ostat ću ovdje. Umoran sam. Nemam snage. Žao mi je što su okolnosti takve. Zbog majke i oca. I brata. I sestara. Morat će taj dan proći bez mene. Netko će tamo od rodbine sigurno reći kako Ivan danas slavi dvadeseti rođendan. Možda i popiti koju čašu za zdravicu. I znati da sigurno takav naočit momak noćas nije sam.

Mario Škorin/Croativ.net

Continue Reading

Vijesti

DAN KADA JE ZAGREB PAO…

Published

on

8. svibnja 1945. Partizanske jedinice ulaze u Zagreb. Jedna postrojba ulazi grad s istoka  a dvije s juga.

Priča o tome kako su Zagrepčani s oduševljenjem dočekali „osloboditelje“ samo je jedna od mnogih laži komunističke propagande. Grad je bio prazan, ulice puste.

Već prije su u Zagreb pristigle su vijesti o tome što partizanske jedinice čine na putu prema Zagrebu pa su tako i mnogi obični građani odlučili pobjeći iz grada.  Nažalost mnogi od njih su ipak kasnije pobijeni na nekom od bezbroj stratišta u Sloveniji.

Strah od dobro poznate „pravde osloboditelja“ učinio je svoje. Oni koji su ostali u gradu spustili su rolete i zaključali vrata bojeći se odmazde „osloboditelja“. Dolaskom u Zagreb oficiri OZN-e II. Armije odmah su uhitili oko 300 takozvanih neprijateljskih agenata i ustaških funkcionara, oko 150 osoba za koje su tvrdili kako su ustaški doušnici. Među njima bilo je i običnih građana. Uhapšeno je i ispitano oko 500 osoba iz građanstva od kojih je 100 navodno kasnije pušteno.

Jasno je da su bježali i oni koji nisu bili vojnici i baš ništa nisu bili krivi, a to su starci, žene i djeca. Nažalost i oni su pogubljeni na mnogim komunističkim stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji  poratni zločin u Europi koji su počinili partizani pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Nikom od pogubljenih nije bilo osigurano pravično suđenje ni dokazana bilo kakva krivnja. Bili su pobijeni jednostavno zato jer su bili Hrvati.

Tito je odmah nakon ulaska vojske u Zagreb imenovao Većeslava Holjevca zapovjednikom grada Zagreba. On vrlo brzo donosi Naredbu  prema kojoj je na svakoj kući trebao staviti popis vlasnika stanova, a na vratima stana popis osoba koje stanuju u tom stanu s naglaskom onih osoba koje nisu prijavljene u Zagrebu. Na temelju tih popisa su „osloboditelji“ oslobodili mnoge od imovine i života. U njihove stanove uselili su „osloboditelji“ koji su sa sobom donijeli i svoje civilizacijske dosege. Peći su ložili parketom, a u kadama su hranili kokoši i svinje. Jasno je kako su im bili najdraži stanovi u samom centru te u najelitnijim dijelovima grada. Prisutnost njihovih potomaka i danas se osjeti pri izborima i skupovima na kojima se blati sve što je hrvatsko. Svog zapovjednika nagradili su podizanjem spomenika čija je kompozicija vrlo znakovita. Njegov kip stoji u vratima okrenut prema jugu. Simboliziraju li vrata njegovu naredbu o popisima, a položaj  čekanje jedinica koje s juga dolaze osloboditi“ grad.

SUDAR DVA RAZLIČITA SVIJETA

Zagreb je pao. Bio je to armagedonski susret zapadne civilizacije i krajnjeg barbarskog primitivizma s istoka. Nije to bio stvarni antifašistički pokret već težnja uništenja hrvatske države i svega što je hrvatsko. Da je ona bila najbolja i najpravednija na svijetu prošla bi potpuno istu kalvariju jer nije odgovarala  veliko srpskoj ideji o restauraciji Jugoslavije, ili bolje rečeno velike Srbije na čelu sa zloglasnom komunističkom partijom.

Likvidacije neistomišljenika dosegle su kulminaciju u Zagrebu i na stratištima u Sloveniji.

Bio je to najstrašniji ratni zločin u međunarodnom pravnom sustavu poznat kao genocid.

Istaknuti hrvatski povjesničar dr. prof. sc. Josip Jurčević svojevremeno je izjavio kako je na području RH do tada otkriveno oko 850 prikrivenih grobišta (stratišta), a u Zagrebu i okolici oko 120 takvih lokacija. Likvidacije su započete 8. svibnja i trajale su mjesecima. U njima se po svojoj svireposti posebno istaknula lajbek policija u Šestinama. Prema izjavi pof. Ive Banca u Zagrebu je tih dana pogubljeno oko 5000 osoba. Neki tvrde da je taj broj znatno veći no to pitanje treba prepustiti novim znanstvenim istraživanjima. Sasvim sigurno je kako  se nikada neće moći utvrditi točan broj žrtava koje je zločinački komunistički režim učinio na području bivše Jugoslavije.

ZLOČIN U ZAGREBU JE PONOVNO SLAVLJEN

Šaka moralno mentalnih invalida i ove je godine slavila taj strašni zločin počinjen u Zagrebu.

Nažalost oni se tim zločinom i diče. Mržnja i agresivnost njihovih istupa na ovakvim skupovima na određeni način govore kako je to trebalo učiniti, a i oni sami bi to učinili pa čak možda i na još morbidniji način. 

Tradicionalno se 8. svibnja okupljaju na Trgu žrtava fašizma, nekadašnjem trgu N s kojeg su njihovi idoli mjesecima autobusima odvozili neistomišljenike prema Sošicama i likvidirali ih na jami Jazovki. Kroz otvor promjera oko 7o cm pobacali su u jamu stotine i stotine nevinih ljudi (staraca žena i djece). Činili su to uvijek po njihovom dobro poznatom obrascu: skini žrtve do gola, likvidiraj ih i baci ih žive ili mrtve u neku jamu, odaberi mjesto na kojem se žrtve ne bi našle, ako to ne možeš  mjesto zazidaj, betoniraj ili asfaltiraj.

Kako bi se mogli svrstati u pravedni antifašistički pokret ti monstruozni zločini (genocid) morali su biti skriveni.  Skrivajući žrtve trebalo je onemogućit okupljanja rodbine i odavanje pijeteta tim nevinim žrtvama. Nažalost mnoga od tih stratišta ni dan danas nisu otkrivena, a ona za koje se zna nisu rasvijetljena. To sprječavaju još uvijek živi egzekutori ili djeca pokojnih monstruma.

TREBA LI NAM REVIZIJA POVJESTI!?

Sasvim sigurno će me opet oni koji slave desetog u povijesti mega-zločinca (J.B.T.) prozvati isvi svrstati u revizioniste povijesti. To mi je drago jer se lažna povijest treba razotkriti i zamijeniti istinom. Do te istine neka nas dovedu znanstvena istraživanja domaćih i stranih znanstvenika pa kakva god bila da bila. Dosta je bilo laganja hrvatskog naroda i međunarodne javnosti. 

Nije li sramota da se još jedino Hrvatska okrivljava za fašizam iako je u tom vremenu u hrvatskoj bila šačica fašista, a to su bili Talijani. Nažalost tu neistinitu tezu o hrvatskoj fašizaciji šire maloumni Hrvati radi vlastitog političkog probitka ne mareći što blate Republiku Hrvatsku pred cijelim svijetom. Zamislite, za tu svoju prljavu političku igru bogato su plaćeni od te iste Hrvatske.

Još je bolnija činjenica kako se na fakultetima naših sveučilišta i dalje uči ideološki osmišljena povijest, povijest koja i nadalje  treba stigmatizirati hrvatski narod kako bi reciklirani komunisti ostali na vlasti.

Vrijeme nezadrživo prolazi. Svjedoka iz perioda II. Svjetskog rata je sve manje. Njihovim odlaskom bit će teže realnije rasvijetliti ratna i poratna događanja. To dakako odgovara sljedbenicima partije Tako će se i dalje moći slaviti komunistički zločini a stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava uskratit će se pijetet.

Pro Croatia parati!

Zoran Čapalija – Čaplja/Croativ.net

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved