Connect with us

Vijesti

Novi poganizam s Luciferom: Neće služiti Bogu, ljudima, naravi ili nalozima razuma

Published

on

Netko bi mogao biti u iskušenju vjerovati da je poganstvo mrtvo i zakopano u ruševinama Rima i šumama Njemačke. Međutim, poganstvo je, zapravo, živo u današnjem svijetu.

Prilagođeno je suvremenosti i zamaskiralo se novim imenima i idejama. Ideja o promjeni ljudske prirode, tzv. rodna teorija, trojanski je konj pomoću kojeg je poganstvo postiglo svoju modernu renesansu. Od presudne je važnosti da mi, vjernici, razumijemo ovaj fenomen kako bismo pomogli druge dovesti Kristu i napredovali protiv kolapsa kršćanske civilizacije.

Uobičajena, ako ne i bitna, karakteristika poganstva je fiksacija na neki prirodni aspekt stvaranja, a zatim ga proširuje i napuhava mistikom i snagom (moći koja se može iskoristiti ili pod utjecajem njezinih praktičara). Stoga su mnoga poganska božanstva usko povezana sa svojim znakovima koji se nalaze u prirodi: Zeus s munjom; Quetzalcoatl s vjetrom; kult Mitre sa suncem; Baalov kult s plodnošću. Ova lažna božanstva primjeri su poganstva ukorijenjenog u divinizaciji prirodnih pojava.

Moderno poganstvo ne može se više obratiti vanjskom svijetu na stari način; jer su prirodne znanosti objasnile i demistificirale pogansku mitologiju. Nebeska tijela više ne izazivaju strahopoštovanje kod prosječnog čovjeka kao nekada. U moć kristala, odnosno astroloških znakova, vjeruju samo male skupine. Umjesto toga, posljednja granica poganstva je ljudska priroda. Sama ljudska priroda se tumači kao nešto što se može iskoristiti i na što se može utjecati za dobrobit čovjeka, da se postigne moć ili izbjegne bol.

Transrodnost i transhumanizam su istaknuti primjeri. A ljudska bića su, ironično, postala božanstva vlastitog poganstva. Ono što čini nečiju ljudsku prirodu sada ovisi o vlastitim hirovima. Naravno, oni u naprednijoj fazi poganstva još uvijek razumiju odnos između dobiti i žrtve. Čini mi se kao promatraču da postoji bolesna korelacija između krvavih žrtava staroga poganstva i krvavih operacija novoga.

Ovo moderno poganstvo daleko je gore od onog starog. Od drevnih pogana zahtijevalo se da budu ponizni; pokore se sili većoj od njih samih. Moderni pogani govore zajedno s Luciferom: „Neću služiti“. Neće služiti Bogu, ljudima, naravnim zakonima ili nalozima razuma. Posebno je rodna ideologija prožeta mističnim i amorfnim karakterom. Racionalni pokušaji borbe protiv njezine retorike brzo dođu u slijepu ulicu. Njezini zagovornici smatraju se suverenim bogovima; kojoj se onda višoj sili možemo obratiti da im pokaže istinu?

Ako staro poganstvo ima neke zajedničke temeljne niti s novim, onda je logično da možemo učiti od onih koji su se borili protiv poganstva u prošlosti. Dobar primjer od kojeg treba učiti je sv. Bonifacije, koji je evangelizirao germanske pogane u srednjem vijeku. Sv. Bonifacije poznat je po tome što je posjekao hrast koji su lokalni pogani držali svetim. Očekivali su munju koju će nordijsko božanstvo Thor baciti na prijestupnika kao kaznu za uništenje stabla. Kad ova smrtonosna munja nije stigla, mnogi su od njih napustili svoje poganstvo i obratili se na kršćanstvo. Sv. Bonifacije je ovdje učinio dvije stvari: prvo, pokazao je nemoć poganstva nad ljudskim stanjem; drugo, pokazao je djelovanje pod vlašću Boga, a ne nekakvih poganskih božanstava. Moramo usvojiti sličnu strategiju.

U novom poganstvu, metaforičko ‘sveto drvo’ je ideja prema kojoj čovjek može djelovati kao bog nad vlastitom prirodom. Moramo srušiti ovo temeljno načelo i time pokazati nemoć poganstva. To se može učiniti ponavljanjem Marijinih riječi: „Neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38), što je antiteza Sotoninom „Neću služiti“. Naši životi moraju svjedočiti postojanju pravog i dobrostivog Boga koji je viši od nas samih. A trajna sreća može se pronaći u služenju Bogu. Poniznost i radost su, dakle, lijek za kugu novog poganstva.

Nadalje, te se vrline moraju pokazivati u svakom trenutku — ne samo kad nam je to ugodno i zgodno. Uostalom, sv. Bonifacije nije posjekao Thorovo drvo noću kad nitko nije gledao. Moramo živjeti za Krista cijeli dan. Nemojmo se bojati javno moliti krunicu ili prekrižiti se u restoranu. Moramo se nasmiješiti usred patnje ili antagonizma i ne skrivati da je samo Krist izvor našeg mira.

Nadalje, moramo vratiti ljudskoj naravi ispravno dostojanstvo nastalo u poretku stvaranja pod Bogom. Nemojte se bojati riskirati izazivanje negativne reakcije na svoje riječi radi istine; takva reakcija ne predstavlja prijestup protiv milosrđa. Netko može djelovati milosrdno dok se prema drugoj osobi odnosi u skladu s istinom, usprkos ideji koju osoba ima o sebi. Istina u konačnici pripada Bogu, a ne čovjeku.

Novo poganstvo daleko je složenije i suptilno opasnije od starog. Međutim, iako je vrag pametan, on nije beskrajno kreativan. Crkva je uvijek izlazila kao pobjednica protiv poganstva. Nema potrebe stvarati neku novu strategiju; jednostavno je na nama da razmotrimo i primijenimo one principe evangelizacije koji su se u prošlosti pokazali učinkovitima protiv poganstva. Iznad svega, moramo nastojati pokazati poniznost i radost na javnom trgu. Živimo u doba ponosa i duhovne slabosti; budimo svjetlo na brdu, sjajni svjetionik koji ne odražava naš vlastiti značaj, nego Božju slavu.

Izvor

Vijesti

ZAŠTO SELIM IZ ZAGREBA ILI KAKO JE POKORENA HRVATSKA METROPOLA

Published

on

Sa svojom obitelji napuštam Zagreb jer ga više ne prepoznajem. Grad koji je nekoć bio ponos hrvatske kulture, utvrda gospodštine i jednog specifičnog identiteta, sada je tek svojevrsni eksperimentalni poligon progresivnih ideologa. Vladajućoj strukturi nije u interesu sukreirati zajednicu zdravih, autentičnih pojedinaca, već oblikovati amorfnu masu koja se kameleonski prilagođava unaprijed zadanim shemama “naprednih” politika. Zagreb više nije prostor u kojem su Zagrepčani domaćini; on je postao kulisa nečijeg društvenog inženjeringa, a mi statisti u predstavi koja nije naša. 

Pitam se, dok ovo pišem, gdje su svi oni istinski Zagrepčani, ljubitelji ovoga grada koji ga vrednuju iznad prolaznih radikalnih ideja današnjeg duha vremena? Jesu li se oni već odselili, jesu li dopustili da ih ušutkaju ili se njihov glas jednostavno ne uspijeva probiti kroz jeku aktualnog pravovjerja?

Svakome kome ispravna vrijednosna hijerarhija nije narušena – kome je dobrobit vlastite okoline važnija od pukog usađivanja ideologije – jasno je da je u Zagrebu nešto trulo. Toliko trulo da se mnogi pošteni građani okreću nostalgiji prema prethodnoj vlasti, o kojoj je suvišno trošiti riječi. Jer koliko god bila obilježena korupcijom, ta je vlast barem održavala donekle funkcionalan grad, dok ga ova trenutna, čini se, namjerno urušava. Trulež koja se uvukla u Zagreb nije samo posljedica urbanističkih intervencija koje brišu njegovu povijest već i načina na koji se građane tretira – ne kao baštinike nečega vrijednog, nego kao smetnju realizaciji vizije koja s njima nema veze.

Ako netko, primjerice, danas izrazi zabrinutost što je u vlastitom kvartu, na vlastitom placu, prisiljen govoriti stranim jezikom, odmah biva etiketiran zamornim i predvidljivim optužbama – od šovinizma preko rasizma do nacionalizma. Iako su mnogi naši preci kroz stoljeća ginuli za obranu hrvatskog jezika, on se sada promatra kao nešto sporedno, pa čak i nepoželjno. Autentični zagrebački duh guši i očita simbolička preobrazba grada. Pitamo se generalno što Zagreb ima s radikalnim parapolitičkim rasno nabijenim ili seksualno eksperimentalnim pokretima iz SAD-a? Zašto ne možemo prošetati svojim gradom bez da nas se na svakih parsto metara pokušava indoktrinirati njihovim parolama i uvjerenjima, i to o našem trošku? Zašto gradonačelnik koji glasno odbija vodeću vjeru naše države kleči pred nekim drugim svjetovnim pseudobožanstvima? 

Nadalje, povijesne fasade zamjenjuju se sterilnim staklenim kockama, koje su jednako beživotne bilo da se nalaze u Zagrebu, Briselu ili Londonu. Arhitektura je prestala biti nadogradnja duha grada i postala njegova negacija. Kada se pak građani pobune, kada jasno kažu da žele nešto drugo, bivaju ignorirani. Sjetimo se ankete u kojoj je oko 90% građana iskazalo želju da se na Langovom trgu izgradi zgrada u tradicionalnom zagrebačkom stilu ili opravdane reakcije većine na zapanjujuće ružan novi gradski logotip. Odgovor vlasti? Potpuno ignoriranje. Dobili smo samo floskule o tome kako “arhitektura/umjetnost mora gledati prema naprijed”. Prema čemu, gospodo? Što je to u vašem “napretku” toliko vrijedno da bismo zbog njega trebali prodati vlastiti grad? I zašto o tome kukavički šutite?

Nije samo arhitektura ta koja svjedoči o raspadu Zagreba. Tu su i komunalije, koje su postale sinonim gradske potkapacitiranosti. Osim uvredljivih vrećica koje su sve prisutnije na ulicama nekadašnjeg “belog grada”, primjećujemo kako su troškovi upravljanja otpadom i prometom porasli, dok je njihova kvaliteta pala, što značajno utječe na svakodnevni život Zagrepčana. Planovi se ne donose sukladno našim potrebama i željama, unatoč tome što smo mi kao građani glavni financijeri gradskog proračuna, već prema idejama onih koji naš novac kontinuirano preusmjeravaju sebi podobnoj mašineriji pseudoumjetnika, proizvođača industrije zabave, režimskih novinara i sličnih struktura. 

Glavne prometnice se sužavaju, ceste se zatvaraju, a vožnja automobilom postaje nemoguća misija. Pješaci i biciklisti ni sami ne znaju trebaju li se osjećati sigurno na “prilagođenim” stazama ili očekivati još jednu nelogičnu preinaku. Odluke o prometnoj politici donose se bez temeljitih analiza, bez referiranja na upozorenja struke i bez stvarnog dijaloga s građanima. Zagreb kakav smo poznavali tako nestaje pred našim očima te se pretvara u još jednu bezličnu, raščovječenu, identitetski nekoherentnu, gužvom zagušenu i namjerno poružnjenu metropolu, karakterističnu za ovu duhovno opustošenu civilizaciju koju smo nekada nazivali zapadom. 

I zato odlazim. Ne mogu živjeti u gradu kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno – zato što ono što se danas naziva Zagrebom više nije grad. Grad ima svoju baštinu, svoje crkve koje nisu u skelama, svoj jezik, svoje običaje i specifičnosti koje poznaju samo oni koji njime koračaju od malih nogu. Ovo što danas gledamo – taj takozvani “15-minutni grad” – uistinu jest betonska džungla, dehumanizirana i iskorištavana kao platno za nečije ideološke eksperimente.

Odlazim jer ne pristajem na laž da su nabrojane promjene neizbježne i “napredne”. Ne pristajem ni na to da se svoga grada moram odreći jer tako nalaže bilo koja od umjetno uzdignutih “kriza” današnjih pravovjernih vitezova. Destrukcija tradicije ne može biti preduvjet razvoja; naprotiv, sama riječ razvoj podrazumijeva očuvanje određenih temeljnih vrijednosti, na koje se postupno nadograđuju nove ideje i postignuća. Razvoj ne znači uništavanje postojećeg, već njegovo unapređenje i prilagodbu aktualnim potrebama, čineći ga boljim, a ne radikalno novim. Zagreb koji volim još postoji, ali sve više samo u sjećanjima, starim fotografijama i pričama onih koji pamte bolje dane. U praksi on blijedi te gubi bitku s prevalentnim zagušljivim jednoumljem. 

Stoga biram otići tamo gdje tradicija još nešto znači; gdje se grad tretira kao zajednica prošlih, trenutnih i budućih generacija umjesto kao mjesto tiranizirajuće sadašnjosti ili progresivnosti. Možda ne mogu zaustaviti taj proces, pogotovo ako će većina i dalje nepromišljeno davati glas za njega, ali mogu odbiti sudjelovati u toj igri. A ponekad je i to dovoljan oblik otpora. Ovo pritom nije zbogom, nego moje doviđenja Zagrebu – jer od njega nikada neću odustati.

izvor: SapereAude

Continue Reading

Vijesti

ŽIVOTNI VIJEK u europskim državama: GDJE SE najdulje živi?

Published

on

Stanovnici Švicarske imaju najduži prosječni životni vijek u Europi, koji iznosi 84,3 godine, dok ih s vrlo sličnim rezultatom slijedi Španjolska s 84,0 godine.

Među zemljama s visokom dugovječnošću nalaze se i Francuska (83,0 godine), Italija (83,5 godina), Norveška (83,1 godina) te Island i Malta, gdje prosječni životni vijek iznosi 83,4 godine.

Skandinavske zemlje također bilježe visoku očekivanu životnu dob, dok u Irskoj stanovnici u prosjeku žive 82,9 godina, a u Portugalu 82,5 godina.

S druge strane, najniži prosječni životni vijek u Europi zabilježen je u Rumunjskoj (76,4 godine), Bugarskoj (75,8 godina) i Mađarskoj (76,7 godina). Hrvatska se smjestila u sredinu ljestvice s prosječnim životnim vijekom od 78,6 godina (Nacional).

Continue Reading

Vijesti

Hladno Pivo kao predgrupa Thompsonovom rekordnom koncertu! Uzbudila se i Ivana Kekin…

Published

on

Marko Perković Thompson upisao se u povijest! Njegov koncert na zagrebačkom Hipodromu, koji će se održati 5. srpnja, postao je najveći koncert s prodanim ulaznicama na svijetu – s nevjerojatnih 281.774 prodanih karata – donosi Logic.

Time je nadmašio dosadašnji rekord talijanskog glazbenika Vasca Rossija, koji je 2017. godine u Modeni okupio 225.173 posjetitelja.

Ovo nevjerojatno postignuće postaje još impresivnije kada se uzme u obzir da je cijeli koncert rasprodan u manje od 24 sata, a gotovo polovica ulaznica prodana je u samo 6 sati. Ovakva potražnja ne pokazuje samo Thompsonovu ogromnu popularnost, već i iznimnu predanost njegovih obožavatelja.

Hladno Pivo kao posebna predgrupa – Mile Kekin na čelu!

Specijalni grupa koja će zagrijati publiku prije Thompsonovog nastupa je Hladno Pivo, jedna od najpopularnijih rock skupina u regiji i vrlo popularna u Zambiji.

Na čelu benda nalazi se karizmatični Mile Kekin, frontmen i suprug poznate političarke Ivane Kekin. Očekuje se da će njihov energični nastup dodatno pojačati atmosferu i pripremiti publiku za povijesni trenutak.


Uredništvo: Naravno, rekord je oboren, ali su Kekini prvotravanjska šala

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved