Connect with us

Vijesti

ČIJI SU MEDIJI KOJI O OVOME GROMOGLASNO ŠUTE Misa za 10.000 mladih vrhunac Susreta katoličke mladeži u Gospiću

Published

on

Svečana misa koja je u subotu, 4. svibnja, okupila u Gospiću više od 10.000 mladih na stadionu Balinovac bila je vrhunac 12. susreta hrvatske katoličke mladeži. Predvodio ju je splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, pročitana je i poruka Svetoga Oca te na samom kraju objavljeno ime tko će biti domaćin idućeg SHKM-a.

Foto: Ante Novak // Središnja svečana misa 12. SHKM-a u Gospiću

Nakon velike i duge procesije ulicama grada, koji je za ovu priliku imao vrlo ograničen promet, kao uvod u misu mladi su na stadionu Balinovac imali priliku za sakrament pomirenja – što su im omogućili nebrojeni svećenici prispjeli u Gospić za ovu priliku – a molila se i Gospina krunica.

Misu je suslavila većina hrvatskih nadbiskupa i biskupa predvođena predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom, a na početku je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua pročitao pozdrav mladima koji im je uputio papa Franjo.

Izrazivši radost jer s njima može biti duhovno prisutan, Sveti Otac u poruci se osvrnuo na geslo 12. SHKM-a, istaknuvši:

„Ovogodišnja predložena tema koja vam je dana na razmatranje ‘Raduj se za svoje mladosti’ (Prop 11, 9), ujedno je i poziv da se vrijeme mladosti doživljava kao Božji dar, iskazujući zanos i darežljivost koji su vlastiti mladenačkoj dobi. Dragi prijatelji, samo hodajući s Isusom može se steći radost, ona istinska radost! Ne bojte se povjeriti Njemu, jer je On ‘zaglavni kamen’ na kojemu je moguće čvrsto utemeljiti zdanje vlastitog bića.”

Posebnost ovog događaja bila je i da je u procesiji nošen kip Gospe Krasnarske, zaštitnice Gospićko-senjske biskupije, a predvoditelj slavlja splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić je među biskupskim insignijama imao i štap krbavskih biskupa. Propovijedao je predsjednik Odbora HBK-a za mlade šibenski biskup Tomislav Rogić, a u uvodu mise mlade goste iz svih krajeva Crkve u Hrvata pozdravio je dijecezanski upravitelj Gospićko-senjske biskupije mons. Richard Pavlić koji im je rekao:

Foto: Ivana Markić // Nuncij Giorgio Lingua na SHKM-u u Gospiću

“Ovaj veliki događaj organizirala je jedna mala ali vrlo vrijedna ekipa koja je – unatoč lošim vremenskim prognozama – izmolila lijepo vrijeme” te su dobili veliki pljesak od svih prisutnih, a podsjetio je također da je predvoditelj mise mons. Križić prije godinu i pol dana, tada još kao njihov mjesni biskup, osnovao Organizacijski odbor 12. SHKM-a i predložio geslo, teme kateheza i sastavio molitvu za uspjeh i blagoslov susreta.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Zdenko Križić je, pak, rekao da Isus “ne želi da njegov učenik bude osoba koja će samo druge tješiti, drugima izražavati sućut, nego drugima donositi radost koja proizlazi iz Radosne vijesti Evanđelja”.

“Isusova želja nije da budemo radosni s vremena na vrijeme, nego da njegova radost bude u nama kao trajno stanje. On nam jamči da nam njegovu radost nitko i ništa neće moći uzeti. Radost ima svoj izvor u vjeri u Isusa koji je obećao da nas neće nikada napustiti jer je s nama u sve dane do svršetka svijeta”, poručio je splitsko-makarski nadbiskup, a biskup Rogić mladima u propovijedi da su tri “molitvena raspoloženja naše duše pred Bogom”.

To su kako je rekao: „Hvala’ – ‘Oprosti’ i ‘Pomozi’. Radost zahvaljivanja, poniznost kajanja i potreba pomoći Božje. Najprije ‘hvala’! Kad najprije zahvališ za primljena dobra onda i potrebe izgledaju manje, pa možda i sami grijesi za koje treba moliti oproštenje, rekao je te obraćajući se velikome broj mladih naglasio: „Hvala Ti, Bože, za ovu okupljenu mladost! Hvala Ti, za upućenu riječ, za ovaj susret, za ovo zajedništvo, za ovu ‘nadu’ i za ovu ‘radost’.”

Rekao im je da su sve njihove mladenačke želje podvrgnute sudu prolaznosti, kazavši: „Sjeti se prolaznosti i sjeti se tko je iznad svega toga – Bog jedini!”

„Sve stavi pred njega da jasnije vidiš što će doista usrećiti tvoje srce, dane tvoje mladosti ispuniti pravim životom i radošću”, rekao im je također te pojasnio da – oslanjajući se na misli sv. Augustina – danas ima toliko ponuda: i laskanja i zastrašivanja, pa stoga u svemu tome „moramo usvojiti jednu važnu lekciju koja se zove: To mi ne treba!”

Foto: Ante Novak // Središnja svečana misa 12. SHKM-a u Gospiću

Šibenski biskup im je u nastavku i osvijestio: „Isuse, zoveš nas da ostanemo u tvojoj ljubavi, kao što je Otac ljubio tebe: dopustio je da trpiš – tražio da ispuniš Njegovu volju i Ti si prigrlio križ, podnio muku i pobijedio. Otac te uskrisio, zauvijek učinio našim bratom, suputnikom i spasiteljem.”

Zapitavši se nadalje ‘kako ćemo ostati u tvojoj ljubavi’ ponudio im je odgovor: „Tvoja je zapovijed da ljubimo Boga svim svojim bićem i životom, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Tvoje zlatno pravilo kaže: da činimo drugima samo ono što bismo voljeli da drugi čine nama.”

Rekao je i da „naša radost može biti potpuna samo ako smo tvoji, ako smo s Tobom, ako si nam na prvom mjestu, ako si nam jedini Bog”, kao i da po svojim zapovijedima „daješ nam snage da se odupremo napasti, lažnim ponudama, ovisnostima svake vrste: droge, pornografije, kocke, nasilja, bilo kojeg zlostavljanja.”

Uz to, pozvao je mlade da budu spremni doći pred Gospodina, pred Uskrsloga i ponizno moliti oproštenje, ali i da ga mole kako bi čvršće stajali u Božjoj blizini te da „odbacimo ono što nas od tebe udaljuje, umanjuje tvoju milost, naklonost i prisutnost u našem životu.”

Propovijed je biskup Tomislav Rogić zaključio riječima Pape sa Svjetskog susreta mladih u Lisabonu kada im je rekao: „Ustanite!”. Trgnimo se oda sna, izađimo iz ravnodušnosti, otvorimo rešetke zatvora u koji smo se ponekad zatvarali, da svaki od nas uzmogne otkriti svoj poziv u Crkvi i svijetu i postati hodočasnik nade i mirotvorac!

„Budite Kristovi sijači vedrine, nade i radosti”, završio je predsjednik Odbora HBK-a za mlade.

Na misi su zajednički pjevali Zbor mladih Gospićko-senjske biskupije i Zbor mladih Varaždinske biskupije, a važno je istaknuti da je prognoza vremena čitav dan bila na strani mladih i tijekom jutarnjega programa u župama, pretprograma u središtu Gospića te za vrijeme mise.

Na samom kraju objavljeno je tko će biti domaćin 13. susreta hrvatske katoličke mladeži. To su grad Požega i Požeška biskupija i oni su od mladih iz Gospićko-senjske biskupije – predvođeni imenovanim požeškim biskupom Ivom Martinovićem i povjerenikom za pastoral mladih vlč. Marijanom Pavelićem – preuzeli križ Susreta hrvatske katoličke mladeži koji već godinama na takav način prelazi iz generacije u generaciju, iz biskupije u biskupiju.

Prije mise u gradu je na Korzu bila prilika mladima za bolje upoznati karizmu, poslanje i rad velikog broja muških i ženskih redovničkih zajednica, a nakon mise na gradskome Trgu Stjepana Radića sve je nastavljeno u slavljeničkom tonu uz pjesmu i molitvu članova molitvene zajednice Božja pobjeda (IKA)

Vijesti

Hoće li se udaljavanje od hrvatskog iseljeništva ipak zaustaviti!

Published

on

Nedavno pročitah jedno opravdano pitanje: “U dijaspori živi gotovo 4 milijuna Hrvata, pa kako manjine mogu imati 8 zastupnika u Hrvatskom saboru, a dijaspora samo 3?” Nažalost, tragedija je još veća. Pod dijasporom vode i područja u susjednim državama, gdje su Hrvati stoljećima domicilno stanovništvo, poput Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Boke Kotorske… Oni nisu iseljeništvo. Oni su svoji na svome…

Oni su, kao što mi reče prijatelj Nikola, svojedobno visoki dužnosnik Crne Gore: “Svoji na svome”.

To, nemogućnost glasanja iseljenika elektroničkim glasovanjem, otežavanje mogućnosti stjecanja hrvatskog državljanstva i drugo, imali su za posljedicu da u zadnja tri saziva Sabora Republike Hrvatske nije bilo ni jednog predstavnika našeg iseljeništva. Isto se dogodilo i nakon zadnjih izbora. Svih dvanaest saborskih zastupnika bili su domicilni Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatsko iseljeništvo ima posebno mjesto na pijedestalu naše Domovine Hrvatske. Sjetimo se silnih milijardi dolara kojima su bili najveća novčana potpora našoj pobjedi u Domovinskom ratu, ali i u poslijeratnom razdoblju, do dana današnjeg.

Po prosudbi, doznake iz iseljeništva čine 6,6% bruto-društvenoga proizvoda dok je BDP od (spasonosnog) turizma 19,4%.

Hrvatsku je u Domovinskom ratu  branilo preko 1.000 branitelja iz iseljeništva, a ako dodamo i one koji su imali podrijetlo iz Hrvatske broj sa penje na preko 1.500.

Vidjevši kroz medije našu patnju i borbu za slobodu braniteljima su, u ratom razorenu Hrvatsku uz strance, odlučili doći pomoći i hrabri iseljenici.

Iseljeništvo je ogromnu ulogu imalo i u nabavci kao zlato vrijednog oružja nakon što su domaći izdajnici i velikosrpski fašisti utjecali da Srbiji naklonjena međunarodna zajednica uvede embargo na uvoz oružja naoružanoj Srbiji, s JNA“, kao i golorukoj, samo srcem naoružanoj, Hrvatskoj.

Iako  mi u Hrvatskoj dajemo silnu verbalnu potporu iseljeništvu, organiziramo prigodne skupove i događaje, što brojni ‘veliki domoljubi’, u posjetima državama u kojima živi značajan broj Hrvata, daju euforična obećanja, u zbilji premalo cijenimo i vrednujemo naše iseljeništvo.                                           

Volio bih biti u krivu, ali imam dojam da iseljeništvo vide, prije svega, kao izvor financiranja njihova ‘poslanja’.

Naši iseljenici su zaslužili mjesta u Saboru Republike Hrvatske, veleposlanička i diplomatska mjesta u državama u kojima žive, lakše dobivanje državljanstva Republike Hrvatske, elektroničko glasovanje i jačanje kulturnih vrednota u iseljeništvu i u domovini kao i zakonske uvjete za povratak iseljenika, bez obzira na njihovo imovinsko stanje, pri čemu država treba potpomagati iseljenike slabije imovinske moći, a za bogatije stvoriti postojane, drugim državama konkurentne, uvjete za investicije u Domovini Hrvatskoj.

Po dosadašnjim spoznajama ne mislim da je današnja konstelacija političkih snaga i odnosa, mahom euroljubnih, virtualnih domoljuba, željna i kadra to učiniti.

Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, osjetio je zajedničko bilo iseljene i domovinske Hrvatske pa je već 1990. godine osnovano Ministarstvo iseljeništva na čelu s Gojkom Šuškom, useljenikom iz Kanade, kojeg je zamijenio Zdravko Sančević, useljenik iz Venezuele.

Osnivanje Ministarstva iseljeništva raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao ‘ustaška emigracija’, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala.

Ministarstvo iseljeništva bilo je dio prvih triju vlada Republike Hrvatske. Peta i šesta Vlada Republike Hrvatske imale su Ministarstvo povratka i useljeništva. Počevši od sedme, Račanove Vlade (2000. god.), ukida se ministarstvo za pitanja i poslove vezane uz Hrvatsko iseljeništvo, ali se 2012. osniva Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji ne izdvaja iseljeništvo od domicilnih Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Dao nam Bog novu domoljubnu upravljačku strukturu, koja će osjetiti bilo svih Hrvata, ma gdje oni živjeli.

Prijedlog:

Veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi, SAD-u… trebali bi biti iz redova iseljenika. Više je tome razloga: Bolje poznaju stanje u državi u kojoj žive i problematiku naših iseljenika poput stjecanja Hrvatskog državljanstva, problematiku glasovanja i drugo, lakše bi pronalazili modele gospodarskog i kulturnog povezivanja te posebno povratka iseljenika, uključujući i vrhunske stručnjake, u maticu Zemlju.

I na kraju jedna, gotova nespominjana, velika vrijednost našeg iseljeništva je njihov mentalitet. Većina njih nema komunizmom razorenu dušu poput većine nas u Domovini.

Promjena Izbornog zakona, u dijelu koji se odnosi na iseljeništvo, bila bi na korist ukupnog Hrvatskog nacionalnog bića, iseljenicima dala realnu mogućnost povratka i veće poštovanje, kad već to u dostatnoj mjeri nismo učinili za njihovu pomoć u Domovinskom ratu i nakon pobjede.

Autor: Branko Smrekar/Udruga Hrvatski Ratnik

Continue Reading

Vijesti

Podcast Velebit: Gost analitičar Željko Kekić – DP u pregovorima previše popušta…

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je Željko Kekić stručnjak za obavještajnu analitiku i rad tajnih službi.

U pregovorima s HDZ-om, Domovinski pokret previše popušta najvećem globalistu Plenkoviću, kao i onima protiv kojih smo ratovali, srbskim pobunjenicima…

Problem i obavještano-politike škole na Bijelom brdu u Beogradu, koju su pohađali neki bivši ali i sadašnji ministri iz hrvatske vlade i priprema neke nove rezervne Europe…

foto: screenshot

Continue Reading

Vijesti

Carstvo zla – jučer i danas

Published

on

Dana 8. ožujka 1983. predsjednik Sjedinjenih Država Ronald Reagan održao je snažan govor na godišnjoj konvenciji Nacionalne udruge evangelika okupljenoj u Orlandu na Floridi kako bi ponovio kršćanski identitet Sjedinjenih Država i ateističku prijetnju SSSR-a. Reagan je tom prilikom definirao SSSR kao “Carstvo zla”.

Predsjednik Reagan ponovio je američkim evangelicima ono što je rekao 8. lipnja 1982. pred Donjim domom Ujedinjenog Kraljevstva. Hladni rat je tumačen kao rat civilizacija između kršćanskog Zapada i ateističko-marksističkog sovjetskog svijeta.

Važno je podvući što predsjednik kaže o ratu civilizacija:

  • o SSSR-u
  • o tome što Sjedinjene Države jesu/trebaju biti
  • o opasnostima unutar Sjedinjenih Država

Što je Carstvo zla?

SSSR se s pravom naziva ateističkom silom, kojom upravlja marksističko-lenjinistička ideologija, lišena istinskog morala jer je sve podređeno ideološkim interesima. Totalitarizam, u kojem država slama pojedinca i poništava mu slobodu, sustav je u kojem su religija i obitelj povrijeđene političkom moći (npr.: „[B]udimo svjesni da dok propovijedaju nadmoć države, proglašavaju njezinu svemoć nad pojedinačnim čovjekom i predviđaju njegovu konačnu dominaciju nad svim narodima na Zemlji, oni su žarište zla u modernom svijetu.”).

Sjedinjene Države, naprotiv, Reagan prikazuje kao vrlo religioznu, bogobojaznu zemlju, gdje je sloboda obitelji i zajednica svetinja, gdje se dobro priznaje kao takvo, a zlo kao takvo, gdje se Deset zapovijedi i kršćanske vrijednosti voditi izbore ljudi.

Je li to bila istina u Sjedinjenim Državama 1980-ih ili je to bio samo retorički alat za propagandu, nije tema ovog članka. Bitno je da je predsjednik Reagan time opravdao rat civilizacija između SAD-a i SSSR-a, između Zapada i sovjetskog svijeta. Rat, za Reagana, stoga nije bio rat između Amerikanaca i Rusa, između Istoka i Zapada, između Anglosfere i Euroazije, već meta-geografski rat, rat moralno-duhovno-političkih modela, rat između slobodnog kršćanskog svijeta i zlog ateističkog komunističkog carstva.

SSSR je za Reagana bio carstvo zla jer je bio ateistički sustav, neprijatelj vjere i totalitaran, koji je poništavao slobodu ljudi, obitelji i zajednica u ime svemoći Države. Za Reagana, anevilsko carstvo nije zlo jer je rusko, slavensko, pravoslavno ili euroazijsko. Naprotiv, ono je zlo jer je ateističko, materijalističko, centralističko, birokratsko-tehnokratsko, opresivno i dirigentsko.

Za Reagana SAD su sila dobra ne zato što su anglosaksonske, zapadnjačke ili protestantske, već zato što su “pod Bogom”, njeguju dobrotu, štite slobodu obitelji i zajednica, religiozna su zemlja. Dopustite mi da navedem prvi od dva opširna citata iz njegova govora 1983. godine:

Američki eksperiment u demokraciji počiva na ovom uvidu. Njegovo otkriće bio je veliki trijumf naših očeva utemeljitelja, koje je izrazio William Penn kada je rekao: “Ako nama ne upravlja Bog, nama moraju upravljati tirani.” Objašnjavajući neotuđiva prava ljudi, Jefferson je rekao: “Bog koji nam je dao život, dao nam je u isto vrijeme i slobodu.” A George Washington je bio taj koji je rekao da su “od svih sklonosti i navika koje vode do političkog prosperiteta, vjera i moral nezamjenjivi oslonci.

I konačno, onaj najpronicljiviji od svih promatrača američke demokracije, Alexis de Tocqueville, to je rječito rekao nakon što je krenuo u potragu za tajnom veličine i genijalnosti Amerike – i rekao je: “Ne dok nisam otišao u crkve Amerike i čuo kako njezine propovjedaonice gore od pravednosti, shvatio sam veličinu i genij Amerike. . . . Amerika je dobra. I ako Amerika ikada prestane biti dobra, Amerika će prestati biti velika.”

Pa, drago mi je što sam danas ovdje s vama koji Ameriku održavate velikom održavajući je dobrom. Samo kroz vaš rad i molitve i one milijuna drugih možemo se nadati da ćemo preživjeti ovo opasno stoljeće i održati na životu ovaj eksperiment slobode, ovu posljednju, najbolju nadu čovjeka.

Želim da znate da je ova administracija motivirana političkom filozofijom koja vidi veličinu Amerike u vama, njezinom narodu i u vašim obiteljima, crkvama, susjedstvima, zajednicama – institucijama koje potiču i njeguju vrijednosti poput brige za druge i poštovanja za vladavinu prava pod Bogom.

Dakle, stvarne vrijednosti koje određuju sukob civilizacija nemaju nikakve veze s bilo kojom rasnom, etničkom ili geografskom kategorijom, već isključivo na temelju teoloških istina.

Domaći neprijatelji

Reagan slavi američki mit i vrline američkog naroda, ali također identificira opasnosti za američki sustav. Kaže da se želi ustrajno suprotstaviti ovim ideološkim opasnostima, kao što je pojava sekularizma i liberalno-radikalni zaokret u pitanjima vjere, obrazovanja, pobačaja itd.. Evo podužeg citata koji bi čitatelju trebao vrlo brzo otkriti moju poantu :

Sada, ne moram vam reći da nas ovo stavlja u suprotnost ili barem u raskoraku s prevladavajućim stavom mnogih koji su se okrenuli suvremenom sekularizmu, odbacujući prokušane i vremenom provjerene vrijednosti na kojoj se temelji sama naša civilizacija. Koliko god bili dobronamjerni, njihov sustav vrijednosti radikalno se razlikuje od sustava većine Amerikanaca. I dok objavljuju da nas oslobađaju praznovjerja iz prošlosti, na sebe su preuzeli posao nadzora nad nama prema vladinim pravilima i propisima. Ponekad su njihovi glasovi glasniji od naših, ali još nisu većina.

Primjer te glasovne superiornosti očit je u polemici koja se sada vodi u Washingtonu. A budući da sam uključen, čekao sam da čujem roditelje mlade Amerike. Koliko su daleko spremni ići da bi vladi dali svoje prerogative kao roditelji?

Dopustite mi da iznesem slučaj što kraće i jednostavnije mogu. Organizacija građana, iskreno motivirana i duboko zabrinuta zbog porasta nezakonitih rođenja i pobačaja koji uključuju djevojčice znatno ispod dobi za pristanak, prije nekog vremena uspostavila je nacionalnu mrežu klinika kako bi ponudila pomoć tim djevojčicama i, nadamo se, ublažila ovu situaciju. Sada, opet, dopustite mi da kažem, ne krivim njihovu namjeru. Međutim, u svom dobronamjernom nastojanju, te su klinike odlučile davati savjete i lijekove i uređaje za kontrolu rađanja maloljetnim djevojčicama bez znanja njihovih roditelja.

Savezna vlada već nekoliko godina pomaže sredstvima za subvencioniranje ovih klinika. Omogućujući to, Kongres je odredio da će se poduzeti svi napori da se maksimalno poveća sudjelovanje roditelja. Unatoč tome, lijekovi i uređaji propisuju se bez pristanka roditelja ili davanja obavijesti nakon što su to učinili. Djevojkama za koje se kaže da su “seksualno aktivne” – a to je zamijenilo riječ “promiskuitetne” – ova se pomoć daje kako bi se spriječilo nezakonito rođenje ili pobačaj.

Pa, naredili smo klinikama koje primaju savezna sredstva da obavijeste roditelje da je takva pomoć pružena. Jedne od vodećih novina u Naciji stvorile su izraz “pravilo skvičanja” u uredničkim kritikama protiv nas zbog toga, a kritizirani smo zbog kršenja privatnosti mladih ljudi. Sudac je nedavno izdao zabranu provođenja našeg pravila. Gledao sam televizijske panel emisije koje raspravljaju o ovom pitanju, vidio sam kolumniste koji govore o našoj pogrešci, ali čini se da nitko ne spominje moral kao ulogu u temi seksa.

Je li cijela judeo-kršćanska tradicija pogrešna? Trebamo li vjerovati da se na nešto tako sveto može gledati kao na čisto fizičku stvar bez potencijala za emocionalnu i psihičku štetu? I nije li pravo roditelja da daju savjete i savjete kako bi spriječili svoju djecu od pogrešaka koje bi mogle utjecati na cijeli njihov život?

Mnogi od nas u vladi željeli bi znati što roditelji misle o ovom uplitanju vlade u njihovu obitelj. Borićemo se po sudovima. Pravo roditelja i prava obitelji imaju prednost nad pravima birokrata i društvenih inženjera iz Washingtona.

Ali borba protiv obavještavanja roditelja zapravo je samo jedan primjer mnogih pokušaja razvodnjavanja tradicionalnih vrijednosti, pa čak i ukidanja izvornih uvjeta američke demokracije. Sloboda napreduje kada je vjera živa i vladavina zakona pod Bogom je priznata. Kad su naši oci utemeljitelji usvojili prvi amandman, nastojali su zaštititi crkve od uplitanja vlade. Nikad nisu namjeravali izgraditi zid neprijateljstva između vlade i samog koncepta religijskog uvjerenja.

Dokazi o tome prožimaju našu povijest i našu vladu. Deklaracija o neovisnosti spominje Vrhovno biće najmanje četiri puta. Na našem je kovanom novcu ugravirano “In God We Trust”. Vrhovni sud započinje svoj postupak vjerskim pozivom. A članovi Kongresa otvaraju svoje sjednice molitvom. Slučajno vjerujem da školska djeca Sjedinjenih Država imaju pravo na iste privilegije kao i suci Vrhovnog suda i kongresmeni.

Prošle godine poslao sam Kongresu ustavni amandman za vraćanje molitve u javne škole. Već na ovoj sjednici postoji sve veća dvostranačka potpora amandmanu i ja pozivam Kongres da brzo djeluje kako bi ga usvojio i pustio našu djecu da se mole.

Prije više od deset godina, odluka Vrhovnog suda doslovno je izbrisala zakone 50 država koji štite prava nerođene djece. Pobačaj na zahtjev sada odnosi živote do 1-2 milijuna nerođene djece godišnje. Zakon o ljudskim životima koji završava ovu tragediju jednog će dana proći Kongres, a vi i ja ne smijemo stati dok to ne bude. Osim ako i dok se ne dokaže da nerođeno dijete nije živo biće, tada se mora zaštititi njegovo pravo na život, slobodu i potragu za srećom.

Možda se sjećate da su, kada je započeo abortus na zahtjev, mnogi, a doista, siguran sam i mnogi od vas, upozoravali da će ta praksa dovesti do pada poštovanja prema ljudskom životu, da će filozofske premise koje se koriste za opravdavanje abortusa na zahtjev u konačnici se može koristiti za opravdavanje drugih napada na svetost ljudskog života – čedomorstva ili ubojstva iz milosrđa. Tragično, ta su se upozorenja pokazala previše istinitima. Tek prošle godine sud je dopustio smrt izgladnjivanjem hendikepiranog djeteta.

Naredio sam Odjelu za zdravstvo i socijalne usluge da jasno stavi do znanja svakoj zdravstvenoj ustanovi u Sjedinjenim Državama da Zakon o rehabilitaciji iz 1973. štiti sve hendikepirane osobe od diskriminacije na temelju hendikepa, uključujući i dojenčad. I poduzeli smo daljnji korak zahtijevajući da svaki primatelj federalnih sredstava koji pruža usluge zdravstvene skrbi za dojenčad mora postaviti i držati postavljenu na vidljivom mjestu obavijest u kojoj se navodi da je “diskriminirajući propust u hranjenju i brizi za hendikepiranu dojenčad u ovoj ustanovi je zabranjeno saveznim zakonom.” Također navodi 24-satni besplatni broj kako bi medicinske sestre i drugi mogli na vrijeme prijaviti prekršaje i spasiti djetetov život.

Sada, siguran sam da se ponekad morate obeshrabriti, ali možda ste učinili bolje nego što mislite. U Americi je došlo do velikog duhovnog buđenja, obnove tradicionalnih vrijednosti koje su bile temelj dobrote i veličine Amerike.

Jedno nedavno istraživanje istraživačkog vijeća sa sjedištem u Washingtonu zaključilo je da su Amerikanci daleko religiozniji od ljudi drugih nacija; 95 posto ispitanih izrazilo je vjeru u Boga, a ogromna većina vjeruje da Deset zapovijedi ima pravo značenje u njihovim životima. A drugo istraživanje pokazalo je da ogromna većina Amerikanaca ne odobrava preljub, tinejdžerski seks, pornografiju, pobačaj i teške droge. A ta ista studija pokazala je duboko poštovanje prema važnosti obiteljskih veza i vjerskih uvjerenja.

Mislim da stavke o kojima smo danas ovdje raspravljali moraju biti ključni dio političke agende nacije. Po prvi put Kongres otvoreno i ozbiljno raspravlja i bavi se pitanjima molitve i pobačaja – i to je ogroman napredak upravo tu. Ponavljam: Amerika je usred duhovnog buđenja i moralne obnove. I s vašim biblijskim uvodom, danas kažem: “Da, neka pravda teče kao rijeka, pravda kao potok koji nikada ne presušuje.

Sada, očito, velik dio ovog novog političkog i društvenog konsenzusa o kojem sam govorio temelji se na pozitivnom pogledu na američku povijest, onom koji se ponosi postignućima i rekordima naše zemlje. Ali nikada ne smijemo zaboraviti da nikakve vladine sheme neće usavršiti čovjeka. Znamo da živjeti u ovom svijetu znači baviti se onim što bi filozofi nazvali fenomenologijom zla ili, kako bi to teolozi rekli, doktrinom grijeha. U svijetu postoji grijeh i zlo, a Pismo i Gospodin Isus nalažu nam da im se suprotstavimo svom snagom.

Pa tko je pobijedio u Hladnom ratu?

Može se postaviti pitanje odgovara li SAD 2024. više Reaganovoj ideji dobre sile “pod Bogom” koja štiti vjeru i obitelj, njeguje slobodu i živi prema deset zapovijedi ili suprotnom projektu, liberalnom neototalitarnom koji počeo puštati korijenje u vrijeme Reagana. Ukratko, je li Reagan pobijedio ili izgubio? U srazu sa SSSR-om sigurno je pobijedio. No može li se isto reći i za unutarnji kulturni rat?

Trebamo se zapitati i o temeljima, tj. je li liberalni neototalitarizam strano tijelo u odnosu na liberalno podrijetlo SAD-a, kako smatra Reagan, ili je radije najkoherentniji njegov razvoj kao antiliberalni katolički. Učiteljstvo predlaže i kao što uči kontrarevolucionarna katolička škola mišljenja. Isto tako, trebali bismo se zapitati o genetskim vezama između liberalizma i marksizma. Otkrili bismo, možda, da im je obitelj ipak ista. Ali sve to i mnogo više nije namjera ovog pisanja.

Ovdje, mnogo skromnije, jednostavno želimo preuzeti Reaganovu kategoriju “Carstva zla” s pripadajućim okvirom rata civilizacija i ocijeniti njegovu povijesnu relevantnost danas.

Za razliku od 1983. godine, 2024. godine SSSR više ne postoji!

Moglo bi se onda zaključiti da je rat civilizacija ograničen na prošlost s pobjedom kršćanskog Zapada nad ateističkim komunističkim carstvom zla. No, to bi bilo krajnje naivno iz jednostavnog razloga što Zapad, ako je ikada bio kršćanski 1983., danas to (više) sigurno nije.

Geografija u ovom slučaju nije bitna, kao ni etnička pripadnost jer je rat civilizacija o kojem Reagan govori samo slučajno (hladni) rat između Amerikanaca i Rusa. To je, prije, rat između dvije paradigme: kršćanske paradigme slobodnih naroda i ateističke etatističke paradigme “Carstva zla”.

Razmotrimo stoga bitna obilježja dvaju sustava kako ih je opisao Reagan.

Ako danas, 2024. godine, pomislimo na nereligiozni političko-ideološki sustav, neprijatelja obitelji, koji sustavno smanjuje prostore slobode roditeljima u obrazovanju njihove djece, poduzetnicima u gospodarskoj djelatnosti, vlasnicima (primjerice vlasnicima kuća) u korištenju nečije imovine, itd., sustav koji teži homologaciji masa i “Pensée unique“, sustav koji kriminalizira i psihijatrizira neslaganje (na primjer, sjetite se što se dogodilo tijekom godina ludila Covida), sustav koja dogmatski nameće “službene istine” (onu o Covidu i tzv. cjepivu, onu o antropičkom uzroku klimatskih promjena i povezanoj ekološkoj pretvorbi, onu o seksualnoj fluidnosti i LGBT+ pravima, onu o političkoj korektnosti) i tvrdi da preodgoji narod, i tako dalje. Ako razmišljamo o svemu ovome, ne razmišljamo o SSSR-u, već o vrlo zapadnim entitetima poput Europske unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Kalifornije i Demokratskog SAD-a općenito.

Te unutarnje opasnosti o kojima je Reagan govorio 1983. danas više nisu jednostavne opasnosti nego dominantna kulturno-pravno-institucionalna stvarnost na čitavom Zapadu.

Današnji Zapad je svijet pobačaja uzdignutog na građansko pravo, sodomije koja se slavi s ponosom, proizvoljnog i fluidnog rodnog identiteta ravnodušnog prema stvarnosti, gay brakova, seksualnog obrazovanja od ranog djetinjstva, očišćenog transseksualizma, eutanazije kao prava samoodređenja. Sve se to događa unutar visoko sekulariziranog kulturnog okvira masovnog praktičnog ateizma skrivenog pod zagušljivim plaštom državnog preodgoja na temelju raznih i različitih ideoloških opcija sustava (onog zelenog, rodnog, probuđenog, … onaj liberalno-radikalni koji ih sve apsorbira).

Ne samo da je Zapad sve više i otvorenije antikršćanski i nereligiozan, pa se društveni život sve više udaljava od Deset zapovijedi, nego se sve više sužavaju prostori svjetovne slobode u ime viših razloga (borba protiv pandemije, dobro planeta, jednakost, nediskriminacija, ravnopravnost spolova, borba protiv patrijarhalnog nasilja, itd.) i kroz sveobuhvatnu javnu kontrolu/intervenciju u živote ljudi, obitelji, poduzeća, zajednica, te u korištenju imovine (kuće, zemlja, auto… gotovina) iu samom govoru ljudi (zločini mišljenja se množe i uvijek se smišljaju novi, od onog homofobije do onog negiranja klime).

I današnji Zapad se ne ograničava samo na to da to radi kod kuće, već ustrajno radi na tome da sve to izveze u svijet sredstvima propagande i političkih pritisaka, ucjena i obmana, tako da je upravo Zapad globalni sponzor pobačaja, kontracepcija, homoseksualnost, seksualni libertinizam (koji se predstavlja kao pravo na seksualno samoodređenje), raspad obitelji i još mnogo toga.

I uvijek je Zapad taj koji je na globalnoj razini promotor onih međunarodnih i “humanitarnih” politika koje imaju za cilj dezartikulirati tradicionalna društva, vjerske i moralne veze i ukapiti snažne identitete.

Prema Reaganovoj shemi, može se, dakle, reći da je Zapad izgubio svoj kršćanski identitet i da je zemlja slobode za obitelji i narode, postavši upravo ono čudovište koje je Regan u biti identificirao u sekularizmu i dirižističkoj tvrdnji javnosti. uplitanje u poznati život. A ovo sada punoljetno liberalno čudovište užasno je slično kasnosovjetskom čudovištu. Ne govori ruski i ne naziva se komunistom. Međutim, kao i stari SSSR, neprijatelj je Krista i istinske slobode. I poput starog SSSR-a, neumorno nastoji stvoriti prozelite šireći svoje zablude i užase po cijelom svijetu. Europsku uniju smatramo sve sličnijom Sovjetskom Savezu u svom neprijateljstvu prema kršćanstvu, u svom centraliziranom dirižizmu, u svom samoreferencijalnom tehnokratsko-birokratskom sustavu moći, u svom sustavnom nametanju jedne misli, itd.

Međutim, današnji Zapad nije kompaktan monolit, a SAD zaslužuje posebno razmatranje.

Sjedinjene Države: Carstvo zla ili posljednja najbolja nada?

Budući da su SAD i dominantno središte Zapada – dakle i pokretačka snaga ovog novog opakog i degeneriranog antikršćanskog liberalnog ateizma – to je također mjesto gdje je otpor ovom novom totalitarizmu najjači. Zapravo, najmanje polovica svih Amerikanaca tome se protivi, čak su spremni uzeti oružje, jer imaju moralna i kulturna uvjerenja koja su nepomirljiva s novom zapadnom paradigmom. A ovi otporni Amerikanci imaju sve više i više kulturnu i političku težinu u SAD-u, unatoč tome što ih je dominantni sustav prezirao i diskvalificirao. SAD je, dakle, sporni teren na kojem je rođena nova zapadna paradigma, odakle je propagirana, ali gdje se još nije uspjela stabilno etablirati. SAD je u ovome još uvijek sporan. I ovo je američka iznimka na Zapadu ovih 2020-ih. Sve nas to ne bi trebalo zavesti, dapače, ako je istina da je otpor zapadnom neototalitarizmu jak u SAD-u, također je istina da je zajednička američka kultura liberalna protestantskog podrijetla.

Gdje je pak paradigma “novog Zapada” potpuno uspješna i bez značajnije opozicije na političkoj razini? U zapadnoj Europi i anglosferi (Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Australija, Novi Zeland) i, posljedično, u svim nadnacionalnim i međunarodnim realnostima koje proizlaze iz kolektivnog Zapada.

Savršeni izraz ovog opakog i izopačenog neo-Zapada je: Francuska Republika, koja pobačaj uzdiže u ustavno pravo; Ujedinjeno Kraljevstvo, koje homoseksualnost postavlja kao zastavu na svijetu i šalje u zatvor one koji se usude moliti ispred klinika u kojima provode pobačaje; Nizozemska eutanazije, čak i dojenčadi, što je sada uobičajena praksa; Švicarska potpomognutog samoubojstva koja se nudi kao socijalna pomoć…; da ne spominjem liberalno-totalitarnu Kanadu i neosovjetsku EU.

Do sada je čak i SAD, što znači ne ljudi nego administracija, bio dio ovog sustava, možda uz djelomičnu iznimku četiri godine Trumpa. Ali u SAD-u je igra još uvijek otvorena. Sjetite se samo nedavne presude Vrhovnog suda Alabame o kriokonzerviranim embrijima. A pogledajte političko-kulturne snage koje podržavaju Trumpa i uskoro bi mogle imati dovoljno manevarskog prostora.

Bolno je to reći, ali gledajući se iskreno u ogledalo, upravo Zapad (Zapadna Europa plus Anglosfera) mora shvatiti da je to novo carstvo zla. Nije bitno je li glavni grad London, Pariz, Washington ili Bruxelles, novo carstvo zla ideološki je homogena stvarnost i intrinzično neprijateljska prema kršćanstvu.

Činjenica da je dominantno središte Zapada, tj. SAD, ujedno i središte otpora i još uvijek osporavan/sporan prostor daje nadu u mogući brzi kolaps neototalitarnog Zapada, pomalo slično onome što se dogodilo s raspad SSSR-a.

Vjerojatno će iz SAD-a započeti (kontrolirano?) rušenje ovog novog carstva zla jer upravo u SAD-u snage otpora (dakako ne savršene ali ipak providonosne u blokiranju đavolskog sustava) imaju stvarnu mogućnost osvajanja moći i, u perspektivi, promjene unutarnje ravnoteže moći i preokretanja kulturne hegemonije u vlastitu korist.

Kao što se jadno srušilo staro sovjetsko carstvo zla, tako će se srušiti i novo liberalno-totalitarno carstvo zla. Imamo zadatak ne biti zarobljeni gorbačovskom prijevarom perestrojke ili iluzornom reformom sustava.

Komunistički sustav nije se mogao reformirati, niti se može reformirati liberalni neototalitarni sustav. Sovjetski sustav se morao srušiti, zapadni neototalitarni sustav se mora srušiti. Pred carstvom zla, onim starim i novim, jedino razumno i kršćansko držanje je nepopustljivo protivljenje, hrabri otpor, neumoljivo pobijanje.

Katolici mogu biti samo u opoziciji, nepopustljivo u opoziciji, bez ikakvog ostpolitičkog prepuštanja carstvu zla. Carstvo će se srušiti, a mi moramo biti spremni za obnovu pravog Zapada, prave Europe, kršćanstva, koje neće biti onaj liberalno-demokratski Zapad od prije nekoliko desetljeća kada je još uvijek ostao određeni talog kršćanstva. Bilo bi glupo zadovoljiti se vraćanjem kazaljke na Reaganovom SAD-u ili u talijanske 1950-e.

Ne malo manje sekularizirana liberalna demokracija, već respublica christiana mora biti politički horizont katolika. Iz ruševina liberalno-radikalnog Zapada tada će biti moguće ponovno izgraditi pravu Europu: kršćanstvo.

Ali najprije će se doista carstvo zla morati srušiti.

izvor:  Don Samuele Cecotti/OnePeterFive

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved