Dolaskom Mesije započinje novi period u povijesti spasenja. Sve što je SZ iščekivao i naviještao sada se počinje ostvarivati u svojoj konačnoj punini. Čitav NZ ističe Mesiju i djelovanje Duha u njegovu životu – prenosimo II. dio članka u sjećanje na prof.dr.sc. fra Josip Marcelića.

Tako se djelo spasenja privodi svom vrhuncu i ujedno se objavljuje i nama dariva sam Bog u punini svog trojstvenog života.

Nije nam ovdje moguće slijediti u pojedinostima očitovanje Duha u NZ, ali će za naš cilj biti dovoljno, ako se zaustavimo na temeljnim očitovanjima i iskustvu Duha u mesijanskom razdoblju, a to su; Isusovo začeće, krštenje, javno djelovanje, muka smrt i uskrsnuće, poslanje Duha nad apostole, djelovanje Duha u Crkvi i vjernicima.

Opći pogled

U NZ izraz pneuma-Duh dolazi po prilici jednaki broj puta kao i u SZ (oko 370 puta), ali dakako s pomakom naglaska. U sinoptika nalazimo izraz pneuma 79 puta, u Djelima apostolskim 68 puta (najobilnije za stupljen!); veliku ulogu ima u starijim Pavlovim spisima: Rim (32), 1 Kor (40), 2 Kor (17) Gal (16), 1 Sol (5), 2 Sol (3); među poslanicama iz sužanjstva zauzima prvo mjesto Ef (14), zatim Fil (5), Kol (2), Flm (1); u pastoralnim poslanicama susreće se vrlo rijetko: 1 Tim (3), 2 Tim (3), Tit (1); među katoličkim poslanicama prvo mjesto zauzima 1 Iv (12), slijedi 1 Pt (10), 2 Pt (1), Jak (2) i Jud (2). U Heb spominje se Duh 12 puta.

Ivanovo evanđelje spominje Duha 23 puta, a Otk 24 puta. Razvoj poimanja Duha jest u uzlaznoj liniji: kod sinoptika i u Djelima apostolskim prevladavaju djelovanja Duha na psihičkom području, dok se u velikim Pavlovim poslanicama i u Ivanovu evanđelju dostiže vrhunac novozavjetne teologije Duha u tajni novog stvorenja i novog rođenja.
Antropološko značenje duha spominje se tek na rubu, posebno kod Pavla, i tek se spominje duh u značenju vjetra.
Poslije ovog cjelovitog pregleda izraza pneuma u NZ prijeđimo na očitovanje Duha u životu Isusa Krista.

Isusovo začeće po Duhu Svetom

U Isusu Kristu pojavilo se je najslavniji nosilac Duha, što su ga proroci navijestili (usp. Iz 11, 2; 42, 1; 61, 1) i što su ga suvremenici Spasiteljevi iščekivali (usp. Ps Sai 17, 42; Hen 49, 3 si.; Test Lev 18, 7; Test Jud 24, 2). Pri Isusovu dolasku na svijet, pri njegovu naime začeću vidimo kako je posebno na djelu Duh Božji. Anđeo naviješta Mariji: »Duh Sveti sići će na tebe i sila će te Svevišnjega osjeniti« (Lk 1, 35; Mt 1, 18. 20;
usp. Dj 1, 8). Anđeo pridjeva Isusovo čudesno začeće stvaralačkoj snazi Duha Božjega (usp. Post 1, 2; Ps 104, 30; Mudr 1, 7), koji silazi na Mariju u liku oblaka što ‘označuje Božju prisutnost (usp. Izl 13, 33; 19, 16; 24, 16; 40, 36).
Promatramo li povijest SZ, uočavamo da su djeca koja su rođena po posebnom Božjem zahvatu ujedno na poseban način posvećena Gospodinu (usp. Izak: Post 18, 14; Josip: Post 30, 22 si.; Samson: Suci 13, 2
si. 7; Samuel; 1 Sam 1, 19 si.).

U tom smjeru čudesno Isusovo začeće postaje jedinstveno remek-djelo Božjega Duha, koji ga posve ispunja i uvodi u svetost i sinovstvo Božje.

Isusovo krštenje

Na Isusu počiva Duh Sveti već od njegova začeća, i to »bez mjere« (Iv 3, 34; Lk 4, 1), u konačnom i trajnom posjedu (usp. Iv 1, 32; Iz 11, 2; Zah 3, 8). Njega je Bog »Duhom i snagom pomazao« (Dj 10, 38) i pred cijelim svijetom objavio i potvrdio kao očekivanog Masiju (usp. Lk 1, 67; 2, ’25 s li. 37 si.). Zbilo se to pri Isusovu krštenju.

Krstitelj je ugledao Duha kako u liku goluba silazi na njega (Mt 3, 16; Mk 1, 10; Lk 3, 21 sL. ; Iv 1, 32 si.). Slično je to onom prvom početku svega stvorenja, kada je u zoru stvaranja ruach Elohim, duh Gospodnji lebdio kao oplođujuća životna snaga nad pravodama (Post 1, 2). Evo, sada započinje novo stvorenje i Duh Gospodnji ponovno lebdi nad Isusom u Jordanu.

Događaj Isusova krštenja doziva nam također u pamet golubicu koja se iznad potopnih voda vraća natrag u korablju Noinu noseći maslinovu grančicu, znak mira i svršetka potopa, te početka novog života, novog čovječanstva (usp. Post 8, 11; 1, 28 si.). Još je jedna duboka simbolika i stvarnost ovdje vjerojatno prisutna. Golubica je naime simbol Izraela, izabranog naroda. Ona dakle, prema Congaru, simbolički predstavlja Izabrani narod i pokornički pokret s kojim se Isus solidarizira, jer je On novi Adam koji predstavlja i obuhvaća novi Narod Božji (usp. Mt 3, 14—15). Ako uz to imamo na pameti da se naslovi »Sin Božji« i »Sluga Jahvin« primjenjuju također čitavom Božjem narodu, golubica označuje narod, kojemu je namijenjen Duh.

Na Isusu se dakle ostvaruje punina svega naviještenoga u SZ. Duh koji je trajno djelovao i upravljao poviješću Izraela konačno dolazi do punine svojega dara i očitovanja, do punine otajstva Sina Božjega u konkretnoj osobi Isusa Krista, koji tako ujedno u punini ostvaruje otajstvo Sluge Jahvina. Nad Isusom se otvara nebo i čuju se riječi očeve: »Ovo je moj Sin ljubljeni …« (usp. Mt 3, 17 ; Mk 1, 11). Ovdje se ne radi o jednom pozivu, kako je to bilo kod proroka, nego, o jednoj izjavi koja potvrđuje i očituje stanje u kojemu se Isus već nalazi. I kada Luka (3, 22) veže događaj kretanja uz riječi Izaije: »Evo Sluge mojega. . . mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam duha svoga izlio…« (Iz 42, 1), onda uočavamo da se tu radi o inauguralnom pozivu i poslanju Isusa, kao Mesije.

On u sebi nosi oznaku proroka, kralja iz potomstva i kuće Daividove (usp. 1 Sam 7, 14) i Sluge Jahvina. Oznaka Sluge spomenuta uz tekst Izaije (42, 1) bit će još jasnije izražena u riječi Krstitelja, koji Isusa naziva »Janjetom koji na sebe uzima grijeh svijeta« (Iv 1, 29) kao i u Isusovoj izjavi u nazaretskoj sinagogi (Lk 4, 17—21) te u riječima Matejevim kada se osvrće na ozdravljenja što ih je Isus učinio (Mt 11, 16 si.). Dolazak Isusov k Ivanu na Jordan da se krsti, i tako, ispuni volju Očevu (usp, Mt 3, 13—15), novo očitovanje Duha na njemu u liku goluba, riječ Očeva koja ga očituje kao kraljevskog Mesiju i Slugu i posebno kao »voljenog Sina« tvore odlučni čas kada on započinje misiju koju treba za nas ispuniti.

Silazak Duha na Isusa u času njegova krštenja nazvan je pomazanjem: proročkim pomazanjem u službu naviještanja, ali također i u službu ostvarenja. Radosne vijesti oslobađajući od zla i Zloga. Luka će i u Djelima apostolskim, poslije Duhovskog događaja, istaknuti da je Isus po krštenju posvećen* po daru i snazi Duha, za službu, poslanje i svjedočanstvo. Petar naime naviješta Izraelcima: »Znate, kako je Bog (Isusa) pomazao Duhom Svetim i snagom, te je prolazio čineći dobro i ozdravljajući sve, koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim. Mi smo svjedoci svega što je učinio …« (Dj 10, 38—39). I jeruzalemska zajednica u teškoćama progona promatra Isusa Krista u svjetlu mesijanskog psalma (Ps 2, 1—2) kao pomazanika Božjega (Dj 4, 24—30). Taj se dakle silazak Duha Svetoga na Isusa u času krštenja očituje kao pomazanje, ujedno kraljevsko i proročko, za njegova mesijansku službu.

Ovaj odnos Duba Svetoga i Isusova života jasno je i sigurno uočio sv. Irenej. On Ističe, kako Isus Krist »utoliko je Bog prima od Oca, tj. od Boga, prijestolje vječnog kraljevstva i ulje pomazanja«, što se odnosi
na njegovo utjelovljenje (usp. Adv. haer. III, 6, 1; 12, 7). Ali Duh Sveti trebao je biti darovan svima, te je stoga on sišao na Isusa u času njegova krštenja upravio zato da bi ga mogao nama saopćiti (usp. Adv. haer. III, 17, 1, 3—4).*’
U borbi protiv arijevaca pojedini će oci sve više isticati kako je Isus već od časa svoje zemaljske egzistencije u punini i u posjedu svoje božanske naravi i Duha Svetoga, te će događaj Isusova krštenja biti tumačen više simbolički. I teologija će slijediti takvo tumačenje sve do naših dana.
U naše vrijeme, kada je život Crkve i teologije u njoj sve više obilježen činjenicom povijesti spasenja (signium temporis), mi lakše uviđamo sve punije očitovanje Duha ne samo u povijesti SZ, nego također i u životu Isusa Krista. Promatranje sv. Ireneja može nam zaista u tom služiti kao uzor. Orno sjedinjuje i zahtjeve ontološke zbilje Isusa Krista koji je već od prvog časa svojeg začeća u punina Bog i čovjek, kao i povijesne njegove zbilje u kojoj on raste i razvija se u svojoj ljudskoj naravi (iusp. Lk 2, 40: »Dijete je raslo i jiaičate, napunjajući se mudrošću, i milost je Božja počivala na njemu«). Duh Sveti silazi dakle na Isusa u njegovog ljudskoj naravi na krštenju na nov način. On je stvarno pomazan Duhom.
To se je očitavalo i u djelovanju Isusovu koje slijedi nakon krštenja. Tu povijesno-spasenjsku ulogu Isusova krštenja među suvremenim teolozima posebno ističe Heribert Mühlen.

Isusovo napastovanje

Isus kao »novi čovjek« treba da u svom životu proživi sve etape prvog čovjeka i povijest spasenja, Stoga je odmah poslije krštenja od Duha odveden u pustinju da se suoči sa sotonom (Mît 4, 1; Mk 1, 12; Lk 4, 1).
Napastovanje u pustinji vezana je uz Isusovo krštenje i uz izjavu Očevu: Ti si Sin moj ljubljeni. Napasnik naime dva puta započinje svoj izazov riječima: »Ako si Sin Božji…«. Ali Isus je Sluga kojemu je Otac dodijelio tešku borbu i konačno križ. Napastovanje u pustinji je kušanje njegove poslušnosti. Tako Isus na sebe uzima napastovanje prvih ljudi kao i napastovanja koja je proživio Izrael u pustinji kroz 40 godina, da pobijedi sotonu i grijeh i uspostavi prvotni sklad s Bogom i prirodom. Pobjeda Isusova pri napastovanju je odlučujuća: Sotona je svezan, Isus ima moć nad njim i on će ga uvijek izgoniti »prstom« i Duhom Božjim
(usp. Lk 11, 20; Mt 12, 28).

Isusov javni život

Isus započinje svoju evanđeosku misiju vođen Duhom koji je na njega posebno sišao na krštenju. Sva tri sinoptika naglašavaju kolko je Isus započeo svoju misiju pobjedom nad sotonom u pustinji. Luka nadodaje događaj u Nazaretu, kada Isus na sebe primjenjuje riječi Izaije (61, 1—2): -Na meni je Duh Gospodnji, jer me je pomazao i poslao da donesem Veselu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima, vraćanje vida slijepima, da povratim slobodu potlačenima, da proglasim godinu
milosti Gospodnje.« I poslije toga svečano izjavljuje: »Danas se ovo Pismo, kako ste čuli, ispunilo« (Lk 4, 18—19, 21).33
Iz pustinje vodi Duh Sveti Isusa natrag u Galileju (Lk 4, 14), gdje će on razviti svoju proročku djelatnost. I već od prvog časa svog djelovanja, dok naviješta Veselu Vijest o kraljevstvu Božjem, on je svjestan da je
ispunjen Duhom Božjim (usp. Lk 4, 18 si. = Iz 61, 1 si.), kao i u daljnjem svom propovijedanju (Mt 12, 18—21, Iz 42, 1—4). Sva čudesna djela koja čini stoje u znaku Duha Božjega, čijom snagom on izgoni đavle
(usp. Lk 4, 36; Mt 12, 28; Lk 11, 20 usp. Izl 8, 15; Pnz 9, 10), liječi bolesne i uskrisuje mrtve (usp. Lk 5, 17; 6, 19; 8, 46; Mt 18, 20). U Duhu Svetom on moli (Lk 3, 4; 5, 16; 6, 12 i dr.) i prepun je radosti (Lk 10 21).
Na Taboru se ponavlja događaj sličan onom na krštenju: tu je Isus i čuje se Očev glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni«, a mjesto golubice nalazimo svijetli oblak, »uzvišeni Božji sjaj« (2 Pt 1, 17) kao sliku Duha Svetoga (usp. Mk 9, 2—13; Mt 17, 1—13; Lk 9, 28—36).y*

Muka, smrt i uskrsnuće

U Ivanovu evanđelju vidimo Isusa kako ne samo da djeluje u snazi Duha nego istoga Duha i svojima dariva. On ga dariva »bez mjere« (Iv 3, 34).
Dariva ga ‘kao »vodu živu koja struji u vječni život (Iv 4, 13—14). Voda naime koju Isus daje jest Duh Sveti kojega će u punini dati svojima tek pošto bude proslavljen (Iv 7, 37—39). Stoga Isus na Posljednjoj večeri
obećava Duha Svetoga, kojega Ivan prenoseći Isusovu riječ naziva grčkim izrazom Paraklétos. Isus ga pet puta spominje u svom oprosnom govoru: kada obećaje drugog Paraklita – Duha Svetoga, koji će biti i koji
je već u učenicima i u njima (14, 15—17); o njemu kaže da će ih poučiti i dozvati im u pamet ranije događaje (14, 26); on će svjedočiti za Isusa (15, 26—27); on će očitovati grijeh svijeta (16, 7—11); on će uvesti učenike u puninu istine (16, 13—15). Iz ovih Ivanovih tekstova, vidimo intimni odnos Oca, Sina i Duha Svetoga. Otac je apsolutni i prvi izvor i Riječi i Duha. Odnos između Duha Svetoga i Isusa najuži je što se može zamisliti u ekonomiji spasenja. Apostoli trebaju živjeti objavu Oca, koju im je Isus dao. Pošto Isus otiđe, Duh Sveti će nastaviti njegovo djelo pomoći vjernicima da u vjeri prihvate Poslanika i Objavitelja Očeva, te da čuvaju njegove riječi i zapovijeda po Duhu će se ostvariti novi odnos između apostola i Isusa, pošto Isus ne bude više osjetno među njima prisutan: ostvarit će se to po krštenju, u blagovanju Tijela i Krvi Kristove, u čuvanju i shvaćanju riječi Kristovih.

Isus ne može u punini darovati Duha, jer još nije proslavljen. Stoga pri kraju svog javnog djelovanja i na Posljednjoj večeri moli Oca, da bude proslavljen: »Oče, došao je čas! Proslavi svoga Sina, da tvoj Sin
proslavi tebe . . . Oče, proslavi ti mene kod sebe slavom, koju imadoh kod tebe, prije nego postade svijet« (Iv 17, 1. 5 usp. 13, 31—32). Proslava za koju Isus moli jest da njegova božanska slava Sina bude priopćena
njegovom čovještvu koje se prinosi i žrtvuje (usp. kako Ivan tu proslavu opisuje u Otk 5, 6; 22, 1. 17; 21, 6).
Isusovo je tijelo hram (Iv 2, 21) iz kojega teku vode žive (usp. Ez 47, 1—12; Otk 21, 22; 22, 1). Pa kao što je svojom slavom Gospodin ispunio Salomonov hram (usp. 1 Kr 8, 10 sli.) tako će i sada svojom slavom ispuniti svoga Sina, koji dolazi ne da prinese za žrtvu životinje nego sebe samoga (usp. Heb 19, 5). U času kada je Kristova žrtva u punini prinesena, kada je On »naklonio glavu i predao duh« (Iv 19, 30), tada je slava Gospodnja ispunila taj Hram u punini, i malo poslije, kada je vojnik probo njegov bok, »potekla je krv i voda« (Iv 19, 34), kao znak sakramenata krštenja i Euharistije, znakovi rođenja nove Eve
koja proizlazi iz boka »usnulog« novog Adama.

I netom Isus nakon tri dana ustane na novi proslavljeni život, On će svojima darovati Duha Svetoga. Na sam dan Uskrsa dolazi svojim apostolima i kaže im: »Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja
šaljem vas«. Poslije tih riječi dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se; kojima zadržite, zadržat će im se.« (Iv 20, 21.—23).

Nad uskrsnulim Kristom opetuje se ponovno proročka riječ psalmiste (Ps 2, 7): »Ti si sin moj; ja sam te danas rodio« (Dj 13, 33; Heb 15, 55).

A Duh je onaj koji je uskrisio Isusa od mrtvih (Rim 8, 11) i tako ga rodio za puninu slave. I sada, kada je Isus u punini proslavljen, jer je u svojoj ljudskoj naravi ispunjen Duhom Svetim, sada se može također
ostvariti ono što je Isus obećao o punini dara Duha i što su proroci još u SZ naviještali. Tako dolazimo do konačne etape u darivanju Duha koja, prelazi u razdoblje Crkve.

Nastavlja se: III. (zadnji dio) – OBJAVA DUHA U NZ — DUH SVETI I CRKVA