Connect with us

Vijesti

IGOR VUKIĆ: Odgovor na osvrt prof. Mirjane Kasapović na knjigu ‘Radni logor Jasenovac’

Published

on

S obzirom da je prof. Mirjana Kasapović zadnjih dana u centru pažnje zbog objave svog eseja o Jugoslaviji, donosimo vam polemiku Igora Vukića, kojega je žestoko optužila za revizionizam u Globusu (br. 1462, 14. 12. 2018.) Isto tako izvršila je atak na Igora Vukića i na povijesne revizioniste u svom znanstvenom radu Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina.

Jasenovački zatočenik, profesor sociologije Vuk Vernić, zaputio se jednog dana
u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom.
Zamolio je da se iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige. I to se stvarno dogodilo. Dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke…

Šteta što prof. Mirjana Kasapović u osvrtu na moju knjigu „Radni logor Jasenovac“ u Globusu (br. 1462, 14. 12. 2018.) nije navela i ovaj pasus (str. 123). Očekivalo bi se da će sveučilišnu profesoricu možda zanimati i sudbina njezina kolege s istog sveučilišta u tome logoru.

Svejedno joj zahvaljujem što je knjigu, za razliku od drugih kritičara, pročitala (makar i samo neke dijelove) te popularizirala putem Globusa. U njezinu osvrtu ipak ima dijelova na koje kao autor knjige moram reagirati.

Na početku mi prof. Kasapović predbacuje da nisam citirao petnaestak „uglednih stranih autora“ koji su navodno pisali o Jasenovcu. Nisam, iz jednostavnog razloga jer se nitko od tih autora, čija prezimena prof. Kasapović navodi, nije temeljito bavio samim Jasenovcem te koristio autentične dokumente i druge izvore. Ono što sam čitao od nekih autora s te liste uglavnom je historiografija napisana na temelju radova drugih autora, čiji se nalazi (a često i zaključci) samo citiraju.

To se moglo oprostiti Vuku Verniću, koji je ipak je bio zatočenik. Danas, kada je moguće u arhivima doprijeti do originalnih dokumenata, takav pristup, osobito kod tako složene teme kao što je jasenovački logor, ipak nije dovoljan.

Mi autori koji se intenzivno bavim ovom temom stalno se međusobno informiramo o člancima, knjigama ili novim dokumentima pa bi već i do nas stigla inozemna knjiga sa sadržajem koji bitno dopunjava naš rad. Ako nam je neka takva promakla, rado ćemo je pročitati pa ako treba i ispričati se za generalnu ocjenu da u britanskoj, njemačkoj, izraelskoj, francuskoj i drugih historiografijama za sada i nema baš takvih djela. Vjerujem da prof. Kasapović pri tome ne misli na britanske i druge autore, koje neki njezini kolege profesori preporučuju, a ti autori hladnokrvno pišu da je „NDH jedina imala logore za
sistematsko ubijanje djece“.

Zatim dolazimo do središnjeg, bitnog dijela profesoričina osvrta. Ona točno citira moj opis zatočeničkih logorskih skupina i načine na koji su zatočenici mogli izgubiti život. Točno prenosi i moju ocjenu da nema čvrstih dokaza da je u logoru bilo masovnoga ubijanja. Prof. Kasapović kaže da se iz zaključka knjige dade naslutiti da prema knjizi broj umrlih u logoru nije ni desetina žrtava koje su „utvrdili Žerjavić i Kočović“ i citira sa stranice 299.: „Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700“.

Neobično je za renome prof. Kasapović da se nije tu zaustavila i zapitala: zašto netko već nije krenuo provjeriti te dokumente, koji su navedeni u knjizi, a prilično jasno pokazuju da nije moguće da bi u logoru moglo stradati 80.000 ili više ljudi?

Kako nije primijetila da upravo tome u knjizi služe opisi logorske svakodnevice, opsežnih, neprekidnih i raznovrsnih radova kojima su zatočenici bili zaposleni te opisi načina na koji su provodili slobodno vrijeme (nogomet, odbojka, kazalište i orkestar). Tu je i vjerski život zatočenika (katolički i islamski obredi),
dolasci i puštanja zatočenika na slobodu (uz izvanredna grupna pomilovanja o važnijim datumima), zdravstvena zaštita (ambulanta u logoru i relativno dobro za ratne uvjete opremljena bolnica u mjestu, s rendgenom, zubarskom ordinacijom…).

Zato su u knjizi i, kako veli prof. Kasapović, „gotovo opsesivni opisi ishrane zatočenika“. Onome što je ona navela u svojem osvrtu, treba dodati i da suzatočenici od kuće, prijatelja i židovskih bogoštovnih općina primali i pakete s dodatnom hranom i odjećom.

Zar bi to sve trebalo prešutjeti? Ponovimo, riječ je o autentičnim dokumentima i izjavama samih zatočenika. Zar su oni to izmišljali – govoreći pred komunističkim komisijama za utvrđivanje zločina – kako bi Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazali u boljem svjetlu?

Protiv velikih brojeva jasenovačkih žrtava govore i rezultati poslijeratnih ekshumacija koje su na prostoru logora 60-ih godina i kasnije provodili jugoslavenski liječnici sudske medicine. Sondiranjem terena i iskopavanjima godine pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka. Naravno, to ne znači da je to konačni broj stradalih.

Na službenom hrvatskom popisu ubijenih u Jasenovcu nalazi se oko 20.000 dječjih imena. Ni dokumenti, a ni bivši zatočenici u iskazima ne govore da je u logoru bilo djece u toliko velikom broju, a niti da su masovno ubijana. Djeca iz logora Stare Gradiške, te iz jasenovačkih filijala u selima Mlaka i Jablanac,
relativno brzo poslije bitke na Kozari prevožena su u prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje. Bila su to djeca pravoslavnih roditelja koji su upućeni na rad u Njemačku. Kartoteka djece koja su zbrinuta u prihvatilištima, a ne ubijena u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ima oko 12.000 imena. I to je tema
koja tek traži realnu javnu prezentaciju.

U samom jasenovačkom logoru bila je jedna skupina djece. Bili su to dječaci koji su od školovanih zatočenika ondje učili razne obrtničke vještine. Neki od njih još su živi pa su to i potvrdili svojim svjedočenjima koje je svatko tko želi može lako pronaći i na internetu. Ti dječaci uglavnom nisu bili zatočenici, već su živjeli u Jasenovcu i drugim mjestima, a roditelji su ih poslali u logor na
naukovanje. I o toj logorskoj školi postoje izvorni dokumenti.

Zanimljivo je kako sve to kod prof. Kasapović ne pobuđuje znanstvenu ili intelektualnu znatiželju? Nije ona doduše jedina takva među našim profesorima politike ili povijesti. U Americi sveučilišni profesori sa studentima provode istrage i iz zatvora vade čak i na smrt osuđene. A ovdje je valjda važnije citirati
nekog britanskog autora koji često nije siguran u razliku između Slovačke i Slovenije. Pretjerujem, naravno, ali nije mi jasno zašto prof. Kasapović, koja do sada nije pregledavala arhivsku građu o Jasenovcu, ipak nije prvo to učinila prije no što u novinama počne dijeliti lekcije o toj temi. Vuk Vernić, da nije nakon puštanja iz logora otišao u partizane i tamo poginuo, vjerojatno bi prvo istraživao pa tek onda docirao.

Profesorica bi mogla barem poslati svoje studente pa da se oni time pozabave, ako je njoj već teško. Na Fakultetu političkih znanosti, osamdesetih godina kada sam ondje studirao, radili su vrsni profesori domaće i strane suvremene povijesti, primjerice, prof. Hrvoje Matković ili prof. Livia Kardum. Oni su nas,
kao i drugi tadašnji profesori, poticali na kritičko razmišljanje, stalno učenje, čitanje i istraživanje građe koja može osvijetliti neki problem. Vjerujem da je zadržana ondašnja visoka razina poučavanja o suvremenoj povijesti, što je dobar temelj i za rad u arhivu.

Kad već u svom osvrtu nije ponudila malo izvorne historiografije, prof. Kasapović na kraju je podastrla malo jeftinih psiholoških aluzija. Neka ne brine, kod mene neće naći ni trun mržnje, a ni „samomržnje“. Jednako volim i ponosim se svojim srpskim i hrvatskim i češkim (da, imam i to) obiteljskim
nasljeđem.

Prof. Mirjana Kasapović jedna je od rijetkih osoba iz društvenoga života koja se javno založila protiv kažnjavanja zbog pozdrava „Za dom – spremni“.
Objašnjenje izneseno u Globusu bilo je dosta banalno (ako se ne kažnjava i ne zabranjuje, pozdrav će postati nezanimljiv pa ga više nitko neće koristiti), ali ipak je taj stav značio iskorak izvan struje. Možda je neka reakcija na taj stav potaknula ovakav profesoričin napad na knjigu koja s dosad zanemarenim
dokumentima i svjedočenjima, navedenima u petstotinjak bilježaka, nastoji potaknuti dodatno istraživanje ove ozbiljne povijesno-političke teme. Iz osvrta izbija neka iracionalna reakcija, nekakav bijes (što nije preporuka za dobru znanost), a nazire se i želja da se zaustavi svako propitivanje „dogovorene
povijesti“ Jasenovca.

Igor Vukić

Vijesti

Demokrati se pripremaju za potencijalni potop Bidena u studenom

Published

on

Prema članku POLITICA objavljenom u utorak ujutro, mnogi su demokrati nedavno izrazili sve veću zabrinutost da će predsjednik Joe Biden izgubiti od bivšeg predsjednika Donalda Trumpa u studenom.

U članku su autori Christopher Cadelago, Sally Goldenberg i Elena Schneider napisali da se “prožimajući osjećaj straha ustalio na najvišim razinama Demokratske stranke zbog izgleda predsjednika Joea Bidena za ponovni izbor”.

“[Pre]ranih pet mjeseci od izbora, tjeskoba se pretvorila u opipljivu strepnju, prema više od desetak stranačkih čelnika i operativaca,” dodali su autori.

Objasnili su da je “jaz između onoga što će demokrati reći na TV-u ili u tisku i onoga što će poslati svojim prijateljima samo porastao kako je rasla zabrinutost oko Bidenovih izgleda.”

Anonimni demokratski operativac opisao je “pomamu” među Bidenovim taborom. Ovo “sluđivanje”, rekao je, uvelike je posljedica činjenice da Biden dosljedno zaostaje za Trumpom u anketama.

Operativac je za POLITICO rekao da se njegovi kolege demokrati posebno boje mogućnosti da Biden izgubi od Trumpa – više nego da bi izgubio od generičkog republikanca. “Ovo nije, ‘O moj Bože, Mitt Romney bi mogao postati predsjednik'”, rekao je publikaciji. “To je ‘O moj Bože, demokraciji bi mogao doći kraj’.”

Osim toga, članak POLITICO opisao je popis koji je sastavio demokratski savjetnik “gotovo dva tuceta razloga zašto bi Biden mogao izgubiti”. Savjetnik je podijelio popis glavnim donatorima stranke.

Popis uključuje razloge “od imigracije i visoke inflacije do [Bidenove] dobi, nepopularnosti potpredsjednice Kamale Harris i prisutnosti kandidata treće strane poput Roberta F. Kennedyja Jr.”

Savjetnik koji je napravio popis dodao je: “Popis zašto bismo ‘mogli’ pobijediti je tako mali da ga čak ne moram držati na svom telefonu.”

POLITICO je također citirao veterana demokratskog stratega Petea Giangreca, koji je priznao da je Bidenov dosije kao predsjednika nepopularan među američkim biračima u usporedbi s Trumpovim.

“Ako je okvir ove utrke, ‘Što je bilo bolje, 3,5 godine pod Bidenom ili četiri godine pod Trumpom’, gubimo to svaki dan u tjednu i dvaput u nedjelju”, rekao je Giangreco.

Posljednja anketa pokazala je da bi Trump najvjerojatnije pobijedio da se predsjednički izbori održavaju danas.

Ankete New York Timesa i Siene objavljene ranije ovog mjeseca pokazale su da bivši predsjednik vodi Bidena s ugodnom razlikom u mnogim ključnim državama na bojištu.

Najznačajnije je da je anketa pokazala da Trump ima nevjerojatnih 12 bodova prednosti među registriranim glasačima u Nevadi – stanje koje je Biden nosio prije četiri godine.

CatholicVote je ranije objavio:

Analitičari drastičnu promjenu pripisuju činjenici da su hispanoamerički birači u posljednjih nekoliko godina velikom većinom bili skloni Trumpu. Otprilike 20% birača u Nevadi su Hispanoamerikanci.

Kada su anketirani samo vjerojatni birači, Trumpovo vodstvo u Nevadi poraslo je na 13 bodova.

Ankete Timesa također pokazuju da Trump ima zdravu prednost nad trenutnim predsjednikom u nekolicini drugih žestoko osporavanih swing država. Trump vodi s 10 bodova u Georgiji i sedam bodova više od Bidena među registriranim glasačima u Arizoni i Michiganu. Sve su te države glasale za Bidena 2020.

Kao što je primijetio CatholicVote, ista je anketa pokazala da “gotovo jedan od pet registriranih birača iz šest swing država, uključujući mnoge katolike, nije glasao na predsjedničkim izborima 2020.”.

Continue Reading

Vijesti

Čudesna vizija iza blagdana Tijelova

Published

on

Proslava Tijelova može se pratiti do vizije koju je o liturgijskoj godini imala belgijska časna sestra Juliana iz 13. stoljeća – piše Philip Kosloski u Altea-i.

Rimski obred Katoličke crkve svake godine nakon nedjelje Trojstva slavi blagdan Tijela i Krvi Gospodnje.

Međutim, Crkva nije uvijek slavila ovaj blagdan, a veliki utjecaj iza njega imala je belgijska časna sestra Juliana iz 13. stoljeća.

Viđenje svete Julijane

Juliana je bila duboko posvećena Svetoj Euharistiji od ranog djetinjstva i prema piscu Aleteije Joanne McPortland, “ušla je u redovnički život u dobi od 13 godina, služeći u hospiciju za gubavce koji je vodila njezina zajednica.”

U to je vrijeme počela imati neobičnu viziju. Pisac Heinrich Stieglitz pripovijeda viziju u svojoj knjizi The Church Year: Talks to Children:

Već u svojoj šesnaestoj godini Julijana je imala izvanrednu viziju dok je bila na molitvi. Vidjela je pun mjesec kako jarko sja, ali na njemu je bila tamna mrlja kao da je njegov komad izbio. Isprva nije mogla razumjeti viziju. Što je češće gledala taj neobičan prizor, to je njezino čuđenje raslo.

U početku je mislila da je vizija demonskog podrijetla i molila je Boga za pomoć:

“Je li to iskušenje Zloga?” – zabrinuto je upitala. Usrdno je molila, a vizija je ipak ostala. Usred gorućih suza djevojka je zamolila svog Spasitelja punog ljubavi da joj objasni što to znači.

Prema izvješću, Isus je odgovorio na Julianin zahtjev i rekao joj što je točno vizija trebala predstavljati:

Na kraju joj je Isus rekao: “Mjesec predstavlja crkvenu godinu. Tamna mrlja na njegovoj sjajnoj površini znači da još uvijek nedostaje jedna gozba. Moja je volja da se ustanovi velika svetkovina u čast Moga Presvetoga Tijela. Veliki četvrtak više je dan žalosti nego radosti. Sada idi i objavi to svijetu.” Ponizna časna sestra uzdržala se pred takvim zadatkom i rekla našem Gospodinu ovako: “Gospodine,” rekla je, “ja sam samo jednostavna djevojka i nisam nimalo dostojna. Zato te molim da ovo djelo povjeriš svetim i učenim svećenicima.”

U početku Juliana nije nikome rekla, no s vremenom je povjerila svoju viziju nekolicini ljudi, a zatim je račun došao do samog pape.

Dok će sveti Toma Akvinski s vremenom napisati prekrasne poetske pjesme za ovaj novi blagdan, slavlje vjerojatno ne bi postojalo da nije bilo svetosti svete Julijane i njezine otvorenosti za primanje Božje riječi.

Philip Kosloski /Altea

Continue Reading

Vijesti

Biden se boji ‘velikog židovskog utjecaja’

Published

on

Američki predsjednik neće riskirati da naljuti lobi u Washingtonu, rekao je savjetnik za sigurnost za Project Veritas

Predsjednik SAD-a Joe Biden pod pritiskom je progresivnog krila Demokratske stranke da oštrije osudi izraelske postupke u Gazi, ali to neće učiniti osim ako ne osvoji drugi mandat, rekao je dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost za Project Veritas.

Bidenov stav o Izraelu rezultat je pažljivih “političkih kalkulacija”, rekao je savjetnik za politiku Vijeća za nacionalnu sigurnost Sterlin Waters tajnom novinaru za Project Veritas, konzervativni medij poznat po operacijama skrivenih kamera.

S jedne strane, Biden i njegovi glavni suradnici moraju reći Izraelu da “nećete nastaviti lagati, bombardirati i ubijati svu ovu djecu bez suočavanja s ozbiljnim posljedicama” kako bi umirili progresivne glasače, objasnio je Waters u videu koji je objavljen u utorak. Međutim, kad bi Biden to učinio, nastavio je Waters, razljutio bi “veliki, moćni židovski utjecaj u republikanskoj i demokratskoj politici” i suočio se s klevetničkom kampanjom koja bi ga koštala predsjedničkih izbora u studenom ove godine.

“Kada bi Biden ponovno pobijedio, mogao bi biti mnogo iskreniji kada je rekao ‘ne’”, rekao je Waters. “[Ali] to je odluka drugog mandata.”

Trenutačno se čini da se Bidenovo stajalište o Izraelu mijenja iz dana u dan, s američkim predsjednikom koji je u nedjelju okupljenim studentima rekao da podržava “trenutni prekid vatre kako bi se zaustavile borbe” u Gazi, a novinarima u ponedjeljak rekao da “stojimo uz Izrael da ukloni [vođu Hamasa Yahyu] Sinwara i ostale koljače Hamasa.”

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi da Izrael može uništiti Hamas samo invazijom na Rafah, grad u južnoj Gazi u kojem se trenutno nalazi više od milijun raseljenih Palestinaca.

Ranije ovog mjeseca, Biden je zaprijetio da će zaustaviti isporuku oružja Izraelu ako Netanyahu naredi kopnenu invaziju na Rafah, odluka za koju je Waters rekao da je “politički rizik”.

Međutim, dok je Bijela kuća zamrznula isporuku bombi Izraelu krajem travnja, Biden je odobrio drugu prodaju oružja vrijednu milijardu dolara – uključujući tenkovsko streljivo i minobacačke granate – židovskoj državi nekoliko dana nakon što je obećao uskratiti buduće isporuke.

Izrael je napadao Rafah zračnim napadima posljednja dva tjedna, uz pokretanje ograničenih kopnenih operacija u istočnim četvrtima grada. Netanyahu je odbacio Bidenovu prijetnju da će prekinuti vojnu pomoć, izjavivši da će se Izrael “boriti našim noktima” ako bude potrebno.

Unatoč Netanyahuovom hvalisanju, premijerov ratni kabinet odložio je planove za veliku ofenzivu u Rafi i odlučio se za ograničeniji pristup koji će minimizirati civilne žrtve, izvijestio je u ponedjeljak Washington Post. Izraelski izvori koji su razgovarali s Postom rekli su da je ovaj pristup odabran kako bi se izbjegao gnjev SAD-a.

Dan prije nego što je Watersov intervju objavljen, dužnosnik američkog State Departmenta rekao je za Politico da je državni tajnik Antony Blinken naredio zaposlenicima da prestanu objavljivati detalje povjerljivih razgovora u vezi sa sukobom Izraela i Hamasa medijima (Project Veritas, Logicno)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved