Jungov arhetip 200 moćnika koji drmaju zemljom živi itekako u kolektivnoj podsvijesti. A Vesna Pusić, prototip engleskog sluge ubačenog u vladu s njezinom strankom kao najvećom masonskom ložom u državi mora jednostavno prva artikulirati i propagirati tu arhetipičnu neoliberlnu podvalu jer najdublje drži glavu u toj londonskoj podsvijesnoj septičkoj jami.

Uzurpacija engleskoga duha

U imperijalnom Londonu sredinom 19. stoljeća dosegao je vrhunac razvoj koji bih jednostavno definirao kao „koncentracija svog zla ovog svijeta na jednom mjestu”. Kraljica Viktorija vladala je, ali realno samo u kraljevskoj palači i oko svog spiritualističkog stola. Lord Palmerston vladao je javno i „demokratski” u Parlamentu dok je širom svijeta slao svoje sotonističke proroke revolucija, zavjera, rata i smrti. A pravi šef tog cijelog imperijalno-okultnog carstva, Nathan Rothschild, stolovao je u Londonu i vukao konce.

Okultno gledano, Engleska je trebala odigrati jednu sasvim suprotnu ulogu u svijetu od ove koju igra do danas, jednu svijetlu, a ne crnu koja joj je uzurpacijom nametnuta. To pokazuje moje osobno, do sada ipak vrlo površno, istraživanje okultnih činjenica. Ali prvac razvoja ukazuje nedvojbeno na taj tamni smjer. Zato je najbolje da to za sada ostavimo kao tezu, tj. da je iz Engleske trebalo krenuti sve dobro za dobrobit čovječanstva, a od tamo je krenulo samo zlo. Tu tezu možemo jednostavno artikulirati, engleski duh okultno ispada kao uzurpirano, a možda čak i “palo” biće. Webster G. Tarpley navodi već u samom uvodu svoje knjige „Against Oligarchy” da je Engleska kraljevina takorekući već imala svijetle temelje, ali je ipak sve završilo u mraku.

Trapley kaže: “Jedna od najboljih vladavina bila je u vrijeme Alfreda Velikog koji je vladao od 871. do 899. godine. Alfred je pratio jednu politiku pismenosti, naobrazbe i stvaranja nacije, a slovi i kao osnivač staroengleske literature. Bizantsko je carstvo u Alfredu vidjelo rasplamsavanje platonskog kršćanskog humanizma irskih monaha i Alkuina od Yorka, najvažnijeg savjetnika Karla Velikog jedno stoljeće prije. Zato je Bizant nagnao Vikinge i Varege, koje je Alfred već bio pobijedio, da ponove svoje napade na Englesku.”

Angli i Sasi stižu na otok

Nakon što se Rimsko carstvo na Britanskom otoku raspalo, starosjedilački keltski i novonaseljeni romanski stanovnici, možemo reći stari Britanci, pozvali su saksonske plaćenike u zemlju da ih čuvaju od upadajućih i pljačkajućih Pikta koji su prodirali iz područja današnje Škotske prema jugu. Ti saksonski plaćenici doveli su svoje obitelji s kojima su se trajno nastanili u Britaniji. U 5. stoljeću su sa Saksima neposredno stigla i ostala dva germanska plemena, također s područja današnje sjeverne Njemačke i Danske: Angli i Jüti. Ti su narodi s vremenom osnovali svoje vladavine. Saksi su osnovali, vidljivo i po imenima, Sussex, Middlesex i Essex. Angli su osnovali Northumbriu, East-Angliju i Merciu, a Jüti Kent. U 6. stoljeću počelo je pokrštavanje Angla, Saksa i Jüta, tj. budućih Anglosaksa. Iz samostana na otoku Ioni koji je osnovao Irac (Sv.) Columban počelo je misioniranje Britanskog otoka irskih misionara sa sjevera, a nešto kasnije i s juga kada su tamo stigli Benediktinci. Krajem 8. stoljeća počinju na britanskom otoku prvi pljačkaški pohodi Vikinga, prvenstveno Danaca koji osnivaju i svoja naselja pa čak i Kraljevstvo na istoku otoka. Onda nastupa već spomenuti Albert Veliki (848. – 849.), kralj Wessexa koji ujedinjuje najveći dio anglo-saksonskih država i postavlja London kao glavni grad toga kraljevstva, što se bilježi kao početak Engelske s ujedinjenim Anglosaksima, tj. Saksima i Anglima (i manjim Jütima) po kojima je Engleska nazvana. Nakon smrti kralja „Edvarda ispovijedaoca” u siječnju 1066. Harald II. (1022. – 1066.), zapravo Harold Godwinson, zasjeo je na engleski tron. Ali s obzirom na to da su i neki drugi htjeli to prijestolje, došlo je do napada na Englesku. Prvi je bio nekadašnji bizantski general i komandant garde u Konstantinopolu, norveški kralj Harald III. Hardrĺde, tj. „tvrdi”. Harald i njegovi Norvežani potučeni su od Engleza 25. rujna 1066. na Stamford Bridgeu.

Normanska okupacija

Ali, ubrzo nakon te bitke na jugu Engleske iskrcao se Vilim “Bastard”, vojvoda od Normandije, koji je 14. listopada 1066. sa svojim normanskim barunima i cijelom normanskom vojskom potukao Engleze kod Hastingsa. A Vilim „Bastard” dobiva nadimak Vilim „Osvajač”. Tada Engleskom zavladaše Normani, također nekadašnji Vikinzi, na što im ime ukazuje „Nord Manen” – „Muži sa sjevera”. Nakon neprestanih pljačkaških pohoda po Francuskoj, oni su se, da ne bi više pljačakili, s dozvolom francuskoga kralja udomili na sjeverozapadnoj obali Francuske i po njima je taj kraj nazvan Normandija.

Da je Vilim uopće mogao ići u osvajanje Engleske on je morao svojim normanskim barunima dati velika obećanja o podjeli zemlje i vlasti da bi ga slijedili u osvajanjima, tako da 1066. nakon smrti u bitci posljednjega engleskoga kralja Haralda slijedi prvi ne-engleski kralj na englesko prijestolje. Nakon Normana slijede vališko-normanske, škotske, nizozemske i njemačke dinastije. Po mojem okultnom razumijevanju to ukazuje da pravi engleski duh više nikada nije došao do izražaja. Engleska povijest je jedna priča gotovo tisućljetne uzurpacije.

S vladavinom Normana počinje ugnjetavanje anglosaksonskoga puka i opća normansko-oligarhijska tiranija britanskoga otoka. Normanska elita do danas nikad nije smatrala Englesku svojom zemljom nego osvojenom prčijom koja će se samo pljačkati za sva vremena. Vilim je podijelio Englesku kao feud svojim dvjema stotinama normanskih baruna koji su parazitski kao limun cijedili zemlju i narod do zadnje kapi. Stvorena legenda o Robinu Hoodu koji je pljačkao gramzljive normanske barune i dao jadnom anglosaksonskom narodu samo je iskazanje puke želje koja s realnošću nema nikakve veze. Normanski su feudalci bili tako jaki da su čak i kralja držali za one kuglice, dok su u međuvremenu gazili Anglosakse, a i tako nisu razumjeli njihovo jadikovanje jer su govorili samo francuski. Za njih je bilo osvajanje Engleske čisti „Bingo”.

Richard Lavljega Srca

Najpoznatiji srednjovjekovni normanski kralj Engleske je zasigurno Richard Lavljega Srca (1157. – 1199.). Pravo francusko ime mu je bilo Richard Plantagenęt – Richard Ier Cśur de Lion. Rodio se i umro na teritoriju Francuske, a bio je samo šest mjeseci u Engleskoj iz koje je jedino cijedio sav novac. Sve njegove titule, osim kralja od Engleske, bile su normansko-francuske. Prije krunidbe bio je Vojvoda od Akvitanije, a poslije još grof od Maine, vojvoda od Normandije i grof od Anžua. Odmah nakon krunjenja u rujnu 1189. počeo je s pripremama za križarski pohod u Svetu zemlju. U Trećem križarskom ratu (1189. – 1192.) Richard se ponašao vrlo bahato prema ostalim vladarima pa je i Leopolda V. od Austrije teško uvrijedio što je naknadno skupo platio. Iako je pokušavao, Richard nije mogao osvojiti Jeruzalem, ali s obzirom na to da mu je brat doma ugrozio engleski tron, 1192. je na brzinu sa Saladinom sklopio mir i krenuo u Europu. Nakon što mu je francuski kralj Filip II., s kojim je također bio u svađi, zatvorio sve svoje luke, on se iskrcao negdje oko Istre i krenuo u Bavarsku svom šogoru Henriku „Lavu”. Budući da se nije usudio ići preko Alpa, krenuo je istočnije preko Štajerske pa preko Semmerinških vrata i Beča. Tako se kretao preko zemlje Leopolda V. koji je poslao potjeru za njim. Iako su Richard i njegova pratnja bili preobučeni u hodočasnike, u bečkom predgrađu Erdberg, danas dio grada Beča, izdalo ih je Richardovo bahato ponašanje i normanska oholost, tako da je ta normanska grupica otkrivena i zarobljena. Leopold V., jer je staleški bio niži od Richarda, od njemačkog je kralja i cara Henrika IV. za zarobljavanje Richarda morao dobiti njegovo odobrenje, kao i od franscuskoga kralja kojemu je Richard otkazao odanost jer je Richard formalno sa svojim pokrajinama u Francuskoj, takozvanim Angevinskim posjedom, bio njegov vazal. Leopold je utamničio Richarda nedaleko od Beča u gradini Dürnstein na Dunavu i zatražio 100 000 Kölnskih Maraka srebra, tj. 33 tone, što je odgovaralo dvogodišnjem prihodu engleske Krune. Richardova majka Francuskinja Eleonora (okcitanski: Aleonňr d’Aquitŕnia) prodala je nekoliko njegovih posjeda da bi platila cijelu svotu caru Henriku IV. koji je pola svote dao Leopoldu V., a ovaj mu je izručio Richarda u Speyer. Henrik IV. je Richarda utamničio u zamku Trifels i podastro mu niz njegovih i francuskoga kralja uvjeta na koje je morao pristati da bi bio pušten. A tužio ga je da je u zavjeri s Asasinima dao ubiti jeruzalemskoga kralja, a i da je protuzakonito zarobio ciparskog vladara i njegovu kćerku. Na kraju je Richard na sve uvjete pristao osim da slijedi cara u ratnom pohodu protiv Normana u Siciliju, pa je radi tog odbijanja morao dodatno platiti još 50 000 maraka srebra, što je Englesku dovelo definitvno na rub bankrota. Leopold V. Babenberški je od iznuđenoga novca učvrstio i povećao zidine Beča kao i istočnoga grada Hainburga, a osnovao je gradove Bečko Novo Mjesto (Wiener Neustadt) i Mirno Brdo (Friedberg). Richard I. Plantagenęt je prilikom opsade tvrđave Châlus-Chabrol 25. ožujka 1199. pogođen strelicom luka ili samostrela, dok se borio protiv ustanika na svom angevinskom posjedu u Francuskoj. Od posljedica je umro 6. travnja na rukama svoje majke. Budući da je Richard bio homoseksualac, a samo formalno iz političkih razloga oženjen s Berenagriom od Navarre, brak je ostao bez djece. Richard je vidio svoju ženu, koju mu je majka iz političkih razloga izabrala, a on je kao poslušni sin to prihvatio, ukupno samo nekoliko mjeseci. Na njegovoj samrti žena nije ni bila prisutna. Na engleskom tronu Richarda je naslijedio njegov mlađi brat Ivan Bezzemlje (1199. – 1216.), franc. Jean Plantagenęt – zvan Jean Sans-Terre, engl. John Lackalnd, popularno nazvan King John.

Pod Ivanom bez Zemlje ustanovilo se nešto što je do dan-danas obilježilo oligarhijski pravac Engleske, Britanije, pa i cijelog današnjeg svjetskog poretka – Magna Carta. Kada je Vilim Osvajač podijelio Englesku kao feud svojim normanskim barunima, gledao je da su njihova imanja raštrkana tako da mu nisu ugrozili njegovu apsolutnu moć. Ali njegov unuk Henrik I. već je bio prisiljen sa „Charter of Liberties” ustupiti barunima veća prava. On je u borbi protiv svojega brata za englesko prijestolje morao barunima usupiti veće slobode, dati im privilegije i oslabiti kraljevsku moć da bi uopće došlo do njegove krunidbe. Iako se on snažno držao prema barunima, njegov je nasljednik Stjepan (frc. Étienne de Blois), također Vilimov unuk, već i realno oslabio naspram normanskih baruna koji su počeli stvarati svoje vojske i graditi utvrde i tako potkopavali kraljevu moć. Njegov nasljednik Henrik II., prvi kralj iz dinastije Plantagenęt opet je povratio kraljevsku, pobijedio barunske čete i porušio ili zazuzeo sve nelegalne tvrđave i zamke, tako da je naknadno gotovo polovica svih tvrđava u Engleskoj bila u kraljevim rukama. On je uz feudalni sustav izgradio upravu i birokraciju, tako da je barunima nametnuo još veće novčane obveze prema Kruni, od vazala oni su postali de facto najamnici kraljevske zemlje.

Magna Carta

Stvar se je promijenila kada je na englesko prijestolje stupio Ivan bez Zemlje. On je u konfliktu s Papom i ratovima radi svojih posjeda u Francuskoj, koje je većinom izgubio, toliko oslabio da su mu normanski baruni nametnuli „svoj zakon”. 15. lipnja 1215. kralj Ivan je sa normanskim barunima potpisao Magnu Cartu ili pravilno „Magna Carta Libertatum”. “Velika povelja sloboda” dala je barunima velike slobode, pa čak i mogućnost legalnoga rata protiv kralja, a kraljevu je moć znatno ograničila. Papa se protivio toj povelji i zaprijetio ekskomunikacijom tko je prihvati. Zato je povelja tek oživjela s Ivanovim nasljednikom Henrikom III., koji je bio prisiljen da je nanovo potvrdi. To je početak vladavinom Oligarhijskog sustava kojemu kralj služi samo kao dekoracija i paravan za provedbu tiranije i pljačke naroda od strane oligarha. Onih 200 normanskih baruna koji su došli s Vilimom Osvajačem u zemlju sada su sa svojim nasljednicima predstavljali pravu moć Engleske. A anglosaskonski puk je upao u još teži jaram. To što se danas u Engleskoj slavi kao neki tobože začetak demokracije zapravo je početak oligarhijskoga sustava vladanja koji danas prelazi u Novi svjetski poredak, dakako demokratski, po definiciji centra moći. Mora se znati da je u ono vrijeme Engleska bila organizirana kao nijedna druga zemlja. S obzirom na to da je narod doslovce na sve plaćao porez, bilo je sve popisano. Ljudi, zemlja, stoka, do zadnje kokoši i do zadnjeg jaja. Iz naroda se sve iscijedilo, a Robinu Hoodu ni traga. Engleski kralj otada nikada više nije dosegnuo apsolutnu moć, naprotiv. Normanske oligarhijske strukture sve su više jačale i provodile svoju parazitsku politiku vladavine žetve bez sijanja. Kraljevi su se morali prilagoditi oligarhiji, mogli su postati i dio oligarhije, ali realno nikad iznad nje.

Slavna Revolucija

To je išlo tako daleko da su baš ti oligarsi doveli „toplog” plemića iz Nizozemske, postavili ga na engleski tron i izglasovali 1689. u takozvanoj „Slavnoj Revoluciji” –„Glorious Revolution” jednu novu povelju, takozvanu „Bill of Rights”, koja im daje još veća prava, a kralja degradira definitivno i totalno samo u paravan za njihove rabote. Taj događaj koji Benjamin Disraeli opisuje kao preuzimanje Engleske od liberalnih oligarha „Mletačke stranke” Englezi pak slave kao veliki korak u razvoju demokracije. Mi smo danas samo korak udaljeni od totalno savršene demokracije, a to znači da moramo računati da će svjetske oligarhijske strukture uskoro i javno vladati nad nama. Od Magne Carte su tri točke preživjele kao dio zakona Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Jedna od tih točka je suverenost i sloboda od poreza „City of London-a” (Paragraf 13 „ancient liberties” City of London, 1215.). Znači, od 1215., od kada je City of London izveden iz kraljevske nadležnosti i stavljen pod kontrolu normanskih oligraha se „City” počeo razvijati kao pravi centar moći Engleske, Britanije i svijeta. To je središte oligarha koji su se nadopunjavali i mijenjali; danas su židovsko dominirani, ali nikada iskonski engleski. Iako ih se popularno naziva anglosaksonskim oligarsima, to nikada nisu oligarsi nasljednika Angla i Saksa, toliko daleko ide uzurpacija čak i imena. A s vremenom je izgrađen i utemeljen jedan arhetip oligarhijske vladavine, da upotrijebimo jedan izraz iz C. G. Jungove nauke. Te oligarhije na vrhu trebaju vladara koji nema moći, ali za izrabljen narod predstavlja autoritet s kojim oni manipuliraju. Engleski (britanski) narod ima osjećaj da ima neka prava i pravednu, najbolju moguću vladu, a uistinu je totalno iskontroliran, prebrojen, odgojen, izmanipuliran, izrabljen, opljačkan, nešto kao dobro zabavljan i što je najvažnije, bez pravog znanja, doslovce nepismena neznalica. Narod zna samo ono što koristi oligarhijama. Iako ima najbolje univerzitete Cambridge i Oxford, on tamo uči samo ono što oligarhija koristi, a pravo znanje koje bi ga oslobodilo ne može niti naslutiti. U Hrvatskoj je prva osoba koja je predložilia 200 menadžera koji će upravljati državom bila upravo današnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Jungov arhetip 200 moćnika koji drmaju zemljom živi itekako u kolektivnoj podsvijesti. A Vesna Pusić, prototip engleskog sluge ubačenog u vladu s njezinom strankom kao najvećom masonskom ložom u državi, mora jednostavno prva artikulirati i propagirati tu arhetipičnu neoliberlnu podvalu jer najdublje drži glavu u toj londonskoj podsvjesnoj septičkoj jami. Pa i sam Tuđman je kasnije naletio u toj podsvjesnoj kaljuži na taj fenomen o 200 vodećih tvrtka, ali je to vrlo površno i kao usupt definirao. Sad jesu ti političari zbilja govorili o 200 ili nisu, nije važno. Novinari koji su prenosili te priče sami su u toj arhetipskoj strukturi prepoznali 200 drmatora kao kopije 200 normanskih baruna, dakako sve nesvijesno. Svakako je ta ideja o vladajućem uskom sloju – menadžera, familija, baruna, knozorcija ili već bilo što – jedna arhetipična stvarnost u podsvijesnom svijetu koja dakako ima danas realno postojeći pandan u svjesnom (engelskojezičnom) svijetu, samo što je to skriveno i nešto apstraktnije. Koliko nestvarno to zvuči, ali najstvarnije je ipak da se tu radi o 200 demona.

Engleski genijalac kao preodgojeni butler

Što je Engleska trebala biti? To za sada mogu samo naslutiti jer sam se još samo površno bavio Engleskom, ali poznavanjem temelja o sedam anđeoskih zborova ili hijerarhija koje izravno utječu na čovječanstvo, kako su ih naveli Sposheimski opat i Emil Paleš (vidi XIV. dio), da se zaključiti da su Englezi trebali predvoditi Europu u svemu dobrom za čovječanstvo. Budući da se Paleš nije eksplicitno bavio historiografijom naroda u smislu anđeoskih zborova, a ja ipak jesam, mogu se samo na sebe osloniti jer nemam nikoga iznad. Ali, i Paleš je prihvatio moja povijesna istraživanja i neke čak objavio, tako da tu mogu biti dosta siguran u svoje poglede. A tu „hijerarhijsku” situaciju Engleske morat ću jednom drugom prigodom razjasniti. Ezoterično-okultno gledano, s time da su Englesku uzurpirale različite oligarhijske strukture, od engleskog je naroda „transferiran” sav duhovni i intelektualni potencijal i stavljen u službu egoističnih ciljeva tih oligarhijskih struktura, iza kojih stoje, mora se ipak reći, demonske sile. Tako te sile raspolažu sa najboljim mogućim znanjem, a engleski narod, originalni Anglosaksi, stoljećima je doslovce odgojen za poslušnog „butlera”.

Simpatičan, pametan i uljudan Englez je prototip prvog naroda kojemu je ispran mozak. Englez je doslovce sretan da ima kraljicu koja je niškoristi, a on joj se divi jer “Englez” ima što nitko ne imade. Ima vladu koja ga “j… u zdrav mozak”, a on to prihvaća kao demokratski čin. Ima financijske muljatore koji su mu odavno ogulili kožu, a on u njima vidi sposobne menadžere. Sada, s opranim mozgom, preglup je da shvati da su mu oni pokrali to znanje i talent da bi ga tek tako mogli savršeno opljačkati i porobiti. A kad mu tamo neki normanski Lord naguzi dijete, to prihvaća s tolerancijom jer je odgojen da postoje različiti seksualni nagoni koji se ni pod koju cijenu ne smiju diskriminirati. A normalni Englez ima kompleks jer je samo hetroseksualac bez avangardnih nastranih perverzija kao njegova zapravo ne-engleska elita. A da je u životu nitko i ništa krivi su mu Katolička crkva i Jezuiti. Zato ima nogometnu reprezentaciju koja kad bi nastupila za “Afroaziju”, ne bi ni primijetio da su to zapravo njegovi. Na kraju krajeva, kada bi se engleski narod probudio i osvijestio, u svakom pogledu bio bi sam dovoljno jak da se riješi njegovih i naših napasti, ali izgledi za tako nešto kreću se gotovo prema nuli. Sljedeći narod koji bi trebao voditi Europu, pa i svijet, jesu Rusi, ali oni su baš zato vješto zavedeni da sami sebe (okultno) sruše. A i Ukrajinci su tu negdje pa ih se razbija svom silom. Sav teret polako pada na Hrvatsku koja je već pod snažnim udarima, ali tu bi već prelazili na sljedeći „level” s nezamislivim potresima. Nema tu nikakve slučajnosti, sve se zna – tko zna!

izvor: Ivan Vidas-Punta/croative.net