Gost “55 minuta kod Željke Markić” bio je odvjetnik Berislav Živković. Gospodin Živković bio je zamjenik državnog odvjetnika u Zagrebu, općinski državni odvjetnik za grad Zagreb te Glavni državni odvjetnik. Od njega je 2000. SPD-ova Vlada, predvođena Ivicom Račanom zatražila ostavku te ju je dao.

Ovaj hrvatski branitelj i odličan poznavatelj problema hrvatskog pravosuđa uz ostale teme opisao je svoju suradnja sa saborskim zastupnikom Stipom Mlinarićem i Centrom “Dr. Ivo Šreter” na podizanju kaznenih prijava za ratne zločine u operaciji Vukovar.

Cijeli razgovor s odvjetnikom Berislavom Živkovićem možete pogledati ovdje:

Centar “Dr. Ivo Šreter” i njegovi ciljevi

Kolega odvjetnik me spojio sa zastupnikom Domovinskog pokreta Stipom Mlinarićem. On mi je objasnio kako osniva Centar “Dr. Ivo Šreter” i koji su mu ciljevi. Pristao sam na suradnju. Dokumente i svjedočanstva koja gospodin Mlinarić i drugi ljudi iz Centra prikupe ja proučim i procijenim imaju li potreban stupanj osnovane sumnje da je počinjen ratni zločin.

Cilj Centra “Dr. Ivo Šreter” je istraživanje ratnih zločina tijekom rata i poraća. Ali najviše je fokusiran na Domovinski rat. Zločine vezane za Drugi svjetski rat treba također u potpunosti istražiti. Sada smo fokusirani na ratne zločine iz Domovinskog rata. Zato što ti postupci imaju kazneno pravnu svrhu.

Osam kaznenih prijava

Prije godinu dana smo počeli sa radom. Dobio sam 900 stranica dokumenata. Većina ih je iz srpskih izvora. Plan je bio da se iz dokumentacije jednom mjesečno pripremi jedna kaznena prijava. To su materijali za zločine počinjene u manjim sredinama. Gdje se točno znalo tko je žrtva i tko je počinitelj.

Zadnja, osma kaznena prijava sadrži 61 stranicu i 52 dokumenta na 165 stranica. Izvor dokumenata je JNA. To su dokumenti o “Operaciji Vukovar”

“Operacija Vukovar” koju je vodila JNA trajala je od 30.9. do 19/20.11.1991.

Opsada Vukovara u širem smislu počela je u 7. mjesecu 1991. Zrakoplovi JNA su 26.8. izvršili napad na bolnicu u Vukovaru. Do tada su minobacački napadi na Vukovar bili iz Borovog Naselja. Dana 15.09. krenuo je pješačko-tenkovski napad. Otpor branitelja bio je jači nego što su Srbi očekivali. Generalštab JNA je osmislio pravu vojnu akciju kodnog naziva “Operacija Vukovar”. U njihovim dokumentima kao početak te operacije se navodi 30.09.1991. Završava padom Vukovara odnosno 19./20.11.1991.

Dana 29.09. je Gardijska motorizirana brigada, elitna jedinica JNA, inače direktno podređena Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu izuzeta je od tog zapovjedništva Stavljena pod zapovjedništvo 1. vojne oblasti novosadskog korpusa. Dana 30.09.1991. dolaze na položaje oko Vukovara. I kreću u napad. Zapovjednik te brigade bio je pukovnik Mrkšić. On je preuzeo i zapovijedanje operativnom grupom “Jug”.

Vukovar je u smislu napada JNA bio podijeljen na dvije operativne grupe. Sjever i jug. Sa sjevera je napadao Novosadski korpus i još neke jedinice. Sa juga je napadala Gardijska motorizirana i još neke jedinice. Ovisno o stanju na bojištu. Tijekom 10. i 11. mjeseca premještali su razne jedinice između tih operativnih grupa. O tome imamo pisani trag.

JNA je Vukovar napadala s oko 20 000 vojnika, a u Gradu je bilo najviše 1,000 branitelja, 20 puta manje

Dana 15.11. Generalštab JNA traži od 1. vojne oblasti stanje jedinica. Na taj dan je u Slavoniji angažirana 21 000 vojnika. Od toga preko 80% na području Vukovara. Uz 966 topovskih oruđa (topova raznih kalibara). I više od 400 tenkova.

U Vukovaru tih dana nema više od 1000 branitelja, možda 800. Bili su ranjavani. Dnevno su u bolnicu primali 20 – 40 branitelja, znači “izbačenih iz stroja”. Neki su se nakon par dana vraćali na bojište. Ali … možete li zamisliti taj odnos snaga?

JNA je 01.08. ušla u Dalj. Selo praktički na ulazu u Vukovar. Tamo su formirali štab operativne grupe za sjever. Krenuli su napadi i padali su redom Šarengrad, Bapska, Tovarnik, Lovas. I zadnji na meti – Ilok. Sva ta hrvatska mjesta su do početka 10. mjeseca bila okupirana. Stvoren je obruč oko Vukovara i više se nije moglo niti kroz “kukuruzni put” proći. Nema više nikakve pomoći izvana.

Mnogi su izdvojeni i ubijeni u Iloku

U Ilok se slilo svo stanovništvo iz okolnih mjesta. Tamo je bilo između 10 i 11 tisuća ljudi. JNA im daje ultimatum da se predaju. U Iloku organiziraju svojevrsni referendum i 80% ljudi glasa da žele izaći. Bili su u potpunom okruženju. I slabo naoružani. Donijeli su odluku spasiti živote. Međutim mnogi su izdvojeni i ubijeni. To su bili lokalni HDZ-ovci, dužnosnici. Ili oni koje su Srbi prokazivali. To je bilo uobičajeno. Lokalni Srbi bi prokazivali dojučerašnje susjede.

Vlada RH je potpisala uz jamstva Međunarodnog crvenog križa i Europske komisije sa JNA Sporazum o evakuaciji bolnice

Nekoliko dana prije pada Vukovara je vlada RH s JNA potpisala Sporazum o evakuaciji bolnice. Bila je uključena Europska komisija i Međunarodni Crveni križ (ICRC). JNA slama otpor branitelja. I ulazi u bolnicu u Vukovaru.

Sljedeći dan major Šljivančanin zaprečava izvanrednom povjereniku Generalnog tajnika UN-a, Cyrus Vance-u i predstavniku ICRC-a Melchioru Borsingeru da uđu u vukovarsku bolnicu. Šljivančanin i pukovnik Pavković (osuđen u Haag-u za ratne zločine na Kosovu, trenutno u zatvoru) ih uvjeravaju da ne mogu ući u bolnicu. Ne daju im nadgledati evakuaciju, Tvrde da se “još uvijek vode borbe”. Na video snimci se vidi Šljivančanin koji viče na Borsingera, a u daljini se vide autobusi koji odvoze ranjenike iz bolnice.

Kad su predstavnici Crvenog križa i UN-a napokon ušli u bolnicu – više nikoga nije bilo. JNA je odvela sve bolesnike i zdravstveno osoblje.

To jutro je Šljivančanin zapovjedio svim zaposlenicima bolnice da dođu u dvoranu na sastanak. Istovremeno, dok su oni bili na “sastanku” je JNA doslovno otimala ranjenike iz bolničkih kreveta. Nije bilo osoblja koje bi to spriječilo. I trpali su ih u autobuse. JNA je smišljeno učinila sve da 260 ranjenika otme. I ubije. Na Ovčari je pronađeno 200 posmrtnih ostataka bolničkih ranjenika. Njih 56 nije nikada nađeno. Postoje neki tragovi da su neki od njih završili u podrumima u Negoslavcima.

Podnijeli smo 8. Kaznenu prijavu protiv 51 živog oficira JNA, jer su ubojice i kradljivci bili pod njihovim zapovjedništvom

Poanta cijele kaznene prijave je da su obuhvaćeni oficiri JNA. Nismo se bavili lokalnim Srbima nego zapovjednim kadrom, znači JNA. Sasvim je jasno i njihovim dokumentima dokazano da su se svi oni koji su se s njima borili i pljačkali, bili pod izravnim zapovjedništvom JNA.

Dosta njih iz samog vrha JNA, protiv kojih su prije podignute optužnice, su umrli. Između 2005. i 2015. su umrli Mrkšić, Kadijević, Adžić, Biorčević, general Bratić je poginuo na frontu.

Prijava je protiv 51 osobe koje su još uvijek živi.

Četiri su komponente vojske: redovna vojska, rezervni sastav (mobilizirani u Srbiji) Po dokumentu od 15.11. čak 9 800 rezervista iz Srbije je raspoređeno oko Vukovara, lokalne teritorijalce iz okolnih srpskih sela i stranačke paravojne postrojbe. Političke stranke iz Srbije su svoje članove regrutirale i slale u Vukovar. Svi oni koji su došli u Vukovar bili su pod izravnom komandom i inkorporirani su u jedinice JNA. Imamo te dokumente. Dokumenti Generalštaba JNA govore da su svi oni izravno podređeni pojedinoj jedinici JNA na određenom području bojišta. Dakle sve te grupe nisu ni mogle djelovati samostalno.

Dnevna zapovijed od Mrkšića i drugih zapovjednika je određivala u kojem pravcu se napada, što se napada i tko napada. To su detaljne naredbe na 3-4 stranice izdavane svaki dan.

JNA za hrvatske branitelje i Hrvate koristi samo jedan naziv – ustaše

Interesantno je u dokumentaciji, koju su pisali školovani JNA oficiri, da se gotovo uvijek branitelje naziva ustašama. Nikako drukčije. Ni vojska ni ZNG-e. Oficiri JNA u službenim naredbama pišu: napasti ustaše na toj i toj poziciji. U dokumentima za područje srpske krajine ZSSB (zapadni Srijem, Slavonija i Baranja) govori se o JNA i raznim paravojnim jedinicama. Ali, Hrvati su uvijek “ustaše”. Time se stvarao narativ da je nakon pada Vukovara sve dozvoljeno, jer nema tu Hrvata, svi su to ustaše.

Velepromet je bio veliki koncentracijski logor

Velepromet je osnovan kao logor naredbama JNA. Šljivančanin zadnjih dana “obaveštava” Upravu bezbednosti SSNO, citiram: “Kroz Velepromet je prošlo 9 do 10 hiljada ljudi, žena i dece.” To je napisano. Imamo taj dokument.

Koliko ih nije prošlo nego je ostalo zakopano ili je bačeno u Dunav, još pokušavamo rekonstruirati.

Centar “Dr. Ivo Šreter”: Ograničena sredstva, ograničeni broj ljudi, a u godinu dana 8 kaznenih prijava

Mislim da su vršene određene blokade na Hrvatsku državu. Narativ je nakon Oluje i mirne integracije podunavlja bio: što je bilo bilo je. Haag će to riješiti. To je bio rat nacionalističkih elita. To je bio građanski rat. Treći i najozbiljniji narativ je bio, nama je u interesu privući Srbiju zapadu, u EU. Pa će sve doći na svoje mjesto. Nemojte sad “talasati”.

Mislim da je unatoč zakonu o oprostu bilo prostora za istraživanje ratnih zločina. Zbog pritiska izvana, mislim da se dugi niz godina nije smjelo ništa. U zakonu izričito piše da oprost ne podrazumijeva oprost za ratne zločine. Ratni zločin ne zastarijeva.

Ne bih sve svaljivao na našu vlast. Mislim da se išlo nekom pragmatičnom formulom. Danas je u Srbiji i dalje isti narativ. U tabloidima smo i dalje ustaše.

Zašto nikome ne pada na pamet izjednačavati bombardiranje Dresdena sa bombardiranjem Londona? A granatiranje Knina se uspoređivalo sa srpskim granatiranjem hrvatskih gradova!

Dakle, prvi korak je bio ne iznositi na vidjelo brojne ratne zločine protiv Hrvata. Drugi korak je bio izjednačavanje. Zašto nikad nije izjednačeno bombardiranje Dresdena, Hirošime, Nagasakija sa na primjer bombardiranjem Londona? To nikome ne pada na pamet. Ili izjednačavanje zločina Crvene armije nakon oslobođenja ili odmazde u Francuskoj sa nacističkim zločinima? To nitko ne radi. A zašto se takav pristup primjenjuje na Hrvatsku?

Mi smo procesuirali Norca, Oreškovića, Loru… sve što bi izvana rekli da treba, odmah smo reagirali i procesuirali. U Beogradu na suđenju za Ovčaru, optužena su 24 lokalaca. Samo 11 ih je osuđeno.

Na Ovčaru su dolazili JNA oficiri. Znali su sve. Niti jedan JNA zastavnik, a kamoli general nije obuhvaćen. Srbi su žrtvovali Mrkšića i Šljivančanina. Radić je oslobođen.

Vasiljević, šef KOS-a u iskazu kaže kako je 1993. sreo Mrkšića u Beogradu. Pitao ga je što se tamo dogodilo. Mrkšić mu je odgovori da je izmaklo kontroli i da su se zakleli da “ćute”. Pa tko pametan može u tako što povjerovati! Da šef Srpske kontraobavještajne službe slučajno dozna da je nešto “izmaklo kontroli” u Vukovaru?

Dakle, svi su sve znali.

izvor: Narod.hr