Njemački autor Peter Seewald objavio je 4. svibnja opsežnu biografiju o Benediktu XVI. (gotovo 1 200 stranica)

Njemački autor Peter Seewald objavio je 4. svibnja opsežnu biografiju o Benediktu XVI. (gotovo 1 200 stranica).

Knjiga se doima kao protokol stoljeća jer bavarski dječak, iz ozračja marijanskoga Altöttinga, „tihi i marljivi radnik u vinogradu Gospodnjem“, postao je prvi papa s njemačkoga govornoga područja nakon pet punih stoljeća.

Proslavivši svoj devedeset i treći rođendan papa u miru Benedikt XVI. postao je najstariji papa na Petrovoj stolici. Makar je prije sedam godina odstupio s papinske službe, sam kaže kako još uvijek, i izvan službe, nosi u sebi duhovnu dimenziju papinstva, kao što i svaki biskup, koji s navršenih 75 godina života odstupa iz vodstva svoje biskupije, s njezine uprave, u sebi nosi duhovnu skrb i brigu za svoje stado, dokle god je živ. Nije on više biskup rimske Crkve, nego se osjeća duhovno odgovornim za cijelu Crkvu.

Benedikt je učinio nešto što nitko prije njega nije učinio, makar su se i Pavao VI., a i Ivan Pavao II. bili pismeno obvezali da u slučaju teške demencije žele odstupiti s Petrove stolice. Benedikt je to učinio svjesno, na šokantan način, krajnje svjestan svih posljedica. Prije točno petnaest godina izabran je drugi dan konklava za Papu.

Drama po Benediktu XVI.

Peter Seewald, njemački autor, objavio je početkom svibnja opsežnu biografiju na njemačkom jeziku (gotovo 1 200 stranica). Radio je na njoj punih pet godina. Dostupna je u tiskanom, ali i elektroničkom izdanju na Amazonu. Spis djeluje fascinantno. Ispitivao je Seewald izvore do kojih je mogao doći, napose svjedoke iz vremena Sabora i prevratničkih godina, nakon 1968., te je njihova sjećanja ugradio u svoje djelo koje obuhvaća skoro jedno stoljeće. Knjiga se doima kao protokol stoljeća, u teološkom, biografskom, crkvenom, ali i političkom smislu jer bavarski dječak, iz ozračja marijanskoga Altöttinga, J. Ratzinger, „tihi i marljivi radnik u vinogradu Gospodnjem“, postao je prvi papa s njemačkoga govornoga područja nakon pet punih stoljeća. 

Inače je Seewald bio ljevičar, sklon komunističkim idejama iz 1968., agnostik, istupio je iz Crkve, ali je nakon dugih razgovora s kardinalom Ratzingerom iznova pronašao put u Katoličku Crkvu, te javno priznao, „kako ja mogu, kako smijem uskratiti svojoj djeci ono što je obilježilo Europu dva tisućljeća – a to je krštenje i kršćanstvo, Isusa Krista?„

Objavio je Seewald četiri knjige razgovora s Ratzingerom/Benediktom XVI. Veli da mu je tijekom tih dugih razgovora postavio više od dvije tisuće pitanja. Najprije je objavio knjigu razgovora Sol zemlje (1996.), koje je vodio u benediktinskoj opatiji na jugu Italije, potom Bog i svijet (2000.), dok je Ratzinger bio pročelnik Zbora za nauk vjere, a onda s papom Benediktom Svjetlo svijeta (2010.) te Posljednji razgovori (2016.). Sva su djela postala međunarodne uspješnice. Doskora se očekuju prijevodi na veće svjetske jezike monumentalne biografije osobe koja u sebi premošćuje i svjedok je cijeloga stoljeća.

Kao šestogodišnjak doživio je Ratzinger uspon Hitlera, kao sjemeništarac bio je prisilno unovačen pod kraj rata, a onda je od 1946. njegov život obilježio studij teologije, svećeništvo. Najmlađi profesor teologije, s 25 godina, najmlađi teolog na Saboru, tzv. koncilski stručnjak, “peritus”, na čemu su mu zavidjela mnoga znana imena. Promijenio je pet profesorskih stolica na znamenitim njemačkim sveučilištima. Nadbiskup Münchena postao je u pedesetoj godini, da bi ga Ivan Pavao II. uzeo za Pročelnika Zbora za nauk vjere 1982.

Bila su njih dvojica najbliži suradnici. Naslijedio ga je na Petrovoj stolici 2005. Računa se da je za njegova pontifikata na audijencijama bilo nazočno više od 15 milijuna ljudi. Briljantan um, dubok, jednostavan i razumljiv jezik, za pontifikata objavio je troknjižje o Isusu iz Nazareta – djelo koje je oduvijek želio napisati, osobni duhovni pristup Isusovoj osobi. Njegovo je svjedočanstvo pomoglo mnogima, i ubuduće će pomagati upoznati i spoznavati osobu Isusa Krista. Zacijelo je najčitaniji katolički teolog u svijetu otkad je bljesnuo.

Solovjevljev Antikrist i Benediktov Krist

Kad Benedikt promišlja Isusovu kušnju u pustinji u troknjižju o Isusu iz Nazareta, navodi ruskoga mislioca, pisca i pjesnika Vladimira Sergejeviča Solovjeva i njegov Kratki traktat o Antikristu. Prema Solovjevu, Antikrist je stekao počasni doktorat na sveučilištu u Tübingenu. On je veliki bibličar. Savršeno se razumije u znanstvenu biblijsku egzegezu koja postaje instrumentom u rukama Antikrista. To su Benediktu mnogi zamjerili. Mi znamo da je Đavao čisti um koji trajno izokreće i potkopava Božje djelo u svijetu, izvanredno poznaje Svete spise.

U povodu 100. obljetnice smrti ruskoga velikana – u godini Velikoga jubileja, u kolovozu 2000. – Ivan Pavao II. podsjetio je na Solovjeva te je za Angelusa u Castel Gandolfu izrekao:

„Danas vrijedi prijeka potreba za cjelovitim kršćanstvom koje, kad je riječ o istini, nije spremno ni na kakav kompromis te je istodobno kadro mjeriti se s poviješću i modernim vremenom. To je obilježilo cijelo minulo stoljeće, a posve je zorno izišlo na vidjelo za Drugoga vatikanskog sabora.

Crkva je tijekom dramatičnih događaja minulih desetljeća trajno sve zornije spoznavala kako je njezina zadaća skrb i odgovornost za čovjeka – ne nekakva ‘apstraktna’ čovjeka, nego za stvarnoga, konkretnoga i povijesnoga, komu treba trajno približavati Krista, jedinoga i stvarnoga Otkupitelja.

Kršćanstvo se ne da svesti na puka načela, jer Krist, središte kršćanstva, jest živ, a njegova prisutnost događaj je koji trajno obnavlja ljudska stvorenja i svemir. Tu istinu Krista Isusa treba danas snažno naviještati, kako su to činili i odvažno branili u 20. stoljeću mnogi svjedoci vjere, mučenici, ali i znameniti kršćanski mislioci. Među njima htio bih danas na poseban način podsjetiti na Vladimira Sergejeviča Solovjeva čiju stotu obljetnicu smrti slavimo sutra.

U surječju te mišlju na tu rusku veličinu s izvanredno nutarnjom dubinom, koja je s velikom bistrinom spoznala i dramu podvojenosti među kršćanima te prijeku potrebu za jedinstvom svih kršćana, htio bih vas pozvati na molitvu da kršćani Istoka i Zapada što je prije moguće ponovno postignu svoje puno zajedništvo. Da bi se to dogodilo, nužno je da se svi obrate Kristu koji je živ – jučer, danas i uvijeke živi – te da beskompromisnim prihvatom i pretakanjem u život njegova evanđelja postanu kvascem novoga čovječanstva.“

Spomenuli smo Kratki traktat o Antikristu. Nešto kao proročki spis koji je upravo danas aktualan. Spis koji navodi papa Benedikt bio je intrigantan za sve okultiste, ezoterike, teozofe, antropozofe, New Age sljedbenike, itd. U njemu Solovjev nudi panoramu konačnih vremena, eshatona, integrirajući prizore iz Ivanova Otkrivenja, ali u mnogočemu je nalik našoj „postmoderni“.

Opisuje Solovjev godinu 2077. Europa je na kraju snaga u svom političkom i religijskom identitetu te omogućuje da predsjednik Ujedinjenih Europskih Država postane moćnik koji postaje car nanovo uspostavljena Rimskoga Carstva. Nije mu do ljudi, makar je stekao doktorat iz teologije u Tübingenu. Želi gospodariti. Novi vladar je Antikrist koji čarobnom palicom drži sve poluge političke moći u svojim rukama, saziva ekumenski sabor u Jeruzalemu te hoće zauzeti mjesto Gospodina Isusa. Imperator-Antikrist želi dokinuti podvojenost među kršćanima te od svih traži da se njemu priklone i prihvate ga kao svoga jedinoga zaštitnika i branitelja. Da bi vjernike donekle primirio, dopušta Papi u Rimu da i dalje vlada, sa svim povlasticama i pravima.

Globalna diktatura

Njegove riječi imaju fatalan učinak. Zanosno mu i radosno kliču: „Gratias agimus! Domine! Salvum fac magnum imperatorem!“ svi kardinali, biskupi, pa i veliki dio vjernika, više od polovice redovnika penju se na podij i duboko se klanjaju u smjeru novoga imperatora. Značajni dio toga novog sabora tvori gotovo sva hijerarhija Istoka i Zapada. Tko ne sudjeluje? Mala skupina koja se okuplja oko starca Ivana, pape Petra II. te profesora Pavla. Oni su predstavnici pravoslavlja, Katoličke Crkve te protestantizma. Ne nasjedaju obećanjima Antikrista, njegovim lijepim riječima, nego ostaju vjerni temeljima vjere i Isusu Kristu. Priznaju: „Najveća nam je dragocjenost Isus Krist!“

Imperator je bijesan na „otpadnike“ koji nisu pristali uza nj. Stvara otpadničku Crkvu na čelu s nekim Apolonijem, velikim magom. Nastupa vrijeme ekumene zabluda, miješaju se ljudske i demonske sile, razvijaju se novi nečuveni oblici mističnog razvrata i demonolatrije.

Ali se i na strani Dobra odvijaju mistične stvari. Snagom Duha Svetoga kršćanske Crkve postižu jedinstvo, pristaju uz papu Petra II. priznajući „Tu es, Petrus!“ Započinje odlučni boj i na kraju trijumfira Dobro nad Zlom, nad Antikristom i Protupapom. To je u kratkim crtama sadržaj spisa.

Solovjev je jasno razlikovao između božanske i demonske sile, milosti i magije, autentična nauka i ezoterijske prakse. Proročku silu toga mislioca i pisca prepoznali su, kako rekosmo, Ivan Pavao II. te Benedikt XVI.

Benedikt – Antikrist je na djelu

Na kraju biografije o Benediktu XVI. postavio je P. Seewald ujesen 2018. nekoliko dodatnih pitanja Benediktu. Na sva nije odgovorio, ali je jedan zanimljiv.

Autor pita: „Jedna misao iz vaše nastupne propovijedi nakon izbora za Papu trajno je u sjećanju: ‘Molite za mene da kao plašljivac ne uzmaknem pred vukovima.’ Jeste li predvidjeli što vas sve još čeka?“

„I tu moram reći da se preusko poima spektar svega čega se jedan papa treba strašiti. Naravno, bila je prava nevolja situacija oko ‘Vatileaks’… Međutim, istinska ugroza Crkve a time i Petrove službe nije zapravo u tome, nego u GLOBALNOJ DIKTATURI PRIVIDNO HUMANISTIČKIH IDEOLOGIJA. Naime, protusloviti im znači biti istodobno i ujedno izopćen, ekskomuniciran iz javnoga života i općega društvenoga konsenzusa.

Prije stotinu godina svatko bi smatrao apsurdnim, besmislenim, bilo kakav govor o homoseksualnim brakovima. Danas je društveno izopćen tko se tomu protivi.

Slično je i s pobačajem, a isto vrijedi i za ‘umjetnu oplodnju’ (fertilisatio in vitro).

Suvremeno je društvo u procesu stvaranja PROTUKRŠĆANSKOGA VJEROVANJA (CREDO). Tko mu se usprotivi, biva sankcioniran društvenim izopćenjem. Strah od te duhovne sile ANTIKRISTA posve je naravan, te zbilja treba molitve u svakoj biskupiji, ali i sveopćoj Crkvi da se tomu suprotstavimo.“

Na jednom mjestu u troknjižju o Isusu iz Nazareta kaže Papa kako su iz „prividnih rezultata znanstvene egzegeze otkane najpogubnije knjige koje razaraju Isusov lik, koje služe demontaži vjere“. Naime, tko niječe Krista, Antikrist je, a tu je ponajprije masonerija koja želi ukloniti Krista, skinuti ga s prijestolja. Još je davne 1983. Ratzinger kao Pročelnik upro prstom u masoneriju kao najvećega protivnika Crkve.

Na gornja zla može se nadodati eutanazija dementnih osoba u mnogim zapadnim državama koje ozakonjuju čak i ustavni sudovi te razne prakse koje lijevi „aktivisti“ i LGBT udruge nameću kao sustav ponašanja. Želi se ozakoniti čak i „ljudsko pravo na pobačaj!“ Tko se tomu protivi, biva društveno „eutanaziran“, izopćen.

Fatimska vidjelica Lucija govorila je kako se odlučni boj bije za obitelj i brak. Tomu smo svjedoci. Komunizam je kao sustav pao, ali njegove ideje, osvojiti kulturni prostor, snažno je na djelu, još od 1968. Statistički, od deset novinara, devetorica su lijevo usmjereni, samo jedan je konzervativac koji se drži ustaljenih naravnih vrijednosti.

Benediktove su riječi razbjesnile mnoge lijeve teologe u Njemačkoj. Inače, čim se on  oglasi, pjene se, nabacuju kamenicama. Nalik onomu kao kad se patuljci nabacuju kamenčićima na gorostasa. Nisu mu ni u čemu dorasli.

Velika opomena svima. Antikrist na djelu, i u ovoj pandemiji. I ovdje su sile Neba i Pakla na djelu, treba se svim silama, ne samo medicinom, znanošću, nego i duhovnom snagom suprotstaviti Zlu koje se oko nas pandemijski širi. Treba nam vanjska, ali i nutarnja, duhovna dezinfekcija!

Izvor: Autor Biram DOBRO | Katolički tjednik