_ PredgovorParacelzus, O moći prirode_rani spisi iz farmakologije, 2017Marina Kralik.

Četiri stupa ljekarništva: filozofija, astronomija, alkemija i vrlina(etika); Goethe; Schwaler de Lubitz; Rembrandt

Paracelzusovo ‘svjetlo prirode’ u mraku današnje medicine…Jer Bogu je liječničko zvanje među svim umjetnosma i ljudskim zanimanjima najmilije… Ova nevelika knjižica obradovat će, bez sumnje, mnoge poklonike alternativne, holističke, i sveukupno ”neslužbene’ medicine, a tako i sve one marljive čitaoce koji intuitivno osjećaju kako s današnjom medicinom – ”ljekarstvom” kako to lijepo označava hrvatski prijevod mnogo toga nije u redu, i mnogo toga je krenulo u krivo!

Paracelzusova djela posve su dobro polazište za uočavanje vremena, mjesta, uzroka i načinatog suvremenog zastranjenja, koje se na “apadu odvija otprilike od onih prvih zabilježenih iustvari tajnih obdukcija mrtvih tijela što ih je tada još razborita crkva s pravom zabranjivala prepoznavajući u njima elemente crnomagijskih rituala. Nije bez razloga Rembrandt 1652.g, gotovo četiri i pol stoljeća poslije tih prvih danas poznatih obdukcija naslikao ona smetena, začuđena, čak pomalo i uplašena lica ”kirurga – pripravnika” kojima lik s karakterističnimcrnim šeširom drži sad već javno ”sat anatomije” – nekrofilski početak modernih ‘prirodnih znanosti’!.oista, jednom kada je narušen integritet, cjelovitost ljudskoga tijela kao žive analogne slike makrokozmosa, pa čak i kada je ono ”mrtvo” i naizgled je postalo ”puka materija”, onda više ništa ne stoji na putu sveopćem ”trančiranju” tjelesnog, izmišljanju nebrojenih ”invazivnih” metoda ”liječenja”, zanemarivanju ”organskog” funkcioniranja živog organizma i njegova nezaustavljiva zamjena ”mehaničkim” funkcioniranjem – sve u svemu, opće nasilje nad prirodom svijeta i čovjeka i potpuni krah ”ljekarstva” kojemu danas nakon nekoliko stoljeća takvoga ”razvitka” nažalost svjedočimo!

Paracelzus, pak, pripada jednoj oprečnoj struji drevne medicine čije tragove nalazimo, primjerice, još u starom Egiptu, u veličanstvenom hramu Amenhotepa III koji je detaljno opisao Schaller de Lubitz u svom kapitalnom djelu ”Hram čovjeka”. U veličajnim arhitektonsko-kiparsko-slikarskim sklopovima nalazi se zabilježeno znanje ne samo anatomije, nego i fiziologije, histologije!!! i kozmogonije, reklo bi se, ljudskoga tijela onakvom današnja medicina može samo sanjati! Sve žlijezde u ljudskome tijelu povezane su djelovanjem pojedinih zvijezda i sazviježđa, kao i pojedini dobro poznati, nacrtani i opisani unutrašnji organi ovi, pak, su naravno u svezi s točno određenim, i naslikanim, biljkama i mineralima koji upijaju, strukturiraju i prenose ‘nebeske utjecaje’ na psihu i tijelo čovjeka! One žile, tetive, ligamenti i mišići, koje čovjek u crnom šeširu tako pobjedonosno pokazuje preplašenim ostarjelim učenicima u Amsterdamu sedamnaestoga stoljeća, podrobno su i dapače još točnije, prikazane u zaboravljenim hramovima namanje 3000 godina prije!!!

6 tom svjetlu, Paracelzus predstavlja zalaznicu jedne grandiozne tradicije, možda posljednji pred-novovjekovni pokušaj spašavanja zapravo već odavno razasutih i zagubljenih fragmenata cjelovitog, ”univerzalnog” prirodnoznanstvenog pristupa medicini! Zato on hoda, putuje, prelazi tisuće kilometara uzduž i poprijeko cijelog Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda, hvata i sakuplja preostala zrnca ‘zlata’ u zabitima, kod pučkih i narodnih liječnika, travara, vidarica!!! On poznaje ‘sustav’, bolje rečeno ‘filozofiju’, načela u koja ta zrnca pripadaju! Doista, kako se uopće može biti ”ljekarnik” a da se ne zna filozofija, da se ne zna astronomija, da se ne poznaju kvalitete koje živi svijet prima ‘odozgor’, iz nebeskih utjecaja i u konačnici od toga: Lumen naturae, ”svjetlo prirode”, dolazi od Duha Svetoga, koji je ponajprije duh Istine, i bez kojega nema i ne može biti istinite, prave, i ako hoćemo tako reći, ”empirijske” spoznaje! On vodi divovsku, neravnopravnu bitku s ”humoralnim liječnicima” svojega doba! No tko suti ”humoralni” liječnici: ”Humori”, to nisu, kako bi današnji čitaoci mogli pomisliti, nešto šaljivo, nego su to tjelesne tekućine koje je još antička medicina dovodila u vezu sa psihom, ”dušom”, kao onim nevidljivim i nematerijalnim dijelom čovjeka. Iz kvaliteta tih ‘tjelesnih’tekućina izvodila su se obilježja naravi, ćudi, temperamenta u čovjeka, pa su tako nastaletipologije ”kolerika”, ”flegmatika”, melankolika” , ”sangvinika”, i sl! To, ta ‘humoralna medicina’ u jednom je svom ogranku vremenom pobrkala uzroke i posljedice; čovjek je, npr. ‘koleričan’ zato što ima višak žuči, a ne, kako je doista, da upravo i ima višak žuči zato što je ‘koleričan”, odnosno, recimo, srdit, pun bijesnih misli, ljut na sve oko sebe itd. Tako psiha ,umjesto da se prate njene manifestacije u onom ”materijalnom”, tjelesnom, postaje zapravo tek neki epifenomen ”izveden” iz tjelesnog, ovisan o ”materiji” iz koje prema tom učenju dušanavodno i dolazi, i ”neznalački doktori”, ljuti se Paracelzus, ”sve su izokrenuli”; oni ne mare i ne poznaju uzroke bolesti, nego liječe tek posljedice ili simptome; oni nisu u stanju, ne znaju, djelovati na točno određeno oboljenje, nego svojim postupcima djeluju neselektivno ”na sve”, pa ako nešto i pogode i izliječe, gotovo zasigurno će nešto drugo pokvariti!!! Oni ”u sat vremena” žele odmah ”izliječiti” nešto za što je potrebno dulje vrijeme, te tako bolest, reklo bi se, samo ”preusmjeravaju” a nikad je zapravo ne izliječe!!!

Oni ”ispuštaju” ili pak ”unose” tjelesne tekućine bez ikakvog poznavanja naravi neke bolesti , umjesto da ”vrate bolest u njeno ishodište”, tamo je puste ili potaknu ”sazrijeti”, pa da onda ona izađe van iz bolesnika na prirodan način i prirodnim kanalima… Već ovo malo primjera, ne podsjeća li neodoljivo na modernu ”medicinu” s njenim ”transfuzijama”, ”infuzijama” i ”drenažama”, tim gotovo nasumičnim manipulacijama s ”humorima” uz pomoć praznovjerne ”vjere” u mehanizaciju i digitalizaciju procesa ”liječenja’?

I o da, pravi lijek, ljekovitost nekog sredstva i istinsko izlječenje neke bolesti, to je tajna arkana, rekao bi Paracelzus! Isto kao u egipatskim hramovima; ne zato što bi itko te ‘tajne’ skrivao, nego zato što ih danas gotovo nitko više ne zna pročitati! Arkana neke biljke ili minerala, njena tajna ljekovita ‘moć’, jest volja – namisao – Božja s kojom je On opečatio svaku prirodnu ”stvar” i dao joj određenu boju, miris, okus i oblik u kojima je šifrirana njena posebna namjena i svrha.

Materija sama je ništa – to su znali svi stari – a Duh koji sve prožima, oblikuje i hrani je sve.

Djela Paracelzusova danas se uglavnom čita kroz naočale ”magije”, ”alkemije” ili u najboljem slučaju ”povijesti medicine’. No, bude li sreće, pameti i volje, ta ”povijest” mogla bi uskoro, kada se dokraja očituje iracionalno stremljenje k smrti moderne znanosti, u jednom velikom duhovnom prevratu guenonovskoga tipa, mogla bi ta božanska znanost prirodnog liječenja i ljekarstva postati budućnost? Stoga, čitajte pomno Paracelzusa? Valete?”

Zagreb, Marina Kralik