Connect with us

Kultura

Paracelzusovo ‘svjetlo prirode’ u mraku današnje medicine

Published

on

_ PredgovorParacelzus, O moći prirode_rani spisi iz farmakologije, 2017Marina Kralik.

Četiri stupa ljekarništva: filozofija, astronomija, alkemija i vrlina(etika); Goethe; Schwaler de Lubitz; Rembrandt

Paracelzusovo ‘svjetlo prirode’ u mraku današnje medicine…Jer Bogu je liječničko zvanje među svim umjetnosma i ljudskim zanimanjima najmilije… Ova nevelika knjižica obradovat će, bez sumnje, mnoge poklonike alternativne, holističke, i sveukupno ”neslužbene’ medicine, a tako i sve one marljive čitaoce koji intuitivno osjećaju kako s današnjom medicinom – ”ljekarstvom” kako to lijepo označava hrvatski prijevod mnogo toga nije u redu, i mnogo toga je krenulo u krivo!

Paracelzusova djela posve su dobro polazište za uočavanje vremena, mjesta, uzroka i načinatog suvremenog zastranjenja, koje se na “apadu odvija otprilike od onih prvih zabilježenih iustvari tajnih obdukcija mrtvih tijela što ih je tada još razborita crkva s pravom zabranjivala prepoznavajući u njima elemente crnomagijskih rituala. Nije bez razloga Rembrandt 1652.g, gotovo četiri i pol stoljeća poslije tih prvih danas poznatih obdukcija naslikao ona smetena, začuđena, čak pomalo i uplašena lica ”kirurga – pripravnika” kojima lik s karakterističnimcrnim šeširom drži sad već javno ”sat anatomije” – nekrofilski početak modernih ‘prirodnih znanosti’!.oista, jednom kada je narušen integritet, cjelovitost ljudskoga tijela kao žive analogne slike makrokozmosa, pa čak i kada je ono ”mrtvo” i naizgled je postalo ”puka materija”, onda više ništa ne stoji na putu sveopćem ”trančiranju” tjelesnog, izmišljanju nebrojenih ”invazivnih” metoda ”liječenja”, zanemarivanju ”organskog” funkcioniranja živog organizma i njegova nezaustavljiva zamjena ”mehaničkim” funkcioniranjem – sve u svemu, opće nasilje nad prirodom svijeta i čovjeka i potpuni krah ”ljekarstva” kojemu danas nakon nekoliko stoljeća takvoga ”razvitka” nažalost svjedočimo!

Paracelzus, pak, pripada jednoj oprečnoj struji drevne medicine čije tragove nalazimo, primjerice, još u starom Egiptu, u veličanstvenom hramu Amenhotepa III koji je detaljno opisao Schaller de Lubitz u svom kapitalnom djelu ”Hram čovjeka”. U veličajnim arhitektonsko-kiparsko-slikarskim sklopovima nalazi se zabilježeno znanje ne samo anatomije, nego i fiziologije, histologije!!! i kozmogonije, reklo bi se, ljudskoga tijela onakvom današnja medicina može samo sanjati! Sve žlijezde u ljudskome tijelu povezane su djelovanjem pojedinih zvijezda i sazviježđa, kao i pojedini dobro poznati, nacrtani i opisani unutrašnji organi ovi, pak, su naravno u svezi s točno određenim, i naslikanim, biljkama i mineralima koji upijaju, strukturiraju i prenose ‘nebeske utjecaje’ na psihu i tijelo čovjeka! One žile, tetive, ligamenti i mišići, koje čovjek u crnom šeširu tako pobjedonosno pokazuje preplašenim ostarjelim učenicima u Amsterdamu sedamnaestoga stoljeća, podrobno su i dapače još točnije, prikazane u zaboravljenim hramovima namanje 3000 godina prije!!!

Tlocrt hrama u Luksoru u kojem je, prema Schwalleru de Lubitzu, ucrtan Čovjek kao vjerna slika makrokozmosa!

6 tom svjetlu, Paracelzus predstavlja zalaznicu jedne grandiozne tradicije, možda posljednji pred-novovjekovni pokušaj spašavanja zapravo već odavno razasutih i zagubljenih fragmenata cjelovitog, ”univerzalnog” prirodnoznanstvenog pristupa medicini! Zato on hoda, putuje, prelazi tisuće kilometara uzduž i poprijeko cijelog Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda, hvata i sakuplja preostala zrnca ‘zlata’ u zabitima, kod pučkih i narodnih liječnika, travara, vidarica!!! On poznaje ‘sustav’, bolje rečeno ‘filozofiju’, načela u koja ta zrnca pripadaju! Doista, kako se uopće može biti ”ljekarnik” a da se ne zna filozofija, da se ne zna astronomija, da se ne poznaju kvalitete koje živi svijet prima ‘odozgor’, iz nebeskih utjecaja i u konačnici od toga: Lumen naturae, ”svjetlo prirode”, dolazi od Duha Svetoga, koji je ponajprije duh Istine, i bez kojega nema i ne može biti istinite, prave, i ako hoćemo tako reći, ”empirijske” spoznaje! On vodi divovsku, neravnopravnu bitku s ”humoralnim liječnicima” svojega doba! No tko suti ”humoralni” liječnici: ”Humori”, to nisu, kako bi današnji čitaoci mogli pomisliti, nešto šaljivo, nego su to tjelesne tekućine koje je još antička medicina dovodila u vezu sa psihom, ”dušom”, kao onim nevidljivim i nematerijalnim dijelom čovjeka. Iz kvaliteta tih ‘tjelesnih’tekućina izvodila su se obilježja naravi, ćudi, temperamenta u čovjeka, pa su tako nastaletipologije ”kolerika”, ”flegmatika”, melankolika” , ”sangvinika”, i sl! To, ta ‘humoralna medicina’ u jednom je svom ogranku vremenom pobrkala uzroke i posljedice; čovjek je, npr. ‘koleričan’ zato što ima višak žuči, a ne, kako je doista, da upravo i ima višak žuči zato što je ‘koleričan”, odnosno, recimo, srdit, pun bijesnih misli, ljut na sve oko sebe itd. Tako psiha ,umjesto da se prate njene manifestacije u onom ”materijalnom”, tjelesnom, postaje zapravo tek neki epifenomen ”izveden” iz tjelesnog, ovisan o ”materiji” iz koje prema tom učenju dušanavodno i dolazi, i ”neznalački doktori”, ljuti se Paracelzus, ”sve su izokrenuli”; oni ne mare i ne poznaju uzroke bolesti, nego liječe tek posljedice ili simptome; oni nisu u stanju, ne znaju, djelovati na točno određeno oboljenje, nego svojim postupcima djeluju neselektivno ”na sve”, pa ako nešto i pogode i izliječe, gotovo zasigurno će nešto drugo pokvariti!!! Oni ”u sat vremena” žele odmah ”izliječiti” nešto za što je potrebno dulje vrijeme, te tako bolest, reklo bi se, samo ”preusmjeravaju” a nikad je zapravo ne izliječe!!!

Oni ”ispuštaju” ili pak ”unose” tjelesne tekućine bez ikakvog poznavanja naravi neke bolesti , umjesto da ”vrate bolest u njeno ishodište”, tamo je puste ili potaknu ”sazrijeti”, pa da onda ona izađe van iz bolesnika na prirodan način i prirodnim kanalima… Već ovo malo primjera, ne podsjeća li neodoljivo na modernu ”medicinu” s njenim ”transfuzijama”, ”infuzijama” i ”drenažama”, tim gotovo nasumičnim manipulacijama s ”humorima” uz pomoć praznovjerne ”vjere” u mehanizaciju i digitalizaciju procesa ”liječenja’?

I o da, pravi lijek, ljekovitost nekog sredstva i istinsko izlječenje neke bolesti, to je tajna arkana, rekao bi Paracelzus! Isto kao u egipatskim hramovima; ne zato što bi itko te ‘tajne’ skrivao, nego zato što ih danas gotovo nitko više ne zna pročitati! Arkana neke biljke ili minerala, njena tajna ljekovita ‘moć’, jest volja – namisao – Božja s kojom je On opečatio svaku prirodnu ”stvar” i dao joj određenu boju, miris, okus i oblik u kojima je šifrirana njena posebna namjena i svrha.

Materija sama je ništa – to su znali svi stari – a Duh koji sve prožima, oblikuje i hrani je sve.

Djela Paracelzusova danas se uglavnom čita kroz naočale ”magije”, ”alkemije” ili u najboljem slučaju ”povijesti medicine’. No, bude li sreće, pameti i volje, ta ”povijest” mogla bi uskoro, kada se dokraja očituje iracionalno stremljenje k smrti moderne znanosti, u jednom velikom duhovnom prevratu guenonovskoga tipa, mogla bi ta božanska znanost prirodnog liječenja i ljekarstva postati budućnost? Stoga, čitajte pomno Paracelzusa? Valete?”

Zagreb, Marina Kralik

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Kosinjska dolina

Published

on

By

Kosinjska dolina bit će potopljena, pod vodom bit će kuće, polja, groblja, crkve, arheološka nalazišta (istražena i neistražena). Malobrojno stanovništvo bit će raseljeno i ostat će samo sjećanje i zapisi kako je nekada bilo.

Kameni Kosinjski most, građen od 1929. do 1936. godine, zamijenio je drveni most preko rijeke Like. Most povezuje Donji Kosinj s Gornjim Kosinjem, Mlakvom, Sušnjem, Podjelarom, Kosinjskim Bakovcem, Lipovim poljem i drugim mjestima. Izgradnjom novog sustava HEP Kosinj 2 i HE Senj 2 bit će potopljena naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Šušanj, Podjelar i drugi zaseoci.

Gradi se Tunel Gornji Kosinj – Lipovo polje kojim će se voda usmjeriti u korito rijeke Like.

U Gornjem Kosinju je crkva sv. Antuna Padovanskog (podignuta 1692. godine) koja će biti potopljena. Na crkvi su dvije ploče: jednu ploču postavili su župnik i župljani 1983, a drugu ploču postavili su lički svećenici s narodom povodom 500-te obljetnice tiskanja Rimskog glagoljskog misala, prve tiskane knjige u Hrvata.

U Kosinju su tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga. Prva hrvatska glagoljska tiskara bila je u starom gradu Ribniku 1483. godine. (Zvonimir Kulundžić. 1960. Kosinj – kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb.; Zvonimir Kulundžić, 1983. 500. obljetnica kosinjskog misala – prve hrvatske tiskanje knjige. Zagreb.; Ivan Mance. 2013. Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak. Split. ISBN 978-953-336-028-7).

„Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon Gutenbergove Biblije. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu.

Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.

Kosinjskim krajem vladali su Brinjski Frankopani. Kosinj je opljačkan i razoren, a stanovništvo raseljeno tijekom provale Turaka 1522. i 1525. godine.

HEP planira potopiti kosinjsku dolinu (Gornji Kosinj, Mlakvu, Podjelar i druge zaseoke) te stvoriti veliko akumulacijsko jezero. Stanovništvo će biti raseljeno, za zemlju, stambene i gospodarske objekte planira se dati neka sića (navodno 12 kuna po četvornom metru ?). Neki stanovnici dobiti će zamjenske stanove u Perušiću i drugdje. Pokušaji stanovnika Kosinja (450 potpisa), župnika iz Kosinja Pere Jurčevića, Crkve, povjesničara i arheologa nisu naišli na razumijevanje u HEP-u pa slijedi raseljavanje stanovnika i potop Kosinjske doline (polja, gospodarskih objekata, groblja, crkava, i arheoloških nalazišta).

Ostat će samo sjećanje, dok bude živih iz tog kraja, i zapisi putopisaca, povjesničara i arheologa o Kosinjskom kraju.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM – 58. Vinkovačke jeseni

Published

on

By

Ove godine su se održale 58-me Vinkovačke jeseni, smotra izvornog hrvatskog folklora i tradicijske kulture. Završnim svečanostima prethodile su Dječje jeseni gdje je preko 2 tisuće malih sudionika iz 55 društava iz cijele Hrvatske prošlo ulicama grada, predstavilo svoja sela i gradove te su pokazali ljubav prema tradiciji svoga zavičaja.

Tematski su ovogodišnje Vinkovačke jeseni vezane uz dukat,  zlatnik koji je u kulturi slavonskoga čovjeka prisutan od davnine.

Na kraju programa ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni, zadnja tri dana, bilo je Svečano otvorenje, Svečani mimohod i Državna smotra izvornog hrvatskog folklora. Na središnjoj pozornici nastupile su najbolje folklorne skupine, njih 33 koje promiču hrvatski folklor i tradiciju.  Nastupili su i gosti iz Slovenije i Tajlanda.

U svečanom mimohodu centrom Vinkovaca prošlo je nešto manje od 60 folklornih skupina koje su pokazale sjaj i bogatstvo baštine hrvatskog naroda.

Nažalost, ove godine smotra je zbog svinjske kuge bila bez konjanika i konjskih zaprega.

Vinkovčani i njihovi gosti uživali su i u slavonskim delicijama te se tražilo mjesto više u Bircuzu, Slavonskom sokaku, Vinskom šoru i u kafićima. Lovačka društva dijelila su čobanac uz Bosut, djelio se i fiš-paprikaš te šaran na rašlje.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Bistričke

Published

on

By

Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

Svetište Majke Božje Bistričke je hrvatsko nacionalno marijansko svetište.

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Hermann Bolle obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta. Zagrebački nadbiskup dr.  Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved