Početkom II svjetskog rata Tito je bio u Zagrebu, ali je ocijenio kako Hrvati nisu spremni za pobunu protiv Nijemaca i Talijana, te je ocijenio kako su najborbeniji stanovnici zapadne Srbije i sjevernog dijela Crne Gore. Zbog toga je nakon raspada Jugoslavije otišao u Beograd, gdje se skrivao u vili masona Vladimira Ribnikara, na Dedinju.

Nakon napada na SSSR 22. lipnja Tito je 1.7.1941. iz Moskve radio vezom preko agenta kominterne Kopinića dobio zapovijed za dizanje ustanka. Odluku o početku ustanka Tito je donio na sjednici Politbiroa CK KPJ održanog u Beogradu 4. 7. 1941., tri dana nakon što je iz Moskve došla direktiva o dizanju ustanka. Direktiva je radiovezom došla do Zagreba, gdje se nalazila radio stanica kojom je upravljao Josip Kopinić koji je bio veza između kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. (Ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali čitavi rat, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija.) Direktiva je kurirom tri dana putovala do Beograda gdje je boravio Tito, te je zbog toga odluka o ustanku kasnila tri dana. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak “Španaca”. Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje Nijemcima za oslobađanje španaca je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu španci trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u “špancima” vide svoje idole. Španci su Titu stvarno trebali kako bi dobio vojno iskusne ratne zapovjednike sa kojima bi organizirao rat.

Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više crnogoraca mobiliziralo u partizane. Komunisti su procijenili kako su uvjeti za ustanak najpovoljniji tamo gdje žive najborbeniji Srbi i Crnogorci, to jest u Crnoj Gori i Zapadnoj Srbiji.

U Crnoj Gori od 13. srpnja 1941. godine počinje velika četničko partizanska pobuna protiv talijana. Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove KPJ, koja je nastojala učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske, četničke nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravaju komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Pošto Talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu do 13. 7. 1941. godine imali su na teritoriji Crne Gore samo pješačku divizija “Mesina”. Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo je uputilo u Crnu Goru još pet divizija iz albanije, nekoliko samostalnih jedinica čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, te albansku grupu “Skenderber”. Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika. Četničko -partizanska pobuna u Crnoj Gori je uskoro skršena.

Za vrijeme ustanka Tito u Beogradu pregovara sa talijanskim obavještajcima o suradnji. Dan prije formalno proglašenog gušenja ustanka Tito 13. kolovoza 1941. preko Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javlja u Moskvu kako talijanski mornari u Kotoru crnogorskim komunistima daju oružje, iako je oružje doista isporučeno tek slijedeći mjesec. Da su se crnogorski partizani samostalno dogovarali sa Talijanima ne bi ih istim tim oružjem napadali. Tito je znao zbog kakvih sitnica komunisti mogu izgubiti glavu kada se zamjere Staljinu, te se unaprijed osigurao od optužbi šaljući informacije kako se neki lokalni komunisti dogovaraju sa Talijanima. Vidjevši kako Staljin ne reagira mogao je slobodno krenuti u tajnu suradnju sa talijanskim fašistima, pod parolom borbe protiv fašizma.

Kako bi spriječili takve buduće pobune Talijani odlučuju sklopiti dogovor sa Titom koji boravi i Beogradu i koji je već pokušavao stupiti u kontakt sa njihovim obavještajcima. Talijanski obavještajci vode vrlo tajne pregovore sa Titom kako bi se obustavili partizanski napadi na talijane, te usmjerili prema NDH. Tito je na osnovu svojih obavještajnih podataka vidio kako Talijani u Lici organiziraju pobunu Srba, te je prepoznao talijansku igru. Na osnovu toga je procijenio kako Talijani žele osvojiti čitavu NDH i kako su oni ustvari najveći strateški neprijatelji NDH. Na temelju toga je zaključio kako se sa njima može naći zajednički jezik u obostranom trenutnom interesu. Shvatio je kako bi on mogao pomoći Talijanima u širenju pobune protiv NDH uz pomoć komunista, dok bi njemu Talijani mogli osigurati neophodno oružje i streljivo, dok se ratna sreće ne okrene na sovjetsku stranu. A čak i ako se ratna sreća ne okrene on će osobno imati dobre tajne odnose sa Talijanima. Zahvaljujući takvim interesima glavni jugoslavenski antifašist je na taj način postao glavni suradnik talijanskog fašizma u borbi protiv NDH.

Tito je, sudeći prema kasnijim događanjima ugovorio redovite isporuke oružja i streljiva, te protjerivanje seljaka u šume i planine kako bi ih partizani tu mogli mobilizirati u svoje postrojbe. Oružje i streljivo je najčešće isporučivano na način da bude ostavljeno na dogovorenim lokacijama, ili da ga partizani “zarobe” napadom na male postaje i kolone sa vrlo slabom zaštitom. Sa iskustvima iz prvog svjetskog rata Tito je znao koliko se brzo oružje i streljivo troši u ratu, te je znao kako se sa zaostalim oružjem od kraljevske vojske i sa lovačkim oružjem ne može organizirati nikakva ozbiljna borba. Da bi dobio oružje od Talijana morao im je nešto ponuditi, a mogao im je obećati kako će im pomoći u osvajanju teritorija koje su Nijemci prepustili NDH. Mogao im je obećati i kako će priječiti svaki veći napad na talijane, te dozvoliti samo napade na hrvatsku i njemačku vojsku. Ovakvim napadima stvarati će nered u hrvatskoj pozadini, te stvoriti izgovor Talijanima za ulazak na teritorij NDH pod izgovorom smirivanja stanja. Talijani su ovaj prijedlog prihvatili nadajući se kako će na taj način postepeno zauzeti teritorij čitave kraljevine Jugoslavije.

Za uspjeh ovakve suradnje preduvjet je bio da o tome ni obični partizani, a ni Nijemci ne smiju ništa doznati, te su zbog toga svi dogovori o isporukama morali bili isključivo usmeni, ili radio vezom sa šifrom. Dogovoren je i prikriveni način skrivanja ovog sporazuma o isporuci oružja i streljiva. Prema kasnijim događanjima vidljivo je kako je to učinjeno vrlo jednostavno. Mussolini je na svim sastancima sa Hitlerom govorio kako ustaše i domobrani predaju oružje i streljivo partizanima, a isto su govorili i titovi komesari na terenu koje su držali nijemci, dok su u talijanskoj okupacijskoj zoni širili informacije kako od talijanskih kukavica vrlo lako zarobljavaju velike količine oružja. U skladu sa ovim dogovorima partizani su poslije svake uspješne bitke protiv ustaša i domobrana u svojim izvješćima pisali kako su zarobili velike količine streljiva, pa čak i u onim situacijama gdje su ustaše i domobrani izgubili neko mjesto zbog nedostatka streljiva koje im avionom nije moglo biti dostavljeno zbog oblaka, kiše, ili magle. Ovakvim tajnim dogovorom stvorena je taktika talijanskog bježanja nakon kratkotrajnog sukoba sa partizanima, uz ostavljanje velikih količina oružja i streljiva, kad god je to glavnini partizanskih snaga trebalo za opstanak. Talijani nisu bježali samo kad je partizane trebalo potjerati iz nekog mjesta koje su prethodno kontrolirali ustaše, ili Nijemci.

Kako bi ovo ostalo tajna Tito je organizirao svoju prvu obavještajnu grupu u svom štabu koja se brinula samo za ove nabavke, čime je došlo do prve podjele komunističke partije na tri dijela, politički organi, vojni organi i obavještajni organi. Prvi zapovjednik tog obavještajnog odjela bio je Rade Bulat koji se formalno predstavljao kao Titov kurir koji samo prenosi Titove naredbe. Nakon što je sve dogovorio sa talijanskim i njemačkim tajnim obavještajnim službama Tito je napustio Beograd i uputio se na područje “Užičke republike”.

U Hrvatskoj, u talijanskoj organizaciji počinje velika pobuna isti dan kada se talijanski garnizon, prema ranijem dogovoru sa NDH o demilitarizaciji Druge zone, povukao iz Topuskog, Vrginmosta i Slunja 27. srpnja prema obali, te Srbi iz okolnih sela počinju sa pobunom talijanskim oružjem i oružjem zaostalim od Kraljevine jugoslavije.

Na području istočne Hercegovine, početkom kolovoza General Dalmaco, zapovjednik 6. armijskog korpusa sa sjedištem u Dubrovniku, na osnovu podataka od svoje obavještajne službe zaključuje kako su sukobi između srba s jedne, te ustaša i muslimana s druge strane dovoljno napredovali, te treba uvesti red. Bez ikakvih konsultacija, Musolini je obavijestio Pavelića kako će talijanska vojska okupirati područje do linije Višegrad – Jastrebarsko, na štetu skoro jedne trećine teritorije NDH. Pavelić se žalio Berlinu, ali je stigao Ribentropov odgovor kako “savezništvo sa Italijom ostaje alfa i omega njemačke politike u čitavom Sredozemnom području“.Kao službeni razlog za ponovnu okupaciju navedena je potreba da se ponovno uspostavi red i mir nakon izbijanja ustanka krajem srpnja, te zaštita ovog područja od mogućeg Britanskog iskrcavanja na dalmatinskoj obali.

Do isporuke prve količine talijanskog oružja partizanima došlo je u rujnu 1941. kada su povjerljivi Titovi komunisti dobili oko 25.000 pušaka od talijanskih mornara. To je bila dovoljna količina za borbu protiv ustaša i domobrana, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Za ovu prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to dojavljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića. Informacija o talijanskom naoružavanju partizana proslijeđena je Hitleru, ali je on zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva i UNS-a Eugena Didu Kvaternika. Djelatnost Eugena Kvaternika primijetili su Talijani te su o njemu počeli slati negativne informacije i Paveliću i Njemcima, pa su ovi u njemu počeli gledati psihopata koji je žedan srpske krvi i koji je spreman napasti svakog tko mu se suprotstavi. Takvim glasinama Talijani su uspjeli spriječiti kvalitetan obavještajni rad UNS-a i prikriti svoje naoružavanje partizana, da bi kasnije tijekom 1943. posao UNS-a preuzeo Gestapo.

O ovoj prvoj isporuci znalo se čak i u Rimu, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara, pošto je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Nakon rata talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu je priznao kako su Talijani 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka, čime su antifašista Tita pretvorili u najvažinijeg fašističkog suradnika u tajnoj borbi protiv NDH sa kojom su bili u javnom savezništvu.

Završetak ustanka u Crnoj gori ne odgovara Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski časnik Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Hadson je obavijestio britansko zapovjedništvo kako svuda u okolini postoje male naoružane grupe, koje su ukupno imale oko pet tisuća ljudi. Hadson u telegramu upućenom SOE u Kairu, 10. 10. 1941. javlja o „slobodnim narodnim trupama Crne Gore”, čiji je štab na Radovču. On je tražio hitnu pomoć, s napomenom kako Crna Gora služi istovremeno kao osnovica za snabdijevanje za slične akcije u Hercegovini i Sandžaku, gdje nemaju oružja. “Crnogorske oslobodilačke snage”, o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke četničko partizanskih grupa koje su se povukle u brda poslije gušenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske kontrole nad većinom gradova i gradića, dolazi do sukoba između komunističkih i nacionalističkih grupa. Prvi Hadsonovi utisci govore kako su komunističke jedinice jače i borbenije, pa je tako i izvijestio zapovjedništvo, predlažući da se pomoć šalje njima. Ponovno, 16. 10. 1941. godine Hadson preko radio-stanice javlja kako komunisti pozivaju u borbu dok nacionalisti čekaju. Odmah nakon Hadsonovog dolaska i Britanci doznaju kako četnike i partizane naoružavaju Talijani.

Talijani su sve činili kako bi se u Jugoslaviji razbuktao što teži rat, te su se osim dostavom oružja služili i medijima. Tako talijanski bolonjski dnevnik Il resto del Carlino od 18. do 22. listopada 1941., u najžešćem periodu fašizma, objavio je s potpisom Corrada Zolli, članke u kojima je ovaj novinar, “užasnut”, opisivao ustaške zločine, iako su u ovom trenutku, nakon velikog srpskog ustanka i talijanske reokupacije II zone borbe protiv četnika prestale, a trajale su samo prema partizanima. Ovakvim natpisima koji su se čitali i u talijanskoj okupacijskoj zoni željeli su potaknuti što veću mržnju Talijana i Srba prema Hrvatima, te su u zločinima Hrvata obilato pretjerivali i izmišljali. To su činili tijekom čitavog rata izvještavajući o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i drugim logorima. Kasnije su ti njihovi izmišljeni natpisi uzimani kao objektivan izvor podataka, pošto su to pisali o svojim formalnim “saveznicima”. Uz ovakvu medijsku pripremu talijanska 2. armije zauzima nove teritorije NDH 7. 10. 1941. General Ambrozio, zapovjednik talijanske armije, izdao je proglas o potpunom preuzimanju vojne i civilne vlasti. Sve hrvatske jedinice su razoružane i raspuštene.

Nakon smirivanja situacije u anektiranim područjima Hrvatske i Crne Gore Talijani su odlučili gricnuti još malo hrvatskog teritorija na putu prema sjeveru. U skladu s time ciljevima, u tajnom dogovoru sa Titom, o čemu ni njegovi najbliži suradnici nisu puno znali kreće operacija prebacivanja partizana na teritorij NDH preko Sandžaka kako bi se Talijani mogli proširiti daleko izvan zone koju su do tada držali. Zbog izvršenja toga dogovora, početkom studenog 1941. godine u Crnu Goru stiže delegat Vrhovnog štaba i CK KPJ Ivan Milutinović, sa zadatkom da preuzme zapovjedništvo i reorganizira partizanske jedinice u Crnoj Gori. Vrhovni štab je naredio da se od jednog dijela crnogorskih partizana formira jači odred od oko 3.000 boraca koji treba uputiti u Sandžak u susret partizanskim snagama koje se povlačile iz Srbije. Glavni štab Crne Gore i Boke 15. 11. izvršio je reorganizaciju partizanskih jedinica i formirao Crnogorski odred za operacije u Sandžaku, jačine devet bataljuna sa ukupno 3.690 boraca.

Ohrabreni dotadašnjim uspjesima crnogorski partizani samoinicijativno organiziraju napad na Pljevlja koji počinje 1. prosinca 1941., unatoč izričitoj zabrani Vrhovnog partizanskog štaba. Tito šalje svog “kurira” Radu Bulata koji im naređuje preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH, a to opravdavali tvrdnjom kako su Talijani ovdje previše jaki. Pošto su Crnogorci, ne znajući za tajne dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno šalje Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih, Titovi povjerljivi suradnici su plan napada dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjedništvo crnogorskih partizana dolazi i Vojo Leković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Sandžaka i član Okružnog komiteta KPJ za Sandžak, sa izričitim naređenjem Vrhovnog štaba NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri svojoj odluci, smatrajući da bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci zanemarili naređenje Vrhovnog štaba, te sigurni u ishod bitke pošli u napad. Talijanski garnizon od oko 2.000 vojnika sačinjen od dijelova alpske divizije “Pusterija”, uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača, zahvaljujući dojavi o napadu sa detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobjeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili prema Bosni, gdje su kao i četnici počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su izgubili dobar dio oružja i streljiva koje su tajno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknađeno, ali samo onima koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH. To se može zaključiti po tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oružja i streljiva, dok su oni koji su ostali u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro četnici potisnuli. Talijansko zrakoplovstvo je taj posao moglo vrlo lako obavljati izbacujući oružje i streljivo na tajno dogovorene lokacije.

Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao nešto manje od 6.000 stanovnika, a smješten je u kotlini okruženoj krševitim brdima. Prije nego je počela bitka za Pljevlje, između zapovjednika četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, te zapovjednika talijanskog garnizona u Goraždu potpisan je sporazum o osiguranju evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti četnicima. Ovime je osigurano povlačenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija fočanskog i čajničkog sreza radi pojačanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po njihovom odlasku, četnici su u tim srezovima preuzeli vlast.

Kako bi dodatno “motivirali” partizane za odlazak na teritorij NDH Talijani, nakon obrane Plevlja, uz pomoć četnika čiste Crnu Goru od preostalih partizana. Dotadašnja “partizanska Crna Gora” nestaje pod udarom četničkih snaga u zimi 1941-1942, koji su, uz pomoć Talijana, uspjeli potisnuti partizane koji se sami nisu željeli povući prema Sandžaku.

Kako bi usmjerili partizansko kretanje prema sjeverozapadu, nakon bitke za Plevlja talijanski garnizon divizije “Venecija” iz Nove Varoši 3./4. prosinca napušta grad i povlači se u Bistricu čime partizanima ostavljaju slobodan prostor za kretanje i prezimljavanje. U napuštenu Novu Varoš partizanske jedinice ulaze oko podne 4. prosinca. 1941. godine, čime je stvorena velika teritorija pod njihovom kontrolom.

Nastavak analize o suradnji Tita i Musolinija može se pročitati ovdje.

Tihomir Čuljak