Connect with us

Vijesti

Predsjednik europskoga saveza udruga katoličkih obitelji (FAFCE) dr. Vincenzo Bassi: »Funkciju obitelji ne može zamijeniti ni jedna institucija, pojedinac ili država«

Published

2 godine ago

on

»Činjenica je da su obitelji u problemima. No, trebamo im pomoći da iziđu iz njih jer znamo da bez obitelji ne možemo računati ni na kakvu budućnost«

Obitelj utemeljena na braku osnovna je stanica društva, ona je jedinstvena i neizostavna i kao takva zaslužuje biti prepoznata, premda ne može uvijek i u svemu biti savršena. U tih bi se nekoliko riječi mogla sažeti poruka koju je papa Franjo uputio u petak 10. lipnja sudionicima konferencije »Slavljenje ljepote obitelji«, koju je u Rimu organizirao Europski savez udruga katoličkih obitelji (FAFCE) u povodu četvrt stoljeća svoga djelovanja. Riječ je o udruženju koje okuplja dvadesetak udruga iz Europe koje promiču obiteljske vrjednote i koje aktivno pred europskim donositeljima odluka zagovara obitelj i promiče kršćansko shvaćanje obiteljskih politika. O obitelji i njezinoj važnosti za društvo i budućnost općenito, prevažnom pitanju ne samo za Europu, nego i za Hrvatsku, za čitatelje Glasa Koncila spremno je svoja promišljanja iznio predsjednik FAFCE-a talijanski pravni stručnjak i sveučilišni nastavnik dr. Vincenzo Bassi.

Započnimo razgovor s konferencijom »Slavljenje ljepote obitelji«. Možete li našim čitateljima sažeti motive, ciljeve i poruke koje ste odaslali europskoj javnosti kada je riječ o vrjednovanju obitelji?

Želimo biti jednostavni i želimo odaslati razumljive poruke. Obitelj je princip koji se sam po sebi ne može objasniti. U prošlosti, zbog razloga koje možemo razumjeti, ulagali smo puno vremena samo da bismo raspravili što je obitelj doista. Obitelj je iskustvo života, ona je iskustvo u kojem ljudi posvećuju svoj život drugima – suprugama i supruzima, sinovima i kćerima. To je dakle cilj, predivan cilj, i to je cilj koji se može definirati u kategorijama ljepote. Jasno, to ne znači da pritom nema različitih problema. Kada govorimo o obitelji, trebamo prije svega govoriti o radosnoj odgovornosti. To znači prihvaćanje onoga što nam život pruža. To je jedna od naših poruka. Nadalje, funkciju obitelji ne može zamijeniti ni jedna institucija, pojedinac ili država. Obitelj je temeljna i jedinstvena institucija. To je također jedna od naših poruka. Ako volimo svoj život, moramo voljeti i svoje obitelji. Imamo na umu činjenicu da su obitelji u problemima. No trebamo im pomoći da iziđu iz njih jer znamo da bez obitelji ne možemo računati ni na kakvu budućnost. Iznenadilo nas je u kojoj su mjeri riječi pape Franje izrečene na konferenciji »Slavljenje ljepote obitelji« u skladu i s njenim sadržajem i izlaganjima, koja se mogu podijeliti u dva dijela – prvi u kojem su izlagači govorili s političke i europske perspektive i drugi koji je prikazao crkvenu i obiteljsku perspektivu.

Slika: Predsjednik Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji dr. Vincenzo Bassi

Kada govorite o nezamjenjivosti obitelji, u to nas je možda najbolje uvjerila nedavna pandemija koronavirusa. Kada su nas mnoge institucije iznevjerile ili jednostavno bile zatvorene zbog epidemioloških mjera, obitelj je uvijek bila tu. Dugo je prisutan »trend« europske politike u zanemarivanju obitelji. Mogu li pandemijska iskustva promijeniti promišljanja onih koji donose odluke i oblikuju europske politike koje se tiču obitelji?

Kada sam bio dijete, upitao sam baku: »Nona, ideš li ti nekad na godišnji odmor?« Na to je ona odgovorila: »Pa što to znači?« Obitelj je obitelj. Ona ne funkcionira kao druge kategorije i obitelj postoji zbog njezinih članova, ljudi koji ju čine, i ljudi se obitelji drže čak ako u njima postoje i neki problemi. Jasno, vidjeli smo tijekom pandemije da se sve moglo zatvoriti. Čak i crkve, a tada smo imali priliku proživjeti obiteljski život kao u vremenima prve Crkve. Istina je da su tijekom pandemije svi prepoznali činjenicu da je obitelj izvorna institucija i kada kažem svi, ne mislim samo na političare, nego i šire, primjerice i na ljude u poslovnom svijetu, učitelje, pa i svećenike. Svi su došli do zaključka da se moramo oslanjati na obitelj. U suprotnom slučaju sve institucije koje su građene oko obitelji jednostavno nemaju smisla. Dakle, za obitelj se moramo brinuti i stoga što će bez nje i druge institucije teško opstati. To je činjenica, to nije stvar mišljenja ili ideologije.

Pandemija je bila vrlo teško razdoblje, no u njoj smo shvatili da najstrašnija teškoća obitelji nije nedostatak novca ili posla, koji su sami po sebi golemi problemi, nego prije svega izoliranost. Ako jedna obitelj živi u mreži drugih obitelji, može riješiti problem nedostatka novca ili posla. No ako je pojedina obitelj sama, to je strašno. Sada se učestalije govori i o potrebi da svaka obitelj bude umrežena s drugim obiteljima. Na taj se način funkcije koje obitelj uobičajeno izvršava mogu izvršavati s manje teškoća. Svaki član obitelji, kada se nađe u nekom problemu, treba imati mogućnost da o tome govori. Kada se netko nađe u problemu, a sam je, njegov se problem čini daleko većim nego što doista jest.

koronamaska

Hrvatska, Italija, kao i ostale zemlje Zapada, suočene su s demografskom krizom. U pokušaju odgovora na takav izazov u redovima europske politike teško se može uočiti povratak na kršćanske temelje Europe. Štoviše, Europa je javno odbila priznati vlastite kršćanske korijene. Ima li Europa budućnost bez kršćanskoga kompasa?

Kršćanske vrjednote trebamo promatrati kao rezultat iskustava koje proživljavamo kao zajednica. Kršćanske vrjednote ne smijemo promatrati kao ideologiju. Nadalje, bez zajednica ne možemo imati vrjednote. Tu nije riječ o potrebi obrane naših vrjednota, nego ponajprije o tome da trebamo promicati vlastita iskustva kao dobar primjer, prijedlog drugima. Sada je, dakle, važno uvjeriti druge, a ne biti samo u pravu u raspravi. Ako ne govorimo o zajednicama, ako ne pokušamo razumjeti i pronaći nadahnuće u zajednicama, rasprava o vrjednotama ostaje samo na intelektualnoj razini. Pritom ne mislim da vrjednote ne postoje, nego smatram da je potrebna usmjerenost na dobre rezultate. Zbog toga se razloga možemo složiti da je potrebno više zajednice, a manje individualnosti. A da bismo ostvarili rezultat, moramo raditi zajednički, na razini civilnoga društva, u Crkvi, pregovarati s vladama, dakle uključiti se u svaku moguću razinu udruživanja, ako treba i u nogometne klubove. Ponovno se vraćam na mrežu obitelji, čiju ulogu trebamo naglašavati. Primjerice, treba razbiti zabludu da želimo rađati djecu samo da bismo dobili olakšice ili državne poticaje. Kada se promišlja o činjenici rađanja novoga života, ne promišlja se u kategorijama vještine i ako se živi u zajednici u kojoj postoje druge obitelji s djecom, i drugi su potaknuti tim iskustvom da imaju djecu.

Kršćanska Europa

To je bilo iskustvo generacije naših djedova i baka. Moja spomenuta baka, primjerice, nije mogla u detalje pojasniti vrjednote koje je živjela, a opet ona može biti dobar primjer i za nas danas. Trebamo se ugledati na iskustva zajednica iz toga vremena i uvidjeti kvalitetu međusobnih odnosa koji su se živjeli u tim zajednicama. A kako možemo doći do razine te kvalitete? Odgovor je ponovno – mreža obitelji. Danas previše živimo u stanovima, a premalo u domovima. Trebamo ponovno početi vrjednovati važnost doma, doma koji je otvoren drugima. U tom slučaju, nadam se, mnogi će u sebi pronaći hrabrost i volju da imaju djecu. Neke statistike govore o tome da svaka obitelj ima barem jedno dijete manje nego što bi to doista htjela. Kako zatvoriti takav jaz? Trebamo stvoriti odgovarajuće ozračje i to nije samo politička stvar, nego i društveno pitanje kojemu trebamo pristupiti odgovorno.

Spominjete, dakle, i »optužbe« koje su upućene obiteljima s više djece da rađaju djecu samo da bi dobili državne poticaje. Sličnu hajku iskusili smo u Hrvatskoj. Hajka je prerasla i u konkretnu politiku kada su lokalne vlasti u Zagrebu, glavnom hrvatskom gradu, naprasno ukinule mjeru »roditelj odgojitelj«…

Ne želim se osvrtati na pojedine lokalne mjere zato što je na svakoj državi odgovornost da pronađe odgovarajuće mjere. Zagovornik sam načela supsidijarnosti. No možemo govoriti o principima na temelju kojih se grade politike financijskih poticaja. Prije svega obitelji koje rađaju više djece ne smiju biti predstavljene kao interes države jer se u tom slučaju nalazimo u velikom riziku da upadnemo u politike koje su svojstvene diktaturama. Sve što se poduzima s poticajima treba ići ponajprije na korist obitelji. Oko toga treba biti vrlo jasan. Mi kao Europski savez udruga katoličkih obitelji podupiremo samo mjere koje idu na dobrobit obitelji, a ne na dobrobit države. Primjerice, u Italiji su najsnažnije mjere u prilog velikih obitelji bile donošene u vrijeme Mussolinija. A razlog je jasan – Mussolini je htio ojačati vojsku i državu da bi mogao ratovati. To se ne smije ponoviti. Tu dolazimo i do važnosti predstavljanja obitelji. Europski savez katoličkih obitelji podupire razvoj obiteljskih udruga. To je način kako se treba pristupati vladama i političkim tijelima – mi smo ovdje radi obitelji, to je stvar općega dobra i dobro je pomagati ljudima.

velika obitelj

Još jedna stvar koju trebamo raščistiti jest pitanje navodne cijene takvih mjera. Ne postoji visoka cijena. Jer ako primjerice majka dobiva financijski poticaj od države, to nije trošak za državu, nego je to prije svega ulaganje u budućnost društva. To je također pitanje pravednosti, a ne pitanje privilegiranosti. Nisam veliki zagovornik financijskih poticaja, više mi se sviđaju porezne olakšice za obitelji s puno djece. Jasno, u slučaju obitelji s vrlo malim ili nikakvih prihodima treba računati na financijske poticaje. No ne smijemo izgubiti iz vida važnost šire zajednice u sprječavanju situacija upadanja u siromaštvo. Ako je majka s djecom sama, to je strašan problem. No ako je majka dio šire zajednice, čak i da joj država ne daje nikakvu vrstu financijske pomoći, uvijek će na raspolaganju biti šira zajednica koja će joj pomoći. Dijete nije samo (privatan) dio obitelji, ono je opće dobro zajednice i zajednica je sama po sebi sretna zbog djeteta. Bez djece, kao što ste i sami implicirali u pitanju, Hrvatska, Italija i druge zemlje ne mogu postojati u budućnosti. Trebamo i to uzeti u obzir. O tome je prošloga tjedna govorio i papa Franjo, uputivši snažne riječi.

Majke su prečesto žrtve nekih negativnih posljedica koje donosi ekonomija oslonjena na slobodnotržišne principe, pogotovo ako žele imati veliku obitelj. Među mnogim poslodavcima danas je prisutna ideja da je trudna žena komplikacija. Kako majke mogu biti bolje zaštićene?

Upravo u tom slučaju treba nam jasan glas intelektualaca. Primjerice, postoje poslovni modeli koji objašnjavaju zašto je zaposlenik produktivniji kada je realiziran kao osoba. U prošlosti, kada su većinu činile snažne i stabilne obitelji, mogle su se vidjeti jasno i pozitivne posljedice na posao. Dakle, kada govorimo o poslovnim okolnostima, treba uzeti u obzir činjenicu da je radnik sa stabilnom obitelji, s djecom, ili radnik koji je u braku, no ne može imati djece, faktor koji utječe na bolju produktivnost. Jasno, za to su nam potrebna i konkretna sredstva, a jedno je od najdjelotvornijih fleksibilnost. Nadalje, sve ovisi i o pojedinoj situaciji, sredini, državi. Postoje mnoge tradicije i prakse, a možda bi Mađarska u tom smislu mogla biti dobar primjer. No ne postoje striktni modeli. Može se govoriti o primjerima koje treba prilagoditi vlastitoj sredini i zemlji. I same obitelji trebaju imati utjecaj na usklađivanje poslovnih i obiteljskih obveza. Ponovno, umrežavanje može biti poučno. Ako je radnik u krugu ljudi s istim ili sličnim problemima, lakše će doći do njegova rješenja. Ne govorim iz perspektive nikakve ideologije, nego o tome da treba u prvi plan stavljati konkretna iskustva.

majka i dijete

Osvrnimo se nakratko i na temu povezanu s ideologijom. Antropološki pogledi tzv. revolucije godine 1968. tijekom posljednjih su desetljeća dobili velik zamah. Je li u kakofoniji svakakvih pogleda na obitelj, život i ljudsku spolnost glas Crkve dovoljno snažan?

Ukoliko govorimo o glasu Crkve, utoliko pred sobom trebamo imati cjelovitu sliku kršćanske zajednice, dakle ne smijemo imati u vidu isključivo svećenike. Trebamo prihvatiti činjenicu da više nismo većina. Sada smo kao kršćani u manjini. No to nije nikakva drama. Naime, ako upoznamo neki dobar primjer i ako ga odlučimo slijediti, uzdrmane su neke druge opcije. Svoju istinu trebamo nastaviti govoriti, ali bez bilo kakve agresije. Ne treba urlati na druge da bismo ih uvjerili. Treba pokušati razumjeti druge, staviti jasnu granicu između obitelji i nekih drugih vrsta »zajednica« i neprestano isticati prednosti koje donosi obitelj i njezine funkcije. Ponavljam, obitelj je radosna odgovornost. Njezine funkcije idu na korist općega dobra. Stoga se ne trebamo postaviti tako da smo mi protiv nekoga drugoga, nego jednostavno trebamo promicati vlastite primjere. Ne trebamo govoriti o okršaju, treba promijeniti način kako predstavljamo ljepotu obitelji, dajući prijedloge koji su kreativni. Kada se govori o funkcijama obitelji, ne treba naglašavati razlike. Primjerice, dovoljno je reći da obitelj ima odgovornu funkciju za društvo jer upravo je ona jamstvo njegove budućnosti. Ako neki drugi smatraju da mogu preuzeti takvu funkciju, u redu, no činjenica je da ne mogu. To je i razlog zašto toliko naglašavamo funkciju, a ne primjerice pitanje identiteta. Naime, kada govorimo o identitetskim pitanjima, postoji velik rizik da upadnemo u ideološki govor. Na ideologiju ne treba odgovarati nekom drugom ideologijom. No na ideologiju mogu odgovoriti dobrim primjerom i činjenicom da sam spreman preuzeti odgovornost, odgovornost koja je radosna, ali istodobno i vrlo zahtjevna.

Ne pripadate pesimističnomu taboru zagovornika teorije »propasti Zapada«?

Mislim da nikada ne smijemo izgubiti nadu. Tu smo da uvjeravamo druge. Prije sam ulagao velike napore u rasprave o identitetu obitelji, što su činili i mnogi drugi. Pobijedio sam u brojnim raspravama, no shvatio sam da nisam nikoga uvjerio da stupi u brak i da ima djecu. Zato smatram takve rasprave beskorisnima. Danas o obiteljskim temama ne govorim zato što želim biti u pravu. Ne zanima me to. Govorim o toj tematici jer želim uvjeriti druge. Želim ih uvjeriti i pritom rabiti njihov jezik. Zato, primjerice, često rabim i ekonomske pojmove, kao što je »funkcija«. Na taj me način ljudi bolje razumiju. Nadalje, da bismo uopće pokušali nekoga uvjeriti u nešto, trebamo govoriti njegovim jezikom. Istina se može reći iz različitih točaka gledanja. Nadalje, naš je neprijatelj, ako želimo rabiti tako oštar rječnik, prije svega konzumerizam.


Još smo u godini »Amoris laetitia« koju je proglasio papa Franjo. Možda bismo njome mogli zaključiti razgovor. Koji su njezini plodovi? Kako ohrabriti mlade da se upuste u »radost ljubavi«?

Smatram da je godina »Amoris laetitia« veliki trenutak za Crkvu. Treba prije svega čitati dokument »Amoris laetitia« na ispravan način da bismo ga mogli doista shvatiti. »Amoris laetitia« uči nas da obitelj nije savršena institucija. Nitko nije savršen, čak ni obitelj iz Nazareta, koja ne može biti doslovni model, ali može biti izvrstan primjer kako na ispravan način služiti drugima. Trebamo se brinuti jedni za druge. To je pravi cilj koji treba njegovati svaka obitelj, a to je ujedno stvarni cilj »Amoris laetitia«. Njezina svaka stranica, njezin svaki redak, u skladu je s tom porukom. A to je i istina. Nitko se ne osjeća savršenim kada stupi u brak, čak ni na kraju života ne trebamo se osjećati savršenima. No obitelj je pravo mjesto u kojem se može njegovati obrazac koji će našu dušu očuvati zdravom. I tomu nas uči »Amoris laetitia«, a to je također vrlo važno. Ja sam odvjetnik i kada pokušavam iščitavati dokument »Amoris laetitia«, mogu uočiti i neke kontradikcije. No ako pojedinac počne iščitavati taj dokument sa željom da otkrije kako biti siguran, kako prepoznati vlastiti poziv, to je divan dokument. Nadalje, to nije tekst kanonskoga prava, što je, prema mojem mišljenju, pogrješno tumačenje.

A što se tiče mladih ljudi, kao i ranije u našem razgovoru, možemo se vratiti našim djedovima i bakama koji svjedoče da su se vjenčali jer je to za njih nešto lijepo, nešto što se činilo kao predivno iskustvo. Tako su mogli promišljati zato što su pred sobom imali jako dobre primjere. Smatram da upravo takvom vrstom svjedočanstava možemo ohrabriti mlade. Veza koja ima visoku razinu posvećenosti drugomu veza je u kojoj se može više uživati. To ne vrijedi samo za brak, nego i za prijateljstvo. Zašto čovjek ima dobroga prijatelja? Zato što zna da se uvijek može na njega osloniti jer postoji čvrsta međusobna povezanost. S takvom vrstom povezanosti život i sva naša životna iskustva postaju konkretnijima. Život nije savršen. Ako se pojave problemi, bolje je zvati prijatelje, a ne odvjetnike. To je ono o čemu valja promišljati.

Biografija: Predsjednik Europskoga saveza udruga katoličkih obitelji (FAFCE) Vincenzo Bassi doktor je ustavnoga i europskoga ustavnoga prava, a predaje i na rimskom sveučilištu »Lumsa«. Član je nekoliko udruga koje se bave obiteljskom tematikom. U javnosti, bilo da je riječ o talijanskoj ili europskoj, godinama je prisutan kao relevantan sugovornik za pitanje obitelji. Oženjen je i otac je troje djece.

Marino Erceg
Glas Koncila

Related Topics:
Advertisement

Vijesti

NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”

Published

14 sati ago

on

18 lipnja, 2024

By

Dr. sc. Saša Mrduljaš: Povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada

Prvi Svesrpski sabor, pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“, koji je održan 8. lipnja 2024. u Beogradu i na kojem su sudjelovali najviši dužnosnici Republike Srbije, Republike Srpske i Srpske pravoslavne Crkve, izazvao je mnoge reakcije, a najviše u samoj Srbiji u kojoj su analitičari postavili pitanje: kakav je to Svesrpski sabor na kojem nije sudjelovala srbijanska oporba, već samo Vučićevi i Dodikovi poslušnici? Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskoga naroda, prihvaćena na prvom Svesrpskom saboru, u komentarima uspoređena je s Memorandumom SANU iz 1987. koji je Miloševiću poslužio za pokretanje ratova u svrhu stvaranja tzv. velike Srbije.

Glasnogovornik EU Peter Stano u odgovoru Radiju Slobodna Europa napisao je da Bruxelles „očekuje od čelnika Zapadnog Balkana da podržavaju načela i vrijednosti za koje se zalaže EU“. „Očekujemo da politički čelnici iz zemalja koje teže pridruživanju Europskoj uniji njeguju dobrosusjedske odnose i regionalnu suradnju, načela i vrijednosti za koje se EU zalaže“, napisao je.

O značenju toga skupa kao i glavnom dokumentu – Deklaraciji, razgovarali smo sa znanstvenim savjetnikom dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem Splitskoga područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Svesrpski sabor održan je samo dan uoči europskih parlamentarnih izbora. Može li se taj skup tumačiti kao općesrpska poruka i zastupnicima novoga Europskoga parlamenta i tijelima koja će biti konstituirana temeljem europskih izbornih rezultata?

Ne znam sad koliko je taj „Svesrpski sabor“ posebno registriran na europskoj razini. Čini mi se da nije imao nekoga posebnoga odjeka ni ovdje kod nas pa čak ni u samoj Srbiji. Mislim da je više riječ o manifestaciji potrebnoj Vučiću da kod svojih pobornika dodatno učvrsti dojam o sebi kao o brižnom i nezamjenjivom „ocu nacije“. Same poruke tog sabora također nisu ništa novo i u skladu su s onim što znamo o aktualnoj srpskoj politici i ciljevima. Jasno, sukladno zahtjevima vremena, sve je to upakirano u prikladni i blagotvorni zen-budistički celofan. Kad se on odstrani, kada se zanemare mantre tipa „mir, mir do neba“, poruka je: čuvajmo i jačajmo pozicije potrebne za rekonfiguraciju ovdašnjih geopolitičkih odnosa i za nastanak male-velike Srbije.

Je li se dokumentom u 49 točaka, „Deklaracijom o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, Svesrpski sabor uopće odmaknuo od velikosrpskih memorandumskih ciljeva i politika?

To čak nisu ni memorandumski ciljevi već ciljevi koji su nastali u 19. stoljeću kad su Srbi shvatili gdje ih sve ima te na temelju toga zaključili da je sve te prostore najprimjerenije natkriliti Velikom Srbijom. Jednako kao i one gdje ih nema ili ih ima malo, ali koji su nekoć bili srpski ili bi bilo lijepo da budu srpski. U međuvremenu se dogodio znatan ali ipak nepotpun krah te ideje. Ostalo je dovoljno prostora da se ustraje na njoj, no u reduciranoj formi. Dakle, i dalje će se ustrajavati na nekakvom povratku Kosova pod Srbiju, Republici Srpskoj pokušavat će se osigurati što viši stupanj samobitnosti do priželjkivanih globalnih preokreta koji bi navodno trebali osigurati njezino pripajanje Srbiji, u Crnoj Gori će se utvrđivati i nadalje jačati srpske pozicije do trenutka u kojem će, kako se vjeruje, biti moguće zadati joj završni udarac i svesti ju na dio Srbije.

Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu

Može li se to razumjeti kao jasna prijetnja miru na zapadnom Balkanu?

Mislim da je i Vučiću jasno kako se s vremenom, ako se ništa konkretno ne događa gubi taj nacionalni entuzijazam i dolazi do idejnoga razvodnjavanja „nacionalnih redova“. Tako da se posredstvom „Svesrpskog sabora“ sve to želi i malo oživiti, uliti novu energiju u nacionalni korpus kroz naglašavanje značenja obrazovanja, Crkve, programiranih druženja, ekskurzije đaka itd. Pa da nacionalni elan bude na visini u vremenu u kojem baš i nije potreban. Začudo, sve u duhu one Titove: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“

Kosovo i Metohiju smatra se neotuđivim dijelom Srbije, njezinom južnom pokrajinom. Kako promatrati takvo gledište s obzirom na činjenicu da je neovisnost Republike Kosovo priznalo stotinjak država i na pragu je primanja u UN?

Još je Dobrica Ćosić ispravno shvatio da je Kosovo izgubljena stvar i zalagao se za njegovu podjelu tako da Srbija u konačnici dobije barem onaj njegov dio na kojem su Srbi većina. Tu je ideju prihvatio i Vučić zajedno s garniturom s kojom vlada. Međutim, Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na religijsku razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu koji se ne će lako riješiti. U tim uvjetima sastavni segment srpskoga političkoga pravovjerja postalo je zaklinjanje u Kosovo i fantaziranje o tome kako ga valja vratiti pod okrilje Srbije. Upravo se u tom pitanju političko srpstvo ponajviše udaljilo iz sfere racionalnoga. Ujedno, ovo je i za druge dobar primjer kako nije posebno smisleno dopustiti Crkvi da njezina bude zadnja.

Svesrpski sabor s jedne strane izražava pijetet prema svim žrtvama stradalim u ratu u Bosni i Hercegovini, a s druge ne podržava Rezoluciju o Srebrenici. Kako to razumjeti?

Kao prvo, jasno je da se u Srebrenici dogodio genocid. Gotovo ukupan muški dio populacije je uništen čime je nestalo mogućnosti za reprodukciju bošnjačkoga življa iz tog dijela Podrinja. I to je neosporivo. No jednako tako je neosporivo da se mnogočim pa i stvarnim ili pretpostavljenim genocidom može manipulirati u korist sasvim konkretnih političkih ciljeva. Srbi su zaključili da nečega takvoga ima i u kontekstu spomenute Rezolucije, da je njezin cilj, pored ostaloga, u slabljenju njihovih političkih pozicija te joj se zbog toga i protive. Istovremeno, teško je i u ovom slučaju ne primijetiti da su „čudni putevi Gospodnji“. Od vremena raspada Jugoslavije prevladavajuća srpska politika kontinuirano i bez mnogo ustručavanja lijepi Hrvatima etiketu „genocidnoga naroda“ sa svrhom slabljenja hrvatskih i snaženja vlastitih pozicija. I na kraju dobijemo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Izgleda da se time potvrđuje jedna od prvih poslovica koju smo naučili u djetinjstvu, tj. ona „tko drugom jamu kopa, sam u nju upada“.

svesrpski sabor

U odnosu na BiH glavni je cilj, ne samo Deklaracije, sačuvati što veći stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana pristupilo njezinu pripajanju Srbiji

Kad se analiziraju sve točke u Deklaraciji koje se odnose na relacije Republike Srbije i Republike Srpske, može li se zaključiti kako je glavni cilj Deklaracije razgradnja suverene BiH?

U odnosu na BiH glavni cilj, ne samo Deklaracije nego prevladavajuće srpske politike, jest da se u postojećim, Srbima nesklonim uvjetima, sačuva što viši stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana, u povoljnijim uvjetima pristupilo njezinu pripajanju Srbiji.

Samo nekoliko dana nakon što je Svesrpski sabor apostrofirao „poštovanje srpskog naroda u Crnoj Gori u skladu s njegovim znatnim udjelom u ukupnom broju stanovnika“, mediji pišu da je u Podgorici počela reforma Zakona o državljanstvu kojim će se ta država podčiniti Srbiji. Ide li se prema, kako se tvrdi, aneksiji Crne Gore?

Još se nije otpočelo s tim procesima koji bi trebali rezultirati dijeljenjem crnogorskoga državljanstva onomu dijelu Srba koji se doselio u Crnu Goru, a još ga uvijek nema te brojnim Crnogorcima u Srbiji koji se u promijenjenim uvjetima deklariraju kao Srbi. Taj je proces tek najavljen i kad bi se ostvario, rezultirao bi slomom Crne Gore. Naime, stjecanjem državljanstva u osnovi bi se otvorio prostor i za stjecanje biračkoga prava. Uz takvu masu srpskih birača bilo bi praktički nemoguće demokratskim putem zaštititi crnogorske pozicije u odnosu na procese koji bi vodili nestanku Crne Gore i izlasku Srbije na Jadran. No držim da u Crnoj Gori ipak postoji dovoljno snažna kritična masa koja će spriječiti mogućnost takvoga vida manipulacije s crnogorskim državljanstvom, a samim tim i urušavanje vlastite domovine.

Svesrpski sabor predlaže dodatnu internacionalizaciju teme stradanja Srba u NDH. Kako komentirate ovaj zahtjev, nakon sveukupne srpske mitomanije o tom stradanju, koje se povremeno nekritički napuhavalo, više od osam desetljeća?

Zanimljivo, na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici srpska prevladavajuća politika pokušava prebaciti lopticu na drugi teren, tj. u sferu hrvatsko-srpskih odnosa dodatnim potenciranjem i internacionaliziranjem priče o Jasenovcu. Ovo me podsjeća na onu uzrečicu kojom se duhovito pokušavalo objasniti uzroke tragičnoga hrvatsko-bošnjačkoga sukoba u BiH. Naime, na uzrečicu: „Pobiše nas četnici, mater im ustašku“. Naime, bilo bi očekivano da se sa srpske strane na rečenu Rezoluciju odgovorilo isticanjem zločina koje su pojedinci ili grupe iz redova bošnjačkoga naroda počinili nad Srbima. No, eto, kako se već kaže, „kud će suza neg na oko“ i koga će se prevladavajuća srpska politika dohvatiti ako ne će Hrvata. Ima biti da ovakvom srpstvu treba slika o „zločestim, strašnim, podmuklim itd.“ Hrvatima kako bi se zadržalo formu do nekih, kako očekuju, budućih utakmica. No i ako ih bude, igrat će se na drugom terenu, najvjerojatnije u BiH, ponajprije između Srba i Bošnjaka. Za hrvatsko je društvo bitno da sa znanstvenoga aspekta točno utvrdi i javnosti na adekvatan način približi spoznaje o dimenzijama i lokacijama stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću kao i u Domovinskom ratu. I to stradanja svih ljudi, neovisno o nacionalnosti. Pa da se u tom sklopu konačno stekne i jasnija sliku o razmjerima četničkih likvidacija hrvatskoga i bošnjačkoga življa.

U posljednjoj točki Deklaracije navodi se da državna tijela srpskoga naroda trebaju ponuditi susjednim narodima sporazum o povijesnom pomirenju, trajnom miru i razvoju. Tko bi od neovisnih država takav sporazum, čitajući tekst navedene Deklaracije, mogao potpisati?

Današnje, prevladavajuće političko srpstvo kipti od mržnje prema Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. U odnosu na Bošnjake zbog određene „grižnje savjesti“, ali i želje da ih se „pridobije“ za nekakav budući savez, tj. da ih se „prevesla“, pri čemu se inspiracija nalazi na relaciji Putin – Čečeni, donekle se kontroliraju emocije koje u osnovi nisu bitno drukčije od onih koje se ima prema spomenuta tri naroda. Sve u svemu, deklarirati se može svašta, ali svi mi živimo život i vidimo što se u stvarnosti događa. A u stvarnosti, po mom sudu, i to povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada.

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać/HKV

Continue Reading

Vijesti

Ususret inicijativi da se u Saboru donese odluka o obilježavanju Dana sjećanja na djecu koja su stradala u Domovinskom ratu

Published

23 sata ago

on

18 lipnja, 2024

By

Za smrt osmero djece iz Viteza koja su, dana 10. lipnja 1993. poginula u eksploziji granate, ni nakon 27 godina nitko nije odgovarao. Taj strašan zločin počinili su pripadnici Armije BiH, a najmlađa žrtva je bila devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar.

Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.

Spomen-manifestacija ubijenoj djeci u Domovinskom ratu

Zašto ni nakon 31 godinu nakon te strašne tragedije nema procesuiranih upitali su se sudionici okruglog stola pod nazivom ‘Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu’ prof. dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Mihovil Biočić, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr. sc. Petar Perić. Okrugli stol se održao u nedjelju 16. lipnja 2024. u Kulturnom centru Kaštel Lukšić, a u punoj dvorani uz sudionike okruglog stola sudjelovali su gosti udruge ‘Osmica’ iz Viteza. Prije okruglog stola KUD Karol Wojtyila je u suorganizaciji s Hrvatskom udrugom Benedikt i Gradskom knjižnicom Kaštela izveo antiratnu predstavu ‘Brod’ (tekst i režija Doris Grgurin). Okupljeni su imali prilike čuti potresno svjedočanstvo preživjelog Ivana Garića iz Viteza, a ovdje prenosimo, dopuštenjem autora, izlaganje dr.sc. Tihomira Rajčića na temu ”Spomendan na djecu stradalnike Domovinskog rata”.

»Dragi prijatelji najprije želim pozdraviti našu hrvatsku braću iz Bosne i Hercegovine koja još uvijek nisu u punoj mjeri ostvarila svoje legitimno pravo na jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda. To je problem koji, u znatnoj mjeri, moramo rješavati, ne samo u BIH nego i u Hrvatskoj.
Večerašnje ću izlaganje ću započeti vrlo ružnim i vrlo opasnom događajem koji se nekidan zbio u Beogradu. Naime, na Svesrpskom saboru (nazvan “Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska”) iza kojega stoji Vlada Republike Srbije, poručeno je, kako Srbija i dalje namjerava manipulirati brojem srpske djece koja su stradala u Drugom svjetskom ratu ističući logore smrti Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška.

Iz ovoga je posve jasno da službeni Beograd ne namjerava prihvatiti svoj dio odgovornosti za strahote 20. stoljeća nego namjerava nastaviti propagandnu agresiju na Hrvatsku.
Zato je večerašnji skup vrlo važan jer nastoji iz zaborava istrgnuti hrvatsku djecu koja su bila žrtve vojnih i paravojnih formacija što su ih beogradska gospoda, koja su prije tridesetak godina bili drugovi, slala na Hrvatsku.

Taj zaborav je posebno težak jer su pripadnici jugoslavenske (beogradske) vojske i njihove pročetničke paravojne postrojbe u Hrvatskoj ubili oko 400 djece. Na nekoliko tisuća djece su na različite načine bile žrtve jugoslavensko-srpske agresije.
Ja se već vrlo dugo i temeljito bavim vanjskom politikom i dobro znadem manipulacije u vladinim vrhovima velikih sila. To je nešto na čemu trebamo učiti.

Zato sam odlučio posegnuti zapadnim primjerima njegovanja sjećanja na stradalu djecu. Ti primjeri bi nas trebali potaknuti na odlučnije zalaganje za očuvanje ovoga važnog povijesnog sjećanja.
Za nas kao europski narod vrlo je poučno držanje Velike Britanije koja vrlo pažljivo artikulira, čuva i u svijetu promiče svoje povijesno sjećanje. Dio toga sjećanja je Spomenik djeci koja su na početku Drugoga svjetskoga rata poginula u nacističkome bombardiranju Londona.
Velika Britanija je bila prva prava antifašistička velesila koja se uspješno oduprla Hitleru. Na toj činjenici Britanci i danas grade svoj nacionalni prestiž ne zaboravljajući djecu koja su stradala u teškim danima nacističke agresije.
Zato i mi moramo čuvati naše nacionalno sjećanje i graditi svoj nacionalni prestiž ali i čuvati sjećanje na djecu koju su u Domovinskome ratu stradala od ruke beogradskih agresora i mučitelja.

Drugi važan i poučan primjer je muzej Yad Vashem u Jeruzalemu koji je 2005. i 2006. organizirao putujuću izložbu „Bez dječje igre“ koja je, kako piše u službenome priopćenju UN-a, trebala potaknuti čuvanje sjećanja na oko 1,5 milijuna djece koju su u Drugom svjetskom ratu ubili nacisti.
Naši večerašnji domaćini, a posebno naši mali glumci postupili su upravo na takav način. Predočili su nam sliku dječje igre koju su prekinuli pucnji oružja.
Na nama odraslima, posebno na odraslima kojima je narod povjerio sudbinu Hrvatske, je da postupamo isto. Njegovati sjećanje na stradanje hrvatske djece od okupatora.

Poučan je primjer i češkoga mjesta Lidice gdje danas stoje pojedinačni spomenici u sjećanje na 82 djece koja su u II. svjetskom ratu ubili nacisti. Nešto slično bi korisno bilo i Hrvatskoj.
Možda bi u Vukovaru koji je danas ključna točka nacionalnoga sjećanja na stradanje iz Domovinskoga rata trebalo podignuti spomenik dječaka i djevojčice koji bi simbolizirali svu djecu koja su poginula i stradala od ruku beogradskih okupatora.

Koliko je to važno pokazuje i slučaj Ukrajine gdje Rusija ne samo da ubija nego i krade djecu. U strahoti ovoga najnovijega europskoga rata je prema najnovijim podacima poginulo 550 ukrajinske djece čije je stradanje 6. lipnja obilježeno izložbom „Nenapisana knjiga života“ na kojoj su posjetitelji mogli ostaviti igračku na prigodni „Žrtvenik djeci“. Obilježavanje je održano u Muzeju ukrajinske povijesti i zbog moralnih, diplomatskih i političkih razloga dobilo je publicitet u Americi i Europi. To je ono čemu i mi trebamo težiti.

Govoreći na ovome skupu ukrajinska prva dama je rekla kako se ukrajinsku djecu može zaštititi samo zatvaranjem ukrajinskoga neba što bi ih zaštitilo od ruskih projektila.
Poruka je jasna. Moramo biti snažni, odlučni i diplomatski mudri. Moramo Europi i svijetu, uporno koristeći provjerene podatke, objašnjavati sjećanje na potisnute hrvatske žrtve 20. stoljeća. A među njima i djecu stradalu u Domovinskome ratu.
Na koncu valja spomenuti da je Vlada kantona Sarajevo u Bosni i Hercegovini 2019. odredila da se 5. svibnja obilježava kao Dan sjećanja na preko 1600 djece poginule u srpskoj opsadi tog grada od 1992. do 1996. godine. Još jedna strahota koju službeni Beograd ne želi priznati.


Završit ću gdje sam i počeo, nedavnim vrlo opasnim prijetnjama iz Beograda. Naime iz Beograda su nam Vlada Republike Srbije i Republike Srpske u BiH u točci 34. svoje Deklaracije poručile sljedeće:
„Potrebno je svetu predstaviti enormno stradanje i genocid koji je izvršen nad Srbima u sistemu logora NDH, i u svetu jedinstvenim logorima smrti za decu Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška. Logori i masovna stratišta i gubilišta Jasenovac, Donja Gradina, Sajmište, Banjica, Sremska Mitrovica, Kragujevac, Gospić, Jadovno, Pag, Jablanac, Mlaka, Slana, Zenica, Sarajevo, Vlasenica, Višegrad, Paklenica, Prebilovci, nebrojene jame u hercegovačkom i dinarskom kršu, kozaračka i druga srpska sela širom današnje Republike Srpske, Republike Srbije, Federacije BiH i Hrvatske bila su samo neka od mesta u kojima su vršeni svirepi zločini i masovna ubistva srpskog naroda.“

Dakle, ista stara beogradska priča. Ova zastrašujuća propagandna prijetnja iz Beograda uči nas da zaista moramo biti hrabriji i odlučniji u čuvanju i promicanju vlastitoga povijesnoga sjećanja.
Naime, u razmišljanju službenoga Beograda ne postoji priznanje za zločine koje su srbijanska vojska i srpski pobunjenici počinili u Hrvatskoj i susjednoj BiH.
U njihovu razmišljanju ne postoje djeca koja su u Domovinskome ratu poginula i stradala od ruku beogradskih agresora.

U njihovom razmišljanju samo su oni žrtve, a svi ostali se trebaju klanjati stvarnim ili izmišljenim srpskim žrtvama. Zato ne čudi što u Beogradu postoji spomenik djeci poginuloj u američkome bombardiranju 1999. godine kojim je ustvari zaustavljeno etničko čišćenje Albanaca na Kosovu.
Poruka je jasna. Srbija, navodno, nije činila zločine i ona je, opet navodno, isključivo žrtva.
Ovakva nakaradna logika nas uči da moramo biti oprezni i izbjegavati otrovno mitološko povijesno sjećanje na kojemu se gradi ova užasna propaganda iz Beograda.

Zato sa današnjega skupa podupiremo dugogodišnji rad Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske. Podupiremo njihov zahtjev poslan Odboru za hrvatske branitelje Hrvatskoga sabora da se ustanovi spomendan za najmlađe mučenike Domovinskoga rata. Najprikladniji nadnevci za taj spomendan su 1. listopad (na blagdan Svete Male Terezije) i 3. svibnja 1991. godine, kada su od strane beogradskih vojnika poginula djeca u Slavonskome Brodu.
Nadamo se da će novi saziv Hrvatskoga sabora uskoro ustanoviti ovaj spomendan i tako na prikladan način obilježiti sjećanje na djecu-mučenike Domovinskoga rata kako se to više ne bi ponovilo u europskoj povijesti.
To je na prvom mjestu njihova dužnost prema stradaloj djeci.
No, gledano u širem smislu, taj čin je potreban u smislu obrane od beogradske propagandne agresije koja nas želi uvjeriti da njihove zločine moramo zaboraviti a njihovim žrtvama, stvarnim ili izmišljenim se klanjati.
Ustanovljenje spomendana ili dana sjećanja na djecu stradalu u Domovinskome ratu značilo bi da Beogradu poručujemo „dosta“ i da smo se spremni sa istinom i knjigom u ruci suprotstaviti njihovim lažima.
Hvala vam na pozornosti«.

Tihomir Rajčić/HUB

Continue Reading

Vijesti

DANI HRVATA BUNJEVACA U SPLITU I SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI

Published

1 dan ago

on

18 lipnja, 2024

By

Hrvatska matica iseljenika – podružnica Split i ogranak Matice hrvatske u Splitu, s Hrvatskom udrugom Benedikt i Hrvatskim nadzemljem, pozivaju vas na manifestaciju

“DANI HRVATA BUNJEVACA U SPLITU i SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI”

Na susretu će se predstaviti Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko izdavačka ustanova “Hrvatska riječ”, uz tamburašku pratnju orkestra “Festival bunjevačkih pisama” iz Subotice.

Skup će se održati u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Ul. Zrinsko-frankopanska 19, u subotu 22. lipnja u 19:30 sati.

Cijela smotra se ostvaruje u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom, Gradom Splitom i Gradom Kaštela.

Pogledajte plakat…

Sutradan 23. lipnja Hrvatska matica iseljenika, Župa sv. Josipa na Mertojaku i Likovna udruga “Emanuel Vidović”, u sklopu gornje manifestacije predstavljaju likovno svralaštvo u tehnici slame Galerije prve kolonije naive iz Tavankuta (Vojvodina) te Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo iz Tavakuta.

Predstavljanje će se održati u nedjelju, 23 lipnja 2024. a započinje Svetom misom u 9:30 sati.

Cijela realizacija skupa je u suradnji s Splitsko-dalmatinskom županijom, Gradom Splitom i Gradom Kaštela.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved