Connect with us

Vijesti

KRŠĆANSTVO ILI SMRT Prema globalnom ratu?

Published

on

Ducunt fata volentem, nolentem trahunt (Sudbina gura spremne, a vuče nevoljne) Dok projektili i bespilotne letjelice plove nebom od Crnog mora do Sredozemlja, čini se da je briga zapadnih diplomacija da što više odugovlače opći požar za koji svi vjeruju da je neizbježan.

Jedan od razloga za ovaj pesimizam je očigledan nedostatak puta naprijed u suočavanju sa sve teže rješivim međunarodnim problemima, poput onih u Ukrajini i na Bliskom istoku. Samo bi aksiološki pogled na politiku mogao dati tračak svjetla, ali danas svaka država, svaka koalicija, ima svoje kategorije Carla Schmitta, prema kojima je na onima koji vode sudbine naroda da s vremena na vrijeme odluče tko je prijatelj, a tko neprijatelj.

Tradicionalnom društvenom poretku, utemeljenom na augustinovskom “miru u redu” (De Civitate Dei, lib. 19, c. 12, 1), Schmitt suprotstavlja, kao normu politike, načelo nereda, utemeljeno na Hobbesovoj teoriji. od homo homini lupus . No, u doba međunarodnog nereda ništa se ne može sa sigurnošću predvidjeti i izračunati, a politika se pretvara u igru na sreću čije je jedino pravilo nemjerljivost. Vjerojatno niti Rusija nije dobro izračunala rizik od invazije na Ukrajinu, niti Hamas posljedice napada od 7. listopada. Proces naknadnih događaja prepun je neizvjesnosti i slučajnosti.

Iz ove perspektive, rasprava o odgovornosti za događaje je sama po sebi sterilna, jer nitko od početka nije želio da stvari idu onako kako katastrofalno idu. Era zavjera, u kojoj se sve moglo dogovoriti, preplavljena je onom trajnog kaosa. Senekine riječi “ducunt fata volentem, nolentem trahunt” (“Sudbina vodi onoga tko želi da bude vođen, vuče onoga tko ne želi”, Poslanice Luciliju, 107, 11, 5) odnose se na situaciju u kojoj svijet koji se okreće natrag na Boga, jedinog Gospodara povijesti, nalazi se podložna neumoljivom zakonu sudbine kojom ne gospodari. Pogled se stoga mora prebaciti s polazišta na moguću krajnju točku događaja.

Što se Bliskog istoka tiče, natezanje Teherana i Tel Aviva ima dva moguća završetka: kolaps iranskog režima ili uništenje Države Izrael. U prvom bi slučaju bila izbjegnuta opasnost od iranske nuklearne intervencije, a Izrael bi mogao nastaviti putem “Abrahamskog sporazuma”, koji je prekinut nakon napada 7. listopada, kako bi izgradio mirovne odnose s nekim arapskim zemljama. U drugom slučaju, nestanak države Izrael islamski bi ummet vidio kao simbol kolapsa Zapada i početak muslimanskog ponovnog osvajanja Europe. Zemlje koje su pripadale islamu, od Sicilije do Andaluzije, bile bi potraživane, a ideološki i demografski projekt Euroabije postao bi stvarnost.

Što bi se moglo dogoditi istovremeno u Ukrajini? Ovdje se opet suočavamo s dvije moguće slike. U prvom slučaju, pobjednik nadolazećih izbora u SAD-u, bilo Biden ili Trump, nastavlja Ukrajini opskrbljivati oružje za borbu, dopuštajući Zelenskom da se odupre Putinu i, na temelju ove ravnoteže snaga, traži prihvatljive pregovore. U drugom slučaju, s druge strane, SAD i Europa prepuštaju Kijev njegovoj sudbini, ruska vojska se približava Lavovu, Ukrajina ponovno postaje dio Ruskog Carstva, a pobjeda potiče Putina da proširi svoj ekspanzionistički projekt na zemlje koje su bile dio raspadnutog Sovjetskog Saveza i nametnuti svoj protektorat onima koje s njima graniče.

U svakom slučaju, napuštanje Izraela i Ukrajine značilo bi propast Zapada. Južna Europa bi pala pod jaram islama pod dhimmitudskim uvjetima, a Istočna Europa, sve do Balkana, postala bi vazali Moskve. Ali budući da između Rusije i islamskog svijeta postoji stoljetno neprijateljstvo, ne može se isključiti da bi Europa mogla postati, u ovom slučaju, zemlja sukoba dvaju imperijalizama, kao što se dogodilo kada su u 16. stoljeću sile Francuska i Španjolska borile su se da zauzmu talijanski poluotok.

U situaciji u kojoj će stav Sjedinjenih Država biti odlučujući, najmudrije što Europa može učiniti jest naoružati se, pa makar i po cijenu pada životnog standarda kao posljedice ovakvog izbora. Ali hoće li Europljani to htjeti učiniti ili će radije beskrajno raspravljati o nedostatku ekonomskih resursa i poteškoćama pravnih koraka potrebnih za vođenje rata? Da bi se naoružali bio bi potreban onaj borbeni duh koji je Europu učinio velikom tijekom stoljeća i koji proizlazi iz učenja Evanđelja da Krist nije došao donijeti mir nego mač (Mt. 10:34-35; Lk. 12:51- 53). Danas se pak mir traži pod svaku cijenu, a nekadašnji slogan “bolje crven nego mrtav” zamijenjen je onom “bolje pokornost nego rat”.

Papa Franjo neprestano poziva na mir, kao što su činili i njegovi prethodnici uoči dva velika svjetska sukoba dvadesetog stoljeća. No, pape 20. stoljeća kao uzrok rata identificirali su napuštanje Božjeg zakona u međunarodnom životu i ukazali na povratak prirodnom pravu i Kristovoj vjeri kao jedinom uvjetu za uspostavu pravog mira.

Mir sigurno neće biti osiguran onim što se zove “liberalni poredak”. San o izgradnji civilizacije na principima prosvjetiteljstva i Francuske revolucije neslavno je propao. Zasigurno se Zapad ne može zavaravati u ime tih vrijednosti misleći da se može suprotstaviti neprijatelju koji ga napada. Ali još je iluzornije zamisliti da se može naći kompromis s islamskim svijetom koji nas napada ili misliti da bedem kaosu može predstavljati Putinova Rusija.

Istina je: ni u islamskim zemljama ni u Rusiji nema mjesta za homoseksualne brakove ili rodnu teoriju, ali u njima nema mjesta ni za širenje katoličke vjere. Na Zapadu, pak, diktatura relativizma progoni kršćane, ali mladi se vraćaju Bogu, krče crkve i pune sjemeništa kada se katolička vjera nudi prema tradicionalnom nauku i liturgiji. Ovo probuđenje je onemogućeno kako u zemlji islama, gdje se kršćansko svjedočanstvo kažnjava smrću, tako i u pravoslavnoj Rusiji, gdje zakoni zabranjuju apostolat katolika. Na pokvarenom Zapadu sloboda još uvijek postoji, a povratak u civilizaciju koja je Europu učinila velikom, uz Božju pomoć, još uvijek je moguć.

Neka ne bude iluzija. Kockanje glumaca na velikoj pozornici predodređeno je za propast, a apeli za bezuvjetnim mirom neće uspjeti pokriti riku oružja.

Vatru može ugasiti samo ljubav prema kršćanskoj civilizaciji koja je spremna na krajnju žrtvu.

izvor: De Mattei /Rorate-Caeli | Corrispodenza Romana

Vijesti

Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!

Published

on

Je li Adam prvi čovjek s dvije žene? Ako je Eva rodila troje, koliko ih je rodila Lilit? Kada je Eva dobila Jabuku i pokrila se smokvinim listom i od koga? Budućih komunista, budućih sufražetkinja?

I u kakvom je okružju živjela ako joj cijelog života nije bilo hladno sve do pojave Zmije tj. rečenih pretpostavljenih sufražetkinja? Ako je tako, onda zasigurno nije bila prva žena a komunizam ima dublje korijenje nego smo učeni! Je li Lilit išla na porodiljni ili graditi karijeru u nekom od božjih hramova bez želje za osvarivanjem obitelji? Što je nastalo prije – komunizam ili obitelj? Iako tako suprotstavljeni, u osnovi označavaju isto! Povezanu zajednicu! Samo je upitno je li genetski ista! Ili nije, ako se zna bekgraund, kako se to lijepo kaže na starohrvatskom jeziku! Je li to predmnijevao  i Sidarta pa se nakon dužeg potucanja po planinama i propitivanja kod mudraca napokon probudio i postao Buda? Na žalost, izgleda da je okružem Trnoružicama koje će se probuditi kad bude odveć kasno, sva je prilika. Jer, komunizam je opijum za mase. Ili tako nekako!

Kako sustav demografskog rasta funkcionira? Ako Pero ima jednu ženu, ona rodi (barem) troje djece a svaki od njih opet barem troje. Ako Pero ima dvije i više žena, onda je to dvostruko i trostruko. Narodski, kao zečevi, reklo bi se. Onda muški potomci dobiju zemlju koje ima u izobilju! I par žena! Da nije monotono i da se vidi genetska raskoš jer kod jedne moraš čekati godinu dana na potomka a kod dvije i više… pa, svakako manje!

Dakle, ako Pero živi 70 godina, rasplodno mu je vrijeme relativno kratko. No, ako Pero, kao Metuzalem i drugi pretpotopni likovi živi 400, 500…900 ili više godina, ima par i više žena i aktivan je oko njih, kako je to nekad bilo popularno i preporučljivo, za života bi od potomaka mogao ustrojiti prilično veliku vojsku! Islam to još uvijek prakticira kroz društveno opravdavajuće svrhe i zakone i ne izgleda im loše. Ovisno o tome koga se pita! A ja se pitam, što točno imaju za cilj uništenja američke i izraelske rakete?! Pojedinca ili obitelj? I tu je kvaka!

Ostavimo svakome na volju vjerovati što hoće no, tim demografskim rastom, prije pojave Krista od kojeg brojimo Novu eru („zahvaljujući“ Dioniziju Malom), što god to podrazumijevalo (a znamo mi dobro što je to, dimna zavjesa!), napučili bismo Zemlju u čas posla, upravo po volji Svevišnjeg Stvoritelja, čak i površinu koja je bila slobodna prije potopa! Raj nebeski! Kao stvoreno za Adama i Evu! I još neke kojima je pristup bio zapriječen!

Five gardens of Eden: Free Bible’s study lessons…

No, došao je potop, kataklizma globalnih razmjera, dažd se sručio s neba i prekrio nepregledne oranice, prekrasne gradove potopio, pomaknuo planine, razmjestio Sarasvati, Eufrat i Tigris kojeg je opisao naš car Harezm, promijenio klimu i opustošio svijet! Marduk, Nibiru, Planet X, zovite ga kako hoćete, nakon tko zna koliko periodičnih dolazaka u blizinu Zemlje svakih 3660 godina, udario je u Zemlju, više kliznuo po njoj pomaknuvši je iz rajske putanje, istresao svoj vodeni teret po njoj i ostao tu gdje jest do današnjeg dana i postao besplodni i pusti Mjesec. Bar naizgled oku običnog promatrača. Do 1610-e! Mnogi nisu preživjeli! Ni od smrtnika ni bogova!

Konačno, smanjio je nastanjivu površinu za dvostruko i danas imamo to što imamo! Samo 29% kopna i ostatak voda! A pitamo se otkud kameni gradovi sto metara pod površinom i gdje je nestala Atlantida!

U tim okolnostima, više nije bilo smisla da ljudi žive nekoliko stotina godina niti da budu visoki 10 stopa jer nije bilo hrane! Irci su u 19-om stoljeću mogli izbjeći u laboratorij zvan SAD no u ono doba svuda je bilo isto! Kao danas u Hrvatskoj, slikovito rečeno! Rođeni bi ionako umirali od gladi a Zemlja je bila i ostala jedini nastanjivi komadić tla u dosegu! Zvijezde nismo mogli dohvatiti ni kamenom iz pračke a Ikar je sa svojim voštanim krilima bio daleka budućnost! Stoga smo danas takvi kakvi jesmo, upola manji s višestruko kraćim životnim vijekom. Nije slučajno i iz neznanja skrivana povijest divova koji su nastavali Zemlju već je smišljena upravo da bi se stado držalo u neznanju jer, blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko! Da bi proizvodili manje djece i trebali manje za prehranu. Sveudilj nas danas ima cca 8 milijardi, unatoč ratovima i raznim boleštinama ciljanim jedino da smanji, da regulira populaciju, kako to rade lovci u lovnim područjima!

Je li itko ikad procesuirao one koji su sebi dali za pravo određivati tko će živjeti a tko umrijeti za više ciljeve? Naravno da nije! Jer su boleštine i ratovi „prirodan društveni slijed razvoja čovjeka“ i sve spada u sferu „vis major“ pa se nema na koga uperiti prstom.

U tom smislu djeluju i današnji komunisti koji svoje ime duguju hrvatskoj riječi KOMYN – KOMIN, otvoreno ognjište oko kojeg se skupljala obitelj. Očito su saznali porijeklo riječi pa su se danas odrekli komunizma i odjenuli ruho globalizma, nakon svih zala počinjenih nad Čovjekom no, ono što je u početku bilo zamišljeno i stvoreno kao loše, tijekom vremena ne može postati dobro! Ipak, to nije razlog da ne postane i zakonodavno! A zakon piše onaj koji je na vlasti! Da bi provodio svoje odluke nad onima nad kojima vlada i da bi zaštitio sebe! Stoga, priča o „demokraciji“ i „vladavini prava“ ne drži vodu niti na seminarima u centrima za obuku osoba smanjenih umnih sposobnosti! Jer, da vlada narod, vrag bi odnio Plan!

Image: Illustration by Mallory Rentsch / Source Images: ArtistGNDphotography / Getty

I onda, koja je svrha žene kroz povijest? Je li uloga Eve i Lilit bila ista ili suprotstavljena kao danas, „moderno i napredno“ nasuprot „zatucanog i ognjištarskog“? Nekoć davno, kažu, ženina je uloga bila rađanje djece i briga oko obitelji i doma jer bilo je malo ljudi. O ženinom „pravu“ da ubije plod u utrobi nitko nije ni razmišljao je smrtnost je ionako bila prevelika pa je trebalo proizvoditi nove. Što više, to bolje! Jer je Zemlja bila opustošena potopom i drugim pošastima!

Danas, uloga žene se mijenja. Žena više nije stroj za rađanje jer nas je, kako je rečeno, oko 8 milijardi. A resursa sve manje! Stoga, trebalo joj je dati Jabuku spoznaje, reći joj da je ona vlasnik svog tijela, istjerati je iz Raja i dati joj karijeru u nekoj tvornici, u upravi kompanije, dati joj perlica i stakalaca i ona će odraditi svoj dio nagodbe. Bit će poput Indijanaca koji su prodali otok! Quid pro quo! Problem je samo u omjeru protuvrijednosti! Što za što! Ne znam što su dobile perjanice komunističkog legla Klara Cetkin i Roza Luksemburg iako su se narodi kojima genetski pripadaju dobro opernatili, valjda blagom iz Pakla kojima ih je darivao Ahriman nakon što je podvio rep i izgubio bitku protiv Svevišnjeg, no znam što su dobile one koje su ih slijedile. I svi mi ostali! Jedan veliki bosanski lakat! I to kao mjernu jedinicu protuvrijednosti datog i dobivenog! Jer svaki je čovjek po svojoj prirodi slobodan, dokle god ne izlazi iz zadanih okvira. Pa makar to bila i ograda tora!

Dobili smo pravo na pobačaj i sve raspre o tome i kreštanja onih koje normalan čovjek ne bi ni motkom doticao! Dobili smo pijesak u oči i ne vidimo ono što je bjelodano! Legalizirano ubojstvo! „Pravo“ da se ubije nerođeni čovjek, makar on bio u potpunosti zasebna biološka jedinica od nositeljice odvojen posteljicom, druge krvne grupe, zbog svoje ranjivosti samo privremeno ovisan o biološkoj nositeljici! Jer nas je 8 milijardi! Tko su onda oni koji donose i štite ta „prava“ i te „zakone“!? Da nas je kojim slučajem opet samo par milijuna, tko bi donio takav zakon!? I one po kojima možeš prosvjedovati ako to ne utječe na tijek Plana!

U tom smislu i udruge poput LGBT, „prava“ na gologuzo jednospolno divljanje gradskim ulicama jer je besplodno u biološkom smislu, rodna ideologija koja ima istu svrhu, rasizam (obrnuti), nabijanje na nos muškarcima da su ubojice žena, kojekakvi CMS-ovi, Marakeš, Istambul, zamjena stanovništva, kuga, COVID, ratovi i Orson Wells iz 1938-e!

Potrebno je pod svaku cijenu smanjiti broj ljudi na Zemlji, posebice bijelaca jer su direktni potomci Svevišnjeg Stvoritelja i zamijeniti ih poraženom vojskom! Tko ne vidi, neka se umije i osvrne oko sebe, možda i progleda! Tko ne razumije, jedna riječ objasnit će sve – INVAZIJA! Radnja koja je počela u dalekoj prošlosti koju nam je Nova era zamaglila i još uvijek traje! Samo se glumci mijenjaju. Ne i u Hrvatskoj! Plenković je, izgleda, dobio i treći mandat. Od Brisela! Do kraja ovog, demografska slika će se drastično popraviti, zahvaljujući zalaganju DP-a u korist Nepalaca i Nigerijaca! Samo da nije vitalan poput Metuzalema! Sjedi, dobar si ti. Sjedi! 

Mario Škorin

Continue Reading

Vijesti

„Ubija sam dje god sam stiga…”

Published

on

U nekoć poznatom hrvatskom emigrantskom glasilu „Nova Hrvatska”, u broju 9, 6. – 20. svibnja 1984. objavljen je članak koji ovdje u cijelosti donosimo da bismo podsjetili one koji slave partizanske „podvige” i niječu pokolje što su ih Tito i njegovi „osloboditelji” počinili tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. „Junak” ove priče bio je ikona jugorežima i njegova vođe u čiju su čast ovih dana paljeni „Trnjanski kresovi” – piše Ante Čuvalo.

Uza sva slavlja i uzdisajne čežnje za vukodlacima, ta krvava prošlost, koja je stajala Hrvate rijeke krvi od Bleiburga do Vukovara i Škabrnje, otišla je u nepovrat! Dokrajčio ju je hrvatski „trnov kolac”!

Ispovijest jednog partizanskog ubojice
„Ubija sam dje god sam stiga…”

Ljubiša Milačić proglašen je „najvećim crnogorskim”, a „vjerojatno i najvećim jugoslavenskim junakom iz II. svjetskog rata”. Partizanski pisac Mihailo Lalić napisao je o njemu roman „Svadba”, koji je proglašen vrhunskim književnim dostignućem i uvršten je u obveznu školsku lektiru, a Ljubiša Milačić, kao glavni junak romana, proglašen je „jednim od najljepšim likova naše ratne književnosti”. Još uvijek u nekim osnovnim školama u Crnoj Gori i Srbiji učenici dobivaju zadaću da pišu o Ljubiši Milačiću, kao partizanskom simbolu. Po romanu „Svadba” o Milačiću je poslije snimljen i film, a za svoje ratne zasluge odlikovan je s 13 visokih i pregršt manjih odlikovanja.

Nakon rata Miličić nije zauzimao nikakav važniji položaj. Umirovljen je još 1951. Kako sam kaže ― rat je za njega bio „normalno stanje”; u miru se teško snalazio… Pošto su mu uručena sva moguća priznanja i nagrade, Miličić je postao umirovljenik i više mu nije davana prilika da javno nastupa. Drugi su pak govorili o njemu, pretvorivši ga u mit, u koji ni on sam nije više mogao dirnuti. Životom umirovljenika živio je u Ravnom Selu u Bačkoj, osiguran i ušutkan visokom boračkom mirovinom, koju je uživao pune 33 godine.

Tek nedavno Milačić je ponovno dobio priliku da progovori o sebi i svome ratnom iskustvu. U njegovoj kući u Ravnom Selu, koju je bivši partizan ispunio puškama i pištoljima, posjetili su ga novinari beogradskog „Reportera”.

U intervjuu („Reporter”, 5-12.IV.) Milačić je otkrio sasvim drugu sliku o sebi i svojoj ratnoj ulozi. Za razliku od većine njegovih partizanskih drugova, Milačić nije prihvatio ili nije shvatio iskonstruiranu „službenu povijest” o NOB-i. Dok se većina bivših partizana brzo prilagodila „epopejama” i partizanskim legendama, Milačić je svoje ratne doživljaje sačuvao u sjećanju u izvornom i sirovom obliku. Za njega je rat bio ono što je bio ― ubij koga stigneš i pazi da preživiš.

Nakon I. svj. rata stupio je u vojsku kraljevine Jugoslavije. Tu nije dugo ostao: „Preša sam, zbog više plate, u žandarmeriju. Početna plata bila mi je 1.495 dinara. U ono vrijeme moga si za te pare da kupiš 15 najboljih ovnova na pijaci nikšićkoj” ― priča Milačić o početku svoje službe Jugoslaviji.

Godine 1941., po nagovoru nekoliko crnogorskih poslanika, pošao je u Beograd da ubije tadašnjeg predsjednika vlade Milana Stojadinovića, ali mu je ortak u poslu, poslanik Miloš Rašović bio uhićen, pa je plan propao. Na pitanje novinara je li istina da je već tada samoinicijativno likvidirao neke ljude, Milačić odgovara: „… Uputio sam se u Sarajevo. Kad sam tamo doša uklonio sam nekoliko trgovaca muslimana tako da je svako moga da uzima što oće iz radnji…

Dok je Milačić dijelio svoju „pravdu” u Sarajevu, Partija nije još ni sanjala o „ustanku”. Hitler još nije bio napao Sovjetski Savez i bio je na snazi pakt Staljin-Hitler. Ali, kad je došlo do preokreta i Kominform pozvao „bratske” partije da dižu ustanak, „glavni organizator ustanka u Crnoj Gori, Ljubiša Milačić, nije bio tako brz. On je tada bio vrlo daleko od toga da ide u „borbu za slobodu”. Miličić o tome kaže:

„To kupljenje i formiranje ustanka u Brskutu bilo je vrlo čudno. Ja sam bio najasno: pošto su mi Švabe ubile oca u prvome ratu ― ja moram da ga svećam! No, ta pregovaranja oko ustanka su se otezala… U naše mjesto bilo je jedno 30-40 oficira (iz starojugoslavenske vojske)… Od tija oficira neki su se predomišljali, odlagali akcije, tako da smo jednu trećinu morali kasnije da likvidiramo”.

Jednom prilikom Milačić je prevario skupinu četnika, i oni mu za osvetu ubili brata. Poslije je on, kako sam tvrdi, „ufatio vodju tije četnika. Kako mu ga bilo, to je druga stvar. Ja sm ga živa odra i ispeka! Mora je da mi prizna sve kako je bilo…”

Milačić inače nije bio u neprijateljstvu s četnicima: „Mnogi četnici su mi došli u kuću. Naše je bratstvo jako”, ali krvna osveta bila je još jača…

Poslije je Miličić ubio i svog predratnog kolegu iz žandarmerije, nekog Markovića, koji je za vrijeme rata bio upravnik četničkog zatvora u Kolašinu: „Zarobili smo ga i strijeljali nasred Kolašina”!

Još i danas pred režimske sudove izvode ljude pod optužbom da su u ratu ubili ili zarobili kojeg partizana. Zbog toga ih sudovi osudjuju na teže kazne nego današnje ubojice. Takvih sudjenja bilo je u posljednje dvije-tri godine u Sloveniji, Bosni i Srbiji. U većini slučajeva optuženi su osudjeni na smrtne kazne. Naprotiv, ubijanje nepartizana od strane partizana bez ikakva suda i borbe još uvijek se cijeni kao „junaštvo” i „zasluga”.

Milačić je ubijao kao da radi na tekućoj vrpci. Novinar ga pita: „Pobio si nebrojeno, neki kažu više od hiljadu. Kako si se osjećao dok si ubijao te ljude?”

„Gledajte kako ti to ide”, odgovara Milačić. „Prvoga čoeka ubio sam 18-te godine. Onda sam ubio jednoga od tija Švaba… On je počeo nešto da maše rukama, da se pravda, ali ja sam ga maka. Njegove kosti i danas se nalaze na Jelin dubu…”

Kako si se ti osjećao?”

„Pa ništa. Bilo mi je baš i drago te sam ga ubio”. Masovni partizanski ubojica priznao je: „Ubija sam na svoju ruku. Ubij sam dje sam godj stiga...”

Za njegove zločine znali su oni koji su ga proglasili „najvećim crnogorskim, a vjerojatno i jugoslavenskim junakom”, oni koji su ga podmetnuli djeci kao primjer, oni koji su mu dodijelili medalje, pisali romane i snimili o njemu filmove. Nagradjivali su i slavili ubojicu vlastiti drugovi koji su se dočepali vlasti i umislili da od legendi mogu napraviti povijest, a od zločina sigurnu budućnost.

No, i Ljubiši Milačiću došao je kraj. Ranjen u ratu 12 puta, u 88. godini života zdravlje mu je do kraja popustilo. Razgovor s novinarima bio je njegova posljednja ispovijest. Taj ga je razgovor „ubio”. Miličić nije mogao stati sa svojom pričom. Pričao je jedno poslijepodne, cijelu noć, sve do podneva drugog dana. Nakon razgovora otpremljen je u bolnicu.

Dok se u redakciji „Reportera” njegov razgovor pripremao za tisak, zločinac je izdahnuo.

Pokopan je u zavičajnoj Crnoj Gori i ― ispraćen kao „jedan od najvećih junaka našeg oslobodilačkog rata”…. Tim riječima ispratio ga je njegov ratni drug, narodni heroj dr. Dragiša Ivanović.

_____________

U istom broju NH, uz gore navedeni članak, objavljen je i sljedeći tekst:

ĆOSIĆ OBJAŠNJAVA

Za vrijeme prošlogodišnjeg posjeta Sjedinjenim Državama i Kanadi, u Toronu je u Srpskoj nacionalnoj akademiji govorio Dobrica Ćosić, najpoznatiji živući srpski književnik. U raspravi poslije predavanja on je izmedju ostalog rekao:

„…svi mi ne treba da previdjamo da je naš narod jedan pretežno bezbožan narod, on je to bio i pre i posle rata…!

„…ja kao pisac uvidjam da je problem etike kod našeg naroda danas vrlo složen, i zato što, ako smem da kažem, mi nismo stekli gradjansku etiku jednog civilizovanog društva, a nemamo ni ovu drugu etiku ― hrišćansku…

„A bez vere, zaista se ništa ne može stvoriti. To nije samo vera u Boga, u zagrobni život, to je vera u ideale, u velike ljudske vrednosti, vera u čoveka, vera u čovečanstvo, narod, vera u svet, moć, snagu, um ljudski…”

Priredio: dr. Ante Čuvalo

Continue Reading

Vijesti

Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”

Published

on

Hrvatska matica iseljenika podružnica Split, Muzej grada Kaštela i Jorge Luis Subiabre Matiacha pozivaju vas na otvarenje izložbe “Tamo gdje su moji korijeni” koja će se održati u petak, 10. svibnja 2024. u 19 sati u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću.

ilustr: Otvaranje izložbe “Tamo gdje su moji korijeni”

O autoru

Jorge Luis Subiabre Matiacha jedan je od onih promotora, koji još uvijek vrlo intenzivno živi i hrvatski ali i čileanski san. Njegov entuzijazam, u virtualnom smislu premostio je Atlantik i povezao dvije zemlje.

Izložba „TAMO GDJE SU MOJI KORIJENI“ dio su te fantastične priče o postojanju identiteta koji ne razdvaja već ujedinjuje, koji ne izolira već obogaćuje. Jorge Luis Subiabre Matiacha, idejni realizator izložbe, ovom fotografskom pričom vraća se na svoj izvor u svoja Kaštela, pričajući priču o ljudima Dalmacije koji su otišli, daleko preko mora.

Tekst: Ante Ćaleta

https://croativ.net/dekra-vrati-se-hrvatska-te-zove-cilj-je-vratiti-500-tisuca-hrvata-iz-dijaspore-u-domovinu-60465/

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved