Biblijsko utemeljenje: U kršćanskom proučavanju grijeha (hamartiologiji), grijesi koji vape u Nebo za osvetom (latinski: peccata clamantia, doslovce „vrišteći grijesi“) posebni su grijesi koji su kao takvi navedeni u Svetom Pismu – piše mr. Petar Marija Radelj u Vjera i Djela.

Sveto Pismo spominje određene postupke biblijskih likova kao vapaj u Nebo za osvetom. U zapadnom kršćanstvu ta su navođenja proširena i obrađena kao uspostava kategorije posebno ozbiljnih grijeha. Uz sedam smrtnih grijeha[1] i vječne grijehe,[2] grijesi koji vape u nebo za osvetom najteži su prijestupi protiv Kristova zakona.

Svi grijesi remete naravni poredak, ali u Nebo vapijući grijesi pogađaju same korijene ljudske naravi.

Pojam i značenje

Grijesima koji vape u nebo (peccata in coelum clamantia) zovu se oni koji, zbog posebne zlobe (malitia), donose božansku osvetu onima koji su ih počinili. Tako uči nizozemski isusovac i crkveni naučitelj sv. Petar Kanizije (1521.–1597.) sa sv. Augustinom i sv. Grgurom Velikim. Smatra se da vrište, kriče ili vape u Nebo jer su počinjeni izravno protiv najvišega dobra koje je svakomu društvu potrebno kao temelj. Nabrajaju se četiri tako opisana u Svetome Pismu: hotimično ubojstvo (homicidium voluntarium), sodomski grijeh (peccatum sodomiticum), ugnjetavanje siromašnih, udovica i siročadi (oppressio pauperum, viduarum atque pupillorum) i zakidanje radnika za plaću (merces operariorum defraudata).

Rječnik moralne teologije godine 1957. donosi sljedeću natuknicu:[3]

„Grijeh koji pred Bogom vapi za osvetom – 1. Narav. Od XVI. stoljeća postao je običaj ‘grijesima koji vape za osvetom pred licem Božjim’ nazivati grijehe koji ozbiljno krše društveni poredak, a za koje se u Svetom Pismu izričito kaže da vape pred Gospodinovim licem, to jest da zazivaju Božju kaznu na one koji ih počine. 2. Broj. Četiri su: čovjekoubojstvo (Postanak 4, 10); sodomstvo (Postanak 19, 13); tlačenja udovica i siročadi (Izlazak 22, 22 i dalje); uskrata plaće koja se duguje radnicima (Ponovljeni zakon 24, 14 i dalje; Jakovljeva 5, 4).“

Katekizam Katoličke Crkve iz godine 1992. povećao je njihov klasični broj s četiri na pet tako što je nakon prva dva, a prije tlačenja udovica i siročadi, dodao tlačenje porobljenoga naroda. Tako Katekizam Katoličke Crkve uči:

1867. Katehetska predaja podsjeća da postoje također „u nebo vapijući grijesi“. U nebo vape:
[1.] krv Abelova (usp. Postanak 4, 10);[4]
[2.] sodomski grijeh (usp. Postanak 18, 20; [5] 19, 13); [6]
[3.] jauk potlačena naroda u Egiptu (usp. Izlazak 3, 7–10); [7]
[4.] jauk stranca, udovice i sirote (usp. Izlazak 22, 20–22); [8]
[5.] nepravda prema zaposlenom radniku (usp. Ponovljeni zakon 24, 14–15; [9] Jakovljeva 5, 4). [10]

Drugi svezak rječnika hrvatskoga jezika koji je uređivao Ljudevit Jonke, objavljen godine 1967., kaže da „grijeh vapijući na nebo, u nebo, do neba“ znači: „velik, težak prijestup“.[11]

Vladimir Anić piše godine 1991. (a to se ponavlja u nizu kasnijih izdanja) da izraz „u nebo vapijući“ znači „silno izražena nepravda ili zlo“.[12]

Opći religijski leksikon godine 2002. određuje da je „u nebo vapijući grijeh“ – „osobito sablažnjiv grijeh“.[13] Nebo je ovdje drugo ime za Boga (v. objašnjenje), a sablazan je ono što izaziva javno ogorčenje i zgražanje (v. više).

O grijehu protiv naravi

Godine 398. u Hiponu (pokraj današnje Annabe), odgovarajući na pitanje: „Što je uvijek zlo?“, sv. Augustin (354.–430.) u Ispovijestima (III. knjiga, 8. poglavlje) piše:[14]

„opačine koje su protiv naravi, kakve su primjerice bile opačine Sodomljana, treba svagdje i uvijek osuđivati i kažnjavati. Kad bi ih svi narodi počinjali, po božanskom bi zakonu svi bili jednakom krivnjom okrivljeni, jer taj zakon nije ljude učinio takvima da na taj način opće među sobom. Time se, naime, povrjeđuje i samo zajedništvo koje moramo imati s Bogom, kad se ona narav koju je On stvorio kalja izopačenom požudom.“

Godine 1256. u Parizu sv. Toma Akvinski u Spisu nad Mislima Petra Lombarda, IV. knjizi, 14. razlučivanju, 2. pitanju, 5. članku, u razlaganju teksta, piše:[15]

„Ako bi nas zatekla neka smrtna krivnja, koja se ne sastoji u smrtnom zločinu ili poroku ponašanja, ta se krivnja uvijek može popraviti. Treba znati kako je smrtna krivnja ona koja oduzima milost po kojoj postoji život duše, i to je razlog zašto je svaka smrtna krivnja protiv milosti, ali neka je protiv razuma kao krivokletstvo, neka protiv naravi kao sodomstvo, neka je zločin koji zaslužuje optužbu na sudu, a neka je bogohuljenje, što je nametanje nečega lažnoga Bogu ili oduzimanje Njemu čega što postoji u Njemu ili pripisivanje Njemu čega što nije u Njemu.“

Dakle, sodomstvo (spolni odnos s osobom istoga spola) jest školski primjer krivnje protiv milosti i naravi.

Godine 1272. u Parizu sv. Toma Akvinski u Sumi teologije, drugomu odsjeku drugoga dijela, 154. pitanju, 12. članku, u odgovoru, piše:[16]

„U svakom je rodu najgore od svega kvarenje načela o kojem ovise ostala. Načela pak razuma jesu one stvari koje su u skladu s naravi, jer razum, pretpostavljajući onim što je narav odredila, raspoređuje druge stvari prema tomu kako dolikuje. To dolazi na vidjelo i u motrilačkim i u praktičnim stvarima. I stoga, kao što je u mislenim stvarima najteža i najgadnija zabluda oko onih stvari čija je spoznaja čovjeku prirođena po naravi, tako je u stvarima djelovanja najteže i najgadnije djelovati protiv onoga što je po naravi određeno. Budući dakle da u porocima koji su protiv naravi čovjek krši ono što je narav odredila u pogledu uporabe ljubavne naslade, slijedi da je u takvoj stvari ovaj grijeh najteži od svih. Nakon njega dolazi rodoskvrnuće koje je protiv naravnoga poštovanja što ga dugujemo združenim osobama. Drugim pak vrstama razbludnosti mimoilazi se samo ono što je, iz pretpostavljanja ipak naravnih načela, po razumu određeno kao pravo (pošteno). Razumu se pri tom više protivi što se netko služi spolnim općenjem ne samo suprotno onomu što pristaje rađanju djece, nego i da drugomu nanese nepravdu.“

A odmah zatim, odgovarajući na 1. poteškoću, dodaje:[17]

„kao što je poredak ispravnoga razuma od čovjeka, tako je naravni poredak od samoga Boga. I stoga se u grijesima protiv naravi, u kojima se krši sam naravni poredak, nanosi nepravda samomu Bogu, ureditelju naravi“.

Katekizam Katoličke Crkve (1992.) na temelju Svetoga Pisma i neprekinute katehetske predaje uči da je sodomski grijeh jedan od grijeha koji vape u nebo.[18]

– – – – –

Laurence Vaux (1519.–1585.), katolički svećenik koji je po nalogu engleske kraljice Elizabete I. zbog ispovijedanja katoličke vjere bačen u tamnicu, gdje je umro od izgladnjivanja, u Katekizmu kršćanske nauke, objavljenom godine 1567., piše:

Koji je grijeh tako odvratan da vapi do neba k Bogu za osvetom?

„Sveto Pismo spominje četiri, koja su najstrašnija i najgadnija u Božjim očima.

Prvi je hotimično ili namjerno ubojstvo čovjeka. Poznato je kako je nedužna Abelova krv vapila iz zemlje k Bogu i kako je Kain bio kažnjen (Postanak 4).

Drugi je sodomski grijeh: spolno općenje muškarca s muškarcem ili žene sa ženom, protiv naravi. U Svetom je Pismu (Postanak 18) opisano kako je vapaj toga vrlo gnusnoga grijeha došao do Boga sa zemlje i kako je Bog izlio oganj i sumpor da uništi izopačene Sodomljane. Taj strašni primjer podsjeća da je kazna za one koji počine grijeh protiv naravi vječno gorjeti u paklu u ognju i sumporu.

Treće je ugnjetavanje siromašnih, djece bez roditelja i udovica. Sveto Pismo pokazuje kako je Bog kaznio faraona i Egipćane zbog tlačenja Izraelaca. Tlačitelji ne mogu izbjeći Božjoj kazni (Izlazak 22).

Četvrti grijeh koji vapi k Bogu za osvetom jest zadržati plaću najamniku ili radniku nakon što je obavio svoju službu ili posao (Jakovljeva 5).“

– – – – –

U Nebo vapijuće grijehe školski je u svom udžbeniku obradio 59. rektor Sveučilišta u Zagrebu Andrija Živković (1886.–1957.):[19]

Grijesi što u nebo vapiju

„Vanjski razlog što se neki grijesi tako nazivaju jest Sv. Pismo: kadgod ih ono spominje, navodi da vape k Bogu (za osvetom). Unutrašnji je razlog u činjenici što izvjesni grijesi na osobit način vrijeđaju osjećaj pravednosti, čovječnosti i ljudski socijalni osjećaj za društveni poredak. Ruše dakle socijalno dobro kao potrebno i korisno svima, izravno se protive volji Božjoj i vape k njemu za osvetom. Nabrajaju se četiri takova grijeha:

1) hotimično ubojstvo. Kad je Kain ubio brata svoga Abela reče mu Gospodin: Što učini? Glas krvi brata tvojega sa zemlje vapi k meni (1 Mojs 4, 10).

2) sodomija. Za taj grijeh veli sv. Pismo: Vika je u Sodomi i Gomori velika i grijeh je njihov velik. Razorit ćemo to mjesto jer je porastao glas njihov pred Gospodom (1 Mojs 18, 20).

3) tlačenje ubogih, udova i sirota. Kad ih spominje govori sv. Pismo ovako: Zar ne teku udovi suze niz lice, zar ne viču na onoga koji ih izmamljuje? S njihova se lica uzdižu gore u nebo (Crkv 35, 18). Udovi i siroti nemoj učiniti štete; ako ih povrijedite zavapit će k meni i ja ću čuti glas njihov (Ex 22, 22).

4) Prijevara (zakidanje) radnika u plaći: ne uskrati plaće potrebnomu i siromašnomu bratu svomu; da ne zavapi protiv Tebe Gospodu i da Ti se ne upiše u grijeh (Deut 24, 14). Gle kako vapi zakinuta plaća poslenika što su želi njive vaše, jauk njihov dođe do ustiju Gospoda Sabaota (Job 5, 4).

Navedeni su grijesi doista upereni proti društvenoga života. Prva dva uništavaju pojedinca i vrstu, a druga dva socijalnu pravdu. Život je dar Božji s kojim se čovjek ima služiti prema Božjoj nakani. Gospodar je života samo Bog, čovjek život tek uživa. Socijalna pravda nije drugo nego volja Božja da svima i svakome na zemlji bude dano što mu je potrebno, a sačuvano što je pravedno stečeno.

Za praksu. 1) U današnje naše doba treba često govoriti o ovim, grijesima s propovjedaonice i na zborovima. Komunistička otrovna i razorna ideja obilazi nam sela i gradove. Na žalost nalazi obilno potporu ne samo kod pomagača nekršćanskoga podrijetla i mentaliteta, nego i kod samih kršćana-katolika. Nije kapitalističko izrabljivanje samo ono u velikim i najvećim dimenzijama; ono je i u manjem opsegu vidljivo i osjetljivo, jer je kapitalističko zlo u duhu koji vlada poslovnim svijetom. Ono je ušlo i u duše kršćana-katolika, čak i u duše službenika oltara.

2) Drugo je rašireno zlo protuprirodni odnos u brakovima; ne mislimo na sodomiju, nego na bračni onanizam. I on je uperen protiv održanja vrste te se poput »bijele kuge« širi po čitavim krajevima. Samo duboki moralni preporod kršćanskih obitelji, spasit će nam narod od ovoga zla svoje vrsti. Organizacije katoličke omladine bit će obrambeni zid u mladosti, a društva kršćanskih majki i kršćanskih muževa najbolji štit u kasnijoj dobi. Uvijek se pretpostavlja da je veza s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu – prvo i ničim nenadoknadivo sredstvo.

3) Svećenik mora najaktivnije sudjelovati u pobijanju socijalnog izrabljivanja kojegod vrsti u svojoj župi (nadnice, prenaporni rad, rad djece i slabunjavih žena, javne prijevare). Za uspješan rad na ovomu teškom području valja da je sam ne samo prožet duhom socijalne pravde i kršćanskog Caritasa, nego da i praktički prednjači svima i svakom u svojoj župi.“

– – – – –

U nastavku se daje pregled svetopisamskih mjesta i ključnih riječi koje su dovele do okupljanja tih grijeha u skupinu „u Nebo vapijućih grijeha“.

Caak – ostatak pročitajte OVDJE!

Ono što smo na subotnjem skupu ljevice mogli vidjet je još jedna ružna prevara i igrokaz političara koji su se svi do zadnjeg prodali vladarima iz sjene i nazi EU – prenosimo tekst Saše Novak.

Skup je bio pod patronatom Velikog Sluge Plenkovića. U dva su tjedna imali dovoljno vremena organizirat prevoz ljudi iz Splita i Rijeke, pomaknut ograde do Markove crkve na kojem trgu više ne stoluje ni vlada ni sabor, naprintat pamflete kojima su mahali pred kamerama bez jedne hrvatske zastave, dok su sve pozorno pratili i snimali mainstream mediji, a već u podne je “protest” bio udarna vijest na HRT dnevniku. To se nikad nije dogodilo ranije, došlo bi malo ljudi, a vijesti o skupu nisu postojale ako Robert Schwarz nije na licu mjesta snimao video i postavio ga na Facebook.

Ti isti koji su na bini urlali protiv hdz-a, Plenkovića i Turudića, a bez ikakvog programa, su do sad covid mjerama zajedno s vladajućima ‘ubili 18000 hrvatskih građana’, tražili da se neubodeni izopće iz društva, šutili na krađu novca za obnovu srušene Banije i Zagreba, šutili na pomor svinja i uništenje Slavonije geoinženjeringom prošlo ljeto, a šute i danas na otrov kojim nas svakodnevno zalijevaju s neba, izglasali uvođenje eura… lista je bez kraja…

Sve što godinama gledamo je jedna ogromna prevara.

Od prvog dana nastanka države uveden je sistem porobljavanja izborima 2+1!

Što to znači?

Dva mandata hdz, jedan Račan, dva mandata hdz, jedan Milanović, dva mandata hdz, …jedan Benčić…!?

Zar je to toliko teško za vidjet?!

I dok nam pred nosom rade po uhodanoj shemi po treći put, mi smo i dalje slijepi i gluhi.

Plenković se svojim postupcima i narativom difamirao do kraja, i taman je vrijeme da opet uskoči ljevica, koja je dokazano zlo, isto ako ne i gore, kakvo su bili Račan i Milanović. Uz pomoć Plenkovića, APIS-a mu i DIP-a, na vlast u Zagreb je ljevicu financiranjem doveo Soroš, i tako su nam oteli glavni grad u kojem živi gotovo polovica stanovnika Hrvatske. Nema nas više od 2,5 miliona, a od toga je polovica umirovljenika!

Da se ne zavaravamo da su desno pozicionirane stranke nešto bolje. Kod nas desnica ne postoji jer im se narativ zasniva na poistovjećivanju s antisrpstvom!!!

Samo se još trogloditi bave brojanjem krvnih zrnaca koje vladajući izvuku iz rukava kad nam treba skrenut pažnju sa životno bitnih tema. Da ne pišem o povijesnim lažima dolaska u stoljeću sedmom, kad smo svi mi na ovim područjima oduvijek živjeli.

I Domovinski pokret(ne stranka) i Most su isprdak hdz-a. U prve su nakon micanja režimskog pjevača privukli i prevarili vlastite nezadovoljnike da im glume oporbu, a Most su osnovali kao pandam za uništenje sdp-a, koji ih je dvaput doveo na vlast.

Uništenju sdp-a debelo je kumovao sam Milanović jer kao ni Račan, po drugi put za redom nije smio preuzet palicu obzirom da to nije bilo po sotonističkoj shemi, ali je u Slavonskoj dogovoreno da će za to bit nagrađen predsjedničkim položajem. Zato je gđa Kitarović kasnila u predizbornu utrku, a onda djelovala kao da je prestala uzimat terapiju. Sve je unaprijed bilo dogovoreno još u ljeto, inače Milanović nebi uopće ušao u utrku. Za njegova premijerskog mandata spušten je referendumski prag ispod 51% kako bi nas na prevaru uveli u eu. Napravio je dijete pjevačici, a Musavoj se iskupio visokom pozicijom za vrijeme plandemije da otrovnim pripravkom u.bija sirote starce po Baniji, dok je sâm osobno žustro agitirao za cijepljenje djece mRna krepivom. Mogao je stavit i veto na uvođenje eura…ali…

Tako odmah nakon što izađete na izbore kojima će vam postavit na jedan mandat sotonističku kliku koja zagovara transhumanizam, digitalne putovnice i novac, 15-minutne gradove, do kraja uništava obitelji i vjeru, djeci dopušta da tek s 18g odluče kojeg su roda…izađite i na predsjedničke izbore i ponovo glasajte za Milanovića.

U međuvremenu su Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Lovrinović predprošlu subotu osnovali novu desnu stranku Pravo i Pravda (PiP, doslovan prijevod izrazito desne poljske stranke koju vodi Jaroslav Kaczinsky).

Za one koji to neznaju, ova su trojica zajedno pokušala surađivat i prije kolakušićevog fijaska na predsjedničkim izborima, ali neuspješno. Kolakušić koji je čovjek sistema i zamalo je postao Karamarkov ministar pravosuđa, kao sistemski čovjek nikad neće moć promijenit sâm sistem, isprva je govorio o preuzimanju vlasti na način da ujedini oporbu… a danas kaže da su oni otvoreni za sve ideologije…!?

To se zove golo predizborno političko kokošarenje da bi se dobio što veći broj glasova naivnih, pa koketira s DP-om i nekim drugim sitnim desnim strankama.

Gospodin sudac danas puca puno više od male uništene Hrvatske baveći se kao eu parlamentarac više globalnim problemima, pa predviđa da bi mogao osvojiti 5,9% glasova za zastupnički mandat u EU parlamentu. Nije više tužibaba koja tamo iznosi zlo koje nam se u Hrvatskoj dešava, jer očito ga za nas i ove izbore više nije previše briga, njegova je cijela raspadnuta EU!

Kompletna hrvatska politička scena, bez obzira na boju i narativ, postala je sluga naci režima koji nad nama sprovode. Za vrijeme Turaka su se takvi nazivali Janjičarima i uvijek su bili gori prema narodu nego sami Turci, isto kao što su za vrijeme II. SR ‘ustaše bili gori’ od Nijemaca, i ovi danas samo rade svoj posao, pa nam nepostojeća (od 2013.) država izgleda kao pun frižider kojeg je netko odavno iskopčao iz struje, i tek sad otvorio vrata.

Zato je jedini izlaz iz jame u koju su nas ukopali, na dan izbora izać masovno na prosvjede diljem zemlje i tražit referendum za izlazak iz EU i temeljitu promjenu ustroja države koju su nam oteli. Kažu stručnjaci da smo s financijskim dugom u dubokom glibu, i tko god to pokuša i uspije, morat će isplatit EU ogromne sume novaca…

Treba pokušat, pa da vidimo kome i koliko dugujemo nakon lustracije i silne pljačke koja se nad nama vrši preko 30 godina, i od strane našijeh i od stranaca!?

A oni koji niti nakon ovog teksta nisu razumjeli što se doista događa i kako očito još uvijek ima resursa za pelješenje, neka izađu na izbore. To je jednako bacanju zemlje na zakucani kovčeg!

Zapamtite da je ipak sve na nama…Zdravi bili!

P.S. Neke od misli sam preuzela od Gašo i Velimira Ponoša, a poneka je i od moje malenksti.

Nemam običaj tagirat ljude, no objave su mi gotovo nevidljive, a i sama je tema bitna po goli opstanak, a vi prosudite sami…

Kopiran tekst Saše Novak.

Većini je ljudi jasno da je zapadna medicina u krizi – piše Dr. med. Lidija Gajski u Logicno. Ovo su neki od njenih negativnih fenomena:

1) Komercijalizacija – u medicini je nepoželjna jer zdravlje i tijelo nisu roba; uvođenje tržišne logike u medicinu dovodi do pada efikasnosti i drugih devijacija. Povrh toga sustav koji se bavi nepoželjnim događajem ne smije biti ustrojen na profitnoj osnovi; ako se na zdravstvenoj usluzi zarađuje, nema interesa da se nepoželjni događaj – bolesti, izliječe i eliminiraju, već naprotiv, da se održavaju kroničnima, i da se stvaraju nove.

2022, “Godina iznenada umrlih” – “Točka, točka, točkica…”

2) Privatizacija – zdravlje je javno/opće dobro, a ne posjed interesnih grupa. Primarni cilj privatnog poduzeća je zarada; u okolnostima u kojima su značajni dijelovi zdravstvenog sustava privatizirani, taj cilj postaje dominantan, a liječenje odlazi u drugi plan. Na svim razinama prisutna je korupcija.

3) Hipertehnologizacija, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – ubrzano se uvodi bez objektivne evaluacije i prijeti stvaranjem veće štete od koristi, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire jer vodi transformaciji ljudskog tijela i ponašanja, kao i transformaciji društvenih odnosa.

4) Birokratizacija – klinička se praksa sve više zamjenjuje radom s brojevima i statističkim podacima, te beskrajnim administriranjem; liječnici postupaju prema smjernicama, postupnicima, pravilnicima – pretvaraju se u činovnike, unositelje podataka i opslužitelje računala i uređaja.

5) Politizacija – iz medicine je nestao osobni odnos i odgovornost liječnika prema pacijentu; liječnici su izgubili autonomiju, svedeni su na izvršitelje naredbi koje se donose u sferi politike i ideologije.

6) Gubitak etike, znanstvenosti i demokratičnosti – iz medicine nestaje neophodna etička dimenzija, dok se iz njene znanstvene sastavnice gubi znanstvena metodologija, inovativnost, otvorenost i stručna rasprava. Postavljanje pitanja, pa i samo razmišljanje postalo je nedopustivo i opasno. One koji nisu u skladu s glavnom strujom cenzurira se i eliminira iz sustava.

7) Redukcionizam i materijalizam – zapadna je medicina krenula na stranputicu pred više stoljeća davši se, u okviru nove civilizacijske paradigme, reducirati na prirodnu znanost. Čovjek je sveden na zbroj tkiva i organa koji funkcioniraju prema fizikalnim i kemijskim zakonima; zanemarena je psihoemocionalna i duševna/duhovna komponenta čovjeka, kao i složenost pojmova liječenja, bolesti i zdravlja.

Zadnjih su desetljeća negativne tendencije i procesi eskalirali i medicina danas više nije u stanju ispunjavati svoju temeljnu zadaću.

Medicinari imaju ogromne praznine u znanju, a na mnogim su područjima jasno dezinformirani. Slabo poznajemo učinke postupaka koje preporučujemo i precjenjujemo potrebu za intervencijom. Ne učimo o prirodnim i drugim, tzv. alternativnim načinima liječenja. Dezinformirani smo o uzroku i naravi mnogih bolesti. Zašto ne učimo o okolišnim i društvenim determinantama zdravlja? Koliko znamo o ne-tjelesnim komponentama čovjeka, koje imaju važnu ulogu u nastanku i liječenju bolesti?

Jasno da ovakva medicina ne može biti efikasna. Djelotvornost velikog broja lijekova minimalna je ili je nema. I drugi terapijski zahvati, poput operacija ili ugradnji raznih uređaja značajnom broju pacijenata ne donose korist. Benefit od mnogih pretraga je upitan. Nema dokaza o koristi ijedne metode probira na rak. Bolesti se većinom ne liječe nego se održavaju kroničnima i stvaraju se nove. Ovo je Ivan Illich napisao prije skoro 50 godina: „Medicini ne polazi za rukom izliječiti kardiovaskularne poremećaje, većinu karcinoma, artritis, odmaklu cirozu jetre, pa čak ni običnu prehladu“ (Medicinska Nemezis, 1975.). Vrijedi i danas.

Neučinkovitosti medicine pridonosi i loša organizacija zdravstvenih sustava – nepovezanost, nedostatak zdravstvenih radnika, loš geografski raspored, pa i česta promjena doktora, za koju se našlo da značajno povećava smrtnost pacijenata.

Osim slabe učinkovitosti, medicina stvara sve veću i višestruku štetu. U prvom redu za tjelesno zdravlje. Samo za ilustraciju – lijekovi na recept treći su po redu uzrok smrti u Europi i SAD-u. Hospitalne infekcije uzimaju 147 000 života u Europi svake godine.

Medicina stvara i psihoemocionalnu štetu. Strah, briga, tjeskoba, nesigurnost, zbunjenost, nemoć, otuđenje, sumnja, ljutnja, očaj – čitav niz negativnih emocija i stanja nastaje zbog preuveličavanja rizika i ozbiljnosti bolesti, loše komunikacije s liječnikom, nemogućnosti utjecaja na liječenje, protuslovnih informacija, liječničkih pogrešaka, visokih troškova terapije. Žrtve su i liječnici zbog preopterećenosti i osjećaja otuđenja od svrhe i smisla svoga posla.

Američki CDC naručuje studije od čovjeka koji je optužen za prijevare i pranje novca! I ujeo vuk…

Nadalje, ekonomska šteta – zdravstveni proračuni rastu iscrpljujući pojedince i društvo. Nepotrebno, jer cijene medicinskih potrepština, osiguranja, a na zapadu i liječničkih plaća, pretjerane su i nerealne (kako lijek može stajati stotinu tisuća eura?). Novac se baca na nepotrebne postupke i saniranje štete od škodljivih. I uludo troši zbog loše organizacije sustava. SZO procjenjuje da se potrati 30 % zdravstvenih proračuna; sigurna sam da je to barem 50 %.

Sociokulturna šteta – visoki troškovi, u uvjetima privatizacije, imaju za posljedicu manju dostupnost zdravstvenih usluga siromašnijima. Znači, nedostatak pravednosti. Nadalje, javlja se pad povjerenja u zdravstvenu struku; samo 54 % ljudi još vjeruje liječnicima. Dehumanizacija. Sveopća medikalizacija kojom je kolonizirano zdravlje i većina ljudi pretvorena u bolesnike, a društvo u veliku kliniku. Liječnici su izgubili autonomiju vlastite struke, a bolesnici, ali i zdravi autonomiju nad vlastitim tijelom i zdravljem. Tjelesni suverenitet prepustili su instituciji medicine – otuđenoj, korumpiranoj, instrumentaliziranoj, veponiziranoj, koja na ljudima ne samo zarađuje, nego radi protiv zdravlja i života. Pomaže u izradi biološkog oružja, kontroli uma, zabranjuje djelotvorne lijekove … osvjedočili smo se tijekom korona krize. Vidjeli smo kako medicina, zlorabeći neznanje ljudi i njihov najveći strah – strah od smrti, služi kao oruđe kojim se djeluje na razne aspekte života, uvodi nadzor i oduzimaju prava i slobode. Medicina u službi transformacije društva, ali i preoblikovanja samog ljudskog tijela, u smislu kiborgizacije i stvaranja sintetičkog čovjeka.

* * *

Devijacije i štetu od medicine trebali smo davno prepoznati i početi ispravljati. Sada će biti puno teže. Ušli smo u razdoblje nezaustavljivog urušavanja ne samo zdravstvenog sustava, nego čitave civilizacije. Negativni fenomeni i trendovi će se nastaviti. Ljudi će biti sve bolesniji zbog štetnih utjecaja iz okoliša i sve slabijeg pristupa medicinskim uslugama. I to nije ništa novo – većina svjetskog stanovništva nema pristup primjerenom liječenju, pati i ranije umire. S druge strane, imućni će stradavati jer će nekritički prihvaćati sve što medicina nudi. Većinu liječnika, kako smo vidjeli, neće biti briga i nastavit će služiti sistemu.

Što može učiniti manjina svjesnih i savjesnih? Najnovija događanja pokazala su da smo se spremni nositi s dezinformacijama i propagandom. Unatoč našoj malobrojnosti i cenzuri istina je došla do velikog broja ljudi. I taj posao treba nastaviti. Smireno i bez zastrašivanja, jer ono koristi kontrolnom sistemu. Treba prenositi pozitivne i ohrabrujuće vijesti. Posebno je važno upozoravati ljude na štetne utjecaje iz okoliša i mogućnosti zaštite, na nužnost odbijanja transhumanističkih zahvata u tijelo te ignoriranja tzv. izvanrednih stanja.

Ja osobno, skoro 20 godina raskrinkavam laži i obmane u medicini, od kliničkih tema kao što su kolesterol, osteoporoza, depresija i cijepljenje, preko fenomena poput komercijalizacije znanosti i edukacije, privatizacije, medijskog marketinga, sukoba interesa, medikalizacije, do djelovanja na polju prava pacijenata, i nuđenja rješenja – između ostalog cjelovite reforme zdravstvenog sustava. Koja, nažalost, više nije aktualna jer je u ovoj fazi neprovediva.

U vremenu koje je pred nama morat ćemo se, kao liječnici i sestre, u prvom redu posvetiti konkretnom pomaganju bolesnim ljudima, poglavito onima bez novca i veza. Pojedinačno, a poželjno i kao mreža liječnika i sestara izvan i unutar zdravstvenog sustava. Volonterski ili uz izravno plaćanje usluga. Sub rosa. Za vrijeme paralize zdravstvenog sustava u Britaniji 2020. godine, profesionalci i dragovoljci lokalno su se organizirali za pružanje medicinske pomoći stanovništvu. Riječ je o paralelnom zdravstvu. Koje će nužno biti jednostavno i jeftino. I kojem će se, vjerojatno, priključivati sve veći broj liječnika i sestara jer će im rad u postojećem sustavu postati nepodnošljiv. Možda bi bilo dobro sastaviti jedan apel, poziv zdravstvenim radnicima da u uvjetima raspada javnog zdravstva sačuvaju etička načela hipokratove medicine – ostanu na usluzi ljudima u potrebi bez obzira na njihovu platežnu moć, i oni koji mogu, odvoje dio svog vremena za volonterski rad.

Imamo li kao mala zajednica resurse i kapacitete da se u ovom tranzicijskom razdoblju barem rudimentarno organiziramo? Ili je bolje bez formalne strukture koja je podložna infiltraciji i razbijanju. Nesumnjivo postoje modeli ustrojavanja zdravstva u razdobljima krize. Imamo svježe iskustvo i znanje ratne medicine; može li se ono iskoristiti?

Prilično je jasno da ćemo većinu medicine morati učiti iznova. Čeka nas veliki posao pronalaženja nepoznatih i zaboravljenih medicinskih znanja. Bilo bi dobro podijeliti područja istraživanja, a onda formirati repozitorij znanja. Kopirati veće, npr. World Council for Health. Krenuti s jednostavnim medicinskim istraživanjima – obradom dostupnih podataka, prikupljanjem i obradom svjedočanstava o učincima tzv. cjepiva, anketama o stavovima, ili o iskustvima bolesnika s određenim terapijama.

Na zapadu, gdje postoji tradicija integrativne/holističke medicine postoje centri neovisni o državi i industriji, gdje se odvija klinička praksa, ali i znanstvena istraživanja i edukacija. Kako ih objektivno evaluirati (jer i to je područje zagađeno komercijalnim interesima)? Kako pronaći pouzdane i provjerene adrese? Kredibilitet takvih liječnika i grupa trebao bi se temeljiti na dugogodišnjem kliničkom iskustvu. Praktičara alternativne medicine u nas je razmjerno malo i slabo su međusobno povezani.

Konačno, ono što je posebno važno – treba prestati glorificirati medicinu kao najvažnije područje života. Ljude valja rasteretiti straha od bolesti i opsesivne brige za zdravlje. Zdravlje nije najveća vrijednost i cilj sam po sebi. Ono je samo sredstvo za postizanje drugih, važnijih ciljeva, individualnih i kolektivnih; samo jedan od uvjeta za smislen i svrhovit život. Parafraziram Ivana Illicha: Medicinsku potražnju treba energično reducirati. I time obesnažiti medicinsku neman. Vratiti suverenitet nad vlastitim tijelom. Odbaciti ovisnost o medicinskom autoritetu i monopol institucije da nam govori jesmo li bolesni ili zdravi i diktira zahvate u naše tijelo. Kondicionirajući nas za podložnost i ropstvo; onesposobljavajući za prave, istinske životne pothvate.

Ja sam dobar dio profesionalne prakse odradila uvjeravajući ljude da nisu bolesni i uklanjajući im nepotrebne pretrage i terapiju. I oni su iz ordinacije izlazili zadovoljni i zahvalni. Na kraju sam napustila sustav koji je od mene zahtijevao stvari koje su besmislene i štetne. Jesmo li kao liječnici spremni prakticirati manje medicine, samo naizgled paradoksalno, na dobrobit naših bolesnika? Ili potpuno odbiti sudjelovati u nakaradnom sustavu. I raditi pravu medicinu koja stvarno liječi… cijeli članak pročitajte na Logicno.com.