Naš vrhunski violinist prof. Radovan Lorković poslao mi je tekst «Gedanken» na njemačkom jeziku – piše naš suradnik Zvonimir Mitar.

Kao uvod, u dodatku imamo tekst, prof. Lorkovića na hrvatskom «O psihologiji interetničkih odnosa u Europi»

Usput:

Obitelj Lorković nastradala je i u NDH i nakon 1945. godine u Jugoslaviji;
ubijeni su im članovi obitelji i oduzeta im je gotovo sva imovina… prenosimo dio korespodencije svjedočenja o stradanjima obitelji Lorković.

Dragi Zvonimire,

Hvala Ti na interesu za našu obitelj!

Nakon što su s jedne strane moja majka i njen brat Mladen Pozajić – koji je
za vrijeme Drugog svjetskog rata bio direktor Konzervatorija u Zagrebu i
spašavao kolege ljevičare kao Janigra i Devčića – i bio poslije rata u istom
logoru kao moj tata, dakle smo mislili, bez opasnosti jer nije imao neku
političku funkciju, Mladen je izgubio sva prava, ali je preživio, jer ništa
nije posjedovao, a tatu su ubili radi pola kuće u Tuškancu i radi akcija
Bata tvornice.

Mislili smo, da je mama ugroženija od tate, jer je svirala i
u Evropi pod nacizmom. Kad je bila afera Vokić Lorković, o kojoj sad
prevodim sjajnu radnju Katarine Nikolić Galić na njemački, dobila je mama
zabranu nastupa, koju su onda kolege Konzervatorija 1945. produžili za tri
godine. Teže je bilo, da su nas bacili iz stana dva put, najprije u tri sobe
u sustanarstvu u blizini, a nakon godine u podrum u Klaićevoj, kud nismo
išli nego baki i didi Pozajić u Kraševu ulicu. U istom bloku je mama ipak u
jesen 1947 dobila mjesto na Glazbenoj školi Pavao Markovac na trgu Žrtava
fašizma. Vježbala je kod drage kolegice Dore Gušić.

Već u proljeće iza toga pozvao ju je direktor beogradske Muzičke Akademije, Mihajlo Vukdragović tamo na mjesto redovnog profesora, a Oskar Danon je proveo, da je 1949 nakon koncerata u Beogradu, s njim opet nastupila u Zagrebu. Mi smo ostali kod bake radi gimnazije u blizini u Križanićevoj, Hrvoje do mature, a ja radi studija violine kod slavnog Humla čak do diplome u Zagrebu 1957. Hrvoje je studij biologije prošao u Beogradu kod mame. Ona se u Beogradu dobro osjećala i bila u velikoj cijeni ljudski i umjetnički.

Nakon deset godina Beograda imala je punih 30 godina pedagoškog i
umjetničkog rada pa je mogla u mirovinu, koja joj je omogućila otići u
Kairo, tada vrlo blisku zemlju Jugoslaviji, gdje je odgojila mnogo studenata
i organizirala klavirsku poduku Konzervatorija.

Uz to je opet intenzivno koncertirala po Europi, Jugoslaviji, Njemačkoj,
Nizozemskoj, Švedskoj, Finskoj, USA i u Aziji.  Nakon opet 10 godina Kaira se
vratila u Zagreb i kad je njen mlađi kolega Ranko Filjak umro, ponuđeno joj
je njegovo mjesto na Akademiji nakon 20 godina odsutnosti, a uz to je
izdavala klavirsku literaturu, držala seminare i dalje nastupala. Hrvoje je
već davno bio namješten na Institutu Ruđer Bošković, a ja sam nakon studija u Londonu i Bernu bio profesor Baselske Akademije i otac obitelji.

Eto, to je kratka povijest obitelji Lorković.

>> Što danas Hrvate sjedinjuje?

O psihologiji interetničkih odnosa u Europi

Odnosi narodnih grupa u Europi oduvjek su svojom nesavladanošću ugrožavali dobrobit života na tom geopolitički najsretnijem kontinentu svijeta. Klima i razvedenost rasporeda kopna i mora u sadašnjoj fazi povijesti planeta pogodovali su naseljavanju i prosperitetu ljudske vrste oduvijek, a osobito unatrag posljednjih 3-4 tisuća godina.

U tom razdoblju započelo se pomalo u Europi temeljitije razradjivati pitanje odnosa muškog i ženskog roda, koje ljudi u cijelom živom svijetu po prvi puta pokušavaju odlučiti sve svijesnijim razmišljanjem i time ga izdvojiti iz životinjskog principa prednosti nasilja.

Doduše se već u nekih čovjeku najbližih primata kao Bonobo čimpanza odnos rodova izgleda uspješnije nego u nižem životinjskom svijetu harmonizira seksualnim promiskuitetom sviju sa svima, no na stupnju ljudske organizacije u sve brojnije grupe, države, državne blokove, ideologije, religije, političke stranke, društvene koncepte i narodnosti u njihovoj historijskoj ukorijenjenosti i međusobnom natjecanju taj odnos je izmakao mogućnosti sagledanja i rješavanja na jednoj ljudskog duha dostojnoj razini.

Već sama svijest stupnja odlučne važnosti odnosa rodova za sve ostale oblike suživota zaostaje za potrebom njegova svijesnog, diferenciranog oblikovanja kako u prošlosti, tako i danas.

Prije otkrića veze između seksualnosti i rađanja djece majke su imale velik utjecaj u ljudskoj zajednici, jer je jedino majka bila izvjesna, no naknadno nazivanje te faze matrijarhatom – vladavinom žena – nosi pečat kasnijeg muškog stanovišta, koje vladavinu smatra neizbježivim oblikom suživota ljudi.

Teškoća oblikovanja odnosa rodova dostojnog stupnja ljudske svijesti sastoji se stoga u njegovoj razradi pitanja, kome od njih pridati veću važnost. Pri tome se zaboravlja, da budućnost čovječanstva jednako ovisi o obim rodovima, koji su tek dva suprotna oblika istog, a koji mjereni mjerilima jedne strane nikad ne mogu biti istina druge strane. Stoga se i često spominjanu “Vodeću kulturu” (Leitkultur) ne može smatrati uporabljivim pojmom i ciljem. Potreba jednakog i slobodnog djelovanja obiju strana stavlja oba oblika biološki na istu razinu važnosti. Takvo shvaćanje razlike rodova jednom zauvjek obara veću važnost jednog roda, koju zamijenjuje bezuvjetnom suradnjom različitih osebina na istoj razini važnosti.

Polazeći od takvih činjenica već većina današnjih formi društvene organizacije ne zadovoljava, jer u svojoj osnovi nastavlja unatrag nekoliko tisućljeća uvedenu prednost muškog razmišljanja nazvanu patrijarhat ili androkracija. Pomno promatrani i svi noviji pokušaji modernizacije društvenih odnosa ukidanje robstva, feudalnih prava, naslijednih monarhija, pa čak i prevlasti većina nad manjinama u demokraciji do potrebe iznalaženja pobjednika i pobijeđenih u sportu pokazuju svoju orijentaciju na muškom principu konfrontacije, a ne na principu suradnje.

Odkud ta muška potreba konfrontacije?

Uloga rodova u stvaranju potomstva različita je. Muška je zadaća, jednom sitnom spermijom potaknuti množenje mnogo veće ženske jajne stanice i obogatiti je svojim genetičkim nasljedstvom u jednakoj mjeri kao što ga jajna stanica pridonosi. Nastavak razvoja zametka djeteta dugo vremena odvija se pretežno – a prvih 9 mjeseci potpuno – u ženskom okviru, a muška briga se tek civilizacijom povećava, da bi danas sve više dosizala žensku. Primarno je svaki muškarac sposoban prenositi svoje genetsko naslijeđe neograničeno često, dok žene trajanjem početne faze dječjeg razvoja to mogu tek ograničeno. Muškaraca ima time više nego je za potomstvo potrebno, što ih neizbježno tjera u genetsko natjecanje.

Posljedica su hijerarhičke piramide u kojima se ustanovljuje prednost jačih, gornjih krugova, a prezir pobijeđenih slabijih taloži na niži, najširi sloj. Muškarci uvijek traže tko je gore, a tko dolje.

Osnovom patrijarhalnog odgoja muškaraca do danas se smatra obvezatna vojna služba u kojoj se mjerilom muškosti smatra sposobnost zapovjedanja i bezuvjetne poslušnosti čak i ako zapovjed stoji u očitom sukobu sa civiliziranim obzirom prema sustanovnicima planeta. Sve dok se armije svijeta subvencionira nerazmjerno većim sredstvima nego psihologiju i historiju međunarodnih odnosa, patrijarhalna nerazmjernost odnosa rodova ostati će latentno ili očito u hijerarhičnosti društva na snazi. Ugled vojne službe opada sa širenjem shvaćanja, da poslušnost ljudskim kao i božanskim zapovjedima pripada nedorasloj adolescentnoj fazi, koja se suštinski suprostavlja nastupanju konačne zrele autonomne faze ljudskog razvoja.

Sav biološki razvoj pun je proturječnosti, pa ipak on nezaustavljivo kroči iz prošlosti prema drugačijoj budućnosti, koja iznalazi nova rješenja u laboru eksperimenata boljeg preživljavanja vrste.

Piramidalne hijerarhije oznaka su patrijarhalnih oblika država, religija, političkih stranaka i narodnih pokreta, no najviše državnih imperija.

Na područjima susreta, na rubovima suprostavljenih državnih hijerarhija dodiruju se ne samo prezirom odozgor natopljeni niži slojevi pojedinih hijerarhija, već dodatno međusobni prezir vrhova dotičnih država. Ako takva konstelacija traje stoljećima, tlo susreta natopljeno je u tolikoj mjeri endemičnom mržnjom, da tek najgrublji tip ljudi tu može preživjeti. Iznad svega ali postaje i svako oslobađanje od zatrovanosti otežano zbog izvana nakalamljenog i usporedbom s uspješnijim sredinama samouviđenog osjećaja manje vrijednosti. Ljudski odnosi su tamo zadojeni potmulim nepovjerenjem i neprijateljstvom sviju prema svima, a njihova suradnja masivno otežana.

U novije vrijeme dodatno uvozu prezira izvana pridonose vlastiti iseljenici, koji nisu u zakočenim uvjetima u vlastitoj domovini uspjeli naći osnovno preživljavanje, a u stranom svijetu takav uspjeh pripisuju većoj sređenosti te onda sa stanovišta tuđeg reda sve kod kuće vide “groznim”, previđajući nedostatke tog tuđeg reda, koji se hrani ugledom koji postiže u “manje razvijenim sredinama”. Podložnost i identifikacija s tuđim mjerilima smanjuje samopouzdanje domaćih stremljenja i nastavlja stoljetnu nadmoć vanjskih utjecaja.

Nijedna državna zakonitost ne može pod takvim uvjetima normalizirati društvene odnose, jer i sama ne postiže – ni u demokraciji – dovoljno povjerenja. Tradicionalne ovisnosti o stranim vrijednostima vjerske ili materijalne naravi pod takvim uvjetima nastavljaju i čak jačaju svoj utjecaj.

Poraznost takvog stanja, strukturiranog spajanjem nespojivih protutežnji potpuno je paralizirana radikalnim tabuiziranjem pojimanja biti tog stanja.

Negativnost preživljavanja naoko najgrubljeg soja ljudi međutim je ublaženo činjenicom, da tako zvana kulturna profinjenost ljudi svojom konzervativnom orjentacijom barem toliko opterećuje ljudsku vitalnost mnoštvom zakona i propisa, koliko sređuje odnose među ljudima. Među jednostavnim i nekultiviranim ljudima često možemo naći smjeran osjećaj pravde i ljudske prijaznosti, koji u kultiviranim krugovima pada pod utjecaj tako zvanih interesa, koji se u praksi ispoljavaju kao suprotnost pravim interesima vrste. Neuki ljudi predstavljaju tako rezervoar vitalnosti, kojem rado prijanjaju kultivirani stanovnici Prvog svijeta u potrazi za nečim iskonskijim i smjernijim

Uz sve težnje oslobađanja od tradicije patrijarhata, kao emancipacija žena, njihov konfrontativni tip ih iskazuje kao nastavak patrijarhata. Sudbinu socijalističkih stremljenja unutar patrijarhalnih pravila igre moglo se predvidjeti kod svih revolucija od velike Francuske do ruske Oktobarske, jer su sve uspostavljanje rodne ravnoteže pokušavale postići isključivo muškim sredstvom nasilja.

Primjer takvog negativnog razvoja je i povjest Balkanskog poluotoka.

Kako je došlo do tako nesretnog stanja na tom dijelu Europe? To je duga priča koja počinje prije velike seobe naroda u Europu. Ukratko radilo se o slijedećem:

Po nalazištima predhistorijskih civilizacija sudeći, oko Balkanskog poluotoka nije bilo vojnih napetosti, jer na prikazima života na keramici nema vojnika. Također su naselja očito bila u dolinama, a ne po vrhovima, gdje je lakše braniti se. To navodi historičare tamo naslućivati pojačan ženski utjecaj. Indoeuropska invazija Europe opet bila je pokret poduzetnih muškaraca u potrazi za boljim uvjetima. Oni su donosili pretežnost muškog utjecaja.

Mediteranski matrijarhat bio je tako izložen pritisku indoevropskog patrijarhata, no uspio je održati dio svog utjecaja i nakon poraza Trojanske i Kretsko- mikenske civilizacije u grčkoj Antiki, što je bez sumnje bila osnova do danas visoko poštivane antičke grčke kulturne superiornosti.

Možda se na mutno sjećanje jednom postojeće, manje kontroverzne društvene organizacije odnosio Ovidijev distihon “Aurea prima sata’st aetas, quae vindice nullo Sponte sua sine lege fidem rectumque colebat.”

(Zlatno je bilo ono zadovoljno vrijeme, koje je bez ikakve osvete, svojevoljno i bez zakona njegovalo vjernost i pravo.) Jeli ono postojalo, ili samo predstavljalo san moguće sreće, teško je danas odlučiti.

Nakon raspada Aleksandrinske veledržave primitivnija patrijarhalna italska plemena i njihova ojačala Rimska država pobijedili su njima kulturno nadmoćnu Grčku, a ta im se doduše odužila kulturnom dominacijom, no nije im oprostila političku pobjedu. Slabljenjem Rimskog carstva grčka samosvijest postigla je podjelu u Istočno i Zapadno koje se tisuću godina ranije nego Istočno raspalo.

Podjela na suprostavljene utjecaje Grčke i Rima učvrstila se diobom tada već državne religije Krščanstva u katoličko i pravoslavno. Takvo suprostavljanje pojačano je pretežno slavenskim naseljavanjem Balkanskog poluotoka, koje je ne sluteći napetost Grčke i Rima preuzelo kao podjelu poluotoka u dva protivnika. Ta podjela masivno je kasnije pojačana nadiranjem Osmanlijskog carstva prema katoličkoj Austro-ugarskoj monarhiji.

Kad se u naše vrijeme u krvavim sukobima Srbi i Hrvati medjusobno optužuju za genocidnost, onda uzrok ne leži u njihovom identitetu, nego u preuzetim napetostima i prastarom taloženju hijerarhičnog prezira iznutra unutar muških hijerarhija i izvana nametnutim neprijateljstvima. Takva temeljna spoznaja uvelike bi mogla pridonjeti smirenju i probitačnosti na Balkanskom poluotoku, no nitko u usijanom podneblju mržnje nema volje, razumno razmatrati razloge i podrijetlo vlastite zatrovanosti.

Takvom shvaćanju pridonjelo bi ustanoviti, da su sve danas najvažnije europske religije nastale kao protureligije na stablu židovske vjere koja je svoje radikalno muško obilježje bila primorana usvojiti u uvjetima krajnje ugroženosti. Kršćanstvo je odrazilo zaokret prema Rimskom miru, gdje su i manje muške odlike kao samilost i opraštanje dobile svoje mjesto, no njegovo postavljanje na mjesto državne vjere Rimskog carstva uvjetovalo je njegovu identifikaciju s rimskim imperijalizmom i nakon propasti Zapadnog Rimskog carstva do danas. Arapska civilizacija odgovorila je na taj imperijalizam Islamom, a kasniji “barbarski” Germani sa svoje strane odgovorili su na kršćanski imperijalizam Protestantizmom. Grčko Pravoslavlje pomalo se pretvorilo u otpor slavenskog europskog Istoka protiv rimokatoličke ekspanzije. Pregled religiozne rastrganosti Kršćanstva ne samo na Balkanu pokazuje jasno patrijarhalne napetosti svih tih protureligija.

Identitet sviju europskih naroda bio je odlučno odredjen u susretu indoeuropskih osvajača s Rimskim carstvom. U svojoj uspješnoj samosvjesti Rimsko carstvo tražilo je od novo nadošlih susjeda pokoravanje i uklapanje u Carstvo, čime bi oni postali punopravni Rimski građani, a u slučaju otpora dobili su stigmu Barbarstva, koja je ponajviše pogodila Germane. Romanizirani narodi podijeljeno su gledali na takav germanski otpor, djelomično s preuzetim rimskim prezirom, a onda i divljenjem prema hrabrosti otpora koju sami nisu smogli. Germani pak sa svoje strane prihvatili su autoritet Rima u oznaci njihova barbarstva, divili se dostignućima Rimske civilizacije, no to ih nije smetalo, kasnije zavladati Rimom kao germanski rimski carevi i čak Karlom Velikim uskrisiti Rimsko carstvo pod njemačkim imenom.

Germanski privredni uspjeh pokazao je veću probitačnost decentralizacije u germanskoj strukturi države nego romanizirana hijerarhičnost sviju nekad rimski imperijalistički orjentiranih kolonijalnih velesila. Preuranjena i historijski nesavladana Europska Unija danas trpi zbog propusta psihološkog osvjetljavanja odnosa rodova i njihovog utjecaja na državne strukture kao što ga ovaj tekst predlaže. Nedoradjenost uvida u dubinsku psihologiju odnosa medju europskim narodina unutar i izvan EU danas se pokazuje kao fatalni propust pri europskom ujedinjenju, tom zasad posljednjem pokusu smirenja nakon ratnih katastrofa 20. stoljeća. Kako dugo će zastrašujuća sjećanja na te katastrofe sprečavati nesavladanu psihologiju uletiti u njihovo ponavljanje, nitko ne može sigurno predvidjeti. Nekad suprostavljeni dijelovi Europe u romanizirane i neromanizirane zasad svoju suprotnost delegiraju na treće, kao što se to pokazalo u karakteristično podijeljenoj inozemnoj europskoj potpori zaraćenim protivnicima pri raspadu Jugoslavije.

Interes ljudske vrste teži većoj životnoj sposobnosti ne samo preživljavanjem nekih pojedinaca, no već i izborom partnera, te stoga i muškarci ali i žene pod slobodnim uvjetima odlučuju s kime žele spajati svoje genetsko naslijeđe.

Ako su pri tom bIranju žene više usmjerene na mušku sposonost, osigurati im trajnu sigurnost barem do odrasle samostalnosti djece, muškarci se – jer ih ima jednako kao žena, a već samo njih nekolicina može održati vrstu – latentno osjećaju u primitivnoj konkurenciji sa svim ostalim muškarcima . U tom natjecanju najvažnije im je tek ustanoviti, tko je jači.

Tako nastaju hijerarhične piramide, nekad jasnije izražene, a danas opadanjem apsolutne muške prednosti sve nejasnijih obrisa. Sa polja prokreacije ta problematika stalno mijenja usmjerenje od muške agresije na polja kreativnosti i natjecanja u suradnji, pri čemu se i forme seksualnosti mijenjaju.

Ne može se nikako ni poreći velik uspjeh pretvaranja muške primitivne agresivnosti u kreativne forme suradnje.

Razmjerno utjecaju te primarne konkurencije može se opravdati muško natjecanje, no čim ona postaje dominantan princip društva, ogriješuje se o onaj drugi princip bezuvjetne suradnje rodova.

Suštinska problematika odnosa rodova sastoji se stoga u harmoniziranju principa konkurencije i principa suradnje, a time i cijele organizacije društva, no ujedno i šansa njene promijenjivosti i prilagodljivosti promijenjivim uvjetima.

Medju takve promjene spada danas prije svega nagli porast svjetskog pučanstva. Prije sto godina ono je brojilo jedva dvije miljarde ljudi, dok se taj broj danas učetverostručio. Ta činjenica traži radikalne promjene društvenih odnosa od agresivnih formi medjusobnog uništavanja prema mirnoj suradnji, jer se porastom eksponencijalno povećala opasnost propasti cijelog čovječanstva. Ono dakle stoji pred alternativom agresivnosti konzervativnih gledanja, religija, političkih blokova i ideologija ili radikalnih promjena pojimanja posjeda i novčanog prometa, koji umjetno zaoštravaju nejednakost ljudi svim oblicima nezasluženih prihoda kao kamatima, renditama, prihodima iz burzovne spekulacije ili veleposjeda. Čovječanstvo si u sadašnjoj situaciji prenapučenosti ne može više dozvoliti nastavak tradicionalnih formi povećavanja međuljudskih napetosti koje neizbježno vode revolucijama i ratovima svjetskih razmjera. Samo cinizam tradicionalno patrijarhalnih pogleda može odbaciti ovakve neizbježive zaključke.

Ratovi s današnjim posljedicama eskalacije mržnji medju nacijama, religijama, političkim strankama i ideologijama, stoje u direktnoj vezi s dosadašnjim načinom rješavanja medjurodne problematike, koji daleko zaostaje iza nužnosti njenog rješavanja. Toliko hvaljena podjela politike u suprotnosti kao Ljevica i Desnica zaboravlja, da svatko neizbježivo mora ostvariti suradnju lijeve i desne strane u vlastitom tijelu. Demokratsko odlučivanje većine takodjer se pomalo mijenja prema približavanju većinskih i manjinskih gledanja.

Individualna dubinska analitična psihoterapija – t.zv. Psihoanaliza osniva se na spoznaji, da pomalo sve opsežnije sjećanje na povrede, traume i neugodne obiteljske ili vanobiteljske konstelacije u djetinjstvu u suočenju s odraslim Ja osobe s neurotičnim smetnjama može isključiti daljnje djelovanje u podsvjest potisnutih neugoda. Uvjet djelovanja takve psihoterapije jest, da pacijent iz vlastite potrebe potraži terapiju i izabere terapeuta. Poniranje u potisnutu sferu vrlo je mučan proces, za čiji uspjeh je potrebna strpljiva prisutnost jedne izvan terapije s pacjentom nimalo povezanom osobom terapeuta.

Moderna grupna analitička psihologija nužno se mora oslanjati i na biološke i antropološke činjenice kao što je to u ovom tekstu tek na pojednostavnjen način dotaknuto. Odnos rodova kao svaki dio fenemena život izmiče pokušajima definitivnih definicija, no ta njegova temeljna osebina ipak dozvoljava analitičnom pogledu zapaziti stanovite možda i samo prolazne zakonitosti.

Moja ideja prenošenja iskustava individualne psihoterapije na problematiku grupnih neuroza kao nacionalnih teškoća, stvoriti podneblje produktivne suradnje neovisno o daljem okružju, osniva se na analogiji većeg dijela grupnih identiteta s individualnim identitetom pojedinaca.

I grupni kao i individualni identitet povezani su u cjelinu imenom, prošlošću, organskom povezanošću stanovanja na zajedničkom području i sviješću o svom identitetu izmedju drugih identiteta s drugim interesima. Nacionalni identitet se stoga prema drugim identitetima ponaša dalekosežno na sličan način, kao individualni identitet. I jedan i drugi mogu sadržati iracionalne suprotnosti u svojoj potsvjesti, koje sprečavaju svesrdnost produktivnog djelovanja u vlastitu korist svog i tuđeg identiteta.

Zanimljivo je, da u istoj osobi njen individualni i njen grupni identitet nisu uvjek usklađeni, te kadkad stoje čak u opreci: kultiviran osobni identitet može pokazati neočekivanu agresivnost kad mu se interes obrati grupnoj, nacionalnoj problematici.

Različiti potencijali spavaju u oba identiteta ispod naoko mirnog karaktera te u promijenjenim prilikama mogu neočekivano, no uvjek povezano sa zapretanim prošlim doživljajima iskrsnuti.

Političari obično nisu dovoljno upućeni u potencijale različitih reakcija te vrste kod sugovornika drugih etničkih, konfesionalnih, ideoloških ili stranačkih, grupnih identiteta.

Primjer ogrešenja o takve zahtjeve informacije je izjava njemačke Savezne kanzlerice Angele Merkel prije nekoliko godina da “Islam pripada Njemačkoj” (Islam gehört zu uns). Da je bila upućena u djelovanje historiskih činjenica znala bi, da sve dok Zapadna Europa sebe smatra Kršćanskim Zapadom (Christliches Abendland) ne može se očekivati spontano srastanje dviju konfesija koje su u svom postanku bile u odnosu protureligija. Pokazalo se uskoro, da je taj manjak historijske informacije doveo do žestokih reakcija u njemačkoj javnosti.

I moj djed, Ivan Lorković je kao čelnik Hrvatsko- srpske koalicije koja je u vrijeme Prvog svjetskog rata dobila izbore i pripremila stvaranje Kraljevine Jugoslavije dosljedno vjerovao u mogućnost sretne zajednice Hrvata sa Srbima, ako postoji obostrana dobra volja. Previdio je bio identifikaciju Hrvata sa Kršćanskim Zapadom Habsburške monarhije s jedne, i srpsku sa stoljetnom turskom islamskom dominacijoms s druge strane. I Tito nije svoju pozitivnu ideju srastanja naroda sa suprotnom pozadinom po švicarskom uzoru dovoljno podupro psihološkom razradom historijski ukorjenjenih suprotnosti, kao što je predlaže ovaj tekst. Zapravo niti toliko hvaljena Švicarska konfederacija svoj današnji standard civiliziranosti odnosa raznih etnija i konfesija ne zahvaljuje psihologiji, nego iskustvu ispraznosti religiozno i kulturno uvjetovanih krvavih ratova. Vjerojatno je upravo taj manjak razlog, zašto Švicarska danas ne preuzima ulogu korištenja tekovina moderne psihološke znanosti u rješavanju problematike Europske Unije, za koju ima daleko bolje preduvjete nego druge europske zemlje.

Zapretane ovisnosti o prastarim propisima života, koji su drugdje davno napušteni, sprečavaju prilagođavanje na realitet sadašnjeg svijeta. Latentno uvažavanje patrijarhalnih zasada o pravu na osvetu za doživljene nepravde može se ukloniti shvaćanjem prošle uvjetovanosti takvih nepravdi i započeti novo, revidirano odnošenje medju individualnim i grupnim identitetima.

Stavljanje u pitanje nekad neupitnih zasada kao potrebe muške prevlasti u razmišljanju i odlučivanju kako unutar obitelji, tako u državnim odlukama, jedini je način, riješiti se tradicionalnog opterećenja po sebi pređenim i odbačenim shvaćanjima. Takvo revidiranje tradicije ne priznaje ni tabuiziranje kritike nacionalnih, religioznih i ideoloških temelja, preuzetih iz prošlosti. Rimsko pravo već danas se uvelike nadopunjuje i zamjenjuje blažim mjerama osiguranja javnosti od kriminala i terorizma, smrtna kazna je gotovo posvuda na svijetu ukinuta. Zabrana vanbračne seksualnosti jedva još ljude sprečava slijediti svoje erotičke porive. Egzekutivne pozicije ne garantiraju kompetenciju, strme hijerarhije u poduzećima zamjenjuju se što ravnijim, samoupravu kao ideal sve češće se pokušava ostvariti, posjed nije više garancija slobode samovolje itd.

Prenošenje iskustava individualne psihoterapije na odnose grupnih identiteta teoretski izgleda lako moguće, jedina zapreka leži još u otporu oštećenih grupnih identiteta protiv svake vrsti dubinsko psihološke terapije, a da ne govorimo o potrebi, da oni takvu terapiju sami potraže.

Pa ipak, i ja sam državljanin Republike Hrvatske, pogođen i oštećen teškim suprotnostima i prelomima u novijoj povjesti svog naroda, no inozemnim boravkom neovisan sam o rastrzanosti hrvatskih prilika, te smijem ukazivati na dosad nezapažene mogućnosti uklanjanja teških smetnji normalne kooperativnosti iz krajnje iracionalnih i nerazrađenih političkih suprotnosti. Nikome ne namećem svoja gledanja, no ne prešućujem, da postoje mogućnosti promjena na bolje primjenom dosad neiskorištenih metoda razmišljanja. I kao jedan od nekoliko milijuna Hrvata vjerujem u korist promjena načina razmišljanja.

Tradicionalnom prilazu međunarodnoj problematici sumnjiva je psihologija, jer ona ne uvažava pravni pojam krivnje, već razinu krivnje i kazne obilazi njihovim zamjenjivanjem interesom za dublje, starije razloge prekršaja društvene sloge. U patrijarhalnom društvu na prelaženje preko jednom zauvjek postavljenih granica pravila i zakona kratkim procesom se odgovara kaznom, koja je bliska nekad prihvaćenoj osveti. Osveta i kazna same po sebi ne mijenjaju duševno stanje prestupnika pravila, osim strahom, koji je blizak nasilju. Moderna reakcija na prijestupe u sređenim zemljama uvodi u društvenu reakciju pitanje, što je dovelo prestupnika u položaj, iz kojeg nije vidio izlaza osim prijestupom.

Zbog svojeg usmjerenja na pronicavost umjesto osvete, psihologija je vrlo nepopularna i među političarima i ostalim osobama koje teže većem društvenom utjecaju, jer razotkriva i njihove sakrivene motivacije, koje su često obratno usmjerene, nego parole tih osoba. Osim toga svako popuštanje i odricanje od nekog nasilnog odgovora na nasilje tumači se tradicionalno kao nečasna slabost. Tradicionalnost se tako suprostavlja odraslom ljudskom razumu, koji se oslobodio ovisnosti o djetinjski bespomoćnom spontanom odgovoru na nelagodnost vikanjem i uskraćivanjem pristojnosti. Grub ljudski soj, koji jedini preživljava u prezirom izvana zatrovanim područjima, reagira na infantilnoj razini krivnje i osvete, koja lančanom reakcijom nastavlja stanje zatrovanosti nepovjerenjem i mržnjom medju ljudima, gdje prevara i kradja postaju nešto, s čime treba uvjek računati.

U dosad zadnjoj formi društvene organizacije tek naoko je nasilje prijašnjih formi izbjegnuto. Još uvjek većine potiskuju manjine a glasnogovornici pojedinih grupa nadglasavaju slabije zastupane. Patrijarhalni karakter demokratskih parlamenata očit je iz pojave, da obično jačina glasa odlučuje uvjerljivost argumenata pa čak i u kultiviranim zemljama tučnjave u parlamentu nisu rijetkost.

Europska Unija u suštini nije dalje od Rimskog carstva, o psihologiji nema pojma. Ona pobija korupciju zabranom a ne shvaća, da je korupcija u stvari kopija zapadnjačkog kapitalizma, jer se i tamo novcem sve može a osim toga je korupcija jedan od načina oprijeti se pritisku jedne strane koncepcije reda. Možda bi ona nestala ili došla pod kontrolu, da ju se legalizira kao marihuanu. Ilegalnost čini je privlačnom. Financijski pritisak dugovima i kamatima i onako je kriminalna kradja, kao što to zorno prikazuje Grčki primjer. Lobby u parlamentima je čista korupcija, potplaćivanje zastupnika. Već i sama stranačka pripadnost parlamentaraca je korupcija, jer se njih u prvom redu bira da zastupaju interese svog biračkog područja, a tek u drugom redu interese jedne stranke. Ti interesi mogu doći u sukob. Da li onda ne odlučuje savjest zastupnika onaj koji više pruža?

Iako danas prosvjećene zemlje u pravnim pitanjima slijede princip in dubio, pro reo – u sumnji, za optuženog – cijela administracija, a osobito ona u EU, povećava kontrolu nad svim stanovnicima svog područja kao da su svi potencijalni prekršitelji zakona. To će možda više nego očekujemo podrovati temelje te velike konstrukcije europskog mira.

Sva ova razmišljanja spekulativne su naravi i samo se po sebi razumije, da nisu ostvariva dogledno. Ona stoga služe ispravljanju smjera orjentacije i upotpunjavanju osnova svakog razmišljanja o budućnosti.

Das sind die Gedanken von prof. Radovan Lorković