Fakultetsko vijeće je 21. prosinca izabraslo izvanrednu profesoricu Vlatku Vukelić za dekanicu Hrvatskih studija. Sada ova odluka ide na Senat zagrebačkog Sveučilišta koji još treba potvrditi izbor. Dok profesorica očito ima potporu svojih kolega na Fakultetu, postoje i oni koji na svaki način pokušavaju osporiti njezin izbor donosi u interview-u DRAŽEN ĆURIĆ (Teleskop.hr).

Profesorica Vlatka Vukelić u ekskluzivnom intervjuu govori o kontroverzama iz Drugog svjetskog rata, svojoj polemici s umirovljenim sindikalcem Vilimom Ribićem, konkurentskom Filozofskom fakultetu i napadima iz pojedinih medijima.

Nedavno ste dosta oštro optužili sindikalca Vilima Ribića da želi uništiti Fakultet hrvatskih studija?

Reagirala sam na izrazito negativnu kampanju koju Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja sustavno vodi protiv mene, s time da je krajem studenoga intenzitet te kampanje dosizao svoj vrhunac. No, nije oštrica negativne kampanje bila uperena samo protiv mene, odnosno ovo nije razina osobne nepodnošljivosti, već se cijeli postupak transformacije ustanove koji je započeo 2017. nastojao prikazati protupravnim. Naravno, svaka institucija ili ustanova koja to tvrdi, isto treba i dokazati, inače kleveće. S druge strane, jedina pravna osoba protiv koje je donesena pravomoćna presuda za organizaciju ilegalnog štrajka na Fakultetu hrvatskih studija je upravo NZVO, koji taj podatak opetovano prešućuje. Dakle, imamo situaciju da dio određenih struktura kontinuirano insinuira i neargumentirano imputira, dok vlastite protuzakonite radnje izbjegavaju predočiti javnosti. Ne trebamo biti visokoobrazovana struktura društva, a da iz zbira ovih podataka ne možemo zaključiti kako su ovakva postupanja zlonamjerna.

Istine radi, treba reći i kako je put formiranja i organizacije rada na Fakultetu hrvatskih studija bio dug i zahtjevan, jer je imao nekoliko važnih kadrovskih i programskih promjena. Radikalna izmjena kadrovskih stuktura nakon 2012. godine dovela je i do radikalne identitetske izmjene studijskih programa, što do tada nije bio slučaj u ranijim kadrovskim preslagivanjima. Taj novi put Hrvatskih studija trebao je do 2015. godine preustrojiti Hrvatske studije u tzv. Humanističke studije, lišene tradicionalne, domoljubne, kulturne, nacionalne i kroatocentrične misli na kojoj je cijeli program zamišljen u svom originesu početkom 90-tih godina 20.st.

Dio djelatnika Fakulteta hrvatskih studija suprotstavio se ovakvom konceptu preustroja, tražeći povratak na viziju i misiju državotvornih koncepata, koji su bili svjesni važnosti snažnih nezavisnih obrazovnih institucija. Godine 2017., nakon gore opisanih sukoba s NZVO, ljudima koje je ova institucija zastupala ili zastupa i danas, pobijedili smo u ideji. Hrvatski su studiji postali Fakultet hrvatskih studija, s jasnim programskim smjernicama. Iz svega je jasno kako ovakav slijed razvoja događaja nije bio identičan pravcu kojega idejno proklamira skupina oko NZVO. Žalosno je što oni zapravo, u tom sadržajnom i programskom smislu, ne artikuliraju ni ideje ni njihove protagoniste, već se služe nekim apstraktnim odrednicama čija je svrha izazivanje kaosa.

Je li to njegova osobna borba ili radi za nečije interese?

Na ovo pitanje ne mogu decidirano odgovoriti, jer ne raspolažem konkretnim informacijama, ali ne isključujem niti jednu od mogućnosti koje ste naveli. Međutim, uvjerena sam da određene službe mogu povezati ključne aktere, sukladno njihovim postupcima, javnim stavovima/istupima i socijalnim kontaktima. Ova mreža se može utvrditi, kao i njezini protagonisti i ljudi koji su im na plaći, a koji artikuliraju njihove stavove i vrijednosne sustave te ih prikazuju kao svoje.

U kakvim su odnosima Fakultet hrvatskih studija s konkurentskim studijem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

Morate shvatiti kako kod mlađih generacija ili generacija tzv. srednje životne dobi nema negativno intoniranih odnosa. Kao znanstvenici, možemo se slagati ili ne slagati oko pojedinih strukovnih segmenata, no naše su rasprave znanstveno argumentirane i ostvarene u formi diskursa. Na Filozofski fakultet u Zagrebu gledam kao na partnersku organizaciju, naravno u koliko se oni s time slože, jer oni nisu naša konkurencija. Koncepti studijskih programa su različiti, a stvar je pojedinog mladog čovjeka ili njegove obitelji koji svjetonazorski i strukovni element želi usvajati u svom daljnjem obrazovanju.

U prosincu je Fakultet hrvatskih studija organizirao jedan historiografski međunarodni znanstveni skup na kojem smo ugostili većinu povjesničara s Filozofskog fakulteta. Da, bilo je i nekih dinamičnih rasprava, no to je ono što ovome društvu treba: argumentirana rasprava. Dakle, mi od rasprave ne bježimo, partnerstvo smo omogućili i institucijski ga poduprijeli, idući je korak na Filozofskom fakultetu.

Moram napomenuti da su timovi znanstvenika i nastavnika s te ustanove veliki strukovni autoroteti, primjerice arheolozi s kojima sam imala prilike surađivati, a strukovno ih i osobno poznajem.

Rade li vam oni „o glavi”?

Ne. Znanstvenici koji su orjentirani na strukovni razvoj nemaju vremena za spletke na ovim razinama, a diskurs koji se može analizirati u tiskovinama i portalima koji je difamacijski i zlonamjerno intoniran smatraju uvredom zdravog razuma te mi često ističu potporu.

Može li se NDH danas istraživati slobodno. Smiju li se dovesti u pitanje dogme o NDH koje je uspostavila komunistička historiografija?

Povijest NDH može se istraživati slobodno. Mogla se istraživati slobodno i prije 20 godina, samo je to izazivalo nelagodu, pa je bilo jednostavnije ne zadirati u određene teme. Također, predanim radom naše generacije povjesničara polako se ruše dogme koje je postavila komunistička historiografija. Međutim, ta se revizija historiografskih podataka događa vrlo sporo. Nemam načelne zamjerke tome, jer je ovaj kotač povijesti ipak pokrenut. Trom je i sporo se kotrlja, ali je precizan u postavkama i to baš stoga jer mu je cilj transformacija nametnutih historiografskih narativa. Naravno, ovo vrijedi samo za sadržaje koji su ciljano pogrešno interpretirani. Negdje je istina jednostavno istina i u tim slučajevima revizija nije potrebna.

Još uvijek postoje kontroverze oko partizanskog ustanka. Što se zapravo dogodilo nakon uspostave NDH. Posebno mislim na područja gdje su živjeli zajedno Hrvati i Srbi?

Na jedan dio ovih pitanja odgovaramo moj kolega povjesničar doc.dr.sc. Vladimir Šumanović i ja u našoj knjizi „Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske“. U travnju 1941. godine sukob pod nazivom Travanjski (Aprilski) rat doveo je do raspada Kraljevine Jugoslavije, što je dovelo i do promjene dotadašnjih međudržavnih granica. Jedna od posljedica toga napada bio je nastanak Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Nova država (proglašena usporedno s nestankom Kraljevine Jugoslavije) obuhvaćala je velika teritorijalna područja. Jedan dio teritorija bio je nastanjen stanovništvom koje se u nacionalnom smislu nije smatralo Hrvatima nego Srbima. Tako se NDH suočila s problemom neriješenoga nacionalnog pitanja. Ovo je pitanje potencirano i snažnom oružanom pobunom prosovjetski usmjerenih skupina, nakon 22. lipnja 1941. U prvih nekoliko mjeseci pobunjenici su djelovali homogeno, a zatim su se, krajem 1941. godine, podijelili na četnike i partizane. Kriterij podjele bile su ideološke, odnosno svjetonazorske razlike – četnici su bili odani jugoslavenskoj (srpskoj) kraljevskoj obitelji Karađorđević, dok su se partizani, organizirani od strane Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), smatrali dijelom međunarodnoga komunističkog pokreta sa središtem u Sovjetskom Savezu. Njemačke i talijanske snage pokušale su iskoristiti ovaj rascjep kako bi stabilizirale postojeći poredak. Jasna potvrda tome cilju bila je pacifikacija dijela četnika koji su zbog partizana kao zajedničkoga neprijatelja odlučili prihvatiti njemačku, odnosno talijansku vlast.

Na isti način četnike je pokušalo na svoju stranu pridobiti i vodstvo NDH. Ono što je posebno zanimljivo su uvjeti uz koje su dogovori postizani. Osnovna je postavka bila da zapovjedništvo svake pojedine četničke postrojbe pisanim putem prizna vlast NDH i izrazi joj svoju lojalnost. Velikome dijelu četnika to nije bilo prihvatljivo, ali je jedan broj četničkih zapovjednika na ovakve uvjete pristao, potvrdivši to potpisivanjem “sporazuma o priznavanju suvereniteta NDH”. Ta je činjenica na dijelu teritorija NDH posredno utjecala i na sam karakter budućih sukoba, jer su četnički zapovjednici u tadašnjim uvjetima imali faktički legitimitet kao predstavnici značajnoga dijela Srba. Postizanje pisanih sporazuma moglo se smatrati formaliziranjem stanja u kojemu je dio četničkih zapovjednika priznao NDH kao svoju državu, dok su, s druge strane, vlasti NDH legalizirale njihovu političku djelatnost. Na taj način, na dijelu teritorija NDH, gdje je to bilo moguće i potrebno, riješeno je tzv. “srpsko pitanje”. Tako prestaje četnička aktivnost protiv vlasti NDH na prostorima obuhvaćenima ovim sporazumima, što je bio jasan pokazatelj prihvaćanja tadašnjega uspostavljenog državnog i političkog poretka. Cilj ove knjige bio je opisati osnovne značajke političkoga poretka nastaloga postizanjem sporazuma o četničkome priznanju vrhovništva NDH. Pri tome su skicirane i životne realnosti u vezi s funkcioniranjem međuljudskih odnosa na područjima obuhvaćenim tim sporazumima.

U knjizi je objašnjena ratna kompleksnost situacije, koja je bila podložna promjenama, sukladno političkim i vojnim tendencijama, odnosno prezentirano je kako stanje koje je dogovoreno sporazumima nije potrajalo do kraja rata, nego se izmijenilo zbog djelovanja četnika koji nisu priznavali vlast NDH te partizana. Kompliciranju situacije pridonijele su i njemačke vojne jedinice, koje su nakon potiskivanja partizana igrale vodeću ulogu na nekim od teritorija za koje su vrijedili sporazumi, pa su tako Nijemci postali važan faktor za odnose na relaciji vlasti NDH – četnici. Štoviše, došlo je do procesa podvrganja četničkih postrojbi njemačkoj vojnoj sili. U skladu s različitim ponašanjem četnika prema režimu NDH istaknuti su termini koji su se koristili za četnike (“četnici – suborci”, “četnici – odmetnici” i “talijanski četnici”) što dodatno doprinosi razumijevanju teme.

Širi kontekst događaja na Zrinu u Drugom svjetskom ratu dala sam u izlaganju na II. Međunarodnom znanstvenom skupu „Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini“, a velik doprinost rasvjetljavanju odnosa iz Vašeg pitanja dali su i moji kolege kroz izlaganja na ovome skupu, ali i onome koji je održan u lipnju 2020. Zbornik s tog prvog skupa u planu je objave sredinom 2023.

Dakle, teme analiziramo i obrađujemo, no to je proces koji traje, a ono što smo za sada postigli jest kvalitetan historiografski uvod s gore navedenom knjigom te pokretanje sustavnih istraživanja na navedenu temu.

Što ministar Fuchs planira učiniti s Hrvatskim studijima?

Ovo je najbolje pitati samog Ministra. Koliko sam shvatila, njegove su namjere pozitivno usmjerene te bi u razdoblju nastavka tranzicije iz 2017. MZO trebao biti potporna i partnerska institucija, čemu se najiskrenije nadamo svi mi s Fakulteta hrvatskih studija.

Pojedini mediji su vas žestoko kritizirali u posljednje vrijeme. Zašto ste njihova “meta”?

Da, ovdje se ističu dvije tiskovine koje, barem prema sadržaju kojega objavljuju, djeluju sinhronizirano.

Konkretno, riječ je o tiskovinama: „Nacional“ i „Telegram“ te njihovoj seriji članaka usmjerenih ka difamaciji i mene kao osobe i mog profesionalnog opusa. Cijeli je niz članaka koji tematski obrađuju i Fakultet hrvatskih studija, u pravilu uvijek u negativnom kontekstu koji često, radi dojma ili upornog iznošenja podataka o neregularnosti transformacije ove ustanove iz sveučilišnog odjela u fakultet, a bez pravnog uporišta i u ovom kontekstu navode moje ime. U tom kontekstu treba razumjeti i kako ja kao Vlatka Vukelić uopće nisam bila zanimljiva navedenim tiskovinama s ikakvim stavovima do trenuta dok nisam izglasana od strane Fakultetskog vijeća Fakulteta hrvatskih studija za dekanicu. Novinarski narativ kojim su prožeti njihovi članci oduzimaju mi priznanje urođenog dostojanstva, uživanje slobode govora i uvjerenja, slobodu od straha i neimaštine te me lišavaju težnje za poučavanjem i obrazovanjem kroz koje promičem poštovanje ljudskih prava i sloboda, a za što imam vjerodostojnu diplomu nadležnog Sveučilišta.

Napadaju moju čast i ugled te me pokušavaju lišiti slobodnog razvoj moje osobnosti, bez racionalnih argumenata, a prema modelu vrijednosnih koncepata.

Sadržajem svojih novinskih članaka zlonamjerno i difamacijski postupaju, s čime mi žele onemogućiti strukovno napredovanje, poboljšanje ekonomskog statusa, osobni i profesionalni razvoj te pravo na rad i znanstveno istraživanje.

Tiskovina „Nacional“ već je pokušala spriječiti moj društveni razvoj 2015. godine, kada sam bila kandidatkinja za Hrvatski sabor, i opet javnom difamacijom koju su pravdali javnim interesom, a čime su direktno ugrozili moje tadašnje zdravstveno stanje, kao osobe u tada visokom stupnju trudnoće, te su politiku zlonamjernog strukovnog ograničavanja nastavili člankom https://www.nacional.hr/ivan-turudic-napadaju-me-da-studiram-na-ustaskom-studiju-a-mogao-sam-zavrsiti-kod-josipovica/ – 26.1. 2021., čime se moguće dokazuje sustavno djelovanje protiv mene.

Osim toga, iz komparacije sadržaja ove dvije tiskovine evidentno je i kako su u sadržajnoj i uređivačkoj politici povezani te, prema meni jednako zlonamjerni u kategoriji oskvrnjavanja mojih ljudskih, ali i ustavom zajamčenih ljudskih prava.

Portal „Telegram“ fokusirana je na moj profesionalni opus gdje pristrano, vrijednosno i tendenciozno utječu na formiranje javnog mnijenja koje suštinski ne odgovara istini.

Svojim objavama narušili su mi zdravlje te sam naročito nakon objave članaka u „Nacional“ od 3.1.2023. i 10.1.2023. u kojima sam bez ikakvih argumenata optužena za relativizaciju Holokausta, što s najvećim gnušanjem odbacujem, bila prinuđena poduzeti određene radnje, a u svrhu osobe zaštite.

Očito je kako mi se nizom logičkih pogrešaka, zlonamjerno konstuiranih teza i neistina pokušava imputirati kazneno djelo (KZ, članak 325.), što najodlučnije odbacujem. Međutim, isti zakon utvrđuje i kako je kazneno djelo najmjernog lažnog prijavljivanja kaznenog djela također kazneno djelo (KZ, članak 304.) što bi mediji, pogotovo oni koji loše financijski posluju, trebali imati na umu.

Zanimljivo je još da u prikazu mog društvenog karaktera artikuliranih kroz navedene medije sudjeluje nekoliko pojedinaca. Primjerice, uvaženi umirovljeni profesor Ivo Goldstein, za čiji je društveni rad važan nedavno objavljeni članak (18.6.2022.) iz Jutarnjeg lista iz kojega je razvidno da je isti „izbačen iz hrvatske alijanse za Holokaust“: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/dvije-profesorice-s-filozofskog-fakulteta-odgovaraju-ivi-goldsteinu-potpuno-neistinite-i-bezocne-tvrdnje-15212059 .

Osim njega, zlonamjerne članke u tiskovini „Nacional“ protiv mene potpisuje zagrebačka sutkinja, supruga uvaženog zagrebačkog pravnika, čiji sam pravni savjet i sama zatražila te ga uredno dobila i platila 2015. godine. Pravni savjet se vezao uz jedno imovinsko pitanje, jer je uvaženi pravnik stručnjak za ovu pravnu granu, a što dokazuje i još jedan članak Jutarnjeg lista od 10. kolovoza 2022.: https://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/poznati-odvjetnik-optuzen-za-prevaru-ostetio-je-bogatu-nasljednicu-za-vise-od-20-mil-kn-i-nije-bila-jedina-15233681.

Činjenica je i kako se u procesu zazivaju političke odluke što je protivno zakonu, jer na koji bi to način premijer ijedne demokratske zemlje na neutemeljen novinarski „poziv“ trebao reagirati na način stopiranja zakonitih procesa, odnosno ne navodi li se tada i njegovu političku osobu na obmanu? Da ne ponavljam kako su se relevantna tijela o svemu već nedvojbeno i nedvosmisleno izjasnila. Pravo je pitanje je tko želi spriječiti legalne, legitimne i demokratske procedure na zagrebačkom Sveučilištu?

Naslovna fotografija: Profesorica Vlatka Vukelić

Foto: Sanja Blažević