Na današnji dan, prije točno 50 godina – 8. listopada 1970. – veliki ruski pisac te kritičar Sovjetskog Saveza i komunizma, Aleksandar I. Solženjicin, nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost. Tom prilikom podsjećamo na njegov poznati govor o sumraku Zapada koji je 1978. dao na Sveučilištu Harvard.

Uistinu sam sretan što mogu biti s vama prigodom inauguracije 327. akademske godine ovoga  staroga i vrlo cijenjenog sveučilišta. Moto Harvarda je “VERITAS”. Mnogi od vas već su otkrili a drugi će to zaključiti tijekom njihova života: činjenicu da nam istina izmiče dočim koncentracija popusti, u isti mah ostavljajući privid kao da je i dalje slijedimo. Ovdje se krije česti uzrok nesloge. Također, istina je rijetko slatka, a skoro uvijek gorka. Doza istine prisutna je u mom današnjem govoru kojega držim kao prijatelj, a ne kao protivnik.

Prije tri godine u SAD-u ustvrdio sam neke zaključke koji su bili odbijeni i naizgled neprihvatljivi. No, danas, mnogi ljudi slažu se s onim što sam tada govorio…

Podjela u današnjem svijetu očita je i na kratak pogled. Svaki naš suvremenik spremno navodi dvije svjetske sile, obje već u mogućnosti da se međusobno unište. Međutim, razumijevanje ove podjele prečesto se svodi na političku kategoriju: iluzija po kojoj se ta opasnost može ukloniti uspješnim diplomatskim pregovorima ili pak ravnotežom oružanih snaga. Istina je da je ova podjela ujedno mnogo dublja i  više otuđujuća, budući da ima više pukotina nego što se može opaziti na prvi mah. Ovakve duboke i brojne podjele nose sa sobom opasnost od dalekosežne katastrofe za sve nas, upravo kako kazuje i drevna istina: da kraljevstvo – u ovom slučaju, naša Zemlja- u sebi razdijeljeno, ne može opstati.

Koristi se i pojam Trećega svijeta: dakle, već govorimo o tri različita svijeta. Bez sumnje, dakako, broj je i veći; no budući da smo preudaljeni ne uspijevamo to primijetiti. Svaka drevna i duboko ukorijenjena, zasebna kultura, osobito ako se proteže većim dijelom zemljine površine, tvori jedan zaseban svijet, pun zagonetki i iznenađenja za zapadnjački način razmišljanja. U najmanju ruku, ovdje moramo spomenuti Kinu, Indiju, islamski svijet, i Afriku, ukoliko uistinu za posljednja dva primjera možemo govoriti kao o jednomu.

Rusija je pripadala toj kategoriji tisuću godina, iako je zapadnjački način razmišljanja sustavno ponavljao pogrešku negiranja njezinoga posebnog karaktera te ju zbog toga nije nikada razumio, kao što Zapad ni danas ne shvaća Rusiju pod komunisitičkim jarmom. Iako se može zaključiti da je u posljednjim godinama Japan sve više postao, zapravo, Daleki Zapad, približavajući se uvijek iznova zapadnjačkim normama (ne govorim ovo kao nekakav sudac), Izrael, držim, ne bi se trebao promatrati sastavnim dijelom Zapada, barem zbog ključne činjenice da joj je državno uređenje čvrsto povezano s religijom.

Ne tako davno, relativno govoreći, maleni svijet moderne Europe olako je zauzimao kolonije diljem zemaljske kugle, ne samo bez očekivanja ikakvog bitnog odupiranja, nego uglavnom i s prezirom za eventualne životne vrijednosti pokorenih naroda. Sve se naizgled činilo kao nevjerojatan uspjeh, bez zemljopisnih ograničenja. Zapadno društvo proširilo se pobjedom ljudske nezavisnosti i moći. Odjednom, dvadeseto stoljeće jasno je pokazalo krhkost ovoga društva.

Danas možemo vidjeti kako su osvajanja bila kratka i neizvjesna (ovo, zauzvrat, ukazuje na nedostatke zapadnjačkoga pogleda na svijet koji je i doveo do osvajanja). U ovom trenutku odnosi sa bivšim kolonijalnim svijetom došli su do suprotne krajnosti te Zapadni svijet nerijetko pristupa prekomjernom ulagivanju. Teško je procijeniti veličinu troška koji će nekadašnje kolonije zatražiti od Zapada i isto tako predvidjeti hoće li biti dovoljno samo napustiti i posljednje kolonije ili pak odreći se svega onoga što posjeduje, kako bi uspjeli podmiriti nastalu štetu.

No, ustrajavajuća sljepoća nadmoći i dalje vjeruje kako bi se neizmjerna prostranstva našega planeta trebala razvijati i sazrijeti do razine suvremenih zapadnjačkih sistema, najboljih u teoriji i najprivlačnijih u primjeni; kako su ti ostali svijetovi samo privremeno spriječeni (od strane zlih vođa ili zbog značajnih kriza ili opet zbog vlastitog nerazumijevanja i primitivizma) u nastojanju da slijede zapadnu pluralističku demokraciju i način života. Zemlje se procjenjuje u odnosu na njihov napor i napredak postignut u tom smjeru. Ustvari, takav pristup plod je zapadnjačkoga nerazumijevanja srži drugih svijetova- posljedica što ih se sve pogrešno procjenjuje koristeći zapadnjačku mjeru. Stvarna slika razvoja našega planeta ima vrlo malo veze sa svim ovim.

Tjeskoba podijeljenoga svijeta dovela je do teorije približavanja vodećih zapadnih zemalja i Sovjetskog saveza. Radi se o ublažavajućoj teoriji koja zanemaruje činjenicu da se ovi svijetovi ne približavaju jedan prema drugome i da se nijedan ne može pretvoriti u drugoga bez nasilja. Osim toga, približavanje također neminovno uključuje prihvaćanje nečijih nedostataka, o čemu je ovdje gotovo nemoguće govoriti.

Da se danas obraćam publici u svojoj zemlji, govoreći o općenitom poimanju podjela u svijetu, usredotočio bih se na poteškoće Istoka. No, budući da sam u prisilnom izbjeglištvu na Zapadu već četiri godine i da se obraćam zapadnjačkoj publici, smatram korisnijim usredotočiti se na neke aspekte suvremenog Zapada, onako kako ih ja vidim.

Nedostatak hrabrosti bi mogla biti najočitija značajka koju izvanjski promatrač danas primjećuje na Zapadu. Zapadni svijet je izgubio svoju građansku hrabrost, kao cjelina i pojedinačno: u svakoj zemlji, u svakoj vladi, u svakoj političkoj stranci, i naravno, u Ujedinjenim narodima. Taj nedostatak hrabrosti osobito se primjeti među vladajućim i intelektualnim elitama, ostavljajući dojam kako je cijelo društvo izgubilo hrabrost. Ima mnogo hrabrih pojedinaca, no oni nemaju odlučujući utjecaj u javnom životu.

Politički i intelektualni službenici očituju depresiju, pasivnost i zbunjenost u svojim pothvatima i izjavama,štoviše, u samosvrsnim obrazlaganjima kako je realno, razumno, pa čak intelektualno i moralno opravdavajuće zasnivati državnu politiku na slabosti i kukavičluku. Nedostatak hrabrosti, na trenutke gotovo sličniji nedostatku zrelosti, naglašava se ironičnim povremenim izljevima i nefleksibilnosti s njihove strane u suočavanju sa slabim vladama i zemljama bez potpore, ili sa propalim frakcijama koje se očito ne mogu suprostaviti. Međutim, ukoliko se suoče sa snažnim vodstvima i prijetećim čimbenicima, s agresorima ili međunarodnim teroristima, ostaju  zatečeni kao paralizirani i bez riječi.

Da li je potrebno istaknuti kako se nedostatak hrabrosti od davnina smatrao prvim simptomom propasti?

Pri nastajanju modernih zapadnih država, osnovno načelo bilo je da država treba služiti čovjeku koji živi slobodno i traži sreću. (Pogledajte, na primjer, Američku deklaraciju o neovisnosti.) Tehnički i društveni napredak tijekom posljednjih desetljeća omogućio je, napokon, ostvarenje tih težnji: socijalnu državu.

Svaki pojedini građanin primio je željenu slobodu i toliko materijalnih dobara koji mu u teoriji jamče postizanje sreće, barem u osiromašenom smislu riječi koji se pojavio u posljednjim desetljećima. (U tom procesu previdjeli su, međutim, jedan psihološki detalj: neugasivu želju za posjedovati još više i imati još bolji život, trud koji je na mnoga zapadnjačka lica utisnuo zabrinutost pa čak i depresiju, iako se obično takvi osjećaji pažljivo kriju. Ovo uvijek prisutno i napeto natezanje zauzima čitavu ljudsku misao, ne ostavljajući ni najmanji prostor slobodnom duhovnom razvoju.)

Neovisnost pojedinca od strane raznovrsnih pritisaka vlasti sada je bila zajamčena; većina ljudi imala je blagostanje u mjeri o kojoj njihovi očevi i djedovi nisu niti mogli sanjati; postalo je moguće odgajati mlade ljude prema ovim idealima, pripremajući ih i usmjeravajući ih prema tjelesnom procvatu, sreći, posjedovanju materijalnih dobara, novcu, i razonodi, ususret gotovo neograničenoj slobodi izbora užitaka. Tko bi sada odbio sve ovo ,zašto i zbog čega bi netko trebao riskirati svoj dragocjeni život radi očuvanja općeg dobra, a naročito u nebuloznom slučaju kada se sigurnost vlastite nacije treba braniti u nekoj dalekoj zemlji?

Čak nam i biologija govori da visoki stupanj utemeljenoga blagostanja za živi organizam nije od koristi. Blagostanje u životu zapadnoga društva započelo je, danas, skidati svoju opasnu masku.

Zapadno društvo odabralo je način strukture koja najbolje odgovara njegovim namjerama, a mogli bismo ju nazvati legalističkom. Okviri ljudskih prava i onoga što je ispravno određeni su skupinom zakona; ti okviri su vrlo široko postavljeni. Ljudi na Zapadu razvili su popriličnu vještinu upotrebe, interpretacije, i manipulacije zakona (iako sami zakoni imaju tendenciju biti previše komplicirani da bi ih prosječan čovjek razumio bez stručne pomoći). Svaki sukob rješava se prema zakonskoj odredbi i to se drži konačnim autoritetom.

Ako netko pokuša nadići legalni okvir, ništa se više ne zahtijeva, nitko ne smije reći da možda pojedinac ipak nije u pravu, i tražiti da se suzdrži ili da se odrekne tih prava, pozivati na žrtvu i nesebičan rizik: ovakvo nešto bi jednostavno zvučalo apsurdno. Dobrovoljno suzdržavanje je gotovo nečuveno: svatko žudi za što većim mogućnostima do krajnje granice zakonskih okvira. (Naftna kompanija zakonski je nedužna kada kupi nečiju inovaciju nove vrste energije kako bi spriječila njezinu uporabu. Proizvođač hrane zakonski je nedužan kada stavi otrov u svoj proizvod kako bi dulje trajao: na kraju, ljudi su slobodni kupiti ga ili ne.)

Proveo sam čitav svoj život pod komunističkim režimom i mogu vam reći da je društvo koje nema nikakav objektivni zakonski standard doista užasno. No, isto tako, društvo koje se temelji na slovu zakona i ne traži ništa više ne uspijeva u potpunosti iskoristiti cijeli spektar čovjekovih sposobnosti. Zakon je prehladan i formalan da bi mogao imati dobrotvoran utjecaj na društvo.  Kad god se životno tkivo ispreplete legalističkim vezama, dolazi do stanja duhovne osrednjosti koje paralizira čovjekove najplemenitije impulse.
Jednostavno će postati nemoguće suprostaviti se prijetećim kušnjama ovoga stoljeća isključivo uz potporu zakonskih struktura.

Današnje zapadno društvo otkrilo je nejednakost koja postoji između slobode za činiti dobra djela i slobode za činiti zlo. Državnik koji želi postići nešto vrlo konstruktivno za svoju zemlju treba biti oprezan pa čak i bojažljiv; tisuće žurnih (i neodgovornih) protivnika stoje uza nj cijelo vrijeme; parlament i mediji stalno će ga odbijati. On treba dokazati da mu je svaki potez dobro utemeljen i apsolutno besprijekoran. Uistinu, nevjerojatna, zaista odlična osoba koja ima na pameti rijetko viđene i neočekivane prijedloge ne dobija nijednu priliku da se dokaže; brojne zamke će joj se postaviti već od samoga početka. Na taj način osrednjost prevladava pod krinkom demokratskih ograničenja.

Doista, nije prezahtjevno osporavati i kompromitirati administrativnu vlast i njeno slabljenje se dogodilo u drastičnoj mjeri u svim zapadnim zemljama. Zagovaranje prava pojedinaca dostiglo je takav stupanj da je društvo u cjelini potpuno bespomoćno nasuprot određenih pojedinaca. Vrijeme je, za Zapad, da brani ne toliko ljudska prava koliko ljudske dužnosti.

S druge strane, destruktivna i neodgovorna sloboda poprimila je neograničen prostor. Čini se da društvo ima vrlo slabu obranu u borbi s bezdanom čovjekove propasti, na primjer, u slučaju zloupotrebe slobode u korist moralnoga nasilja nad mladima, koristeći filmove pune pornografije, zločina, i užasa. Sve ovo smatra se slobodom kojoj se, u teoriji, mladi ljudi mogu suprostaviti koristeći pravo da ne gledaju i ne prihvaćaju spomenute sadržaje. Život organiziran isključivo pod legalističkim uvjetima pokazuje tako svoju nesposobnost obrane protiv propadanja koje donosi zlo.

Što reći o mračnim područjima javnog kriminala? Zakonski okviri (osobito u SAD-u) toliko su široki da osim utvrđivanja slobode pojedinca čak gotovo potiču zloupotrebu iste. Krivac može proći nekažnjeno ili primiti nezasluženu blagost- sve to uz potporu više tisuća građana. Kada vlast doista uloži mnogo muke da iskorijeni terorizam, javno mijenje odmah ju okrivljuje kako tobože krši građanska prava terorista. Postoji podosta ovakvih slučajeva.

Ovaj nagib od slobode prema zlu događao se postupno, ali očito je da proizlazi iz jedne humanističke i dobroćudne ideje prema kojoj čovjek- gospodar svijeta- ne nosi nikakvo zlo u sebi, te kako su svi životni nedostatci posljedica pogrešno zamišljenih društvenih sistema, koji se, dakle, moraju ispraviti. Začudo, iako su najbolji društveni uvjeti postignuti na Zapadu, još se događa veliki broj zločina; čak ih ima i više nego u siromašnom i bezakonitom Sovjetskom savezu. (U našim zatvorima ima mnogo ljudi koji se smatraju kriminalcima, no većina ih nikada nije počinila zločin; pokušali su samo obraniti sami sebe od bezakonite države služeći se sredstvima koja su izvan zakonskih okvira.)

Mediji, također, uživaju najveću moguću slobodu. No, na koji ju način koriste?

Opet, i u ovom slučaju najvažniji je čimbenik ne prekršiti neku zakonsku odredbu. Nema istinske moralne odgovornosti za izvrtanje i nesrazmjernost. Kakvu odgovornost ima novinar ili medijska kuća prema čitateljstvu ili prema povijesti? Ako su bili obmanjivali javnost netočnim informacijama ili pogrešnim zaključcima, ili pak doprinijeli pogreškama na državnoj razini, znate li za ijedan slučaj novinara ili medijske kuće koji su izrazili žaljenje zbog nanesene štete? Naravno da ne; to bi uvelike utjecalo na pad prodaje. Šteta se može nanijeti cijeloj zemlji, no novinar će uvijek ostati nedužan. Najvjerojatnije je da će zapravo početi zagovarati upravo suprotne stavove od svojih prijašnjih, s još većim samopouzdanjem.

Upravo zato što se traži trenutna i uvjerljiva informacija, postaje nužno služiti se nagađanjem, glasinama i pretpostavkama kako bi se popunile praznine, dok se nijedna od tih neće opovrgnuti; s vremenom ostaju prisutne u čitateljevoj memoriji. Koliko se naglih, nezrelih, površnih i pogrešnih zaključaka donosi svakodnevno, zbunjujući čitatelje, a nakon toga nikomu ništa?

Mediji mogu igrati ulogu javnog mnijenja ili ga pogrešno oblikovati. Tako , događa se da se teroriste predstavlja kao heroje, otkrivaju se državne tajne ključne za nacionalnu sigurnost, ili svjedočimo uništavanju privatnosti poznatih osoba po načelu “svatko može znati sve o svemu”. (Međutim, ovdje se radi o lažnom načelu nevaljaloga doba; mnogo je veća vrijednost ljudima oduzetoga prava da ne znaju- imati božanske duše slobodne od ogovaranja, besmislica i ispraznoga govora. Osoba koja radi i živi smislen život nema potrebu za ovim pretjeranim i opterećujućim tokom informacija.)

Užurbanost i površnost- ovo su dvije bolesti duše dvadesetoga stoljeća i najočitije se zamjećuju u medijima. Podrobna analiza nekoga problema za medije je anatema; u suprotnosti je s njihovom naravi. Mediji se služe samo senzacionalističkim navodima.

Bilo kako bilo, i kao takvi, mediji predstavljaju najveću moć u zemljama Zapada, nadilazeći zakonodavnu, te izvršnu i pravnu moć jedne zemlje. Ipak, htio bih pitati: po kojem zakonu su bili izabrani i kome odgovaraju? Na komunističkom Istoku, očito je da je novinar zaposlen kao državni službenik. No, tko je glasovao da novinari na Zapadu zadobiju pozicije moći, na koliko vremena, i s kojim povlasticama?

Postoji još jedno iznenađenje za onoga tko dolazi iz totalitarističkoga Istoka sa svojim strogo unificiranim medijima: otkriva se zajednička grupa prioriteta unutar zapadnih medija kao cjeline (duh vremena), općenito prihvaćeni načini donošenja zaključaka i možda zajednički korporativni interesi, s rezultatom koji je zapravo unifikacija a ne tržišno natjecanje. Sloboda bez premca postoji za medije, no ne i za čitatelje, zato što mediji uglavnom prenose, na snažan i nedvosmislen način, ona stajališta koja se previše ne suprostavljaju njihovim vlastitim ili pak nekom općem trendu.

Na Zapadu se bez ikakve cenzure i vrlo pažljivo odijeljuju moderni trendovi misli i ideja od onih koji nisu takvi, dok se potonji, iako nikad nisu bili zabranjeni, vrlo rijetko mogu pronaći u časopisima, knjigama ili na sveučilištima. Vaši učenjaci su slobodni u legalnom smislu, no zakopani su idolima prevladavajućih trendova. Ne postoji otvoreno nasilje, kao na Istoku; međutim, izbor koji diktira moda i potreba da se zadovolje mase često sprječava najneovisnije osobe da pridonesu javnom životu te omogućava opasne instikte stada koji blokiraju ugrožavajući napredak istoga.

U Americi, primio sam pisma od vrlo inteligentnih osoba- na primjer, profesor na udaljenom malom fakultetu koji bi mogao učiniti mnogo za obnovu i spasenje svoje zemlje, no narod ga ne može čuti jer mu mediji neće dati prostora u javnosti. Ovo dovodi do jakih predrasuda velikog broja ljudi, do sljepoće koja je pogubna u našoj dinamičnoj eri. Kao primjer toga možemo navesti samoobmanjujuću interpretaciju o stanju stvari u suvremenom svijetu koji funkcionira kao kameni oklop oko čovjekovoga uma, do te mjere da ga glasovi građana iz 17 istočnoeuropskih i istočnoazijskih zemalja ne mogu probiti. Jedino što ga može slomiti je neumoljiva željezna poluga događaja.

Naveo sam nekoliko značajki zapadnjačkog načina života koje na prvi pogled iznenade i šokiraju pridošlice. Namjena i okvir ovoga govora ne dopuštaju mi slijediti takav pregled stvari, osobito razmotriti utjecaj tih karakteristika na ključne aspekte života jednoga naroda, kao što su osnovni odgoj i obrazovanje, visoko obrazovanje u humanističkim znanostima te umjetnost.

Gotovo se univerzalno prihvaća da Zapad pokazuje cijelom svijetu put prema uspješnom gospodarskom napretku, iako je u posljednjim godinama poprilično zakazao zbog kaotične inflacije. S druge strane, mnogi ljudi koji žive na Zapadu nezadovoljni su sa svojim društvom. Preziru ga ili optužuju da više nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga mnogi naginju prema socijalizmu, koji je lažna i opasna opcija.

Nadam se da nitko nitko neće shvatiti moju djelomičnu kritiku zapadnog sustava kao svojevrsno predlaganje socijalizma kao alternative. Ne; imajući iskustvo zemlje u kojoj se socijalizam ostvario, nemam ga namjeru zagovarati kao alternativu. Matematičar Igor Šafarevič, član Sovjetske akademije znanosti, napisao je izvrsno argumentiranu knjigu s naslovom Socijalizam;  radi se o ozbiljnoj povijesnoj analizi  koja pokazuje da socijalizam bilo kakve vrste i izgleda vodi potpunom uništenju ljudskoga duha te srozavanju čovječanstva u smrt. Knjiga je tiskana u Francuskoj prije dvije godine  i nitko ju dosada nije pobio. Uskoro će izaći i u SAD-u, na engleskom jeziku.

No ako bi me netko upitao bih li Zapad, kakav je danas, preporučio kao model za svoju zemlju, jasno bih mu morao odgovoriti negativno. Ne, ne bih mogao preporučiti vaše društvo kao ideal za preobrazbu našega. Kroz duboko trpljenje, narod u našoj zemlji došao je do duhovnoga napretka tolikog intenziteta da mu zapadni sustav u trenutnom stanju duhovne iscrpljenosti ne izgleda privlačno. Čak i značajke vašega života koje sam upravo naveo strašno su ožalošćujuće.

Činjenica koja se ne može negirati je slabljenje ljudske osobnosti na Zapadu dok je na Istoku postala sve čvršća i snažnija. Šest desetljeća za naše ljude i tri za ljude u istočnoj Europi; kroz ovo vrijeme prošli smo duhovnu obuku mnogo napredniju od iskustva na Zapadu. Zamršeno i smrtonosno drobljenje života proizvelo je jače, dublje, i zanimljivije osobnosti od onih koje donosi standard zapadnjačkoga blagostanja. Dakle, kada bi se naše društvo pretvorilo u vaše, dogodio bi se napredak na nekim područjima, ali isto tako i gubitak u drugim iznimno važnim aspektima.

Sigurno, društvo ne može ostati u bezdanu bezakonja, kao što je to slučaj u našoj zemlji. Ali isto tako ponižavajuće je ostati na bezdušnoj i monotonoj površini legalizma, kao što je to slučaj u vašoj zemlji. Pretrpjevši desetljeća nasilja i ugnjetavanja, čovjekova duša teži za nečim uzvišenijim, milijim i čišćim od onoga što predstavljaju današnje životne navike masa, koje se uvode “dijeleći posjetnice” pomoću odvratne invazije komercijalnog oglašavanja, televizijske ošamućenosti te nepodnošljive glazbe.

Sve ovo uočavaju mnogobrojni promatrači iz ostalih svijetova našega planeta. Zapadnjački način života ima sve manje izglede da postane modelom drugima.

Postoje simptomi kojima povijest ukazuje i upozorava ugroženo i umiruće društvo. Neki od tih su, na primjer, opadanje umjetnosti ili nedostatak vrlih državnika. Doista, upozorenja su ponekad vrlo jasna i konkretna. Centar vaše demokracije i kulture izgubi napajanje električnom energijom na nekoliko sati, i odjednom gomile Amerikanaca počinju pljačkati i pustošiti. Stoga, glatki sloj na površini je zasigurno vrlo tanak, društveni ustroj prilično nestabilan i nezdrav.

No borba za naš planet, tjelesna i duhovna, borba kozmičkih dimenzija, nije neka nejasna stvar budućnosti; već je započela. Snage zla pokrenule su svoj odlučujući napad. Njihov pritisak možete osjetiti, dok su vaši ekrani i novine puni namještenih smiješkova i podignutih čaša. Što se slavi?

Kako je došlo do ovoga nepovoljnog odnosa snaga? Kako je Zapad završio od svojega pobjedničkoga poleta u sadašnjoj slabosti? Da li je bilo pogubnih preokreta i gubitaka smjera u njegovom razvoju? Čini se da nije. Zapad je nastavio nepokolebljivo napredovati u skladu s postavljenim društvenim namjerama, uz zaprepašćujući napredak u tehnologiji. Odjednom, našao se je u sadašnjem stanju slabosti.

To znači da pogreška mora biti u samom korijenu, u temeljima moderne misli. Aludiram na prevladavajući zapadnjački pogled na svijet u modernom vremenu.  Mislim na taj pogled koji je nastao u Renesansi i koji je našao svoj politički izričaj u Dobu prosvjetiteljstva pa do danas. Postao je osnova za političku i društvenu nauku te bi se mogao nazvati racionalistički humanizam ili humanistička autonomija: autonomija od bilo kakve nadljudske sile, koju je čovjek proglasio i primjenjivao. Također, može se nazvati antropocentričnost, čovjek shvaćen kao središte svega.

Preokret koji je pokrenula Renesansa vjerojatno je bio povijesno neizbježan: Srednji vijek je trebao završiti prirodnim tijekom zbog istrošenosti, budući da je ostvario nepodnošljivo despotsko gušenje čovjekove tjelesne naravi u korist duhovne. No, tada smo se odvratili od duha i prigrlili sve što je materijalno, opet previše i nesrazmjerno. Humanistički način razmišljanja, koji se proglasio našim vodičem, nije dozvolio postojanje zla kao takvoga  u čovjeku, niti je držao što drugo većim ciljem od postizanja sreće na zemlji. Time je postavio modernu zapadnu civilizaciju na opasan put štovanja čovjeka i njegovih materijalnih potreba.

Sve što se nalazilo izvan tjelesnoga blagostanja i gomilanja materijalnih dobara, sva druga ljudska područja i karakteristike koje su zahtjevnije i uzvišenije naravi, bila su ostavljena izvan pažnje države i društvenih sustava, kao da čovjekov život nije imao nikakav uzvišeniji značaj. Na taj način ostavio se prostor zlu, i njegovi naleti danas udaraju bez ometanja. Sloboda per se ni u najmanju ruku ne rješava sve probleme čovjekova života nego čak i doda poneke.

No u ranim demokratskim društvima, kao u vrijeme začetka američke demokracije, sva ljudska prava proglašena su na činjenici da je čovjek Božje stvorenje. To jest, pojedinac je primio slobodu uvjetno, pod pretpostavkom njegove trajne religiozne odgovornosti. Ovo je naslijeđe prethodnih tisuću godina. Prije dvjesto ili čak prije pedeset godina, činilo bi se nemogućim da pojedinac, u Americi, primi neograničenu slobodu bez ikakve uloge, nego samo poradi zadovoljavanja njegovih prohtjeva.

Potom, međutim, sva slična ograničenja postupno su nestala na čitavom Zapadu: pojavila se potpuna emancipacija od moralne baštine kršćanskih stoljeća zajedno sa njihovim ogromnim zalihama milosrđa i žrtve. Ustroji država sve više su postajali materijalistički. Zapad je konačno ostvario čovjekova prava, pa čak i više od toga, no čovjekov smisao odgovornosti prema Bogu i društvu postajao je sve mutniji i mutniji. U posljednjim desetljećima, legalistička sebičnost zapadnjačkoga pristupa prema svijetu dosegnula je svoj vrhunac i svijet se našao u žestokoj duhovnoj krizi te političkom zastoju. Sva proslavljena tehnološka dostignuća, uključujući i istraživanje svemirskih prostranstava, ne opravdavaju moralnu bijedu dvadesetoga stoljeća, koju nitko nije mogao zamisliti čak ni u devetnaestom stoljeću.

Kako je humanizam tijekom svoga razvoja postajao sve više materijalistički, tako su njegove ideje sve više koristili socijalizam a zatim i komunizam, te je Karl Marx 1844. godine mogao ustvrditi: “komunizam je prirodni humanizam.”

Ova izjava i nije toliko nerazumna. Ne mogu se primijetiti isti blokovi u temeljima istrošenog humanizma i bilo kojoj vrsti socijalizma: neograničeni materijalizam; sloboda od religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimom dovodi do antireligijskog diktatorstva); fokus na društvene strukture s naizgled znanstvenim pristupom. (Ovo posljednje je karakteristično za Doba prosvjetiteljstva i marksizam.) Nije slučajno da se čitava komunistička retorika vrti oko Čovjeka (sa velikim Č) i njegove zemaljske sreće. Na prvi pogled izgleda kao da se radi neumjesnoj usporedbi: zajedničke karakteristike u načinu razmišljanja i života na današnjem Istoku i Zapadu? No, takva je logika materijalističkoga razvoja.

Štoviše, međuodnos je takav da materijalistička struja na krajnjoj ljevici, te time i najkonzistentnija, dokaže se uvijek jačom, privlačnijom, i pobjedničkom. Humanizam koji je izgubio svoju kršćansku baštinu ne može prevladati u tom sučeljavanju. Tijekom prošlih stoljeća i u posljednjim desetljećima, kako je proces bivao sve oštriji, odnos snaga bio je sljedeći: radikalizam je neizbježno uklonio liberalizam, no zatim se predao pred socijalizmom, koji se na kraju nije mogao suprostaviti komunizmu.

Komunistički režim na Istoku mogao je izdržati i rasti zahvaljujući oduševljenoj potpori ogromnog broja zapadnih intelektualaca koji (smatrajući se u srodstvu) su odbijali uočiti komunističke zločine, i kad je to postalo nemoguće, pokušali su ih opravdati. Problem i dalje ostaje: u našim istočnim zemljama, komunizam je doživio potpuni ideološki poraz; vrijedi manje od nule. No, zapadni intelektualci i dalje gledaju na njega sa zanimanjem i suosjećanjem, i upravo zbog toga nevjerojatno je teško za Zapad opirati se Istoku.

Ovdje ne raspravljamo o nekakvoj katastrofi nakon svjetskoga rata i posljedicama koje će ostaviti na društvo. Ali dok god se ujutro budimo pod mirnim suncem, trebamo živjeti svakidašnji život.  Jedna je katastrofa, doduše, vrlo prisutna među nama. Govorim o nesreći autonomne, nevjerničke i humanističke savjesti.

Postavila je čovjeka kao mjerilo svih stvari na zemlji- nesavršenoga čovjeka, koji nikada nije slobodan od oholosti, sebičnosti, zavisti, ispraznosti, te od još desetak drugih nedostataka. Sada plaćamo za pogreške koje nisu bile procijenjene na početku puta. Na putu od Renesanse do naših dana obogatili smo naše iskustvo, no izgubili smo koncept Najuzvišenijeg i Savršenog Bića koje je obuzdavalo naše strasti i našu neodgovornost.

Položili smo previše nade u politiku i društvene reforme, da bismo kasnije otkrili kako smo lišeni onoga najdragocjenijeg: našega duhovnog života. Na Istoku ga sputava partijska banda, a na Zapadu trgovačka.  Ovo je srž krize: podjela u svijetu manje je zastrašujuća od same sličnosti bolesti koja pogađa njegove glavne dijelove.

Ukoliko bi čovjek bio rođen isključivo da bude sretan, kao što tvrdi humanizam, onda ne bi bio rođen da umre. Budući da je njegovo tijelo osuđeno na smrt, njegova zadaća na zemlji očito mora biti više duhovna: ne isključivo podilaženje svakodnevnom životu, ne potraga za najboljim mogućim načinom da pridobije materijalna dobra i potom ih bezbrižno uživa. Naprotiv, mora biti ispunjenje jedne trajne i iskrene dužnosti, kako bi njegov životni put postao iznad svega iskustvo moralnoga rasta: napustiti život kao bolji čovjek od onoga kakav ga je započeo.

Od presudne je važnosti ponovno procijeniti ljestvicu ljudskih vrijednosti; njezina današnja netočnost je zaprepašćujuća. Nije moguće svesti procjenu uspješnosti predsjedničkoga mandata na pitanje porasta godišnje plaće po stanovniku ili o dostupnosti goriva. Jedino uz dobrovoljno poticanje  nenametnutoga i spokojnog uzdržavanja u nama samima čovječanstvo može nadići svijet materijalizma.

Bilo bi nazadno danas držati se fosiliziranih formula iz Doba prosvjetiteljstva. Takav društveni dogmatizam ostavlja nas bespomoćnima pred zahtjevima našega vremena.

Čak i ako smo pošteđeni uništenja koje ostavlja rat, život će se nužno trebati promijeniti kako ne bi propao prepušten samome sebi. Ne možemo izbjeći preispitivanje osnovnih definicija o ljudskom životu i o društvu. Je li istina da je čovjek iznad svega? Postoji li Viši Duh iznad njega? Je li ispravno da ljudski život i društvene aktivnosti  definira isključivo materijalna ekspanzija? Je li dopušteno promovirati takvu ekspanziju nauštrb našega duhovnog života?

Ukoliko svijet još nije došao do svoga svršetka, zasigurno se nalazi na povijesnoj prekretnici, po važnosti jednakoj prijelazu iz Srednjega vijeka u Renesansu. Od nas će zahtijevati duhovni oganj: trebat ćemo uzići na novu razinu pogleda, na novi stupanj života, gdje naša tjelesna narav neće biti proklinjana, kao u Srednjem vijeku, no što je još važnije, naše duhovno biće neće biti gaženo, kao u modernoj eri.

Uzlaženje je slično uspinjanju na slijedeću antropološku etapu. Nitko na zemlji nema drugi put koji mu preostaje osim – prema gore.

(Uvodni govor Aleksandra I. Solženjicina na Sveučilištu Harvard, 6. lipnja 1978.)

Prijevod: Ivan Perković | Bitno.net