JEDAN STARIJI POST – VRIJEDNO GA PONOVITI Splitski roker Toni Aničić na svom Facebook profilu odgovorio je Mili Kekinu.

Pridružujući se javnoj haranzi „Kulturnjaka 2016“ Mile Kekin, frontmen benda Hladno pivo, uključio se u napade na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i objavio pjesmu objavio pjesmu “Ja nisam vaš, moji su dobili ’45.”

“Pošto vidim da je moj dragi kolega Mile Kekin objavija novi pjesmuljak, bit ću slobodan objaviti moj poetski odgovor njemu. Baš me zanima koliko će ovo portala objaviti”, napisao je Aničić na Facebooku.

Pjesmu Tonija Aničića donosimo u cijelosti:

Kekin arlekin

Ti nisi naš, nisi naš od glave do pete
ti nisi naš, tvoji su izgubili 95.

Nestalo stiha, presušile rime
državna blagajna tvoje je vime
kojega sišeš, iz kojeg ždereš,
a po toj državi stalno sereš

Kad talenta nema, kad rodiš se bez dara,
a koncerti odavno nisu puni
najbrži način da dođeš do para –
samo šta žešće po Hrvatskoj pljuni

Kad nema pjesme, kad nema hita,
a ploče već dugo ne privlače kupce
sjetiš se Juge i druga Tita
pa napuniš odma novinske stupce

Nekad sam, Mile, i ja ti se klanja,
a danas si manji od poslušnog hrčka
od Džinovskog i GAD-a do današnjih sranja
i do Milanovićevog kućnog potrčka

Nekad Bog na Zemlji, nekad ime slavno
ljubimac kolega, publike i kritike
al` bunar ideja je presušio davno
pa se zato hvataš jeftine politike

Dignimo spomenik, dignimo bistu
oportunističkom “antifašistu”
velikom “borcu za ljudska prava”
dok mu je država muzara krava

Bog, domovina, nacija
davno je nestala inspiracija
kažeš “nisam vaš”, al bolje budi kuš
jer, što je “vaš” na srpskom, na hrvatskom je “uš”…

fb/Toni Aničić

Mnoge je kršćane prošlog tjedna zaprepastila činjenica da je Francuska, odlučila unijeti pravo na abortus u francuski Ustav, čime je dozvolila neometanu proizvodnju smrti nerođene djece u krilu zakona, naravno protubožjih.

Kćer Crkve, zemlja mučenika i svetaca

Ono što zapravo iznenađuje nije pravo na abortus već što je to učinila Francuska, zemlja koju se naziva i najstarijom kćeri Katoličke Crkve, zemlja Ivane Orleanske, nebrojenih mučenika i zemlje koja je rodila neke od najvećih svetaca Katoličke Crkve ikada; Male Terezije, svetog Ljudevita Montfortskog, svete Margarete i ukazanje Presvetog Srca Isusova, sv. Katarine Laboure i čudotvorne medaljice, sv. Irineja, sv. Franje Saleškog, sv. Ivana Vianneya,  sv. Roka i mnogih drugih.

To je ono što zapravo boli – đavlovo iživljavanje nad kćerima i sinovima tisućljetne Crkve. To je ono što vrišti kao znak vremena ali i ono što je prorokovao talijanski svetac Ivan Bosco, osnivač salezijanskog reda, apostol mladih ali i  prorok, ispunjen Duhom svetim.

Jedan je od najštovanijih svetaca KC, posebno među mladima kojima je posvetio cijelu službu preko ‘oratorija’ za ‘siromašne mladiće’. Primio je od Boga izvanredne duhovne darove. Proricao je smrti i neke događaje koji su, po ljudskim spoznajama bili nepredvidljivi. Za sebe je rekao: ‘Nemojte me nazivati prorokom dok se stvari koje sam prorekao ne ostvare.’ Živio je, naime od 1815. do 1888. godine.

Jedno od njegovih najpoznatijih proročanstava najavljuje upravo  Francusku u rukama stranaca, kažnjenu a sve to zbog ‘nevjere’ i zala prema čovjeku i Stvoritelju u okrilju zakona.

Proročanstvo Ivana Bosca o Francuskoj

Sveti Ivan Bosco tako je rekao:

‘Rat dolazi s juga, mir sa sjevera. Francuski zakoni više ne prepoznaju Stvoritelja, ali Stvoritelj će se ukazati, te će je posjetiti tri puta sa šibom gnjeva svoga. U prvom posjetu on razbija njezin ponos osvajanjem, pljačkanjem uništene žetve i ubijanjem ljudi i blaga.’

‘U drugom posjetu velika babilonska bludnica koja tjera pristojne ljude da uzdišu i da je zovu bordelom Europe, ostat će bez vođe te će biti žrtva nereda.’

‘Parizu! Parizu! Umjesto da se naoružaš u ime Gospodnje, utvrđuješ se Domovima nemorala. Ti ćeš ih sam uništiti. Tvoj idol, Panteon, bit će sažegnut u pepeo kako bi se ovo ostvarilo: ‘Nasilje, širi laži o meni.’

Tvoji neprijatelji dovest će te do neimaštine, gladi, straha, i učinit će od tebe užas svih naroda. Ah, jao tebi ako ne prepoznaš ruku koja te udara! Želim kazniti nemoral i prezir prema Mojemu Zakonu, govori Gospodin.’

‘U trećem posjetu past ćeš u ruke stranaca. Tvoji neprijatelji izdaleka će promatrati kako tvoje palače gore. Tvoji domovi postat će hrpa ruševina s krvi tvojih heroja kojih više nema.’

izvor: Vjera.hr

Koliko često intervju s vođom nacije postane lekcija povijesti od 1000 godina? Ako živite u Americi, nikad – piše Eric Simmons u konzervativom katoličkom Crisismagazinu.com.

Možete li zamisliti da se američkom političaru postavi pitanje i on započne svoj odgovor: “Pa, 1842. vidjeli smo…” K vragu, naš trenutni predsjednik se čak ne može sjetiti što se dogodilo jučer, a još manje 988. Ali ako intervjuirate ruskog predsjednika Vladimira Putina, takva je rasprava barem moguća, kao što se može vidjeti iz njegovog ovotjednog intervjua s Tuckerom Carlsonom. (Moramo se zapitati koliko je ova opsežna lekcija iz povijesti bila jednostavno fleks; demonstracija da ruski predsjednik može mentalno trčati krugove oko američkog predsjednika.)

Dvosatni intervju bio je fascinantan uvid u um ruskog vođe, nešto što rijetko viđamo ovdje u cenzuriranim Sjedinjenim Državama. Mnogim se Amerikancima to vjerojatno učinilo dosadnim (naslov u Daily Beastu glasio je “Putin umalo izgnjavio Tuckera na smrt dvosatnim satom povijesti“), ali to je zato što naša kolektivna sjećanja jedva sežu nekoliko mjeseci unatrag, a kamoli stotine godina, a naš raspon pažnje ograničen je na 280 znakova i oštrih memeova. Ipak, duboko razumijevanje povijesti neophodno je za razumijevanje naše trenutne svjetske geopolitike.

Zapravo, upravo neznanje povijesti Amerikanaca omogućuje uspješno djelovanje propagandnog stroja naše političke klase. Protekle dvije godine, te Elite i njihovi sluge u korporativnim medijima pretvarali su se da je povijest započela 24. veljače 2022., na dan kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu (ili, kako to Putin kaže, kada je Rusija “pojačala” sukob za koji on kaže da je počeo s ukrajinskim državnim udarom 2014.). Ovo neznanje omogućuje nevjernicima od Hillary Clinton do Georgea Weigela da predstave karikaturalnu verziju onoga što se tamo događa: Putin=Hitler; Rusi=loši, Ukrajinci=dobri; Putin je izvršio invaziju samo zato što ima imperijalne planove nad cijelom Europom.

Upućeni analitičari oduvijek su znali da je ovo smiješna i nepoštena procjena, ali bilo je neophodno da vojno-industrijski kompleks ovdje u SAD-u proda našu ulogu u sukobu američkom narodu. Slanje milijardi dolara u Ukrajinu (od čega velik dio zapravo ide američkim vojnim ugovornim kooperantima) je prihvatljivo samo ako se prodaje kao egzistencijalna prijetnja našoj zemlji, što ona nikada nije bila.

Putinova duga lekcija iz povijesti bila je, naravno, puna praznina i namjerno je uključivala samo događaje zbog kojih Rusija izgleda povoljno. Naravno, tako većina političkih vođa priča povijest: u svjetlu koje je povoljno za vlastitu zemlju. Ipak, povijest koju je ispričao od raspada Sovjetskog Saveza 1991. u biti je točna, a poznavanje tog vremenskog razdoblja ključno je za razumijevanje današnjeg sukoba.

Sjedinjene Države i Zapad opetovano su prekršili obećanja data Rusiji u dobroj vjeri i opetovano su provocirali Rusiju tijekom proteklih 30 godina dosljednim pomicanjem granice NATO-a—zajedno s našim vojnim bazama i projektilima—sve bliže ruskoj granici, protiv jasna upozorenja ruskog vodstva (Putin nije jedini u ruskom vodstvu koji osuđuje ovo širenje).

Da budemo jasni, “izazvano” nije isto što i “opravdano”. Primjećivanje činjeničnosti Putinovog prikaza nedavne povijesti nije obrana ruske invazije na Ukrajinu. No potrebno je priznati ove stvarnosti ako se ikada želi postići mir. Moramo priznati da će Rusija braniti vlastite interese, a zahtijevati njezinu potpunu kapitulaciju je glupa stvar.

Stoga, ako inzistiramo na crtanom prikazu Putina kao modernog Hitlera, nikada nećemo biti voljni sjesti i pregovarati o okončanju ovog krvavog sukoba. Nažalost, upravo se to dogodilo u ožujku 2022., mjesec dana nakon invazije, kada je britanski premijer Boris Johnson (očito u zajednici s Bidenovom administracijom) prisilio Ukrajinu da odbaci mirovnu inicijativu, inicijativu koju je i sama Ukrajina bila spremna potpisati.

Ako inzistiramo na karikaturističkom predstavljanju Putina kao modernog Hitlera, nikada nećemo biti spremni sjesti i pregovarati o okončanju ovog krvavog sukoba.
Ipak, moja svrha ovdje nije ponovno raspravljati o američkoj umiješanosti u sukob Rusije i Ukrajine (već sam to komentirao ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). Umjesto toga treba primijetiti koliko je intervju Tuckera Carlsona bio važan za promicanje mira i kako odražava promjenu krajolika u medijima, promjenu za koju vjerujem da je ključna za mir i slobodu.

Korporacijski mediji rado karikiraju Putina kao razbojničkog diktatora, baš kao što karikiraju Donalda Trumpa kao željenog diktatora. To zadovoljava njihove gospodare u političkoj klasi, pa čine sve što mogu kako bi cenzurirali svoje mete. Lako je nekoga karikirati ako mu nikada ne dopustite da iznese vlastitu točku gledišta.

Ali s porastom alternativnih medija, sposobnost korporativnih medija da se uključe u takvu cenzuru slabi.

(Znam da CNN i drugi kažu da su opetovano tražili intervju s Putinom i da su bili odbijeni. Zamjerate li mu? U samo nekoliko posljednjih mjeseci mediji su odbili emitirati neke od Trumpovih govora i izrezali dijelove intervjua s Robert F. Kennedy, Jr. za koju su tvrdili da je “lažna informacija.”)

Srećom, ljudi se bude za ovu igru. Kao samo jedan od pokazatelja pada korporativnih medija, CNN-u bi trebalo 226 dana da ima onoliko kumulativnih gledatelja u udarnom terminu koliko je imao Carlsonov intervju s Putinom u prvih 17 sati. Sve više i više ljudi odbacuje korporativne medije vođene zvučnim bajtovima i guranjem naracije radi dugotrajnih alternativnih medija otvorenih za različite poglede. Ovo užasava našu vladajuću političku klasu, jer oni znaju što je stanovništvo obrazovanije, slabiji je njihov stisak moći.

Izravno čuti Vladimira Putina je dobra stvar, točka. To ne znači da njegovu priču moramo prihvatiti ništa više nego priču vlastitog predsjednika (Putinove tvrdnje o tome da želi “denacificirati” Ukrajinu, na primjer, izgledaju cinično vođene u propagandne svrhe). Međutim, slušanje “druge strane” omogućuje nam da shvatimo da u svakom sukobu postoji više stajališta, višestruka pritužba i svaka strana ima svoju perspektivu o tome što je dovelo do sukoba i što ga nastavlja. Prepoznavanje te činjenice prvi je korak prema miru, a za intervju s Vladimirom Putinom svi bismo trebali zahvaliti Tuckeru Carlsonu.

Autor: Eric Sammons/The Crisis Magazine

Eric Sammons je glavni urednik časopisa Crisis.