Prijedlog predsjednika Rusije nudi nam da budemo slobodni ljudi, odgovorne nacije i svijet u kojem se poštuje različitost. Pred takvim ponudama trikovi i prijetnje “pljačkaške civilizacije” gube snagu

Negdje na sredini transkripta Putinova govora na Valdajskom forumu (5. listopada 2023.) na pamet mi je pao Samuel Huntington. Novi svijet bit će mjesto susreta civilizacija, tvrde obojica. Doduše, naglasci su različiti – donosi Slobodan Reljić u RT.

foto: Vinipeg Free Press

Posljedica su i protoka vremena (Huntington je govorio prije 30 godina) – Rus najavljuje novi svijet u kojem će Rusija imati jednu od vodećih uloga, a Amerikanac upozorava svoje sugrađane da će se Pax Americana raspasti.

Sukob ili suradnja civilizacija

Politolog s Harvarda, koji je bio i koordinator za planiranje američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, govori o “sukobu civilizacija”, a Putin inzistira da ta “raznolikost i originalnost” vodi odmaku od “bezdušnog univerzalizma novog globalizacija” prema “svijetu na putu sinergije država” – civilizacija, velikih prostranstava, zajednica koje su svjesne da su takve”.

Potpuno svjestan da se čeka glas Rusije u svijetu koji se ubrzano dramatično mijenja, predsjednik Putin navodi kako „civilizacija nije univerzalna konstrukcija, jedna za sve… Svaka se razlikuje od druge, svaka je kulturno samodostatna, crtajući svoja ideološka i vrijednosna načela iz vlastite povijesti i vlastite tradicije“. Govori o osnovi ravnopravnosti u međunarodnim odnosima.

Sukob civilizacija je povijesni tijek, ali veliki procesi imaju rješenja – vrijeme u povijesti kada sukobi prelaze u razdoblja mira i uspostavljanja ravnoteže – kada se mogu usvojiti principi na kojima je izgrađen međunarodni poredak. Za neko povijesno razdoblje.

Putinova ponuda (ili projekcija, kako se vidi) izravna je suprotnost američkom hegemonističkom poretku: “Poštivanje sebe proizlazi iz poštovanja, naravno, drugih, ali također znači i poštovanje drugih.” Dakle, civilizacija nikome ništa ne nameće, ali i ne dopušta da joj išta nedostaje.

Budu li se svi pridržavali upravo ovog pravila, to će osigurati skladan suživot i kreativnu suradnju svih sudionika u međunarodnim odnosima.” Amerika je sada pred ponudom “koja se ne odbija”, ne zato što je prihvatljiva Bidenovoj državi, nego zato što opadajuća sila koja više ne može diktirati uvjete.

Govor kao geopolitička činjenica

Ovo nije bio običan govor. I sigurno je jedan od onih koji će se uzeti zajedno s onim govorom u Münchenu 2007. Tada je Putin najavio da Rusija nema namjeru biti drugorazredna u svjetskim odnosima, a sada je rekao – kako je učinila sve da uđe u situaciju kako bi odredili kako ti odnosi izgledaju. I da to sada radi.

Ovaj govor očito je pripremljen kao zaokružena proklamacija – da svijet vidi alternativu zapadnom sustavu koji ubrzano trune i raspada se.
Rusija se u ovom trenutku drži kao najpogodnija za slanje te poruke.

Mnogi narodi žele biti “odabrani narod” (Božji), a povijest pamti one koji su u tome na neki način uspjeli (u europocentričnom svijetu Židovi, Englezi, Francuzi, Nijemci, sovjetski i američki narod). )… Jer, kako je Fjodor Dostojevski pisao : „Ako veliki narod ne vjeruje da je istina samo u njemu samom, ako ne vjeruje da je on jedini sposoban i pozvan svojom istinom sve uskrsnuti i spasiti, onda je to samo ono što je u narodu sposobno i zvano, odmah se pretvara u etnografski materijal, a ne u veliki narod… Jedini narod “bogonosac” – to je ruski narod.”

Rusi su sada, u tranzicijskom post-američkom svijetu, najvidljivija svijeća na kraju tunela. Koja je tu da stvori tamu i izgubi tvrdoću crnila.

Rusija stoji iza crte povučene ukrajinskom krizom – 10 posto stanovništva s pomahnitalog i netolerantnog Zapada protiv 90 posto svijeta – onih koji podržavaju porast različitosti, a “izvoz demokracije” im postaje nepodnošljiv, razumiju da je neokolonijalizam brutalne ekspanzije “slobodnog tržišta” najbeskrupuloznija pljačka u povijesti, vide da je LGBT ideologija poziv na samoubojstvo…

Takva demokracija, očito je – “ne može se nositi sa svom kompleksnošću procesa”. Što je, pritom, vrlo važno dodati? Pravi učinkovit i otporan državni sustav ne može se nametnuti izvana. Ona prirodno izrasta iz civilizacijskih korijena države i naroda i Rusija je u tom pogledu primjer kako se to događa u životu, u praksi.” (Putin)

Kraj “kraja povijesti”

Ove Putinove riječi pokazuju da je Samuel Huntington bio u pravu kada se 1990-ih javno suprotstavio glupostima svog učenika Francisa Fukuyame, gurnutog u poznato, a zatim histerično podržavano djelo Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992.). Fukuyama je politički (zlo)upotrijebio Hegelovu transcendentnu projekciju “kraja povijesti”. Georg Wilhelm koristio je ovaj izraz da bi opisao uspon liberalne države nakon Francuske revolucije i kao smjer prema kojem se kreće “povijesni napredak”.

Poslije su marksisti “shvatili” da su “kraj povijesti”, a Fukuyamina mudrost bila je da se nakon pada Istočnog bloka 1989. pokazalo “da je marksistička verzija očito pogrešna i da se čini da postoji nema alternative liberalnoj demokraciji”. Priznao je da je bilo “zastrašujućih preokreta u napretku liberalne demokracije u proteklih 15 godina, ali nazadovanje ne znači da je temeljni narativ pogrešan”. Čini se da niti jedna od ponuđenih alternativa nije bolja.”

Ubrzo se taj “narativ” koji je pomahnitali Zapad shvatio kao Božju poruku “izabranom narodu” rasplinuo jer Amerika nije imala povijesne mudrosti za takvu ulogu.

Vladimir Putin se ovom prilikom prisjetio “trenutka kada je moja malenkost dala prijedlog: možda bismo trebali ući u NATO?” Ali ne – NATO-u ne treba takva država”. Postaje jasno da NATO ne traži partnere, već robove, a “našu spremnost na konstruktivnu suradnju… shvatili su kao poniznost, kao pristanak da će novi svjetski poredak graditi oni koji su se proglasili pobjednicima Hladnog Rata”, a od čega su očekivali “da je Rusija spremna ići tuđim putem, da se ne vodi svojim nacionalnim, nego tuđim interesima”. Naravno, to je značilo – ako Rusija, koja je do jučer više od pola stoljeća držala stražu prema Zapadu, mora – onda to pitanje neće postavljati druge, slabije zemlje.

Dok je liberalni Zapad histerično slavio pobjedu nad socijalističkim Istokom, poticao se teror rulje i nije se dopuštalo neslaganje. Ali iz te kulture koja je srušila Istok održavši institut “slobode govora” (i ponude “potrošačkog društva”) mogao bi proizaći i Samuel Huntington. Kao manjina, ali…

“Čisti je arogantan ponos misliti da je zbog pada sovjetskog komunizma Zapad osvojio svijet za sva vremena i da muslimani, Kinezi, Hindusi i drugi hrle prihvatiti zapadni liberalizam kao jedinu alternativu.” Hladnoratovska podjela čovječanstva je gotova. Ostaju temeljne etničke, vjerske i civilizacijske podjele čovječanstva koje stvaraju nove sukobe”, pokvario je zabavu Huntington (tekst Sukob civilizacija iz 1993. u časopisu “Foreign Affairs”, zatim knjiga Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetski poredak, 1996).

„Zapad nije osvojio svijet nadmoći svojih ideja (…) nego svojom nadmoći u primjeni organiziranog nasilja… U omiljenim frazama povjesničara, ꞌekspanzija Zapadaꞌ je završila i ꞌpobuna protiv Zapadaꞌ započela”.
“Ukratko, posthladnoratovski svijet je svijet sedam ili osam velikih civilizacija (podrazumijevati ih kao najšire kulturne cjeline).”

Bitka za definiranje civilizacije

Sada su najočitiji sukobi s pravoslavnom, sinskom (kineskom), hinduističkom i islamskom civilizacijom. Utoliko se slažem sa Samuelom Huntingtonom i onim dijelom američkog društva – manjinom koja je sa svojih pozicija shvatila da “kraja povijesti” neće biti, pogotovo ne poput Fukuyamine šećerne groznice.

Putin će sada pokušati definirati pojam civilizacije na nehuntingtonovski način. Dakle, nije to “kolonijalna interpretacija: postoji neki ‘civilizirani svijet’ koji je uzor drugima, svi moraju slijediti te standarde, primjere, a tko se ne slaže, bit će ga bičem utjeran u ‘civilizaciju’ ‘prosvijetljenog’ majstora.” Ta vremena su prošla i naše poimanje civilizacije je potpuno drugačije.”

Ovdje: “Kao prvo, postoji mnogo civilizacija, a nijedna od njih nije bolja ili gora od druge.” Rasprostranjeni su kao eksponenti težnji svojih kultura i tradicija, svojih naroda. Za svakoga od nas to je nešto drugo. Za mene su to, recimo, nade našeg naroda, mog naroda, čiji sam dio imao sreću postati“.

Predsjednik Rusije pokazao je da je već počelo, jer je u Koncepciji vanjske politike Rusije, usvojenoj ove, 2023. godine, “naša zemlja okarakterizirana kao izvorna država-civilizacija”. Rusi su uvjereni da je “modernom svijetu strano bilo kakvo ujedinjenje, svaka država i društvo želi samostalno kreirati svoj razvojni put. U temelju su: kultura i tradicija, koje počivaju na geografiji, povijesnom iskustvu, prošlom i sadašnjem, te na vrijednostima naroda. Riječ je o složenoj sintezi u čijem se procesu rađa izvorna civilizacijska zajednica. Njegova heterogenost i raznolikost ključ su održivosti i razvoja.”

Time “pitanje identiteta” i “suvereniteta” postaje legitimno. Identiteti su “tisuće raskošnih cvjetova”, a globalizam je mraz koji se mora izbjegavati i čuvati.

Podijelit će se najljepši snovi

Glavni nasljednici Fukuyaminog “kraja povijesti” sada su američka “duboka država” i davoski karneval zlih namjera na čelu s naci-liberalnom figurom Klausom Schwabom. Veliki reset tih zlotvora s idejom da nisu važne ni kultura ni tradicija, jer će čovjek ionako biti spojen na računalo – najavljuju iz operacije s covidom-19 – već pada u vodu. Putinovo resetiranje ide onim što je dojučerašnja zapadna medijska artiljerija opisivala kao staze očajnika koji će biti dovedeni u “red, rad i disciplinu” digitalnog koncentracijskog logora rasprostranjenog po cijeloj kugli zemaljskoj.

U Putinovom resetiranju nalazi se i podsjetnik da je “svijet previše složen i raznolik da bi ga bilo moguće podvrgnuti jednoj shemi, pa čak i ako iza toga stoji moć, ogromna moć Zapada, stoljećima gomilane kolonijalne politike” i svijet postaje svjestan činjenice da “praktički taj stupanj razvoja postignut pljačkom čitavog planeta.

Povijest Zapada zapravo je kronika beskrajne ekspanzije. Zapadni utjecaj u svijetu ogromna je vojno-financijska piramida koja stalno treba novo gorivo – prirodne, tehnološke, ljudske resurse koji pripadaju drugima. Zato Zapad jednostavno ne može stati i ne planira to učiniti”.

„Trenutak prepoznavanja je trenutak buđenja“, primijetio je Walter Benjamin, a danas smo poput onih malih umova koji dopiru do tihih, ali velikih riječi „netko je nekome rekao,/ sanjao sam najljepši san,/ podijelimo to na dva,/ sada je pola sna tvoje/”…

To je najbolja strana povijesti. Suočavamo se s “velikim resetiranjem” podnošljive normalnosti. Voljeli ili ne voljeli Putina, njegov je prijedlog pošten. Jer nudi nam da budemo slobodni ljudi, odgovorne nacije i svijet u kojem se poštuje različitost. Pred takvim ponudama trikovi i prijetnje “pljačkaške civilizacije” gube snagu.
Slobodan Reljić (RT)