Connect with us

Vijesti

Radio za UN, zaređen za svećenika u 58. godini, a danas je misionar Presvetog Sakramenta

Published

on

Pater Justo Lofeudo iz Argentine, promotor danonoćnog klanjanja, ovih dana boravi u Hrvatskoj. Nakon pomoći i savjeta oko otvaranja domaćih kapelica danonoćnog klanjanja koje imamo u Rijeci, Crikvenici i Dubrovniku, pater je pozvan u Split gdje su se vjernici oduševili idejom za otvaranjem ovakve kapelice u njihovom gradu.

Pater Justo putuje svijetom, njegova je misija otvaranje kapelica u kojima se preobražavaju životi vjernika. Nekoliko je puta posjetio Hrvatsku, a ovaj boravak u Rijeci i u Splitu iskoristio je za posjet prijateljima i tom je prilikom za Hrvatsku Katoličku Mrežu progovorio o svom neobičnom pozivu.

PATER JUSTO LOFEUDO (DOLJE DESNO) S PRIJATELJIMA

Pater, Vaš je svećenički poziv neobičan, posvetili ste život otvaranju kapelica danonoćnog klanjanja u cijelom svijetu, kako je došlo do te misije? 

Sjećam se kako su žene spontano bacale marame na tlo kad bih prolazio kroz kapelu s pokaznicom. Kakva vjera!

Danonoćno klanjanje je donedavno bilo “rezervirano” samo za zajednice posvećenog života, tu stvarnost Crkve živjeli su samo redovnici i svećenici. Novost koju donosi misija danonoćnog klanjanja  je da tu stvarnost Crkve sada mogu živjeti i nositi vjernici laici. S tom inicijativom se krenulo nakon II. Vatikanskog koncila, u polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća misiju je započeo pater Martin Lucia, svećenik Kongregacije Presvetih Srdaca Isusova i Marijina. Krenuo je sam, a potom je osnovao zajednicu kojoj i ja danas pripadam. Sve je počelo u Sjedinjenim Američkim Državama, a to je ljudima uvijek iznenađujuće, no Amerikanci su vrlo predani katolici i tamo ima mnoštvo kapelica, preko 500. Nakon Amerike misija se proširila na Filipine i ondje je otvoreno nekoliko stotina kapelica. Zanimljivo, u Koreji smo otvorili preko 100 kapelica. Koreja nije katolička zemlja, ali kršćanstvo raste, katolici ondje rastu! Djelovao sam i u Argentini odakle i sam potječem, potom u Meksiku, ondje su vjernici jako odani. Meksikance mogu, iako su tako kulturološki različiti, usporediti s Poljacima i Hrvatima po vjeri. Znate što me osobito dirnulo, u kapelicama oni nikada ne okreću leđa Presvetom sakramentu, kad izlaze iz kapelice izlaze licem gledajući u Gospodina, to je odlika veoma poniznih ljudi. Sjećam se kako su žene spontano bacale marame na tlo kad bih prolazio kroz kapelu s pokaznicom. Kakva vjera!

Misiju ste nakon Meksika proširili u Europom?

U Španjolsku sam stigao 2003. godine. Otvorena je prva kapelica, doduše nešto slično osnovao je sv. don Ivan Bosco u Tibidabu, no ipak nije isto. Odande sam pošao u Italiju, Rumunjsku, Hrvatsku, Mađarsku, Poljsku, Austriju… Prošle godine bio sam u Švicarskoj i Nizozemskoj.

Azija je nevjerojatna, primjerice Koreja i Kina, zemlje u kojima je na snazi veliki progon katolika danas gore za Krista

Prošli ste cijeli svijet otvarajući kapelice i govoreći o klanjanju, svakako ste relevantni za odgovoriti nam na pitanje:  kad se razmotri stvarno stanje “na terenu” – u kakvom je duhovnom stanju Europa? 

Ako kažemo Europa mi nužno moramo govoriti o zemljama u Europi jer primjerice Španjolska i Hrvatska se uvelike razlikuju. Jednu stvar možemo sa sigurnošću reći; neke su zemlje zapale u religijsku hladnoću. Primjerice, u Španjolskoj je religioznost u velikom padu, nema uopće mladih ljudi u Crkvi. Italija nije što je nekada bila, ali nije tako daleko otišla kao Španjolska. O zemljama poput Nizozemske neću ni govoriti, ondje ima puno hereze, sinkretizma, protestantiziranja katoličke Crkve, ali vidio sam ondje i mlade ljude koji se bore, traže, odlučuju se za Isusa u Presvetom sakramentu, nema ih mnogo, ali traže i bore se.

Amerika, Azija i Afrika su sada preuzele vodstvo pred Europom i danas one izgaraju za Krista. Azija je nevjerojatna, primjerice Koreja i Kina, zemlje u kojima je na snazi veliki progon katolika danas gore za Krista.

Možda gore baš zbog progona? 

Da, mi smo se u Europi već naviknuli na Crkvu, na dostupnost mise i blizinu crkava. Ne samo to, značajan faktor je i ono što zovemo prosperitetom, život iz snova – način života u kojem imamo sve, ništa i nikoga ne trebamo, ne trebamo Boga. Znanost nam daje sve što želimo. To nije san, to je noćna mora. Jedna od dobrih strana koronavirusa je da su ljudi u posljednje vrijeme prodrmani iz tog sna.

Mislite li da nam je COVID 19 otvorio oči?

Što smo vidjeli kad je nastupio virus? Strah! A strah vam je proporcionalan s nevjerom. Što više straha manje vjere, što više vjere manje straha. Ljudi su preplašeni. U mnogim zemljama zatvorene su crkve. Ljudi ne idu u crkvu kao da je to jedino mjesto na kojem se možete zaraziti virusom, ljudi od straha neće ući u crkvu, ali će se družiti u kafiću pored crkve.
Moramo biti vrlo oprezni kakvu poruku takvim postupcima zatvaranja crkava šaljemo našim vjernicima!

Što učiniti, a ostati odgovoran? 

Poljski biskupi su sjajno postupili. Nisu zatvorili crkve već imaju više dnevnih misa kako bi se mogao uvijek održavati dovoljan razmak. Mi jako dobro znamo tko će nas štititi i spasiti – Gospodin.

Iznenađujuće je kako smo reagirali, je li reakcija povlačenja naroda iz crkava i zatvaranja bila doista izazvana strahom od bolesti ili nas je zatvorio strah od krivice? 

To je strah, kako god okrenete. Da, bio je prisutan i strah Crkve – ako učinimo ovo ili ne učinimo ono oni će nas optužiti. To je strah od optužbe, to je ucjena, ali mi se ne možemo dati ucijeniti, jer sjetimo se tko optužuje? Pa to je Đavao, on optužuje braću našu! Mi ćemo činiti ono što nam je činiti.

Pater Justo Lofeudo s prijateljima

Imate više no zanimljiv životni put. Kako ste osjetili svećeničko zvanje i prepoznali karizmu da posvetite život klanjanju?  

To je Božji poziv. Poziv se razaznaje tek kad pogledate život unatrag i tada mnoge stvari postanu logične. Poziv se dogodio mnogo ranije, no ja nisam odmah shvaćao na što sam točno pozvan. Gospa, naša Majka Međugorska, bila je za mene ključna, pozvala me u klanjanju. Zanimljivo, mnogi će vam nakon hodočašća u Međugorje reći da im je od svega klanjanje ostalo najznačajnije u srcu.

Zamislite, kad je emitiran taj intervju otvorile su se tri kapelice danonoćnog klanjanja kao plod našeg razgovora. To je za mene bio životni preokret

Odlučujuće za prepoznavanje moje karizme, moje životne misije, bilo je upoznavanje s patrom Martinom Luciom (koji je započeo s otvaranjem kapelica danonoćnog klanjanja). Naime, vodio sam radijske emisije u Argentini i netko mi je predložio da intervjuiram tog svećenika. Ništa nisam znao o njemu, ali pozvao sam ga u goste. Za mene je to bio ključan trenutak u životu, u tijeku tog intervjua nešto me duboko dotaknulo. Dok je govorio sve je u meni gorjelo da je baš ovo o čemu on govori ono što ja želim raditi. To je bila moja karizma! Zamislite, kad je emitiran taj intervju otvorile su se tri kapelice danonoćnog klanjanja kao plod našeg razgovora. To je za mene bio životni preokret, znao sam da je to to i ništa drugo osim toga nije za mene. Bilo je više nego uvjerljivo ono što je govorio, to je bila moja istina. Iako nisam to rekao – ja sam toga trenutka konačno našao što sam tražio!

Koliko dugo ste tražili?

Vjerojatno cijeli život. Mnogo godina i puno puta sam tražio izvan Crkve. Još kao dijete govorio sam svojoj majci da osjećam prazninu u prsima, nekakav vakuum, nisam mogao to objasniti. Kasnije, u mom profesionalnom životu postigao sam sve, imao sam sjajnu karijeru, novac, putovanja, vožnju prvim razredom i hotele s pet zvjezdica, ali – nije mi bilo stalo do toga. Imao sam sve, ali ostala je tu ta jedna praznina, nešto je snažno nedostajalo, ostao je uvijek prisutan taj vakuum i nije ga moglo ispuniti ništa od onoga što sam živio. Kada sam bio na vrhuncu što se tiče dobi i karijere rekao sam sebi – vidiš kako brzo napreduješ, ideš samo naprijed i još više i uvijek naprijed, ali – što dalje? Postat ću predsjednik cijele kompanije. I što onda? I što nakon toga? To neće ispuniti moj vakuum. Stoga, mnogo sam godina znao što ne želim, ali nisam znao što želim. Sve do tada. Ovaj intervju bio je službeni početak mog obraćenja.

Koliko ste godina imali? 

48 godina.

S koliko ste godina zaređeni za svećenika?

Zaređen sam u  58. godini. Sad mi je 79 godina! Da, mnogi mi ne vjeruju kad me susretnu i kažem koliko mi je doista godina, no samo im posvjedočim da ova snaga dolazi direktno od Boga.

U 79. godini vi bez ikakvih poteškoća nastavljate put svijetom? 

Tako je, sve do posljednje minute moga života. Dok Gospodin ne kaže – sada stani. Pa ja sam toliko vremena izgubio, moram sve nadoknaditi.

Kako je izgledalo vaših 48 godina bez svijesti o Kristu? 

Užasno! Kao dva različita života. Ja sam se rodio tek kad sam upoznao Krista. Ja sam tražio Boga, ali tražio sam ga u filozofiji, u ontološkim principima, u različitim disciplinama, u čitanju i pisanju bilješki – ispisao sam čak 11 bilježnica bilješki, a Bog je bio tako milostiv i milosrdan prema meni i govorio mi – nećeš me tako pronaći. Točno je ono što je rekao Pascal – bog filozofije nije Bog spasenja. Ono što me konačno odvelo k Bogu bilo je Međugorje.

Kako ste došli do Međugorja?

Živio sam tada u Italiji, u Veroni, ondje sam upoznao čovjeka koji je organizirao hodočašća u Međugorje, radio sam tada za Ujedinjene Narode kao inženjer konzultant. Potom sam preselio u Bergamo i ondje je neki drugi čovjek imao mali kombi i svakoga dana preko puta mog stana iz njega na razglas oglašavao da se Gospa ukazuje u Međugorju. Ja ništa nisam znao, ni tko je Gospa Međugorska, ni kako se izgovara Međugorje, ali ta stalna prisutnost Međugorja gdje god bih pošao me potaknula da odem do crkve, osjećao sam ondje neki mir. Potom sam naletio na oglas o Međugorju u novinama, ušao bih u metro i netko bi mi uručio poruku iz Međugorja…. razmišljao sam zašto me to Međugorje, zašto me Gospa tako prati. Srce mi je razmišljajući govorilo da je ono što se ondje događa istina. Na koncu sam se odazvao na hodočašće, netko je odustao od puta i ja sam dobio mjesto. Međugorje je bilo točno ono što sam trebao, vratio sam se izmijenjen. Molio sam, postio. Ondje sam primio svoj poziv, ali nisam ga znao odmah prepoznati, kako sam i rekao.

Bili ste kemijski inženjer?

Da, više od 20 godina. I iskusio sam sve plodove uspjeha u tom poslu i sve plodove visokih pozicija. Volio sam svoj posao, ali meni to nije bilo dovoljno, posao ne može biti smisao života. Smisao mog života je bilo potpuno posvećenje.

Posebno ste vezani za Gospu?

Da, odavno sam se posvetio Gospi, ali poseban trenutak se dogodio u trenutku mog ređenja. Kad je biskup položio ruke na mene posvetio sam svoje svećeništvo Gospi i ono pripada njoj kako bih bio sav i svet za Krista. Ona je meni sve. U Međugorje idem stalno, neplanirano, usputno…. Ona nam je tako blizu, svima nama. Sveci su nam tako blizu! Gospodin je tu.

Svaki dan  ste pred Presvetim sakramentom?

Slatka je to dužnost, svaki dan minimalno 2 sata ja i moja braća provodimo pred Presvetim sakramentom. Mi smo svećenici koji donose klanjanje drugima. “Dođite k meni”, to je Njegov poziv i onda ono što primimo kod Njega nosimo ljudima. Ono što smo dobili u kontemplaciji nosimo drugima.

Znamo li mi kako biti pred Presvetim sakramentom? Često se vjernici požale kako im je sat vremena klanjanja predugo ili im postane dosadno, ne znaju što bi radili, što savjetujete?

Prije svega savjetujem; ako mislite da vam je sat vremena previše samo zato – jer je previše, jer ćete zuriti uokolo po kapeli – uzmite si dva sata! Nećete više misliti na vrijeme. Možete činiti mnogo stvari no najvažnije je da učinite – NIŠTA. Kod klanjanja je najvažnije da pustimo Gospodina da radi na nama. Vrijeme koje provodite pred Presvetim je vrijeme transformacije. To se ne primjećuje, baš kao kad ste izloženi pod suncem, htjeli vi to ili ne izgorjet ćete. Ista stvar se događa na klanjanju. Vi ste ondje iz vjere i iz ljubavi, bez obzira što je ta vjera možda vrlo mizerna i ljubavi je malo, ali – ondje ste i Bog radi na vama. Mi smo u zabludi kad mislimo što moramo učiniti, kad mislimo da mi trebamo moliti ili govoriti pred Presvetim, najvažnije je – ne činiti ništa. Ne upadajte u zabludu da gubite vrijeme. Ovdje aktivnost nije na vama nego na Gospodinu. On radi. Vi uklonite zapreke i pustite ga da radi. Zapreka je buka: unutarnja i vanjska tišina se mora postići; misli, brige… sve isključite, predajte se Gospodinu.

Možete moliti krunicu u tišini, slaviti Gospodina Psalmima, čitati Riječ Božju, obaviti lectio divina – jer On vam govori, odgovorite mu na temelju Riječi. Možete moliti tako da tražite nešto za sebe, zagovarajte za druge. Izvršimo zadovoljštinu – to je vrlo važno, onako kako je tražio anđeo od pastirčića u Fatimi: klanjajmo se za sve uvrede nanesene Gospodinu, svetogrđa i ravnodušnosti. Molite za grešnike. Samim time što ste ondje sjetite se da će mnogi susresti Gospodina, zbog vas će vrata ostati otvorena.

Životi se mijenjaju kad se u svoj duhovni život uvedemo klanjanje?

Da, jer niste vi oni koji nešto činite nego vas Gospodin mijenja. Događaju se prave preobrazbe!
Sjećam se jedne djevojke koja se zaplela u sotonizam i izašla iz toga. Svaki dan je išla na misu, ali imala je stalno nekakvu mržnju u očima, bila je jako ljuta na svećenike, moj prijatelj svećenik joj je rekao da počne s klanjanjem, dao joj je u zadatak da svaki dan provede sat vremena pred Presvetim sakramentom u klanjanju. Vidio sam je nakon 3 mjeseca. Njezine su oči bile poput janjeta, čiste. Bila je potpuno promijenjena! Tko je napravio posao, tko ju je potpuno oslobodio? Gospodin. Samo boravak pred Njime. Mi pogrešno mislimo kad se uvjeravamo da mi moramo nešto govoriti ili raditi, samo ušutite i budite tamo. Primit ćete nadahnuća, ideje, razlučit ćete ono što niste mogli sami… Držite se Euharistije, klanjanja, Marije, krunice…i nema straha za vas, poručuje p. Justo za HKM.

Sestra M. Benedikta Krapić/

Advertisement

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved