Connect with us

Istaknuto

Ratni zločini Armije BiH nad Hrvatima u Domovinskom ratu (1992. – 1995.)

Published

on

Slika 1. Naslovnica knjige Zločin s pečatom (MJ)

Zločini Hrvata u Bosni i Hercegovini (BiH) su jako dobro poznati (naročiti Ahmići i Stupni Dol) jer su mediji o njima mnogo izvještavali ali o zločinima nad Hrvatima se mnogo manje zna jer su prešućeni i ono što je najžalosnije nisu procesuirani niti u Haagu, niti u BiH. Manje su poznati bošnjački zločini (Armija BiH) nad Hrvatima u BiH: u Uskoplju, Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča, Trusini, granatiranje Viteza, zločin u Miletićima, zločinima kod Jablanice i Konjica, zločini u Sarajevu i drugdje.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1991. – 1995.) stradalo je 8.383 osoba hrvatske nacionalnosti. Hrvati, njih 3261, su bili žrtve ratnog zločina. Srbi su ubili 2.033 osoba a Bošnjaci 1.228. pripadnika hrvatske nacionalnosti.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1991. – 1995. godine sukobljene strane bili su Srbi, Hrvati i Muslimani (Bošnjaci). Sve tri strane su počinile ratne zločine, imale logore i vršile etničko čišćenje. Srbi su najveći krivci jer su izvršili agresiju prvo na Hrvatsku, a zatim na BiH. Oni su počinili najviše zločina, zatim slijede Muslimani po broju učinjenih zločina pa Hrvati. Hrvati su također napravili ratne zločine, ali u daleko manjem obimu nego Srbi i Muslimani. Stradanje Bošnjaka je bilo najveće ali to nije opravdanje za počinjene zločine. Ratni zločini Bošnjaka-Muslimana nad Hrvatima su: ubijanje civila i zarobljenih vojnika HVO-a, fizičko i psihičko maltretiranje zatočenika, etničko čišćenje, otvaranje logora i držanje zatočenika u nehumanim uvjetima, prisilni rad zatočenika, prisilno vađenje krvi zatočenicima, silovanje zatočenika i zatočenica i drugo. Pripadnici Armije BiH su pljačkali, palili i uništavali domove Hrvata, uništavali su gospodarske i sakralne objekte. Bošnjaci-muslimani svoje logore prešućuju i negiraju što je sramotno. Također svoje logore nazivaju sabirnim centrima što nije točno, a logore Hrvata i Srba nazivaju logorima. Svjedočanstva bivših zatočenika daju pravu sliku o muslimanskim logorima i zločinima koji su tamo počinjeni.

Tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba Armija BiH, mudžahedini i muslimanski fundamentalisti izvršili su ratni zločin nad 1.228 pripadnika hrvatske nacionalnosti (definicija ratnog zločina, vidi: ratni zločin – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 20. 1. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51956

Najviše bošnjačkih (muslimanskih) i hrvatskih ratnih zločina napravljeno je za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba (1992. – 1994.). Muslimansko-hrvatski sukob bio je na prostoru 20 općina u BiH: Bugojno, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Jablanica, Kakanj, Kiseljak, Konjic, Kreševo, Maglaj, Mostar, Novi Travnik, Rama, Travnik, Vareš, Visoko, Vitez, Zavidovići, Zenica i Žepče.

Na prostoru tih 20 općina je 1991.godine, prije rata u BiH, živjelo 863.000 stanovnika, od čega 254.000 Hrvata, 417.000 Muslimana, 120.000 Srba i 71.000 pripadnika ostalih nacionalnosti.

U Bosanskoj Posavini, Sarajevu i Bihaću nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka što se rijetko navodi. U pojedinim sredinama gdje je bilo sukoba bilo je i svijetlih primjera pomaganja i zaštite susjeda ali premalo.

Usporedba popisa stanovništva iz 1991. i popisa iz 2013. godine pokazuje kako su Bošnjaci-muslimani izvršili etničko čišćenje i Hrvata i Srba. Bošnjaci-muslimani protjerali su 144.000 Hrvata. Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH i drugi izvori navode slične podatke o broju stradalih tijekom rata od 1991. do 1995.:

  • poginulih civila 33.071; poginulih vojnika Armije BiH: 31.270; ukupno: 64.341.
  • poginulih civila: 2.163; poginulih vojnika: 5.439; ukupno:7.602.
  • poginulih civila: 4.075; poginulih vojnika: 20.649; ukupno: 24.724.

Ukupno žrtava u BiH u ratu od 1991. do 1995. godine je 95.940, od toga 62.013 (64,4%) Bošnjaka, 24.953 (26%) Srba, 8.403 (8,76%) Hrvata i 571 (0,60%) ostalih (prema Mirsadu Tokaču, Bosanska knjiga mrtvih). Ukupan broj poginulih, ubijenih se kreće od 97.000 do 104.000. prema mišljenju većine istraživača za razliku od politikanata koji navode broj od 250.000 bošnjačkih žrtava.

Kronologija zločina bošnjačko-muslimanske armije, tzv. Armije BiH, nad Hrvatima:

  • 20. listopada 1992. ubijen je zapovjednik “Travničke brigade HVO-a” Ivica Stojak. , ubijen je mučki s leđa u automobilu na kontrolnom punktu, njegov pomoćni Zvonko Gašu ranjen je u glavu.
  • 23. listopada 1992. godine kod sela Dobrošin (općina Prozor) pripadnici Armije BiH iz zasjede su ubili četvoricu pripadnika HVO-a.
  • 12. siječnja 1993. godine muslimanske snage izvršile su pokolj Hrvata u selu Lužane (Uskoplje), ubili su i masakrirali 30 civila.
  • 19. siječnja 1993. u selu Gusti Grab (općina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali su 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.
  • 26. siječnja 1993. u selu Dusina (Lašvanska dolina) otet je zapovjednik HVO-a i 4 njegova pratitelja. Oteti pripadnici HVO su ubijeni, u njih je ispaljeno više od 500 metaka. Ubijeno je još 5 civila. Etnički je očišćeno nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…), prognano je više od 3.000 osoba (Hrvata), a dio civila je korišten kao živi vojni štit. Inače, iz travničke općine postrojbe Armije BiH protjerale su 19.600 Hrvata.
  • 17. ožujka 1993. g. na raskrižju puta u Docu na/L za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. O tom ubojstvu je sačinjen zapisnik o očevidu od strane Općinskog suda u Travniku u kome je detaljno opisan način svirepe egzekucije ove dvojice mladića.
  • 23. ožujka 1993. u Orlištu (Konjic) ubijena su 4 civila u dobi izmedju 70 i 80 godina.
  • 5. travnja 1993. u Sušnju (Zenica) ubijeno je 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO-a.
  • 6. travnja 1993. u svom stanu u gradu mučki je ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić.
  • 9. travnja 1993.g. u Travniku je uhićeno više od 40 uglednih Hrvata. Uhićeni su u svojim stanovima, kućama ili na ulici. Bila je to prava hajka – lov na Hrvate. Svi oni su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi.
  • 16. travnja 1993. Trusina (Konjic), Armija BiH ubila je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika. (Isti dan kada je hrvatska postrojba napravila zločin u Ahmićima. O Ahmićima je pisano i kazivano jako mnogo, a o zločinu u Trusini se nije pisalo niti govorilo!, mediji su Armiće spomenuli 998 puta a Trusinu samo 2 puta). Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.
  • 17. travnja 1993. Bilivode (Zenica) ubijena 4 civila, tijela spaljena.
  • 18. travnja 1993. Grm (Zenica) ubijeno 6 civila. Tri starca živa spaljena.
  • 20. travnja 1993. godine “u po bijela dana”, u svom stanu, u centru grada (Travnik) kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena je umirovljenica Danica Gašo, supruga ranjenog (20. listopada 1992.) Zvonke Gaše.
  • 22. travnja 1993. Zločin u Vrcima kod Konjica 6 osoba ubijeno.
  • 23. travnja 1993. Počulice kod Viteza, ubijene tri osobe i više ranjenih.
  • 24. travnja 1993. u Miletićima (Travnik) ubijeno 5 civila. To je bilo selo od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije BiH, muslimasko-bošnjačko stanovništvo ili bilo koga drugog. Dvojica ubijenih su bili pripadnici vjerske sekte «Jehovini svjedoci» i ni pod koju cijenu ne bi uzeli oružje u ruke. Svi ostali mještani, njih 30-tak, muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad.
  • 8. lipnja 1993. Čukle (Travnik) ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
  • 8. lipnja 1993. Krpeljići (Travnik) ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu te ih prebacio u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.
  • 8. lipnja 1993. Maljine na lokalitetu Bikoše (Travnik), streljano 30 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
  • 10. lipnja 1993. ispaljena je minobacačka granata na dječje igralište u Vitezu. Poginulo je 8-ro djece (dob od 9 do 15 godina) hrvatske nacionalnosti, a 6 ih je ranjeno.
  • 13. lipnja 1993. Kraljeva Sutjeska (Kakanj) ubijena 4 civila.
  • 13. lipnja 1993. Drenovnik (Kakanj) ubijeno 17 civila (žena, djece, staraca).
  • 13. lipnja 1993. Slapnica (Kakanj) ubijeno 9 civila.
  • 16. lipnja 1993. Busovačke Staje (Busovača), ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 vojnika HVO-a pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).
  • 17. lipnja 1993. Gojakovac (Kiseljak) ubijeno 6 Hrvata i 3 Srbina.
  • 18. lipnja 1993. Ljubinci, zaselak Jurići, ubijene 3 osobe.
  • Zločin u Vrbanji naziv je za ratni zločin koji se dogodio u srpnju 1993., tijekom agresije Armije RBiH na Hrvate u Srednjoj Bosni. Zločin su počinili vojnici Armije BiH i mudžahedini. Vrbanja je bila jedno od ključnih točaka u hrvatsko-bošnjačkom sukobu na području općine Bugojno. Na punktu u Vrbanji 10. srpnja 1993. pripadnici Armije RBiH zaustavili su vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. U toj pucnjavi ubijena su tri vojnika HVO-a. Jedan od mudžahedina poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo je u lokvu krvi ubijenih i obrednom se zahvalom klanjao Alahu. Sedam dana poslije, 17. srpnja 1993. hrvatski civil ubijen je dok se vozio u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja kroz Vrbanju.
  • 28. srpnja 1993. Doljani (Jablanica) ubijeno 37 osoba (8 civila i 29 vojnih obveznika). Osobe su ubijene u jeku žetvenih radova, bili su bez naoružanja. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
  • Srpanj / kolovoz 1993. Bugojno (točan datum nepoznat) ubijen 21 pripadnik HVO-a. Ratni zarobljenici evidentirani od Međunarodnog Crvenog križa.

Na području općine Bugojno izvršeno je etničko čišćenje, od 15.993 Hrvata prije sukoba iza sukoba ih je ostalo 1.374. Ubijeno je 119 Hrvata, a ostali su protjerani. Na stadionu NK Iskra bilo je 292 zatočenika, a 21 je nestao. Opljačkano je 3.000 kuća, minirano je 1.480, a oštećeno 1.070 kuća. U gradu su uništena sva katolička groblja.

  • 16. kolovoza 1993. selo Kiseljak (općina Žepče) ubijena su 42 civila (među ubijenima je bilo i djece), a 23 civila je Armija BiH koristila kao živi štit pri izvlačenju iz sela. Kasnije su civili razmijenjeni za vojnike Armije BiH.
  • 5. rujna 1993. Zabilje (Vitez) ubijeno 13 zarobljenih osoba  (4 civila i 9 vojnika HVO-a).
  • 9. rujna 1993. Grabovica (Mostar) ubijena 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica nalazilo se pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra. Selo Grabovica je bilo udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.
  • 9/10. rujna 1993. Vrbica kod Zavidovića ubijeno je 6 civila.
  • 14. rujna 1993. u Uzdolu (općina Prozor) ubijena je 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO-a). Mnogi su dobili metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće su spaljene, crkva i župni ured su teško stradali. Mrtva tjelesa djece i staraca su masakrirana.
  • 16. rujna 1993. Hudsko, zarobljeno 25 vojnika HVO-a. Ubijena su 22 vojnika, a tri su zatočena u logoru.
  • 18. listopada 1993. u Kopijarima ubijeno 6 civila i nepoznat broj pripadnika HVO-a.
  • 30. listopada 1993. u Varešu, ubijeno 17 civila koji su ostali u mjestu. U selu Borovica zapaljeno je 320 obiteljskih kuća.
  • 13. studenog 1993. u Fojnici u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja ubijeni su fra Nikica Miličević- župnik i gvardijan samostana te fra Leon Mato Migić, njegov zamjenik. Ubili su ih pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316. brigada). Ubojica: Miralem Čengić, i njegovi saučesnici Nedim Zerdu, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Osuđeni su ali ih je Alija Izetbegović pomilovao.
  • 22. prosinca 1993. zločin u Križančevu selu, ubijene su 64 osobe (vojnici i civili). Vojnici Armije BiH su u selu ukupno ubili 74 osobe (vojnici i civili, dio vojnika je bio zarobljen a potom likvidiran). Nitko nije odgovarao za likvidaciju 74 osobe. U cijeloj Lašvanskoj dolini za vrijeme opsada, 316 dana, ubijeno je ukupno 653 vojnika i civila, a među njima i 21 dijete.
  • 9. siječnja 1994. Armija BiH upala je u selo Buhine Kuće (Vitez) te ubila 26 osoba (civila i vojnika), ranjeno ih je 35, a 13 žena odvedeno je u susjedno Sivrino Selo gdje su zatvorene u logor i mučene. Pripadnici odreda ‘El Mudžahid’ (iz sastava 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH) i specijalci MUP-a “RBIH” kojima je zapovijedao Dragan Vikić su počinili zločin.
  • Bilo je još mnogo pojedinačnih zločina koji ovdje nisu spomenuti.

Ratni zločin je napravljen u općinama: Bugojno 121 žrtva, Busovača 50 žrtava, Čapljina 16 žrtava, Fojnica 30 žrtava, GornjiVakuf/Uskoplje 20 žrtava, Jablanica 52 žrtve, Kakanj 68 žrtava, Kiseljak 28 žrtava, Ključ 2 žrtve, Konjic 99 žrtava, Kreševo 6 žrtava, Maglaj 26 žrtava, Mostar 100 žrtava, Novi Travnik 62 žrtve, Prozor-Rama 69 žrtava, Travnik 99 žrtava, Vareš 56 žrtava, Vitez 166 žrtava, Zavidovići 36 žrtava, Zenica 87 žrtava, Žepče 26 žrtava, Bihać 1 žrtva, Sarajevo 1 žrtva (u Sarajevu su Bošnjaci-muslimani napravili više zločina nad Hrvatima).

Logori Armije BiH

Sve zaraćene strane u BiH imale su koncentracijske logore i sabirna mjesta (centre) za zatočenike (civile i zarobljene vojnike). Armija BiH je tijekom rata imala 331 logor i mjesto zatočenja za Hrvate u 23 općine. Ukupno je bilo zatočeno u logorima i sabirnim mjestima više od 14.444 Hrvata. Zatočenih vojnika bilo je oko 4.089, a civila više od 10.000. U logorima Armije BiH ubijena su 632 zatočenika Hrvata. (O logorima je napisana dodatna crtica).

Bivši logoraši svjedočili su o uvjetima života i o torturi u logorima Armije BiH. Svoje iskaze su dali pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i pred lokalnim sudovima BiH. Neka svjedočanstva su i objavljena. Bivši logoraš Marić navodi: „Ljudi su ubijani, žene silovane, torture su se vršile na sve moguće načine. Ljudi su redovito premlaćivani, seksualno zlostavljani. Dovođeni su ljudi iz Grabovice, Doljana, Hercegovine, Bosne i svi su prošli strašne traume“.

Žalosno je i neprihvatljivo da Bošnjaci-muslimani negiraju postojanje logora Armije BiH. Tužiteljstvo BiH je 2013. godine logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Ta sramotna odluka ne mijenja činjenicu da je Armija BiH imale koncentracijske logore u kojima su ljudi ubijani, ozljeđivani, maltretirani, silovani, tjerani na prisilni rad, prisiljavani na davanje krvi, izgladnjivani i psihički maltretirani. Bošnjaci imaju dvostruki kriterij pa zatočeničke centre Hrvata (Heliodrom, Dretelj, Gabela) i zatočeničke centre Srba (Manjača, Omarska, Keraterm itd. ) naziva logorima, a svoje logore nazivaju sabirnim centrima. Nisu sva mjesta zatočenja bila logori u pravom smislu riječi ali negirati postojanje logora je neprihvatljivo i sramotno. Muslimanski logori (logori Armije BiH) su evidentirani od Crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija. Još treba naglasiti da humanitarci nisu mogli posjetiti logore Armije BiH bez dopuštenja Harisa Silajdžića. Na taj način su skrivali činjenice i istinu o svojim logorina i uvjetima u njima.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu bio je politički sud pa zbog politike nija procesurao zločine nad Hrvatima. Hrvatski vojni i politički dužnosnici su na sudu u Haagu osuđemi na 111 godina zatvora, a muslimanski dužnosnici su osuđeni na samo 5,5 godina zatvora što najbolje govori o kakvom se sudu radilo. Sud nije dopustio iznošenje cjelovite obranei i dokaza kojima se negirala optužnica. Slučaj Kupreškić, kada se optuženi nevini ljudi, je dobar primjer o kakvom se sudu radi. Tužilaštvo BiH je procesuiralo vrlo mali broj počinitelja zločina nad Hrvatima iako je još od 1994. imalo prijave i dokumentaciju o počinjenim zločinima od strane muslimanskih postrojbi i mudžahedina koji su bili u sastavu Armije BiH.

Izvori:

  • Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
  • Dossier : Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BIH 1992.-1994. / skupina autora. -Mostar : Centar za istraživanje i dokumentaciju, 1999. –
  • Ivan Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.
  • Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II.  Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
  • Ljubomir Škrinjar, Petera Horvatić, Zlatko Pintar i drugi.

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

on

Zastave LGBT ne mogu  samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da,  on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o  grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika  Republike Hrvatske  ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18  Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući  prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti  Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile  IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov  IDS-a, po istarskim gradovima vijore se  na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved