Connect with us

Hrvatska pravoslavna crkva

S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

Published

on

Crnogorski znanstvenik i zagrepčanin Savić Marković Štedimlija uvodi nas u svijet pravoslavlja u Hrvatskoj, i daje odgovore na pitanja tko su hrvatski pravoslavci, otkuda dolaze, tko su hrvatski pravoslavci danas, što je s položajem pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, i kako su hrvatski pravoslavci početkom 20. st. nasilnim činima državnog terorizma postali Srbi koji su u 20. st. instrumentalizirani od Beograda u pobunama i ratovima protiv svoje jedine, hrvatske, domovine jer druge domovine nemaju dok im je Srbija vazda bila uvijek zla maćeha ali nikada u povijesti domovina.

RASKOLI

Povijest pravoslavlja i katoličanstva počinje raskolom Crkve sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, i od tada postoji raskol u kršćanstvu, ali i ekumenski dijalog, i obje pojave traju do danas. Od tada do danas je unutar katoličkog dijela kršćanstva došlo u Europi do raskola na katolike i protestante (koji se još nazivaju evangelisti, luterani), te bogumile ili patarene u Francuskoj, Bosni, i Bugarskoj, kao i hugenoti u Francuskoj koji su zbog pritiska katoličkih vladara i papa bili prisiljeni iseliti u Sjevernu Ameriku dok su hrvatski patareni u Bosni nakon nekoliko križarskih pohoda ugarskih katoličkih vladara protiv njih prešli iz protesta zbog uzastopnih progona kolektivno na islam i muslimansku vjeru kada je „Bosna šaptom pala“ (1463.), a patareni u Francuskoj, zvani katari, istrebljeni su u križarskom pohodu još početkom 14. stoljeća. Poznatim (razvratnim i kaznenim) činima engleskoga kralja Henrika VIII se od Rimokatoličke crkve odvojila i Crkva u Engleza, postavši anglikanska Crkva, a „frakcije“ te Crkve su nakon otkrića Amerike počele djelovati na sjevernom dijelu toga kontinenta, te se nazivaju baptistima, mormonima i dr. od kojih svaka vjerska skupina ima svoju vlastitu Crkvu odnosno crkvenu organizaciju. Grkokatolička crkva, koja primjerice postoji u Ukrajini gdje ima oko 40 milijuna pripadnika, a koja postoji i u Hrvatskoj, nije nastala kao produkt raskola u Rimokatoličkoj crkvi nego suprotno, kao produkt ljubavi i mira, naime, kao pravoslavna Crkva koja se dragovoljno pripojila Rimokatoličkoj crkvi, priznavši papu odnosno Svetu stolicu u Rimu kao vrhovnog vjerskog poglavara i nasljednika Svetog Petra na Zemlji. Grkokatolici su u crkvenoj službi Božijoj zadržali pravoslavne običaje, s tom razlikom da u odnosu prema pravoslavnim Crkvama širom Europe, Amerike i Australije priznaju papu. Pravoslavlje je pak potpuno rascjepkano na zasebne crkvene organizacije, raspoređene po različitim zemljama, a rascjepkane su posebno nakon pada središnje pravoslavne metropole i pravoslavnog središta Carigrada (Bizanta) pod Osmansko Carstvo 1453. godine. Nakon toga središte pravoslavnoga svijeta seli u Rusiju gdje se nalazi i danas, iako uništavano i sputavano u 20. stoljeću od bezbožnog komunizma. Uglavnom, pravoslavne crkvene organizacije su zasebne ili autokefalne i teritorijalno-nacionalno određene. Tako postoji Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, i u najnovije vrijeme opet rekonstituirana Crnogorska pravoslavna crkva, i Makedonska pravoslavna crkva, s time da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu, a pravilo u svijetu pravoslavlja je da jedna pravoslavna crkva može postati autokefalna ako na njenu neovisnost pristaje pravoslavna Crkva pod kojom su do tada živjeli njeni pravoslavni vjernici. SPC ne priznaje, primjerice, crnogorsku pravoslavnu Crkvu jer svojata teritorij Crne Gore za Srbiju. (Trenutno patrijarh SPC kuka zbog odlaska Kosova, i traži pomoć katoličke „braće“ u Hrvatskoj, a do jučer je svojatao teritorij Republike Hrvatske za Srbiju.) Prije dvije godine se vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve prilikom posjeta Republici Hrvatskoj ispričao za pohod crnogorskih jedinica i rezervista iz JNA na Dubrovnik u vrijeme velikosrpske agresije, te je u Vukovaru kleknuo i molio Boga i Hrvate za oprost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je postojala i Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) na čelu s patrijarhom Germogenom kojega je titoistički režim 1945. strijeljao do smrti, zajedno s poglavarom Evangeličke crkve u Hrvatskoj, biskupom Deutschom, a u vezi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, predsjednika hrvatske biskupske konferencije, Alojzija Stepinca, znamo da ga je Udba trovala do smrti odnosno da ga je titoistički režim također ubio, te da ga jepapa Ivan Pavao II proglasio žrtvom komunizma, i blaženikom.

ŠTEDIMLIJA: „Zavjere protiv svjetskoga mira“

Štedimlija koristi u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ (objavljena i na njemačkom jeziku („Verschwörungen gegen den Frieden“) pojam „POVIJESNA HRVATSKA“ kada opisuje područja na kojima se kroz povijest, a nakon otkrića Amerike 1492. godine, javljalju pravoslavci na povijesnim područjima prirodne i etničke Hrvatske, dakle, područja na kojima su u većinskom udjelu populacije živjeli Hrvati. Pojam „Povijesna Hrvatska“ nema, dakle, veze s pojmom „Velika Hrvatska“, jer pojam „Velika Hrvatske“ opisuje područja stranih zemalja pod hipotetskom okupacijom Hrvatske, hipotetskom jer Hrvatska u svojoj povijesti nije okupirala ni pedalj tuđeg teritorija, ali je konstantno od Turskih ratova s kraja 15. stoljeća gubila svoj povijesni i etnički teritorij na tuđince i raznorazna carstva, strane zemlje i strane vladare, sve do danas. Čak ni uspostavom Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. nije u cijelosti uspostavljena nekadašnja povijesna i etnička Hrvatska koja je u srednjem vijeku obuhvaćala dijelove današnje sjeverne Srbije, južne Crne Gore i cjelokupnu današnju Bosnu i Hercegovinu. U trenutku otkrića Amerike je integralni dio hrvatskog političkog i državnog teritorija bila današnja Bosna od Une do Vrbasa, a Jajačka (obrambena) banovina činila je najistočniju točku otpora prodoru Osmanskog Carstva u Kraljevini Hrvatskoj, nakon Srijema kao najistočnije istaknutoj točci hrvatskog otpora od turske agresije i islamske ekspanzije u Europi. Grad Zemun, koji danas čini predgrađe Beograda, bio je do 1945. hrvatski grad poput Rijeke, Zadra, Vinkovaca, Krapine, Pule…

Pravoslavlje u Hrvatskoj

Štedimlija nas poučava da riječ „pravoslavlje“ ima na hrvatskom području razločito značenje u različitim vremenima. Prvo je riječ „pravoslavlje“ značilo pripadnost Istočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije pripadnost određenim nehrvatskim narodima. Pravoslavlje je u Hrvatskoj nešto mimoredno i izdvojeno, jer se prilikom Crkvenog raskola povijesna Hrvatska našla na Zapadu tako da je pravoslavlje u Hrvatskoj popratna pojava utjecaja s Istoka, iz grčko-pravoslavnog Bizanta.

Kroz povijest gledano, na području povijesne Hrvatske, od svih pravoslavnih Crkava, prvo je došlo do uspostave nadležnosti grčko-pravoslavne ili ortodoksne Crkve (GPC).

Pripadnost GPC u Hrvatskoj u kasnijim vremenima postupno je sve više izjednačavana s pripadnošću određenim nehrvatskim narodima u Hrvatskoj odnosno, danas bismo rekli, nacionalnim manjima. Koja je nacionalnost prvih pripadnika pravoslavne Crkve u Hrvatskoj? Postavlja se i pitanje, jesu li stranci koji su se uselili u Hrvatsku kao pripadnici pravoslavne Crkve imali u tom trenutku razvijenu nacionalnu svijest? Razmatranje etničkog podrijetla tih ljudu u ovom je slučaju nevažna jer u tom slučaju podrijetlu pripada znanstveno a ne političko značenje. U Hrvatskoj postoji veći broj manjih skupina koje su stranog podrijetla, a koje su vremenom kroatizirane te su svoje podrijetlo zaboravile ili im to više nije važno jer se osjećaju Hrvatima.

Vjernike Istočne pravoslavne Crkve može se u Hrvatskoj naći raspršene gotovo u svim dijelovima Hrvatske ali nisu svi istoga podrijetla, a k tome su različite hrvatske pokrajine kroz povijest prolazile različite sudbine, i nalazile su se pod različitim vladarima i u različitim stranim državama, pod okupacijom. U hrvatske pravoslavce spadaju i oni Hrvati koji su bili nekoć katolici, a koji su u različitim povijesnim okolnostima primili obred Istočne, pravoslavne Crkve, a da nisu ni u kakvoj etničkoj ili nacionalnoj vezi s kasnijim pravoslavnim useljenicima i doseljenicima u Hrvatskoj.

Većina pravoslavaca – Hrvati i kroatizirani Vlasi i Cincari

Štedimlija nam spominje i citira srpskog povjesničara Ilariona Rukavca koji je u svojim znanstvenim radovima dokazao da „seoba Srba“ u Hrvatsku nije išla preko Save i Dunava jer da nije riječ o organiziranom iseljavanju, ni o jedinstvenoj skupini po etničkom podrijetlu. Materijalni izvori upućuju na to da je među pravoslavnim iseljenicima sa područja Srbije u južnu Ugarsku i Hrvatsku, osim Srba iz Srbije, bilo i Bugara, Makedonaca i Grka, te Albanaca i drugih skupina koje su nekada naseljavale središnji Balkan, poput Vlaha, Cincara i drugih. Nakon dolaska tih ljudi u njhovu današnju domovinu Hrvatsku zauzeli su velik prostor kojemu su dali svoj kulturni pečat, do današnjih dana. Područje sjeverno od Save (južna Ugarska/Vojvodina) bilo je sve do doseljavanja u doba turske vladavine rimokatoličko što je za vrijeme reformacije bilo potvrđeno zasebnim zakonskim člancima. Slavonija je sve do prvih turskih upada bila isključivo rimokatolička i hrvatska. Prve manje skupine pravoslavaca je u Slavoniji početkom 15. st. naseljavao ban Hrvatske Ullrich Zilli nakon udaje njegove kćerke Katarine za srbijanskoga despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Ti prvi pravoslavni useljenici nisu sačuvali svoju pravoslavnu vjeru nego su prešli u krilo Rimokatoličke crkve, i stopili se sa svojim nacionalnim hrvatskim okruženjem, dakle, kroatizirani su. Riječ je o gornjoj Slavoniji. U donjoj Slavoniji nalazile su se nakon toga manje skupine pravoslavaca ali su i one kroatizirane i pokatoličene.

Proboj vojske Austrijskog Carstva pod zapovjedništvom Piccolominija u Osmansko Carstvo i u unutrašnjost Srbije izazvao je nadu i pokrete različitih nemuslimanskih naroda, a car Leopold je 6. travnja 1690. poslao proglas, među inim i pećkom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Arseniju Čarnojeviću, s pozivom na protuturski ustanak. Kao mamac i poticaj za dizanje ustanka car Leopold je Srbima, Albancima i drugima zajamčio prava i povlastice koje su imali prije pada u tursko ropstvo, ali pod uvjetom da nakon pobjede svoje zemlje stave pod vlast Ugarske koja je zajedno Hrvatskom bila dio Austrijskog Carstva. Dana 21. kolovoza 1690. je car Leopold izdao srpskom patrijarhu Arseniju tako zvane „Privilegije“. U tom trenutku još niti jedan Srbin nije bio iselio preko Save i Dunava, dakle, na sjever. Nemuslimanski kršćanski narodi digli su oružani ustanak, među njima i Srbi, ali je pomoć austrijske vojske izostala, i osmanlijske vlasti su nad pobunjenicima izvršili krvave odmazde. Do seobe Srba došlo je tek nakon propasti ustanka, ali seoba je išla u pravcu sjevera, dakle, preko Save i Dunava u južnu Ugarsku ili u današnju Vojvodinu koja je postala dio Srbije prvi puta tek 1918. godine, a koja je 1691. bila podijeljena između Mađara i Hrvata. Seoba Srba nije išla prema zapadu, dakle, prema zapadnoj Hrvatskoj nego prema najistočnijem dijelu Hrvatske u području Srijema, Bačke i Banata, a dio toga područja obuhvaćala je i južna Ugarska ili Mađarska. Privilegije koje je car izdao srpskim pravoslavcima u južnoj Ugarskoj smatrane su privremene do povratka u Srbiju nakon oslobođenja od vlasti Osmanskog Carstva, a nikako trajne i „zauvijek“. Međutim, i ti pravoslavni useljenici u južnu Ugarsku odnosno današnju Vojvodinu nisu bili isključivo Srbi nego je među njima bilo mnoštvo pravoslavnih Albanaca, pravoslavnih Makedonaca, pravoslavnih Vlaha, pravoslavnih Grka i drugih.

Pošto Srbija nije u međuvremenu bila oslobođena od Osmanskog Carstva, ugarski parlament u Pešti je 1790. donio zakonski članak kojim su svi useljeni pravoslavci u južnoj Ugarskoj i istočnoj Hrvatskoj dobili građanska prava, a patentom cara Franje I. Josipa od 15. siječnja 1848. godine uvedena je za useljene pravoslavce čast pravoslavnog patrijarha u Ugarskoj (i Hrvatskoj).

Štedimlija navodi sljedeće riječi poznatog pravoslavnog popa Dimitrija Ruvarca: „Govoriti i pisati da su privilegijama cara Leopolda srpskom narodu u Mađarskoj i Hrvatskoj priznata prava glede crkvene uprave znači – kao što se Srbi izražavaju – skriviti podlu „izmotaciju“.“

Privilegije pravoslavcima od Sultana

Inače, za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva u Europi je Srpska pravoslavna crkva dobila od sultana privilegij da slobodno djeluje na europskom području tog islamskog Carstva tako da je imala jurisdikciju kao u vrijeme srpskog cara Dušana Silnog. Takav privilegij hrvatski katolici u hrvatskim zemljama pod osmanlijskom okupacijom nisu imali osim što je sultan jednim fermanom odobrio rad franjevaca u Bosni, ali franjevački red ne predstavlja u cijelosti Rimokatoličku crkvu koja se u Istanbulu držala najopasnijim neprijateljem Osmanskog Carstva, stoga je njen rad na području Osmanskog Carstva bio i zabranjen jer se radi o univerzalnoj (međunarodnoj/internacionalnoj) Crkvi, dok je SPC (jedno-)nacionalna Crkva te kao takva nije predstavljala opsanost po islamski režim jer srpska država tada nije postojala. Tako je pravoslavna Crkva u Osmanskom Carstvu zauzimala poseban povlašteni položaj, pod nadzorom ali i pod zaštitom sultana.

Useljavanja pravoslavaca u Hrvatsku nisu ni u kakvoj vezi s useljavanjem pravoslavaca u južnu Ugarsku kamo se 1690/1691. preselio najveći broj Srba i velikodostojnika SPC, naglašava Štedimlija, oslanjajući se na prikaz dr. Ivića. Od početka seobe Srba do pojave patrijarha Čarnojevića pravoslavni useljenici u Ugarsku nisu bili ni u kakvoj kulturno-političkoj vezi s pravoslavnim useljenicima u Hrvatsku, čak su jedni o drugima vrlo malo znali. I po podrijetlu se razlikuju pravoslavni useljenici u (južnu) Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsku, jer su pravoslavci koji su uselili u Hrvatsku došli iz Bosne koja se nalazila pod okupacijom Osmanskog Carstva, i drugih nesrpskih područja, a ne iz Srbije.

S obzirom na česte turske upade na ostatke ostataka hrvatskih zemalja pod Austrijom, car Ferdinand II. Habsburg dao je 6. listopada 1630. objaviti ustavni zakon o uspostavi teritorijalne Vojne krajine koja je obuhvaćala i sve hrvatske zemlje koje su graničile s Osmanskim Carstvom odnosno s Bosnom, Crnom Gorom i Srbijom. Stanovništvo s područja Vojne krajine imalo je obavezu služenja vojske i pogranične straže, te privilegij slobodnog uživanja zemljoposjeda, dakle, nisu podlijegali feudalnim obavezama. (Vojna krajina je raspuštena tek oko 180 godina nakon posljednje veće turske opasnosti, dakle, raspuštena je 15. srpnja 1881. godine, a do tada je to područje bilo izuzeto ispod jurisdikcije hrvatskih feudalaca i državnih službenika, i potpalo je pod vojno zapovjedništvo sa sjedištem u austrijskom Grazu.)

U jednom su dopisu građani hrvatskog kraljevskoga grada Bihaća na Uni, kada je taj grad još bio dio Kraljevine Hrvatske, savjetovali austrijskom generalu Katzianeru da bi na područje Carevine i hrvatskih zemalja trebalo primiti „turske Vlahe“ odnosno pravoslavce iz Unca i Glamoča u Bosni. Pravoslavni kolonisti tako su počeli naseljavati područja karlovačkog vojnog okruga koje je zbog turskih pustošenja bilo praktički prazno od stanovništva.

Naseljavanje Hrvatske pravoslavcima poprimilo je prve veće razmjere za vrijeme austrijsko-turskog rata od 1591. do 1606. godine, dakle, početkom 17. stoljeća ili prije 400 godina, ali ti pravoslavni useljenici nisu bili Srbi nego pretežito Vlasi. Ti Vlasi potjecali su iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore, i prije turskih osvajanja nisu bili pravoslavci nego katolici i patareni koji su na pravoslavlje prešli tek pod osmanskom okupacijom jer je pravoslavna crkva imala jedina od kršćanskih Crkava povlastice u Carstvu te su pravoslavci dolazili pod njenu zaštitu, a pravoslavne Crkve uživale su zaštitu od sultana tako da su pravoslavci automatski uživali zaštitu. Zato su mnogi prelazili s katoličanstva i patarenstva na pravoslavlje kako bi bili zaštićeni pred islamom.

Do 1690. pravoslavni (nesrpski) doseljenici u Hrvatsku nisu imali zakonito priznatu pravoslavnu Crkvu na hrvatskom području, ali su pravoslavci imali pravo na „ujedinjenje“, te je tako nastala Grko-katolička Crkva koja je priznavala papu, i koja predstavlja jedinstveni dio Rimokatoličke crkve, s pravom na zasebni pravoslavni (istočni) crkveni obred. Grkokatolici nisu, dakle, Srbi. Na taj način su pravoslavci naseljavani na Žumberku između Zagreba i Karlovca, i postali su članovi Grko-katoličke crkve. U Liki, na pr., kako piše Šime Balenović, došlo je do čudne simbioze katolika s pravoslavcima jer često nije na tome području bilo rimokatoličkog svećenika pa je svetu misu i za katolike održavao pravoslavni pop Nikola Uzelac. Poslije je pop Uzelac položio zavjet rimokatoličkom sinjskom biskupu Glaviniću, pa su gotovo i svi pravoslavci njegove župe i toga ličkoga područja prešli na katolicizam, ali i oni koji su ostali pravoslavci osjećali su se Hrvatima, i to sve do 1878. godine, jer su se te godine na međunarodnom političkom planu dogodile važne promjene.

Igre poslije Berlinskog kongresa

Godine 1878. je na Berlinskom (mirovnom) kongresu jurisdikcija nad Bosnom i Hercegovinom od strane svjetskih sila prenijeta s Osmanskog Carstva na Austro-Ugarsku Monarhiju, što je velikosrpskim agitatorima otvorilo širom vrata da u Bosni i Hercegovini vrbuju pravoslavce za Srpsku pravoslavnu crkvu u Srbiji, i za prelazak u korpus srpskog naroda. Tada su po uputama velikosrpskog ideologa i pisca tajnog plana o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilije Garašanina, u Bosnu odlazili tajni agenti srbijanske obavještajne službe koji su među pravoslavcima vodili propagandu putem letaka, knjiga, novina, upućivanjem srpskih učitelja u Bosnu na trošak srbijanskog državnog proračuna, i popova SPC.

Mađari su pak, kako bi oslabili oporbeni položaj Hrvata, pokušali na svoju stranu pridobiti dio stanovništva u Hrvatskoj, i to pravoslace, a ideju hrvatske državne neovisnosti ugarske vlasti prikazale su kao opasnu. Iako su Mađari bili upoznati s velikosrpskom ideologijom, i bili svjesni opasnosti koja iz nje vreba i za njih (južnu Ugarsku/Vojvodinu), radije su išli svjesno oslabiti položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji time što pružaju pomoć velikosrpstvu, samo zato da to bude na štetu Hrvata. Kako su pravoslavci u Hrvatskoj mogli dobiti istaknutije položaje samo ako se odreknu hrvatstva, pripadnosti hrvatskom narodu, mnogi su počeli napuštati pravoslavnu Crkvu pod jurisdikcijom u Slavoniji i Dalmaciji, i počeli su se postupno izjašnjavati Srbima koji u Hrvatskoj do 1918. nisu imali Srpsku pravoslavnu crkvu. Međutim taj proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca tekao je sporo, čak i nakon što je u Hrvatskoj 1887. osnovana probeogradska Srpska samostalna stranka (SSS). Proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca počeo je teči ubrzano stvaranjem politilke stranke Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK), da bi proces konačno bio završen 1920. godine, nakon osnivanja jugoslavenske države.

Tri pravoslavne metropolije u Hrvatskoj

Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva Hrvatske odnosno hrvatskih zemalja do 1918. godine, ono je bilo vlaškoga i cinarskog etničkog podrijetla. Gradsko pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj je bilo pretežito cincarskoga podrijetla, a seosko pravoslavno stanovništvo je bilo pretežito vlaškoga podrijetla. Na području današnje Republike Hrvatske su prije Prvog svjetskog rata i 1918. godine djelovale isključivo sljedeće pravoslavne crkvene organizacije:

– Metropolija u Srijemskim Karlovcima, zadužena za hrvatske zemlje
Slavoniju, Srijem i Zagreb, zatim,
– Bosansko-hercegovačka autonomna pravoslavna Crkva, ovisna o
ekumenskom patrijarhu u Carigradu, i
– Pravoslavna crkva u Dalmaciji, ekumenski ovisna o metropoliji u
Bukovini (dio Rumunjske koji se tada nalazio u Ugarskoj).

Austro-Ugarska Monarhija bila je „složena država“, dakle, multi-nacionalna, sastavljena od

Hrvatska pravoslavna crkva nasilnim ‘pravnim’ aktom postala srbskaPoložaj tri hrvatske pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća.

mnogih zemalja, i teško je bilo na okupu držati različite narode pod jednim vladarom, a kamoli ujediniti više pravoslavnih Crkava u jednu. Međutim, nakon versajske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, kako nas dalje sa sudbinom hrvatskih pravoslavaca upoznaje gospodin Štedimlija, između 1918. i 1920. se položaj tri pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća. Godina 1918. bila je teški udarac, ne samo za Hrvate nego i za hrvatske pravoslavce koji su bez njihove volje posrbljeni. Mnogi od njih, sudjelovali su poslije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu, i nakon toga u Domovinskom ratu, na strani srpskog agresora protiv svoje vlastite hrvatske domovine. Srbijanci su nakon 1918. nastojali i cijela hrvatska područja raskatoličiti i pretvoriti hrvatske katolike u pravoslavce, ali s gotovo nimalo uspjeha jer su katolici imali svoju jaku crkvenu organizaciju, R-kt. Crkvu, dok su hrvatski pravoslavci ostali bez zaštite jer su Srbijanci 1918. ukinuli sve pravoslavne Crkve osim Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kako bi se takvoj tendenciji stalo na kraj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), a kako bi se nastavila srbizacija, nakon Drugog svjetskog rata je titoistički režim ukinuo odnosno uništio HPC kao i njene popove i vjernike. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve bile su u jednoj pravoslavnoj Crkvi ujedinjene sve tri pravoslavne Crkve koje su do 1918. postojale u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Prvog čovjeka pravoslavaca u RH ne potvrđuje predsjednik Hrvatske, nego Srbije!Problem u vezi Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj danas je taj što to nije internacionalna Crkva kao Rimokatolička crkva nego je (srpska) nacionalna Crkva čijega vrhovnoga vjerskoga poglavara, koji pak postavlja prvog čovjeka SPC u RH, ne potvrđuje predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Republike Srbije, tako da se na taj način u bilo koje doba može pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj politički instrumentalizirati protiv njihove domovine Republike Hrvatske, ukoliko bi Beogradu u 21. st. odgovarala takva instrumentalizacija kao što je odgovaralo u 20. stoljeću. Sveto pravoslavlje, dakle, uopće nije sporno, sporna je anti-hrvatska i anti-semitska Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, poučava nas Štedimlija, i zato ga Srbi mrze odnosno ne vole.

Inače, neovisno od Štedimlije je vlaško podrijetlo hrvatskih pravoslavaca, a današnjih Srba u Hrvatskoj, utvrdio hrvatski sociolog i austro-ugarski znanstvenik dr. Ivo Pilar iz Zagreba koji se bavio različitim istraživanjima, a u klasiku pod naslovom „Južnoslavensko pitanje“ („Die südslawische Frage und der Weltkrieg“), Beč, 1918., i u posebnom je poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo vlaško etničko podrijetlo. Navodno je u Kraljevini Jugoslaviji počinio samoubojstvo, što je službena verzija, a vrlo vjerojatno ga je velikosrpski režim naprosto likvidirao kao opasnog znanstvenika koji znanošću dovodi u opasnost velikosrpsku ideologiju i politiku.

CBK/izvor: ovdje

Advertisement

Hrvatska pravoslavna crkva

Gdje je Karlovačka mitropolija?

Published

on

HRVATSKA KARLOVAČKA ARHIEPISKOPIJA

Hrvatsko je kraljevstvo više od 200 godina imalo vlastitu autocefalnu pravoslavnu crkvu – poznata Karlovačka arhiepiskopija. Njezino sjedište bilo je u Srijemskim Karlovcima, koji su od početaka hrvatske povijesti do 1946. sastavni dio Hrvatskog kraljevstva. Karlovački arhiepiskop nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Imenovao ga je hrvatski ban a izbor potvrđivao je car.

>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema…”

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o svom samoukidanju u korist novostvorene pravoslavne crkve Kraljevine SHS. Nije niti mogla donjeti takvu odluku jer nije imala poglavara. Zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao je 1913. i pričalo se da je počinio samoubojstvo(suicid). Tjedan dana kasnije pronađen je odrezanom glavom!

HRVATSKI ARHIEPISKOP +ALEKSANDAR

>> S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

U nastavku citiramo nekoliko rečenica iz knjige prote Jovana Jeremića, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, izdane 1923.

„ … paki i paki tvrdimo da Karlovačka Mitropolija nije ukinuta, da ona pravno postoji. Ona je danas samo priglušena i živa sahranjena, ali umreti donde neće, dok joj smrtnu presudu ne izreknu i ne sprovedu nadležni faktori, dok joj večnuju pamjat ne otpevaju nadležni korovi i sama deca njena.

A dotle se čudimo, koje su i u članku 7 Uredne od 13 decembra 1920 g. mogle videti tu smrtnu presudu. Čuditi se moramo i ušima, koje iz tog članka 7 čuju večnuju pamjat Karlovačkoj Mitropoliji. Razrok je pogled tih tamnih i mutnih pravnih očiju. Velika je egzotičnost tih juridičkih ušiju! Jer velik je apetit nekih na Karlovačku Mitropoliju i njezine prinadležnosti.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVIJESTI

Apetit gutanja, konsumiranja i potčinjavanja, okupiranja i anektiranja …
Sve u vidu česnosti, bratstva i Jedinstva …

„Karlovačka mitropolija nije ukinuta. O tome akta nema. I do god toga akta ne bude, Karlovačka Mitropolija će pravno postojati. A što pravno postoji, ima pravo i na život. Doći će do svoga života i Karlovačka Mitropolija.”
„… Karlovačka Mitropolija će se dići u život i svetlost.
… ona će se vratiti u svoje pravo, kada pravde sunce sine, i ako za nju pravda nije umrla; i ako istina među nama još nešto vredi, ako u nama još mudrosti ima. I ako još ima srca i ljubavi…”

prota Jovan Jeremić, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, Srijemski Karlovci, Manastirska štamparija, 1923.

Continue Reading

Hrvatska baština

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatska pravoslavna crkva

Published

on

By

Slika 1. Naslovnica knjige o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (MJ)

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva, postojala je kao autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju 1707. –  1920. Poglavar je nosio titulu Patrijarh hrvatski. Zadnji njezin zakon iz 1887. – Zakon o grčko-istočnoj crkvi i ćiriličnom pismu – u čl. 2. propisuje kako će ta hrvatska crkva dobivati novac iz hrvatskog državnog proračuna. Za vrijeme postojanja te crkve nema Srba, niti Srbije jer je ona dio Osmanskoga Carstva. Godine 1830. Kneževina Srbija dobila je autonomiju u okviru Osmanskoga Carstva. Politička autonomija uzrokovala je i crkvenu autonomiju te se 1832. stvara autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200.000 groša u gotovini!). Crkva se nazivala Beogradska arhiepiskopija, a ne Srpska pravoslavna crkva (SPC). U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. hrvatska Karlovačka arhiepiskopija navedena je pod brojem 7, a Crnogorska pravoslavna crkva pod brojem 9; radi se o autokefalnim crkvama. Nema srbijanske crkve jer se ne radi o autokefalnoj crkvi; Beogradska arhiepiskopija je dio Carigradske patrijarhije.

Dana 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ukazom prijestolonasljednika Aleksandra. Dana 19. veljače 1922. carigradski patrijarh Meletij IV. Metaksakis potpisuje Tomos za stvaranje nove autokefalne crkve u novonastaloj državi, Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašava se ujedinjenje autokefalnih crkava: srpske, crnogorske i karlovačke. Dakle, ujedinjenje autokefalnih crkava karlovačke i crnogorske sa srpskom! Autokefalne pravoslavne crkve karlovačka i crnogorska nisu srpske već se ujedinjuju sa srpskom pravoslavnom crkvom! Treba spomenuti da je patrijarh Meletij IV. to napravio mimo crkvenih zakona jer mu je 9. prosinca 1921. bilo oduzeto dostojanstvo pa je on postao običan laik. Budući da je Meletij bio član masonske lože, ona se zauzela za njega pa nije bio sankcioniran već je izabran za Aleksandrijskog patrijarha 1926.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donijela odluku o ujedinjenju sa Srpskom i Crnogorskom pravoslavnom crkvom (to nije donijela ni Crnogorska pravoslavna crkva već metropolit Mitrofan Ban koji je priznao da je to učinio pod prijetnjom smrću). Gotovo sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj izgrađena je za vrijeme Karlovačke arhiepiskopije. To nije imovina Srpske pravoslavne crkve već imovina Hrvatske pravoslavne crkve. Nisu pravoslavci iz Srbije donijeli nijednu crkvu u Hrvatsku!

Prvi crkveni dokument dostupan široj javnosti koji sadrži samo naziv SPC Ustav je SPC-a iz 1947. Prije toga SPC-a nema niti u Srbiji niti u Hrvatskoj. U Zagrebu, u Trojednoj kraljevini postoje pravoslavci, pravoslavne općine, ali ne postoje srpske općine!

Pravoslavlje se ne može vezati samo uz srpstvo jer su mnogi Hrvati prihvatili pravoslavlje (jedan roditelj je bio pravoslavne vjeroispovijesti: Ante Starčević, August Harambašić, Stjepan Miletić, Nikola Kokotović i drugi).

U Rakovačkom ustanku (1871.) sudjelovali su i Srbi. Poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom javilo se za vrijeme banovanja Khuena Hedervarya, da bi se oslabio otpor Hrvata. Na poticaj velikosrpske propaganda u Dalmaciji pravoslavlje se poistovjećivalo sa srpstvom, što nije točno ni dobro.

U djelu Mate Artukovića Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884. – 1902.) na stranici 34. citira se iz Srbobran novina iz 1894. godine, na desetogodišnjicu, i stanje zatečeno u vrijeme izlaska njihovog prvog broja: “U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice” – Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.

Pravaši su se zalagali za Hrvatsku pravoslavnu crkvu (Eugen Kvaternik).

Godine 1911. Nikola Bjelovučić je u knjižici Trijalizam i hrvatska država, izdanoj u Dubrovniku, istaknuo potrebu podijeliti pravoslavnu crkvu na dva dijela, tako da postoje “a) srpsko-pravoslavna za Srbe i b) hrvatsko-pravoslavna za Hrvate pravoslavne vjere”

Antun Radić napisao je  (Sabrana djela, sv. III, str. 318.) da je “tek 30 do 40 godina što su se ljudi koji su grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji”, a u članku “Hrvatska pravoslavna Crkva, Sabrana djela, sv. V., str. 51. – 54.) da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje Crkve, nego mora u – srbsku!”

Nezavisna država Hrvatska

Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH prestaje nadležnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Naziv srpskopravoslavna vjera zamjenjuje se nazivom grčko-istočna vjera (Ministarska naredba od 18. srpnja 1941.), kao što se rabilo prije 1918.

Ante Pavelić je u govoru u Hrvatskom saboru, 28. veljače 1942.,  najavio osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve:»U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u: Matković, str. 115./116.)

Poglavnikovom odredbom usvojen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve stupio je na snagu 6. lipnja 1942. Zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi objavljene su u Narodnim novinama br 77. od 7. travnja 1942.

Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen (1861. – 1945.), emigrant iz SSSR-a (arhiepiskop Gregorij Ivanovič Maksimov, redovničkoga imena Germogen). Mitropolit Germogen ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu. On je bio metropolit zagrebački i cijele Hrvatske.

Uz Zagrebačku metropoliju osnovane su: brodska, sarajevska i petrovačka eparhija. Razmještaj svećenika bio je isključivo u nadležnosti Hrvatske pravoslavne crkve. Tada se počeo tiskati Pravoslavni kalendar i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.

Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (skrblju njegova osoblja).

Pomak u vjerskoj toleranciji u NDH razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH bili su uvršteni i pravoslavni blagdani.

Hrvatska pravoslavna crkva:

1.         HPC je samosvojna (autokefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.

2.         Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.

3.         Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.

4.         Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.

Nakon poraza NDH

Komunistička vlast je nakon poraza NDH raspustila HPC te vratila jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj što je bilo protupravno. Metropolita Germogena (osobu u 84. godini života) i najveći broj svećenika komunističke vlasti su ubile! Dana 30. lipnja 1945. streljani su i obješeni dužnosnici Hrvatske pravoslavne crkve: arhiepiskop Germogen (84 godine), episkop Spiridom (43 godine ), svećenici o. Serafim Kupčevski(51 god.), o. Joco Cvijanović (57 g.), o. Aleksej Borisov (51 g.), o. Dimitrije Mrihin (47 g.) i mnogi drugi.

Arhijerejski sinod Ruske istino-pravoslavne Crkve je na konferenciji i zasjedanju u Odesi u listopadu 2010. godine donio odluku o konačnom statusu – priznavanju mučenicima svih smaknutih Hrvatskih pravoslavnih svećenika na čelu s patrijarhom Germogenom. Primljeno je rješenje o upisu u Zbor Novomučenika i Ispovjedenika.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 28 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve. Većinom su ih pobili jugokomunisti.

„Braćo moja, Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu. Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere. A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu ito sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi. Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi. Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili. Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.” U Maksimiru, 18. listopada 1895., Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat.

Pokušaj obnova HPC-a

Hrvatska stranka prava prva je iznijela ideju obnove HPC-a. U svojim temeljnim načelima, vodstvo HSP-a 1991. je poduprlo osnivanje (obnovu) autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve.

Politika nove Hrvatske nije dopustila obnovu Hrvatske pravoslavne crkve.

Izvori: Hrvoje Matković, Hrvatski erhiepiskop Aleksandar, Ljiljana Dobrovšak, Tomislav Jonjić, Ivan Mužić

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Hrvatska pravoslavna crkva

Punih je 716 godina Srbija bila hrvatski vazal

Published

on

Vazal priseže na odanost svom gospodaru (1)

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše “De Administrando Imperio” između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati “oni koji vladaju velikom zemljom”, a Srbi – “sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali “sluge”.

Samo u Hrvatskoj većina tzv. uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo dok Hrvatska to nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom…, a zapravo je činjenica da su Srbi oduvijek hrvatski vazali što smo mi u više navrata dokazivali na temelju spoznaja svjetske povijesti. Da bi bilo svima razumljivo što u daljnjem tekstu piše, najprije dajemo dеfiniciju pojma “vazal”, ispričavajući se onima koji to znaju.

Vazal (od keltskog gwas – “sluga”, na latinskom – vassallus i ruskom – вассал) u srednjem vijeku bio je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara – svog sizerena u zamjenu za dužnost da mu pomaže. Vazal priseže na odanost svom gospodaru i obvezuje se da će biti poslušan sizerenu, slijediti njegove naredbe o vanjskoj i unutarnjoj politici, pružiti mu vojnu potporu kada je potrebno i platiti unaprijed dogovorene poreze. Vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje dužnosti koju vazal duguje svom sizerenu bio je zločin. U širem smislu, vazalnost je ovisnost jedne zemlje o drugoj, u kojoj postoji podložnost, a ne ravnopravnost ili dobrovoljno udruživanje.(2)

Godine 2008. u Zagrebu je objavljena knjiga pod naslovom: SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA (prijevod sa srpskog), čiji je autor Sima M. Ćirković, Srbin rođen u Hrvatskoj – zna se Hrvatska pobrinuti za širenje slavne srpske povijesti. Više tzv. uglednih hrvatskih povjesničara pisali su recenzije za ovu knjigu. Slijedi citat iz ove knjige koji oni nisu pročitali ili (tko zna) možda nisu razumjeli:

“Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju… Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Servie, a poslije njega će to biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine. Za svoje kratke vladavine nad čitavom državom, Vukan je nosio titulu velikog župana…(župan nije vladar nego upravitelj neke oblasti podložan vladaru – op.a.) Ugarski su kraljevi, naime, srpske vladare smatrali svojim vazalima. Srbiju su u to doba unijeli u svoju titulu, a krunidbom od strane univerzalne vlasti kakvu je predstavljao papa, srpski bi vladari bili s njima izjednačeni. Svi su se sjećali primjera bugarskog vladara Kalojana kojega je papinski legat 1204. godine okrunio za kralja, iako se on sam, nastavljajući tradicije nekadašnjih bugarskih careva, u zemlji titulirao kao car. I tu je bilo pozivanja na bugarske careve Simeona, Petra i Samuila. Bugarski je prelat istom prigodom posvećen za arhiepiskopa, ali se sam ipak nazivao patrijarhom, što su poslije prihvatili i Bizantinci. Tek je godine 1235. crkveni sabor u Lampsaku potvrdio obnavljanje patrijarhskog statusa poglavara bugarske crkve.

Ono što nije uspjelo kod pape Inocenta III., uspjelo je kod njegova nasljednika Honorija III. za vrijeme duge odsutnosti kralja Andrije II. (1205.–1235.) zbog sudjelovanja u križarskom pohodu. Papinski je legat 1217. godine u Srbiju donio krunu i njome okrunio velikog župana za kralja. Nije poznato gdje je obred obavljen. Poznato je samo da je legat 1217. dolazio u Srbiju i okrunio velikog župana. Intervencija ugarskog kralja ovaj put je stigla sa zakašnjenjem (kralj se vratio tek krajem 1218.), i to kao vojni pohod koji je (najvjerojatnije tek 1220.) diplomatskom intervencijom na vrijeme uspio spriječiti kraljev brat Sava. Ugarski su kraljevi zadržali Srbiju u tituli, ali su srpske vladare i dalje smatrali vazalima…”(3)

Od svega navedenog nije jasno kakvom je diplomatskom intervencijom kraljev brat Sava na vrijeme uspio spriječiti vojni pohod koji je pripremao mađarsko-hrvatski kralj Andrija II.. Prije svega moramo biti svjesni da bi takav rat potrajao neko vrijeme, ne zato što bi se Srbi mogli suprotstaviti hrvatsko-mađarskom kraljevstvu, nego zato što u tadašnjoj Srbiji nije bila niti jedna tvrđava nakon preuzimanja koje bi Hrvati mogli smatrati da su pobijedili, nego su morali tražiti Srbe po šumama kako bi ih uhićivali jednog za drugim. Najlogičnije je za pretpostaviti da je Andrija II. odustao od tog vojnog pohoda na Srbiju jer je novookrunjeni srpski kralj obnovio vazalnu prisegu i potpisao novi vazalni ugovor. Kao diplomatski uspjeh se može smatrati to da je hrvatsko-mađarski kralj dozvolio korištenje kraljevske titule Srbima – njemu nije bilo bitno kakvu će titulu koristiti njihov poglavar, “veliki župan” ili “kralj”, kad su Srbi ostali vazali. Isto se je dogodilo i za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.) kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austrougarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da budu vazali, a zauzvrat će se Austrougarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje čl. 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija. Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti bio je zločin. Zato i kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914., Austrougarsko carstvo je smatralo to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločin koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i hrvatsko-mađarski kralj. Stvaranjem Kraljevine SHS pod kraj 1918. može se smatrati kao djelomično uspješni pokušaj da sluga (Srbija) postane nadređen svom gospodaru (Hrvatskoj).

ZAKLJUČAK

Po definiciji vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara uz obvezu da njemu služi i plaća porez. Dakle vazal nije vlasnik nego korisnik. Kad sve to znamo, nama je jasno da za cijelo vrijeme od 1202. do 1918., dok je Srbija bila hrvatski (mađarsko-hrvatski) vazal, cijela Srbija kao i sve u njoj bilo je u hrvatskom vlasništvu, pa tako i neka crkva (SPC ?) u slučaju da je ona postojala ne bi mogla biti srpska, nego, kao i sve ostalo, bila bi hrvatska. Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u Hrvatskoj, širi srpske laži kako je SPC djelovala u Hrvatskoj, a takva tvrdnja koja se kosi sa znanošću je uvrjeda za Hrvatsku.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI:

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vazal

2. https://www.britannica.com/topic/vassal

3. Sima M. Ćirković, SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, Zagreb, 2008, s. 39,41.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved