HRVATSKA KARLOVAČKA ARHIEPISKOPIJA

Hrvatsko je kraljevstvo više od 200 godina imalo vlastitu autocefalnu pravoslavnu crkvu – poznata Karlovačka arhiepiskopija. Njezino sjedište bilo je u Srijemskim Karlovcima, koji su od početaka hrvatske povijesti do 1946. sastavni dio Hrvatskog kraljevstva. Karlovački arhiepiskop nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Imenovao ga je hrvatski ban a izbor potvrđivao je car.

>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema…”

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o svom samoukidanju u korist novostvorene pravoslavne crkve Kraljevine SHS. Nije niti mogla donjeti takvu odluku jer nije imala poglavara. Zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao je 1913. i pričalo se da je počinio samoubojstvo(suicid). Tjedan dana kasnije pronađen je odrezanom glavom!

HRVATSKI ARHIEPISKOP +ALEKSANDAR

>> S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

U nastavku citiramo nekoliko rečenica iz knjige prote Jovana Jeremića, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, izdane 1923.

„ … paki i paki tvrdimo da Karlovačka Mitropolija nije ukinuta, da ona pravno postoji. Ona je danas samo priglušena i živa sahranjena, ali umreti donde neće, dok joj smrtnu presudu ne izreknu i ne sprovedu nadležni faktori, dok joj večnuju pamjat ne otpevaju nadležni korovi i sama deca njena.

A dotle se čudimo, koje su i u članku 7 Uredne od 13 decembra 1920 g. mogle videti tu smrtnu presudu. Čuditi se moramo i ušima, koje iz tog članka 7 čuju večnuju pamjat Karlovačkoj Mitropoliji. Razrok je pogled tih tamnih i mutnih pravnih očiju. Velika je egzotičnost tih juridičkih ušiju! Jer velik je apetit nekih na Karlovačku Mitropoliju i njezine prinadležnosti.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVIJESTI

Apetit gutanja, konsumiranja i potčinjavanja, okupiranja i anektiranja …
Sve u vidu česnosti, bratstva i Jedinstva …

„Karlovačka mitropolija nije ukinuta. O tome akta nema. I do god toga akta ne bude, Karlovačka Mitropolija će pravno postojati. A što pravno postoji, ima pravo i na život. Doći će do svoga života i Karlovačka Mitropolija.”
„… Karlovačka Mitropolija će se dići u život i svetlost.
… ona će se vratiti u svoje pravo, kada pravde sunce sine, i ako za nju pravda nije umrla; i ako istina među nama još nešto vredi, ako u nama još mudrosti ima. I ako još ima srca i ljubavi…”

prota Jovan Jeremić, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, Srijemski Karlovci, Manastirska štamparija, 1923.

Slika 1. Naslovnica knjige o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (MJ)

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva, postojala je kao autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju 1707. –  1920. Poglavar je nosio titulu Patrijarh hrvatski. Zadnji njezin zakon iz 1887. – Zakon o grčko-istočnoj crkvi i ćiriličnom pismu – u čl. 2. propisuje kako će ta hrvatska crkva dobivati novac iz hrvatskog državnog proračuna. Za vrijeme postojanja te crkve nema Srba, niti Srbije jer je ona dio Osmanskoga Carstva. Godine 1830. Kneževina Srbija dobila je autonomiju u okviru Osmanskoga Carstva. Politička autonomija uzrokovala je i crkvenu autonomiju te se 1832. stvara autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200.000 groša u gotovini!). Crkva se nazivala Beogradska arhiepiskopija, a ne Srpska pravoslavna crkva (SPC). U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. hrvatska Karlovačka arhiepiskopija navedena je pod brojem 7, a Crnogorska pravoslavna crkva pod brojem 9; radi se o autokefalnim crkvama. Nema srbijanske crkve jer se ne radi o autokefalnoj crkvi; Beogradska arhiepiskopija je dio Carigradske patrijarhije.

Dana 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ukazom prijestolonasljednika Aleksandra. Dana 19. veljače 1922. carigradski patrijarh Meletij IV. Metaksakis potpisuje Tomos za stvaranje nove autokefalne crkve u novonastaloj državi, Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašava se ujedinjenje autokefalnih crkava: srpske, crnogorske i karlovačke. Dakle, ujedinjenje autokefalnih crkava karlovačke i crnogorske sa srpskom! Autokefalne pravoslavne crkve karlovačka i crnogorska nisu srpske već se ujedinjuju sa srpskom pravoslavnom crkvom! Treba spomenuti da je patrijarh Meletij IV. to napravio mimo crkvenih zakona jer mu je 9. prosinca 1921. bilo oduzeto dostojanstvo pa je on postao običan laik. Budući da je Meletij bio član masonske lože, ona se zauzela za njega pa nije bio sankcioniran već je izabran za Aleksandrijskog patrijarha 1926.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donijela odluku o ujedinjenju sa Srpskom i Crnogorskom pravoslavnom crkvom (to nije donijela ni Crnogorska pravoslavna crkva već metropolit Mitrofan Ban koji je priznao da je to učinio pod prijetnjom smrću). Gotovo sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj izgrađena je za vrijeme Karlovačke arhiepiskopije. To nije imovina Srpske pravoslavne crkve već imovina Hrvatske pravoslavne crkve. Nisu pravoslavci iz Srbije donijeli nijednu crkvu u Hrvatsku!

Prvi crkveni dokument dostupan široj javnosti koji sadrži samo naziv SPC Ustav je SPC-a iz 1947. Prije toga SPC-a nema niti u Srbiji niti u Hrvatskoj. U Zagrebu, u Trojednoj kraljevini postoje pravoslavci, pravoslavne općine, ali ne postoje srpske općine!

Pravoslavlje se ne može vezati samo uz srpstvo jer su mnogi Hrvati prihvatili pravoslavlje (jedan roditelj je bio pravoslavne vjeroispovijesti: Ante Starčević, August Harambašić, Stjepan Miletić, Nikola Kokotović i drugi).

U Rakovačkom ustanku (1871.) sudjelovali su i Srbi. Poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom javilo se za vrijeme banovanja Khuena Hedervarya, da bi se oslabio otpor Hrvata. Na poticaj velikosrpske propaganda u Dalmaciji pravoslavlje se poistovjećivalo sa srpstvom, što nije točno ni dobro.

U djelu Mate Artukovića Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884. – 1902.) na stranici 34. citira se iz Srbobran novina iz 1894. godine, na desetogodišnjicu, i stanje zatečeno u vrijeme izlaska njihovog prvog broja: “U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice” – Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.

Pravaši su se zalagali za Hrvatsku pravoslavnu crkvu (Eugen Kvaternik).

Godine 1911. Nikola Bjelovučić je u knjižici Trijalizam i hrvatska država, izdanoj u Dubrovniku, istaknuo potrebu podijeliti pravoslavnu crkvu na dva dijela, tako da postoje “a) srpsko-pravoslavna za Srbe i b) hrvatsko-pravoslavna za Hrvate pravoslavne vjere”

Antun Radić napisao je  (Sabrana djela, sv. III, str. 318.) da je “tek 30 do 40 godina što su se ljudi koji su grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji”, a u članku “Hrvatska pravoslavna Crkva, Sabrana djela, sv. V., str. 51. – 54.) da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje Crkve, nego mora u – srbsku!”

Nezavisna država Hrvatska

Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH prestaje nadležnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Naziv srpskopravoslavna vjera zamjenjuje se nazivom grčko-istočna vjera (Ministarska naredba od 18. srpnja 1941.), kao što se rabilo prije 1918.

Ante Pavelić je u govoru u Hrvatskom saboru, 28. veljače 1942.,  najavio osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve:»U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u: Matković, str. 115./116.)

Poglavnikovom odredbom usvojen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve stupio je na snagu 6. lipnja 1942. Zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi objavljene su u Narodnim novinama br 77. od 7. travnja 1942.

Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen (1861. – 1945.), emigrant iz SSSR-a (arhiepiskop Gregorij Ivanovič Maksimov, redovničkoga imena Germogen). Mitropolit Germogen ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu. On je bio metropolit zagrebački i cijele Hrvatske.

Uz Zagrebačku metropoliju osnovane su: brodska, sarajevska i petrovačka eparhija. Razmještaj svećenika bio je isključivo u nadležnosti Hrvatske pravoslavne crkve. Tada se počeo tiskati Pravoslavni kalendar i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.

Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (skrblju njegova osoblja).

Pomak u vjerskoj toleranciji u NDH razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH bili su uvršteni i pravoslavni blagdani.

Hrvatska pravoslavna crkva:

1.         HPC je samosvojna (autokefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.

2.         Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.

3.         Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.

4.         Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.

Nakon poraza NDH

Komunistička vlast je nakon poraza NDH raspustila HPC te vratila jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj što je bilo protupravno. Metropolita Germogena (osobu u 84. godini života) i najveći broj svećenika komunističke vlasti su ubile! Dana 30. lipnja 1945. streljani su i obješeni dužnosnici Hrvatske pravoslavne crkve: arhiepiskop Germogen (84 godine), episkop Spiridom (43 godine ), svećenici o. Serafim Kupčevski(51 god.), o. Joco Cvijanović (57 g.), o. Aleksej Borisov (51 g.), o. Dimitrije Mrihin (47 g.) i mnogi drugi.

Arhijerejski sinod Ruske istino-pravoslavne Crkve je na konferenciji i zasjedanju u Odesi u listopadu 2010. godine donio odluku o konačnom statusu – priznavanju mučenicima svih smaknutih Hrvatskih pravoslavnih svećenika na čelu s patrijarhom Germogenom. Primljeno je rješenje o upisu u Zbor Novomučenika i Ispovjedenika.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 28 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve. Većinom su ih pobili jugokomunisti.

„Braćo moja, Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu. Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere. A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu ito sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi. Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi. Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili. Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.” U Maksimiru, 18. listopada 1895., Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat.

Pokušaj obnova HPC-a

Hrvatska stranka prava prva je iznijela ideju obnove HPC-a. U svojim temeljnim načelima, vodstvo HSP-a 1991. je poduprlo osnivanje (obnovu) autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve.

Politika nove Hrvatske nije dopustila obnovu Hrvatske pravoslavne crkve.

Izvori: Hrvoje Matković, Hrvatski erhiepiskop Aleksandar, Ljiljana Dobrovšak, Tomislav Jonjić, Ivan Mužić

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Vazal priseže na odanost svom gospodaru (1)

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše “De Administrando Imperio” između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati “oni koji vladaju velikom zemljom”, a Srbi – “sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali “sluge”.

Samo u Hrvatskoj većina tzv. uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo dok Hrvatska to nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom…, a zapravo je činjenica da su Srbi oduvijek hrvatski vazali što smo mi u više navrata dokazivali na temelju spoznaja svjetske povijesti. Da bi bilo svima razumljivo što u daljnjem tekstu piše, najprije dajemo dеfiniciju pojma “vazal”, ispričavajući se onima koji to znaju.

Vazal (od keltskog gwas – “sluga”, na latinskom – vassallus i ruskom – вассал) u srednjem vijeku bio je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara – svog sizerena u zamjenu za dužnost da mu pomaže. Vazal priseže na odanost svom gospodaru i obvezuje se da će biti poslušan sizerenu, slijediti njegove naredbe o vanjskoj i unutarnjoj politici, pružiti mu vojnu potporu kada je potrebno i platiti unaprijed dogovorene poreze. Vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje dužnosti koju vazal duguje svom sizerenu bio je zločin. U širem smislu, vazalnost je ovisnost jedne zemlje o drugoj, u kojoj postoji podložnost, a ne ravnopravnost ili dobrovoljno udruživanje.(2)

Godine 2008. u Zagrebu je objavljena knjiga pod naslovom: SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA (prijevod sa srpskog), čiji je autor Sima M. Ćirković, Srbin rođen u Hrvatskoj – zna se Hrvatska pobrinuti za širenje slavne srpske povijesti. Više tzv. uglednih hrvatskih povjesničara pisali su recenzije za ovu knjigu. Slijedi citat iz ove knjige koji oni nisu pročitali ili (tko zna) možda nisu razumjeli:

“Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju… Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Servie, a poslije njega će to biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine. Za svoje kratke vladavine nad čitavom državom, Vukan je nosio titulu velikog župana…(župan nije vladar nego upravitelj neke oblasti podložan vladaru – op.a.) Ugarski su kraljevi, naime, srpske vladare smatrali svojim vazalima. Srbiju su u to doba unijeli u svoju titulu, a krunidbom od strane univerzalne vlasti kakvu je predstavljao papa, srpski bi vladari bili s njima izjednačeni. Svi su se sjećali primjera bugarskog vladara Kalojana kojega je papinski legat 1204. godine okrunio za kralja, iako se on sam, nastavljajući tradicije nekadašnjih bugarskih careva, u zemlji titulirao kao car. I tu je bilo pozivanja na bugarske careve Simeona, Petra i Samuila. Bugarski je prelat istom prigodom posvećen za arhiepiskopa, ali se sam ipak nazivao patrijarhom, što su poslije prihvatili i Bizantinci. Tek je godine 1235. crkveni sabor u Lampsaku potvrdio obnavljanje patrijarhskog statusa poglavara bugarske crkve.

Ono što nije uspjelo kod pape Inocenta III., uspjelo je kod njegova nasljednika Honorija III. za vrijeme duge odsutnosti kralja Andrije II. (1205.–1235.) zbog sudjelovanja u križarskom pohodu. Papinski je legat 1217. godine u Srbiju donio krunu i njome okrunio velikog župana za kralja. Nije poznato gdje je obred obavljen. Poznato je samo da je legat 1217. dolazio u Srbiju i okrunio velikog župana. Intervencija ugarskog kralja ovaj put je stigla sa zakašnjenjem (kralj se vratio tek krajem 1218.), i to kao vojni pohod koji je (najvjerojatnije tek 1220.) diplomatskom intervencijom na vrijeme uspio spriječiti kraljev brat Sava. Ugarski su kraljevi zadržali Srbiju u tituli, ali su srpske vladare i dalje smatrali vazalima…”(3)

Od svega navedenog nije jasno kakvom je diplomatskom intervencijom kraljev brat Sava na vrijeme uspio spriječiti vojni pohod koji je pripremao mađarsko-hrvatski kralj Andrija II.. Prije svega moramo biti svjesni da bi takav rat potrajao neko vrijeme, ne zato što bi se Srbi mogli suprotstaviti hrvatsko-mađarskom kraljevstvu, nego zato što u tadašnjoj Srbiji nije bila niti jedna tvrđava nakon preuzimanja koje bi Hrvati mogli smatrati da su pobijedili, nego su morali tražiti Srbe po šumama kako bi ih uhićivali jednog za drugim. Najlogičnije je za pretpostaviti da je Andrija II. odustao od tog vojnog pohoda na Srbiju jer je novookrunjeni srpski kralj obnovio vazalnu prisegu i potpisao novi vazalni ugovor. Kao diplomatski uspjeh se može smatrati to da je hrvatsko-mađarski kralj dozvolio korištenje kraljevske titule Srbima – njemu nije bilo bitno kakvu će titulu koristiti njihov poglavar, “veliki župan” ili “kralj”, kad su Srbi ostali vazali. Isto se je dogodilo i za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.) kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austrougarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da budu vazali, a zauzvrat će se Austrougarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje čl. 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija. Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti bio je zločin. Zato i kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914., Austrougarsko carstvo je smatralo to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločin koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i hrvatsko-mađarski kralj. Stvaranjem Kraljevine SHS pod kraj 1918. može se smatrati kao djelomično uspješni pokušaj da sluga (Srbija) postane nadređen svom gospodaru (Hrvatskoj).

ZAKLJUČAK

Po definiciji vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara uz obvezu da njemu služi i plaća porez. Dakle vazal nije vlasnik nego korisnik. Kad sve to znamo, nama je jasno da za cijelo vrijeme od 1202. do 1918., dok je Srbija bila hrvatski (mađarsko-hrvatski) vazal, cijela Srbija kao i sve u njoj bilo je u hrvatskom vlasništvu, pa tako i neka crkva (SPC ?) u slučaju da je ona postojala ne bi mogla biti srpska, nego, kao i sve ostalo, bila bi hrvatska. Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u Hrvatskoj, širi srpske laži kako je SPC djelovala u Hrvatskoj, a takva tvrdnja koja se kosi sa znanošću je uvrjeda za Hrvatsku.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI:

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vazal

2. https://www.britannica.com/topic/vassal

3. Sima M. Ćirković, SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, Zagreb, 2008, s. 39,41.