Connect with us

Društvo

“S margine političkoga spektra” – Ministarka kulture i medija protiv hrvatske kulture

Published

on

Ministarka je 22. travnja 2020. o Jasenovcu kazala: 

“da kao društvo moramo poštovati žrtve i mlade sugrađane učiti povijesnoj istini – da moraju znati što se dogodilo da se to nikad više ne bi ponovilo.”

Što je povijesna istina za ministarku kulture? Ovo je njena istina:

 “da je povijest rekla sve ili najviše toga što ima reći o naravi tog zločinačkog režima i svega što se dogodilo tijekom 2. svjetskog rata te da to u jednoj uređenoj demokratskoj državi nitko ne bi smio dovoditi u pitanje. – Takve osobe moraju ostati na margini”

Čija povijest je rekla sve? Tko je pisao tu povijest o kojoj govori drugarica Ninočka?

Ministarka kulture i medija podržava srbokomunističke laži po pitanju logora Jasenovac. U uređenoj demokratskoj državi bi drugarica Ministarka bila smjenjena nakon izjave koju je dala. Nije smjenjena jer živimo u neokomunističkoj Hrvatskoj koja je protiv istine o Jasenovcu i Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941. – 1945.

Ministarka je 21. travnja 2021. izjavila:

“Treba s dostojanstvom zastati i prisjetiti se svih koji su stradali u Drugom svjetskom ratu, posebno onih koji su u takvim logorima stradali od strane fašističke, kod nas ustaške vlasti, kao i na poratnim stratištima, te ulagati što više u obrazovanje da mladi znaju što se dogodilo i onda će sigurno izgraditi adekvatan odnos prema tome”.

Kako će mladi izgraditi adekvatan odnos kada im se krije istina i nameće srbokomunistička laž o genocidnosti hrvatskoga naroda?

Ministarstvo (Ministarka) kulture i medija financira laži JUSP-a Jasenovac novcima poreznih obveznika s više od 3,2 milijuna kuna godišnje.

Što financira Ministarstvo kulture i medija?

Ministarstvo (Ministarka) kulture i medija financira antihrvatsku kulturu, financira govor mržnje. U 2020. Godini Ministarstvo (Ministarka) je udrugama (njih 13) podijelila 15 milijuna kuna. Evo popisa udruga kojima je podijeljen novac:

1.         Srpsko privredno društvo Privrednik za projekt ‘Upoznajmo se da bismo se razumjeli’ dobilo je 1.279.614,55 kuna.

2.         Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije Lupiga – svijet kroz obične s partnerima Centrom za mirovne studije i udrugom TRIS za projekt ‘Reflektor’ dobila je 1.397.701,73 kuna.

3.         Udruga za nezavisno medijsku kulturu s partnerom Centrom za mirovne studije za projekt ‘Ranjive na vidjelo’ dobila je 890.376,72 kuna.

4.         Udruga Priznajem za projekt ‘Razvoj informativne platforme Hrvatski branitelj‘ dobila je 1.302.630,93 kuna.

5.         Udruga za promicanje kultura Kulturtreger s partnerom Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva za projekt ‘I to je pitanje kulture?’ dobila je 1.342.674,05 kuna.

6.         Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu za projekt ‘Novo vrijeme – povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti društvene skupine u zajednici’ dobila je 922.328,80 kuna.

7.         Hrvatski katolički radio za projekt ‘Novi valovi dobrote’ dobio je 1.179.100,16 kuna.

8.         Svjetski savez mladih s partnerima Filozofskim fakultetom u Osijeku i Generacija.hr, za projekt ‘mimladi.hr novo lice naslovnice’ dobila 941.258,85 kuna.

9.         Društvo multiple skleroze Brodsko-posavske županije i Županijska liga protiv raka –Split za projekt ‘Zajednica bez granica’ dobili su 923.433,65 kuna.

10.       Matica hrvatska i udruga Pragma za projekt ‘Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji’ kroz kulturu putem Vijenca dobili su 1.393.702,02 kuna.

11.       Sveučilište Sjever za projekt ‘eRadio za drugu šansu’ dobio je 644.502,46 kuna

12.       Udruga Ri Rock s partnerima Udrugom za ljudska prava i građansku participaciju ‘PaRiter’ i Udrugom SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava za projekt ‘Odašiljač’ dobili su 1.385.072,28 kuna.

13.       Centar za razvoj mladih (CERM) i partner PRAGMA za projekt ‘SIMS – Socijalna inkluzija mladih’ kroz Studentski.hr dobili su 1.400.000,00 kuna

Ministartstvo (Ministarka) je financiralo antihrvatske komunističke igrokaze u gradu Rijeci.

Na zastupničko pitanje saborskog zastupnika Hasanbegovića Ministraka je odgovorila:

 “Mi smo se opredijelili da ćemo živjeti u državi koja je demokratska i koja neće cenzurirati umjetnike. O tome što će koji umjetnik misliti, raditi, djelovati, o tome će odlučivati umjetnik, a ne neki ministar ili komesar. O tome hoće li se nešto raditi na spomeniku kulture, kada dobijemo zahtjev onda ćemo odlučiti. Ne bavimo se nečinjenjem, nego se bavimo donošenjem odluka.”.

Odgovor je neistinit (laž) jer su mnogi cenzurirani i diskriminirani od strane Ministarstva kulture i medija. Europljanka Ministarka kulture i medija nije poštivala Rezoluciju Europskog parlamenta o komunističkoj totalitarnoj vladavini te je financirala veličanje komunističke ideologije u Rijeci.

Analiza Portala Hrvatskoga kulturnoga vijeća o otkupu knjiga koje provodi Ministarstvo kulture donosi sljedeći zaključak: „Ministarstvo kulture preko godišnjega Javnoga poziva za otkup knjiga za narodne knjižnice otkupljuje knjige domaćih izdavača na hrvatskome jeziku. Analizirali smo kako je funkcionirao taj sustav tijekom triju godina mandata ministrice Nine Obuljen Koržinek (2017.-2019.). Proučavajući program otkupa, naišli smo na mnoge nepravilnosti, nelogičnosti i netransparentnost samoga postupka (nejasni kriteriji prijavljivanja, vrjednovanja i ocjenjivanja prijava, manjkavi i raštrkani podatci o rezultatima, nedostatak obrazloženja…), ali i uočili kako postoji manji broj (komercijalnih) izdavača koji iz godine u godinu dobivaju iznimno velike naknade. Budući da je u ministričinu mandatu povećan proračun za taj program, otkupljuje se veći broj primjeraka knjiga, no otkupom je obuhvaćen manji broj nakladnika nego prijašnjih godina, a među njima postoje nakladnici koji su povlašteni i iz godine u godinu dobivaju nesrazmjerno velike naknade u odnosu na ostale“

(https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/civilno-drustvo/34618-analiza-programa-otkupa-knjiga-koji-provodi-ministarstvo-kulture-rh.html).

Ministraka je financirala novcem poreznih obveznika i Frljićev govor mržnje pozivajući se na Ustav “… naš Ustav jest zaštita slobode izražavanja i zaštita umjetničke slobode. U demokratskom društvu se predstave ne zabranjuju i ne cenzuriraju.”

Ministarka je podržala autora koji je vrijeđao neistomišljenike. To nema nikakve veze s umjetničkom slobodom izražavanja. Radi se o govoru mržnje. Ministarka podržava govor mržnje jednih, a druge cenzurira i blokira iako ne šire govor mržnje.

Ministarka kulture i medija protiv HAZU-a

U sporu HAZU-a i Moderne galerije (danas Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti) Ministarka je stala na stranu Moderne galerije pa je na taj način protiv pravne države i donijetih sudskih odluka!

U siječnju su od Ministarstva kulture i medija dobili prijedlog ugovora po kojem bi se HAZU odrekla vlasništva zgrade u korist RH, a koja bi je nakon toga dala na upravljanje Modernoj galeriji, te da odustane od zahtjeva da se utvrdi njezino pravo vlasništva nad 1057 umjetnina koje se nalaze u Modernoj galeriji. Akademija je odbila sklopiti takav ugovor ocijenivši ga “štetnim i neprihvatljivim“.

Vodstvo HAZU-a organiziralo je konferenciju za medije i komentiralo aktualne prijepore s Modernom galerijom (danas Nacionalnim muzejem moderne umjetnosti). Ministarstvo (Ministarka) je zatražilo od HAZU da se odrekne svog vlasništva nad Palačom Vranyczany i 1057 umjetnina.!?

Predsjednik HAZU-a o mogućnosti da se odreknu vlasništva na umjetninama nazvao je “najvećim napadom na Akademiju od njezina osnutka.” To nisu tražili Austrijanci, mađaroni, Karađorđevići, Pavelić, drug Tito, ni akademik Tuđman.

Po njegovim riječima, HAZU želi da se umjetnine, njih oko tisuću daju na upravljanje Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (NNMU), ali s naznakom u inventarnim knjigama da su vlasništvo HAZU, te da Muzej i dalje bez naknade koristi palaču Vranyczany. HAZU inzistira na poštivanju hrvatskog pravnog poretka.

Ministarstvo (Ministarka) kulture i medija predlaže oduzimanje imovine HAZU-a!?

JAZU je od 1949. imala pravo upravljanja, a Zakonom o HAZU iz 1991. pravo upravljanja pretvoreno je u pravo vlasništva, te je to pravo iduće godine upisala u zemljišnim knjigama.

Uprava Moderne galerije je nedavno postavila plakat na pročelje Muzeja s natpisom “Nikada ne će biti HAZU”. Akademici su, s pravom, komentirali taj čin: “besprizornom javnom uvredom vrhovne ustanove u hrvatskoj znanosti, umjetnosti i kulturi”.

Vodstvo HAZU predložilo je da Muzej bez naknade trajno može koristiti prostor i da dobiva umjetnine na trajno upravljanje, uz jedini uvjet da u katalozima umjetnina bude upisano da je to vlasništvo HAZU.

Postavlja se pitanje gdje je problem? Sve je jasno. Moderna galerija ima 10.000 svojih umjetnima te 1057 umjetnina čiji je vlasnik HAZU.

Do kulminacije dugogodišnje sukoba između HAZU i nekdašnje Moderne galerije, a odnedavno Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i u pogledu zgrade i u pogledu fundusa, došlo je nakon što je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek akademike prozvala zbog nesolidarnosti, stajući na stranu galerije.

Drug Branko Franceschi, ravnatelj Moderne galerije, izjavio je:

“Krajnje je vrijeme da svi zajedno pomognemo transformaciju HAZU u instituciju kakvu je zamislio i velikom donacijom osnovao Strossmayer. Bit je u davanju društvu, a ne u uzimanju”.

A što to HAZU uzima društvu, a drug Branko Franceschi daje? Ništa HAZU ne uzima, niti drug Branko Franceschi nešto daje.

Kako je poznato, na temelju pravomoćne presude Županijskog suda iz 2012. godine Bukovčeva slika „Mlada patricijka“ nakon sudskog postupka koji je trajao 11 godina, vlasništvo je HAZU što je potvrdio i Vrhovni sud. Tada su akademici poručili putem medija da njihova namjera ni u jednom trenutku nije bila da se slika makne iz Moderne galerije. Još 2000. godine Akademija je u izvanparničkom postupku pokušala sudski pribaviti popis svih umjetnina koje se nalaze u Modernoj galeriji kako bi se utvrdilo gdje je 1045 umjetnina koje smatra svojima. Istodobno je na Općinskom građanskom sudu tužila Modernu galeriju zbog utvrđivanja vlasništva nad samo jednom slikom – Bukovčevom „Mladom patricijkom“.

Prije četiri godine Ustavni je sud odbacio tužbu Moderne galerije smatrajući da nema ničeg spornog u pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda. Po istom principu HAZU bi mogao dokazati i vlasništvo nad drugim umjetničkim djelima koja se čuvaju u muzeju.

Županijski sud u Zagrebu, Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH utvrdili su da je Hrvatska akademija vlasnik utužene umjetnine, slike Mlada patricijka, i da ju je Moderna galerija dužna predati Hrvatskoj akademiji. Nažalost, od pravomoćnosti presude prošle su godine, a Moderna galerija nije postupila po presudi, iako je Hrvatska akademija opetovano predlagala i sada predlaže svima prihvatljivo mirno rješenje. I danas, kao i svih ovih proteklih desetljeća, Hrvatska akademija ističe kako je njezina želja da umjetnine ostanu u postavu Moderne galerije (danas Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti), ali da se naznači da su one u vlasništvu Akademije. Stoga Hrvatska akademija još jednom poziva na poštivanje zakona i presuda sudova Republike Hrvatske te na sklapanje ugovora na temelju kojega bi umjetnine u vlasništvu Hrvatske akademije ostale u postavu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Time Akademija pokazuje solidarnost u ostvarivanju misije ove ustanove. Ne bude li moguće ugovorom urediti međusobne odnose, Hrvatska akademija će biti prisiljena ovršnim putem ostvariti pravomoćnu sudsku presudu.

Akademija je dopisom od 27. siječnja 2021. odbila sklopiti ugovor koji ide na štetu HAZU-a.. HAZU nudi Modernoj galeriji da se sporazumno utvrdi Akademijino pravo vlasništva nad umjetninama i da ih se dade na upravljanje Modernoj galeriji bez naknade s time da se jedino u evidencijama Moderne galerije naznači da su u vlasništvu Akademije. Ugovorom bi bilo riješeno i pitanje korištenja prostora u vlasništvu Akademije u Hebrangovoj 1 koji Moderna galerija sada koristi bez uređene pravne osnove. Akademija je spremna i na preuređenje zgrade i građevinske zahvate dogradnje koje je predložila Ministarstvu i Modernoj galeriji kako bi se u potpunosti zadovoljile potrebe Moderne galerije i Akademije.

Zašto Ministarka ne poštuje pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu, presudu Vrhovnog i Ustavnog suda RH?

U emisiji Hrvatskoga radija “A sada vlada” Ministarka smatra neprihvaljivim da HAZU “koja se financira javnim novcem u cijelosti i u čiju obnove zgrade ćemo sada uložiti stotine milijuna kuna tuži nacionalni muzej, dakle državu”.

“Ono što čuva nacionalni muzej državna je imovina, ukoliko bi sud potvrdio da je vlasništvo HAZU to više nije državna imovina, to postaje privatno vlasništvo HAZU. Neke od slika su zaista došle u fundus Moderne galerije, voljom HAZU-a i JAZU-a, ali je velik broj slika kupovan javnim novcem”.

Pitanje za Ministarku: Čijim novcem se financira Moderna galerija (Nacionalna galerija moderne umjetnosti)? Je li HAZU privatna ili državna ustanova? Ako je HAZU privatna ustanova onda je i Nacionalna galerija moderne umjetnosti privatna ustanova. Zašto država financira private ustanove? Očito Ministarka nije svjesna koliko su njene izjava i postupci štetni, protupravni i nelogični.

“Svima nam je u interesu boriti se protiv govora mržnje i neprimjerenog sadržaja, a istovremeno ne želimo ostaviti sumnju da bilo tko želi ograničavati bilo čiju slobodu”, kazala je, objasnivši da oni zakonom mogu urediti obveze nakladnika, ali ne mogu utjecati na obveze vlasnika društvene mreže, gdje često dolazi do nerazumijevanja.

Ministarka se izjašnjava protiv govora mržnje ali proračunskim sredstvima financira govor mržnje (npr. “Novosti”, neki portali). Ministarka kaže: “…ne želimo ostaviti sumnju da bilo tko želi ograničavati bilo čiju slobodu” zaboravljajući na ograničavanje slobode iznošenja drugog mišljenja (HRT, Faktograf.hr i drugi).

Rodna kuća Antuna Gustava Matoša ide na dražbu – Nacionalna sramota!

Zahvaljujući antihrvatskim kadrovima koji vode Maticu hrvatsku i Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske koje ne skrbi za hrvatski kulturni identitet 11. svibnja 2021. godine održati će se javna dražba rodne kuće A. G. Matoša u Tovarniku.  U Tovarniku gdje je srpski agresor tijekom Domovinskog rata ubio 68 mještana s ciljem etničkog čišćenja, prisvajanja hrvatskog teritorija i brisanja hrvatskoga identiteta. Danas smo u ratu na drugi način: negira se hrvatska povijest, kultura, negira se hrvatski jezik i identitet (srpsko prisvajanje hrvatske književnosti Dubrovnika, Ministarstvo kulture podruprlo je knjigu Jezik i nacionalizam koja je bila osnova za protuhrvatsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. godine.

Sudski spor traje godinama, a Vlada i Ministarstvo kulture i medija ne poduzimaju mjere za zaštitu hrvatskog kulturnog identiteta. Ministarka kulture i medija aktivno sudjeluje u brisanju hrvatskoga kulturnoga identiteta jer financira protuhrvatske filmove, knjige i događanja. Ako rodna kuća A. G. Matoša bude prodana na dražbi te postane gostionica ili starački dom biti će to još jedan primjer uništavanja hrvatskog kulturnog identiteta sa suglasnošću Ministarke kulture i medija.

Veliki hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić Matošu je posvetio pjesmu Trubač sa Seine. Zadnje dvije strofe glase:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Šta mi je plaća? Mržnja gmizavaca

Što svoje blato lijepe o moj glas.

Al ja pred licem roda stojim vedar.

Za hljeb slobode prilažem svoj klas:

Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

Nažalost, živimo u vremenu gmizavaca izdajnika i domoljuba strašljivaca pa je sve moguće.

Kulturna politika Ministarke kulture i medija RH je na tragu jugoslavenske kulturne politike, a ne hrvatske kulturne politike.

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved